Kada je riječ o vrsti ljudi koji su razotkriveni i eliminirani, očitovanja njihovih raznih zlih djela, kao i zlonamjerne riječi i izjave koje otkrivaju u svakodnevnom životu, očigledna su. Pa ipak, neki vođe i djelatnici nesposobni su razlučiti tko su ti zli ljudi zapravo, ili prozreti njihovu priroda-bit. Čini se da ti vođe i djelatnici nisu svjesni da su to zli ljudi i bezvjernici, pa ih ne planiraju ukloniti iz crkve, niti na odgovarajući način postupiti s njima. To je ozbiljno zanemarivanje odgovornosti s njihove strane, kao vođa i djelatnika. Oni otvorenih očiju gledaju kako ti ljudi demonske prirode ne poštuju nijedno pravilo Božje kuće, kako divljaju i samovoljno ometaju i sabotiraju rad crkve i red crkvenog života; čak im i povlađuju kada se ponašaju drsko i bezobzirno, kada se ponašaju bezakono i štete interesima Božje kuće pod izlikom vršenja svoje dužnosti. Nanošenje štete interesima Božje kuće obuhvaća mnogo toga: oštećivanje strojeva i razne opreme Božje kuće, oštećivanje raznih uredskih uređaja i potrepština, čak i rasipanje Božjih prinosa kako im se prohtije, i tako dalje. Ozbiljnije je to što bezobzirno šire razne hereze i zablude, uzrokujući takvo ometanje da Božji izabrani narod ne može u miru vršiti svoje dužnosti, takav nemir da ljudi koji su slabi i negativni napuštaju svoje dužnosti i gube vjeru u slijeđenje Boga. Ti zli ljudi čine sve te loše stvari, čine sva ta zla djela koja prekidaju i ometaju rad crkve i nanose štetu braći i sestrama, a ipak se vođe i djelatnici prave slijepi i gluhi; neki od njih čak kažu: „Nisam znao, nitko mi nikad nije rekao!” Ta banda zvijeri i đavola izazvala je pustoš i unijela kaos u crkvu, a vođe i djelatnici o tome nisu uopće obaviješteni niti su toga svjesni! Nisu li oni ološ? Gdje im je srce? Što oni rade? Zar se ne upuštaju samo u isprazne razgovore? Zar ne zanemaruju svoje prave zadatke? Svaki dan koji takvi lažni vođe provedu na dužnosti još je jedan dan u kojem svakojaki zli ljudi bezobzirno ometaju crkvu i nanose štetu Božjem izabranom narodu. Zbog toga što lažni vođe ne ispunjavaju svoje odgovornosti, ta banda zvijeri cijeli dan besposličari, ne vrši nikakve dužnosti niti slijedi ikakva pravila, živi na račun Božje kuće, slobodno uživajući u raznim materijalnim povlasticama i blagostanju Božje kuće – čak i namjerno ometaju rad crkve, oštećujući strojeve i opremu Božje kuće. Tako se ponašaju, a ipak i dalje očekuju da će živjeti lagodnim životom i raditi što god žele u Božjoj kući, te da im nitko ne smije smetati niti ih provocirati. To je tako ozbiljan problem, a vođe i djelatnici ga ignoriraju, ne rješavajući ga čak ni kad im drugi na njega ukažu – nisu li oni smeće koje ne radi nikakav stvarni posao? Nije li ovo ozbiljno zanemarivanje odgovornosti? (Jest.) Neki kažu: „Nisam riješio problem jer sam bio zauzet drugim poslom. Jednostavno nisam stigao!” Drže li te riječi vodu? Čime si to toliko zauzet, ako ne rješavaš tako ozbiljan problem? Imaju li stvari kojima si zauzet ikakvu vrijednost? Znaš li odrediti prioritete u svom poslu? Zar rješavanje problema ne bi trebalo imati prednost, koliko god da si zauzet poslom? Pravovremeno razumijevanje i rješavanje problema s raznim vrstama ljudi koji prekidaju i ometaju crkveni rad odgovornost je vođa i djelatnika. Ako ostavljaš po strani stvarne probleme i zaokupljaš se drugim stvarima, radiš li stvarni posao? Ako otkriješ problem ili ti netko prijavi problem, trebao bi ostaviti po strani zadatak koji trenutno obavljaš i odmah otići na lice mjesta vidjeti u čemu je problem. Ako neki zao čovjek prekida i ometa crkveni rad, prvo bi trebao ukloniti tog zlog čovjeka. Nakon toga će rješavanje drugih problema biti lako. Ako otkriješ problem i ne riješiš ga, tvrdeći da si prezauzet, zar se zapravo ne vrtiš samo ukrug kao vjeverica u kavezu? Čime si to uopće toliko zauzet? Je li to stvarni posao? Možeš li to jasno objasniti? Drže li tvoji razlozi i isprike vodu? Zašto rješavanje problema ne smatraš važnim? Zašto ne rješavaš probleme pravovremeno? Zašto nalaziš isprike i izvlačiš se, govoreći da si prezauzet da bi se time bavio? Nije li to neodgovorno? Kao vođa u crkvi, ne stavljati rješavanje problema na prvo mjesto, zaokupljati se raznim nevažnim stvarima, ne uviđati postojanje ključnih problema, ne moći razlikovati važnost i hitnost u poslu ni dokučiti ključne stvari – to su očitovanja izuzetno lošeg kova, i takva je osoba smušenjak. Koliko god godina da si vođa, nisi u stanju dobro obavljati crkveni rad. Trebao bi priznati odgovornost i dati ostavku. Ako vođa ima pretjerano loš kov, nikakva obuka nije od koristi; on definitivno neće biti sposoban obaviti nikakav posao – on je lažni vođa, koji mora biti smijenjen i premješten na drugu dužnost. Koje su posljedice toga kada lažni vođe rade? Objektivno govoreći, sve što lažni vođe čine donosi višestruke gubitke crkvi. Kao prvo, suštinski rad crkve nije dobro obavljen, što izravno ometa učinkovitost raznih segmenata crkvenog rada. Istovremeno, to također šteti ulasku Božjeg izabranog naroda u život i utječe na njega. Najvažnije od svega, to utječe na širenje evanđelja kraljevstva. Sve su te posljedice izravno povezane s time što lažni vođe ne rade stvarni posao. Da se jasnije izrazim, sve je to uzrokovano time što lažni vođe ne rade stvarni posao. Ako drugi vođe i djelatnici mogu aktivno raditi neki stvarni posao, ubrzavajući tempo i skraćujući vrijeme potrebno za rješavanje problema, ne bi li se razni gubici koje lažni vođe nanose Božjoj kući donekle ublažili? Barem bi se mogli smanjiti. Čak i ako Božja kuća ne zahtijeva da rješavaš probleme odmah čim se pojave, u najmanju ruku, jednom kad su problemi prijavljeni, trebao bi se odmah početi njima baviti: raspitaj se o situaciji kod braće i sestara, te raspravi i razgovaraj u zajedništvu s drugim vođama i djelatnicima o tome kako riješiti probleme. Ako je problem ozbiljan i ne znaš ga riješiti, trebao bi ga pravovremeno prijaviti nadređenima i tražiti rješenja. To je ono što bi svi vođe i djelatnici trebali postići. Ali trenutni je problem to što ti vođe i djelatnici, čak i ako ne mogu riješiti probleme, ne izvještavaju nadređene. Jako se boje izvijestiti nadređene iz straha da ne odaju vlastitu nesposobnost, pretjerano loš kov i nesposobnost da rade stvarni posao; brinu se da će biti smijenjeni. Ipak, ne preuzimaju inicijativu za rad; tupi su i obamrli, i spori u postupanju. Bez puta za rješavanje problema, samo se provlače, što dovodi do nakupljanja previše neriješenih pitanja, pružajući tako zlim ljudima priliku. U tom trenutku, vidjevši da su lažni vođe ništarije, oni zli ljudi i oni s ambicijama grabe priliku da bezobzirno čine zla djela, bacajući crkvu u kaos i nered, paralizirajući sve aspekte rada. Iako bi lažni vođe trebali snositi glavnu odgovornost, ni drugi vođe i djelatnici nisu ispunili svoje odgovornosti. Nije li ovo ozbiljno zanemarivanje odgovornosti od strane vođa i djelatnika? Zapravo, većina problema koji se javljaju u crkvi izravno je povezana sa ometanjima koja uzrokuju zli ljudi i bezvjernici. Ako vođe i djelatnici ne mogu pravovremeno identificirati korijen problema, ne mogu pronaći glavne krivce koji uzrokuju probleme i uvijek traže razloge negdje drugdje, tada neće moći temeljito riješiti probleme, a problemi će se i dalje pojavljivati u budućnosti. Ako se izgrednici ili oni koji iza kulisa stvaraju probleme uhvate i izravno pozovu na odgovornost, taj je način rješavanja problema najučinkovitiji. U najmanju ruku, osigurava da se ti bezvjernici i zli ljudi ne usude nastaviti divljati i uzrokovati prekide i ometanja. Nije li to ono što bi vođe i djelatnici trebali postići? (Jest.) Može se definitivno reći da je glavni razlog zašto se problemi u crkvi gomilaju i ne rješavaju pravovremeno neodgovornost vođa i djelatnika, ili to što lažni vođe nemaju istina-stvarnost i ne mogu raditi stvarni posao. Ako vođe i djelatnici ne mogu riješiti razne probleme koji se javljaju u crkvi, definitivno ne mogu obavljati posao koji je svojstven njihovim položajima. Ovdje postoji nekoliko situacija i razloga koji se moraju jasno razumjeti: ako su vođe i djelatnici novaci bez iskustva, treba im strpljivo pomoći, voditi ih u rješavanju problema te im omogućiti da u procesu rješavanja problema nauče neke stvari i shvate istina-načela. Na taj će način postupno naučiti rješavati probleme. Ako vođe i djelatnici nisu ispravni ljudi, potpuno odbijaju prihvatiti istinu i umjesto toga koriste stajališta i metode nevjernika za rješavanje problema, to nije u skladu s istina-načelima. Takvi ljudi nisu prikladni da budu vođe i djelatnici i treba ih pravovremeno smijeniti i eliminirati; zatim treba održati ponovne izbore kako bi se izabrali prikladni vođe i djelatnici. Samo se tim pristupom problem može temeljito riješiti. Biti crkveni vođa nije lak zadatak i neizbježno je da se neki problemi ne mogu riješiti. Međutim, ako čovjek posjeduje razum, kada se suoči s problemima koje ne može riješiti, ne bi trebao skrivati ili potiskivati probleme i ignorirati ih. Umjesto toga, trebao bi se posavjetovati s nekoliko ljudi koji razumiju istinu kako bi zajednički pronašli rješenje, što bi moglo riješiti sedamdeset do osamdeset posto problema, barem privremeno sprječavajući pojavu većih problema. To je izvediv put. Ako se problemi zaista ne mogu riješiti, onda treba tražiti rješenja od Višnjeg, što je mudar izbor. Ako se, iz straha od sramote ili straha da će te Višnji orezati zbog tvoje nesposobnosti, skrivaš i ne prijavljuješ probleme, onda si potpuno pasivan. Ako se ponašaš kao obamrla, tupa budala, ne znajući što učiniti, to će odgoditi stvari. Takve situacije lako pružaju prilike zlim ljudima i antikristima, dopuštajući im da iskoriste kaos za djelovanje. Zašto se kaže da iskorištavaju kaos za djelovanje? Zato što čekaju upravo tu priliku. Kada vođe i djelatnici ne mogu riješiti nijedan problem, a Božji izabrani narod osjeća tjeskobu i nemir i već je izgubio povjerenje u njih, zli ljudi i antikristi traže način da iskoriste tu prazninu. Oni misle da je crkva u stanju u kojem nema vodstva ni upravljanja. Žele iskoristiti tu priliku da pokažu svoje sposobnosti kako bi ih Božji izabrani narod cijenio, podržavao i vjerovao da, u usporedbi sa vođama i djelatnicima, oni imaju bolji kov, sposobniji su rješavati probleme i pokazati izlaz, te mogu bolje preokrenuti situaciju usred kaosa. Nije li to ono što zli ljudi i antikristi najviše žele učiniti? U tom trenutku, kada su vođe i djelatnici nemoćni, a zli ljudi i antikristi ustanu i riješe probleme, čak i pokažu izlaz, kome će Božji izabrani narod vjerovati? Naravno, vjerovat će zlim ljudima i silama antikrista. Što to pokazuje? To pokazuje da su vođe i djelatnici ništarije i ništa ne postižu, te zakažu u ključnim trenucima. Jesu li takvi ljudi još uvijek dostojni biti vođe i djelatnici? Iako antikristi nemaju istina-stvarnost i ne mogu raditi stvarni posao, svi oni u različitoj mjeri posjeduju neke talente i relativno su pronicljiviji u vanjskim stvarima, što upravo predstavlja njihovu prednost i način na koji mogu zaluditi ljude. Ali kad bi postali vođe i djelatnici, bi li zaista mogli koristiti istinu za rješavanje problema Božjeg izabranog naroda? Bi li zaista mogli voditi Božji izabrani narod da jede i pije Božje riječi, razumije istinu i uđe u istina-stvarnost? Nipošto ne bi. Iako imaju neke talente i rječiti su, nemaju nimalo istina-stvarnosti. Jesu li podobni biti vođe i djelatnici crkve? Nimalo! To je nešto što bi Božji izabrani narod trebao prozreti; nikada ne smiju biti zaluđeni ili prevareni od strane zlih ljudi i antikrista. Bezvjernici, zli ljudi i antikristi uopće ne teže istini i nemaju ni trunke istina-stvarnosti. Recite Mi, mogu li oni reći nešto sa savješću i razumom, poput: „Iako crkva sada nema nikoga tko je odgovoran, moramo djelovati na vlastitu inicijativu. Propisi Božje kuće ne mogu se kršiti, načela koja zahtijeva Božja kuća ne mogu se mijenjati. Trebali bismo raditi ono što trebamo raditi; svatko bi se trebao držati dužnosti koje treba obavljati, izvršavati svoje odgovornosti i ne ometati red”? Mogu li reći nešto takvo? (Ne.) Nipošto ne mogu! Koje će radnje poduzeti ti bezvjernici i zli ljudi? Bez nadzora i kontrole, oni čak ni ne vrše svoje dužnosti, već se odaju jelu, piću, igri i zabavi, upuštaju se u isprazne razgovore, zbijaju šale, pa čak i koketiraju. Neki provode cijelu noć gledajući videozapise svijeta nevjernika, a zatim koriste izgovor da su ostali budni do kasno vršeći svoje dužnosti kako bi ljenčarili i prekomjerno spavali. To su djela zlih ljudi, onih koji su od đavala. Kada čine ta loša djela, osjećaju li ikakvu krivnju? Hoće li im odjednom proraditi savjest pa će preuzeti inicijativu da ispune neke ljudske odgovornosti i učine nešto korisno za Božju kuću, crkvu i braću i sestre? Nipošto neće. Kada ih netko promatra, oni nevoljko obave neki posao samo da bi ostavili dobar dojam i zaradili za obrok. To je jedino što mogu učiniti; osim toga, ti ljudi nemaju nijednu dobru osobinu. Dakle, ima li ikakvog smisla da ti ljudi ostanu u Božjoj kući? Nema nikakvog smisla. Takvi su ljudi suvišni i moraju biti uklonjeni.

Kako procijeniti voli li netko istinu? Dat ću vam primjer da biste shvatili. Neki se ljudi bave nekom profesijom, i što više uče, što više idu na dalje studije, što više razumiju, to su spremniji baviti se njome i manje su spremni napustiti tu profesiju. Kakvo je to očitovanje? Znači li to da oni zaista vole tu profesiju? (Da.) Bez obzira na to koliko teškoća podnose, bez obzira na cijenu, bez obzira na to koliko truda ulažu, oni nastavljaju s tom profesijom bez žaljenja, nepokolebljivo. To je istinska naklonost, duboka, iskrena sklonost. Pretpostavimo da postoji netko tko tvrdi da voli određeni posao, ali nije voljan podnositi teškoće ili platiti cijenu tijekom učenja stručnih vještina, a kada se na poslu pojave mnogi problemi, ne traži rješenja, bojeći se nevolja, pa čak i često osjeća da je bavljenje tom profesijom gnjavaža ili teret. Međutim, promjena profesije nije laka, i s obzirom na materijalne koristi koje ta profesija može donijeti, ta se osoba nevoljko njome bavi, ali nikada neće postati netko tko se ističe u toj profesiji. Dakle, voli li ona zaista tu profesiju? (Ne.) Očito ne. Postoji i druga vrsta ljudi, ona koja verbalno izražava sklonost prema određenoj profesiji i bavi se njome, ali nikada ne podnosi teškoće niti plaća cijenu da dobro nauči stručne vještine. Može čak razviti odbojnost ili gađenje prema profesiji tijekom učenja, postajući sve manje spremna za učenje. Kada njena odbojnost dosegne određenu razinu, mijenja karijeru, a nakon toga nije voljna spominjati bilo kakav proces, priče ili bilo što drugo iz vremena kada se bavila tom profesijom. Vole li takvi ljudi zaista tu profesiju? (Ne.) Ne vole je. Oni su u stanju lako odustati od profesije i u stanju su osjećati prezir prema njoj pa čak i promijeniti karijeru, što dokazuje da zaista ne vole tu profesiju. Razlog zašto mogu napustiti profesiju je taj što im, nakon što su uložili mnogo vremena, energije i imali mnogo troškova, ta profesija nije omogućila da žive bogatim životom kakav su željeli ili da uživaju u dobrim materijalnim povlasticama. Postaju odbojni prema toj profesiji i proklinju je u svom srcu, čak zabranjujući drugima da je spominju, ne spominjući je više ni sami, pa se čak i srame što su se prethodno bavili tom profesijom i smatrali je svojom težnjom i najvišim ciljem u životu. S obzirom na to do koje mjere mogu osjećati odbojnost prema toj profesiji, je li njihovo početno iskazivanje sklonosti prema profesiji bilo iskreno? (Ne.) Postoji samo jedna vrsta ljudi koja zaista voli svoju profesiju – bez obzira na to pruža li im ona dobar materijalni život ili značajne koristi, i bez obzira na to na koliko teškoća nailaze ili koliko patnje podnose u toj profesiji, oni mogu ustrajati u njoj nepokolebljivo, do samog kraja. To je istinska sklonost. Isto vrijedi i za to voli li osoba istinu. Ako zaista voliš pozitivne stvari, napredujući od toga da voliš pozitivne stvari do toga da voliš istinu, onda ćeš, bez obzira na to s kakvim se situacijama susrećeš, ustrajati u traganju i težnji za istinom, ne mijenjajući svoj životni cilj. Ako možeš olako odustati od vjerovanja u Boga i napustiti put spasenja, to nije istinska ljubav prema istini. Što se tiče onih koji ne teže istini, ali i ne odustaju, postoji samo jedan razlog za njihovu ustrajnost: oni misle da, sve dok postoji tračak nade za dobar ishod i odredište, dobru budućnost, vrijedi se kockati, i trebali bi ustrajati do kraja. Oni vjeruju da je ta ustrajnost nužna; događa se da nesreće rastu i nema se kamo drugdje otići, pa bi mogli i ovdje izdržati i okušati sreću. Imaju li takvi ljudi u svom srcu i trunke ljubavi prema istini? (Ne.) Nemaju. Kada prvi put počnu vjerovati u Boga, ti ljudi također govore o mržnji prema svijetu, mržnji prema Sotoni, mržnji prema negativnim stvarima, o tome da vole pozitivne stvari i čeznu za svjetlom. Ali kakvo je njihovo ponašanje kada uđu u Božju kuću, u crkvu? Kakav je njihov stav kada otkriju da su službenici, kada shvate da njihovi postupci, ponašanja i priroda nisu ugodni Bogu? Kakvo će ponašanje pokazati? Može se reći da kada naslute, osjete ili pomisle da više nisu omiljeni u Božjoj kući, da će biti eliminirani, neki odluče otići. Drugi, iako nevoljko ostaju u crkvi, dižu ruke od svega i na kraju su prisiljeni otići. Takvi ljudi uopće ne vole istinu; kada je njihova želja za blagoslovima srušena, mogu izdati Boga i okrenuti se od Njega. Ta različita očitovanja pokazuju stavove različitih ljudi prema istini.

IV. Različiti ishodi ove tri vrste ljudi

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o karakteristikama triju vrsta ljudi: službenika, unajmljenih radnika i Božjeg naroda. Iz njihovih je karakteristika jasno da njihovi konačni ishodi nisu određeni objektivnim okruženjima ili uvjetima, već njihovim vlastitim težnjama te njihovom priroda-biti. Naravno, objektivno govoreći, Bog je taj koji određuje sudbine ljudi, ali Bog donosi te odluke na temelju toga vole li ljudi istinu i jesu li u stanju prihvatiti istinu. Služitelji također tvrde da vole istinu i pozitivne stvari, ali na kraju, kada se Božje djelo završi, njihove predodžbe i uobrazilje o Bogu, njihovi pretjerani zahtjevi prema Bogu i njihova izdaja Boga ostaju nepromijenjeni. To je zato što tijekom razdoblja Božjeg djela, u procesu slijeđenja Boga i vršenja svojih dužnosti, oni nikada neće riješiti svoje iskvarene naravi. Korijenski uzrok njihovog nerješavanja svojih iskvarenih naravi jest u tome što oni u osnovi ne prihvaćaju istinu. Iako imaju želju pokoriti se Bogu, ono što zaista očituju jest samo sposobnost da ostave stvari i spremnost da plate cijenu, a da nikada ne traže istina-načela ili put pokornosti Bogu. Konačni je rezultat taj da, unatoč ulaganju velikog truda, oni ni najmanje ne poznaju Boga. I dalje su sposobni izdati Boga i iznositi svoje predodžbe i uobrazilje o Njemu te svoje nerazumne zahtjeve prema Njemu pred drugim ljudima i Sotonom. Kada se Božje djelo završi, oni sebe i dalje smatraju onima koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga, sposobni su ostaviti stvari i podnositi teškoće, i sigurno će moći biti spašeni”, i zbog toga se osjećaju mirno. U stvarnosti, oni su uvijek hodali putem službenika, uopće ne težeći istini; stoga uvijek zadržavaju identitet služitelja. Što se tiče druge kategorije ljudi, unajmljenih radnika, o njima nećemo raspravljati. Još jedna kategorija je Božji narod, koji smo upravo spomenuli. Tijekom slijeđenja Boga, oni se, poput službenika, daju za Njega, posvećuju svoje vrijeme i energiju, pa čak i svoju mladost, te prolaze kroz mnogo patnje i plaćaju veliku cijenu. To je isto kao i kod službenika. Što je onda drugačije? Drugačije je to što će, kada se Božje djelo završi, njihove brojne predodžbe, uobrazilje i pretjerani zahtjevi prema Bogu biti riješeni. Očitovanja, stanja i otkrivenja iskvarenosti unutar njihovih iskvarenih naravi koja se očito opiru Bogu bit će odbačena. Ona koja još nisu riješena, otopit će se kako postupno budu razumijevali istinu kroz iskustvo. Iako njihove iskvarene naravi neće biti potpuno odbačene, njihove će život-naravi doživjeti neke promjene. Većinu vremena moći će postupati prema istina-načelima koja razumiju, a otkrivenja njihovih iskvarenih naravi značajno će se smanjiti. Iako nije slučaj da ih neće otkrivati ni u kojem okruženju, ti će ljudi ispuniti jedan temeljni zahtjev: ispunit će Božji zahtjev da budu pošteni; u osnovi će biti pošteni ljudi. Nadalje, kada ti ljudi otkriju iskvarene naravi, ili počine prijestupe, ili gaje predodžbe i pobune se protiv Boga, bez obzira na okruženje u kojem to čine, imat će pokajnički stav. I postoji još jedna stvar koja je najvažnija: bez obzira na to koje konkretne radnje Bog poduzima i kako djeluje u djelu suda posljednjih dana, što god namjerava učiniti u budućnosti, kako god će urediti sudbinu čovječanstva i kako god će oni sami živjeti u okruženju koje On uredi, svi će oni posjedovati pokorno srce i stav pokornosti, oslobođeni osobnih izbora i oslobođeni osobnih planova i zamisli. Zbog tih različitih pozitivnih očitovanja, oni će već postati onakve osobe kakve Bog zahtijeva, one koje slijede Božji put, a to je bojati se Boga i kloniti se zla. Iako će i dalje biti daleko od istinskog standarda – „bojati se Boga i kloniti se zla, i biti savršena osoba” – kako je Bog naveo, kada ih zadese Božje kušnje, moći će tražiti i pokoriti se, što je dovoljno. Neće imati pritužbi; samo će čekati i pokoravati se. Iako su vaše trenutne situacije možda još uvijek daleko od takvog rezultata, a nekima se on može činiti vrlo dalek i nedostižan, ako možeš prihvatiti istinu i smatrati Božje riječi svojim načelom i temeljem postojanja, onda vjeruj da jednog dana ni ti, a ni svi vi, nećete biti daleko od toga da postanete istinski narod Božji, koji On voli – vjeruj da je taj dan na vidiku. Bilo da je to trenutno prorečeno ili je na vidiku, konačni rezultat ni u kojem slučaju nije maštarija, već činjenica koja će se uskoro ostvariti i ispuniti. U kome će se točno ta činjenica ispuniti, u kojim će se ljudima ispuniti, ovisi o tome kako vi zapravo težite istini. Drugim riječima, voliš li zaista istinu do te mjere da joj možeš težiti i primjenjivati je, ili samo imaš malo ljubavi prema istini, ali je ne možeš u potpunosti prihvatiti i primjenjivati, konačni će ti rezultat dati odgovor. U redu, ovime ćemo zaključiti naš razgovor u zajedništvu na ovu temu.