Božje djelo među ljudima neodvojivo je od čovjeka jer je čovjek predmet tog djela i jedino Božje stvorenje koje može svjedočiti o Bogu. Čovjekov život i sve njegove aktivnosti neodvojivi su od Boga i svima njima upravlja Božja ruka te se čak može reći da nijedna osoba ne može postojati neovisno o Bogu. Nitko to ne može poreći jer je to činjenica. Sve što Bog čini je za dobrobit čovječanstva i usmjereno je protiv Sotoninih spletki. Sve što je čovjeku potrebno dolazi od Boga, a Bog je izvor čovjekova života. Stoga se čovjek naprosto ne može rastati od Boga. Štoviše, Bog se nikad nije namjeravao rastati od čovjeka. Djelo koje Bog čini namijenjeno je dobrobiti čitavog ljudskog roda, a Njegove su misli uvijek srdačne. Božje djelo i Božje misli (to jest, Božja volja) stoga su za čovjeka „vizije” koje bi mu trebale biti poznate. U takve vizije ubrajaju se i Božje upravljanje i djelo koje čovjek ne može obaviti. S druge strane, zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela nazivaju se čovjekovom „praksom”. Vizije su djelo Samog Boga, odnosno predstavljaju Njegovu volju za čovječanstvo ili ciljeve i značaj Njegova djela. Za vizije se također može reći da su dio upravljanja jer je to upravljanje Božje djelo i usmjereno je na čovjeka, što znači da je to djelo koje Bog obavlja među ljudima. To je djelo dokaz i put kojim čovjek dolazi do spoznaje Boga i za čovjeka je od najveće važnosti. Ako ljudi obraćaju pažnju samo na doktrine vjere u Boga ili nevažne pojedinosti umjesto da svoju pažnju posvete spoznaji Božjeg djela, onda naprosto neće spoznati Boga i, štoviše, neće biti po Božjem srcu. Božje djelo koje čovjeku uvelike pomaže da spozna Boga naziva se vizija. Te su vizije Božje djelo, Božja volja te ciljevi i značaj Božjeg djela; a sve su za dobrobit čovjeka. Praksa je ono što bi čovjek trebao činiti, ono što bi trebala činiti stvorenja koja slijede Boga, a ujedno je i čovjekova dužnost. Ono što čovjek treba činiti nije nešto što je razumio od samog početka, već su to zahtjevi koje Bog postavlja pred čovjeka tijekom Svojega djela. Ti zahtjevi postupno postaju sve dublji i sve uzvišeniji kako Bog obavlja Svoje djelo. Primjerice, čovjek je u Doba zakona morao poštovati zakon, dok je u Doba milosti morao nositi križ. Doba kraljevstva je drugačije: zahtjevi koji se postavljaju pred čovjeka viši su od onih iz Doba zakona i Doba milosti. Kako vizije postaju uzvišenije, tako i zahtjevi prema čovjeku postaju sve viši, sve jasniji i stvarniji. Slično tomu, i vizije postaju sve stvarnije. Te brojne stvarne vizije ne samo da doprinose čovjekovoj poslušnosti Bogu, već ga, štoviše, vode prema spoznaji Boga.

U usporedbi s prethodnim dobima, Božje djelo u Doba kraljevstva je praktičnije, usmjerenije na čovjekovu bit i promjene u njegovoj naravi te sposobnije svjedočiti o Samom Bogu svima onima koji Ga slijede. Drugim riječima, Bog se, kako djeluje u Doba kraljevstva, čovjeku pokazuje više nego ikad prije, što znači da su vizije koje čovjek treba poznavati uzvišenije nego u bilo kojem prethodnom dobu. Budući da je Božje djelo među ljudima zakoračilo na nepoznati teren, vizije koje čovjek upoznaje u Doba kraljevstva sada su najviše u usporedbi s čitavim djelom upravljanja. Božje djelo zakoračilo je na nepoznati teren, stoga su vizije koje čovjek treba spoznati postale najviše od svih vizija, a i posljedična čovjekova praksa također je uzvišenija nego u bilo kojem prethodnom dobu jer se ljudska praksa mijenja ukorak s vizijama, a savršenstvo vizija ujedno označava i savršenstvo zahtjeva prema čovjeku. Onog trenutka kad cjelokupno Božje upravljanje zastane, prestaje i ljudska praksa, a čovjek bez Božjeg djela neće imati izbora nego se pridržavati doktrina iz prošlih vremena jer inače naprosto neće imati kuda krenuti. Bez novih vizija neće biti nove čovjekove prakse; bez cjelovitih vizija neće biti ni savršene čovjekove prakse; bez uzvišenih vizija neće biti ni čovjekove uzvišene prakse. Čovjekova praksa mijenja se ukorak s Božjim stopama, a jednako tako i čovjekovo znanje i iskustvo mijenjaju se zajedno s Božjim djelom. Koliko god bio sposoban, čovjek je ipak neodvojiv od Boga, i ako bi Bog makar samo na tren prestao djelovati, čovjek bi odmah umro od Njegova gnjeva. Čovjek se nema čime pohvaliti jer, koliko god njegovo sadašnje znanje bilo veliko i koliko god njegovo iskustvo bilo duboko, on je neodvojiv od Božjeg djela – jer su čovjekova praksa i ono čemu treba težiti u svojoj vjeri u Boga neodvojivi od vizija. U svakom trenutku Božjeg djela postoje vizije koje bi čovjek trebao poznavati, a u skladu s njima pred čovjeka se postavljaju odgovarajući zahtjevi. Bez tih vizija kao temelja čovjek naprosto ne bi mogao praktično djelovati niti bi mogao nepokolebljivo slijediti Boga. Ako čovjek ne poznaje Boga ili ne razumije Božju volju, onda je sve što čini uzaludno i ne može biti odobreno od Boga. Koliko god čovjekovi talenti bili brojni, on je ipak neodvojiv od Božjeg djela i od Božjeg vodstva. Koliko god čovjekovi postupci bili dobri i koliko god bili brojni, ipak ne mogu zamijeniti Božje djelo. Stoga se čovjekova praksa ni pod kojim okolnostima ne može odvojiti od vizija. Oni koji ne prihvaćaju nove vizije nemaju ni novu praksu. Njihova praksa nema nikakve veze s istinom jer se pridržavaju doktrine i drže se mrtvog zakona. Oni uopće nemaju nove vizije i kao rezultat toga ništa iz novog doba ne provode u djelo. Izgubili su vizije, a time su izgubili i djelo Duha Svetoga i izgubili su istinu. Oni koji u sebi nemaju istine čeda su apsurda, oni su oličenje Sotone. Kakva god bila, osoba ne može živjeti bez vizija Božjeg djela i ne može živjeti lišena prisutnosti Duha Svetoga. Čim izgubi vizije, čovjek istog trenutka silazi u podzemlje i živi u tami. Ljudi bez vizija su oni koji bezumno slijede Boga, koji su lišeni djela Duha Svetoga i koji žive u paklu. Takvi ljudi ne teže istini, već, naprotiv, Božje ime nose kao plakat. Oni koji ne poznaju djelo Duha Svetoga, koji ne poznaju utjelovljenog Boga i koji ne poznaju tri faze cjelovitog Božjeg upravljanja – to su ljudi koji ne poznaju vizije, stoga ne posjeduju ni istinu. A nisu li svi oni koji ne posjeduju istinu zlotvori? Oni koji su voljni istinu provesti u djelo, koji su spremni težiti spoznaji Boga i koji istinski surađuju s Bogom jesu ljudi kojima vizije predstavljaju temelj. Bog ih priznaje jer surađuju s Njim, a upravo je ta suradnja ono što čovjek treba provesti u djelo.

Vizije sadrže mnoge puteve prema praksi. Vizije sadrže i praktične zahtjeve koji se postavljaju pred čovjeka, kao i Božje djelo koje čovjek treba spoznati. U prošlosti se na posebnim okupljanjima ili velikim skupovima koji su se održavali na raznim mjestima govorilo samo o jednom aspektu puta prakse. Takva je praksa predstavljala ono što se trebalo primjenjivati u Doba milosti i nije imala gotovo nikakve veze sa spoznajom Boga jer je vizija iz Doba milosti bila samo vizija Isusova raspeća i nije bilo uzvišenijih vizija. Čovjek je trebao poznavati samo Njegovo djelo otkupljenja čovječanstva putem raspeća, stoga u Doba milosti nijedna druga vizija nije bila dana čovjeku. Tako je čovjek imao samo oskudnu spoznaju Boga, a osim znanja o Isusovoj ljubavi i samilosti, u praksi je mogao primjenjivati samo nekoliko jednostavnih i jadnih stvari, stvari koje su neusporedive s današnjima. Na kakvim god sastancima se okupljali, ljudi u prošlosti nisu mogli govoriti o praktičnom poznavanju Božjeg djela, a kamoli jasno reći na koji je put prakse čovjeku bilo najprikladnije zakoračiti. Temelju koji se sastojao od samokontrole i strpljenja čovjek je pridodao samo nekoliko jednostavnih detalja; naprosto nije bilo promjena u biti njegove prakse jer Bog u jednom te istom dobu nije obavljao nova djela, a jedini zahtjevi koje je postavio pred čovjeka bili su samokontrola i strpljenje ili pak nošenje križa. Osim takvih praksi, nije bilo vizija uzvišenijih od Isusova raspeća. U prošlosti se nisu spominjale druge vizije jer Bog nije obavio mnogo djela i zato što je pred čovjeka postavljao samo ograničene zahtjeve. Tako čovjek, što god da je radio, nije mogao prijeći te granice, koje nisu bile ništa drugo nego par jednostavnih i površnih stvari koje je čovjek trebao provesti u djelo. Ja danas govorim o drugim vizijama jer je danas obavljeno više djela, djela koja su nekoliko puta veća od Doba zakona i Doba milosti. Zahtjevi prema čovjeku također su nekoliko puta veći nego u prošlim dobima. Kad čovjek ne bi mogao u potpunosti spoznati takvo djelo, onda ono ne bi imalo velik značaj; može se reći da će čovjek teško moći u cijelosti spoznati takvo djelo ako mu ne posveti cijeli život. Ako bi se u djelu osvajanja govorilo samo o putu prakse, čovjeka bi bilo nemoguće osvojiti. Osvajanje čovjeka bi također bilo nemoguće ako bi se samo pričalo o vizijama, bez postavljanja ikakvih zahtjeva pred čovjeka. Ako bi se govorilo samo o putu prakse, bilo bi nemoguće pogoditi čovjeka u Ahilovu petu ili raspršiti njegove predodžbe, stoga bi čovjeka opet bilo nemoguće u potpunosti osvojiti. Vizije su glavno oruđe osvajanja čovjeka, ali kad osim vizija ne bi postojao i put prakse, čovjek ne bi imao put koji bi slijedio, a kamoli način ulaska. Načelo Božjeg djela od početka do kraja je ovo: u vizijama postoji ono što se može provesti u djelo, ali postoje i vizije koje nadopunjuju praksu. Stupanj promjena u čovjekovu životu i naravi prati promjene u vizijama. Kad bi se čovjek oslanjao samo na svoj trud, ne bi mogao postići iole značajan stupanj promjene. Vizije govore o djelu Samog Boga i Božjem upravljanju. Praksa se odnosi na put čovjekove prakse i način njegova postojanja; u čitavom Božjem upravljanju odnos između vizija i prakse je odnos između Boga i čovjeka. Kad ne bi bilo vizija ili kad bi se o njima govorilo bez spominjanja prakse, ili kad bi postojale samo vizije bez čovjekove prakse, onda se takve stvari ne bi mogle smatrati Božjim upravljanjem, a još manje bi se moglo reći da se djelo Božje obavlja zarad čovječanstva. Tada ne samo da bi ljudska dužnost bila izbrisana, već bi to bilo poricanje svrhe Božjeg djela. Kad bi se od čovjeka od početka do kraja zahtijevala samo praksa bez uplitanja Božjeg djela i kad se, štoviše, od čovjeka ne bi zahtijevalo poznavanje Božjeg djela, takvo djelo bi se još manje moglo zvati Božjim upravljanjem. Kad čovjek ne bi poznavao Boga, kad bi mu Božja volja bila nepoznata i kad bi samo slijepo obavljao svoju praksu na nejasan i apstraktan način, nikad ne bi postao potpuno kvalificirano stvorenje. Dakle, obje ove stvari su neophodne. Kad bi postojalo samo Božje djelo, to jest, kad bi postojale samo vizije i kad ne bi bilo čovjekove suradnje ni prakse, takve se stvari ne bi mogle nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi postojala samo čovjekova praksa i ulazak, i to bi bilo neprihvatljivo, koliko god uzvišen bio put kojim je čovjek zakoračio. Ulazak čovjeka mora se mijenjati postupno, u skladu s djelom i vizijama, a ne može se mijenjati hirovito. Načela čovjekove prakse nisu slobodna ni neobuzdana, već se nalaze unutar određenih granica. Ta se načela mijenjaju u skladu s vizijama djela. Stoga se Božje upravljanje naposljetku svodi na Božje djelo i čovjekovu praksu.

Djelo upravljanja nastalo je isključivo zbog ljudskog roda, što znači da je nastalo samo zbog postojanja čovjeka. Nikakvog upravljanja nije bilo prije postanka čovjeka, kao ni u početku, kad su stvarani nebo i zemlja i sve stvoreno. Kad u čitavom Božjem djelu ne bi bilo prakse korisne za čovjeka, to jest, kad Bog iskvarenom čovječanstvu ne bi postavljao odgovarajuće zahtjeve (kad u djelu koje Bog obavlja ne bi bilo prikladnog puta za čovjekovu praksu), to se djelo ne bi moglo nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi cjelokupno Božje djelo iskvarenom čovječanstvu samo nalagalo kako da praktično djeluje, kad Bog ne bi poduzimao vlastite poduhvate i kad ne bi pokazivao ni trunku Svoje Svemoći ili mudrosti, onda čovjek, koliko god Božji zahtjevi prema njemu bili visoki i koliko god dugo Bog živio među ljudima, ništa ne bi znao o Božjoj naravi; kad bi tako bilo, onda bi takvo djelo bilo još manje dostojno nazvati se Božjim upravljanjem. Jednostavno rečeno, Božjem djelu upravljanja pripada djelo koje obavlja Sâm Bog, kao i cjelokupan posao koji pod Božjim usmjeravanjem obavljaju oni koje je Bog zadobio. Takvo se djelo može sažeti pod pojam upravljanja. Drugim riječima, djelo koje Bog obavlja među ljudima, kao i suradnja s Njim svih onih koji Ga slijede, jednim se imenom nazivaju upravljanje. Ovdje se Božje djelo naziva vizijama, a čovjekova suradnja praksom. Što je Božje djelo uzvišenije (to jest, što su uzvišenije vizije), to se Božja narav jasnije pokazuje čovjeku i u većoj je suprotnosti s čovjekovim predodžbama, a to uzvišenije postaju i čovjekova praksa i suradnja. Što su zahtjevi prema čovjeku viši, to je Božje djelo u većoj suprotnosti s čovjekovim predodžbama, uslijed čega i čovjekove kušnje, kao i standardi koje mora ispuniti, postaju sve viši. Po završetku ovog djela sve će vizije biti upotpunjene, a ono što se od čovjeka zahtijeva da provede u djelo dostići će vrhunac savršenstva. U to će vrijeme također svatko biti raspoređen prema svojoj vrsti jer će se čovjeku otkriti ono što on mora znati. Dakle, kada vizije dostignu svoj vrhunac, shodno tome će i djelo biti privedeno kraju, a i ljudska praksa dostići će svoj zenit. Čovjekova praksa temelji se na Božjem djelu, a Božje upravljanje u potpunosti se izražava samo zahvaljujući čovjekovoj praksi i suradnji. Čovjek je eksponat Božjeg djela i predmet djelovanja cjelokupnog Božjeg upravljanja, a također i produkt čitavog Božjeg upravljanja. Kad bi Bog djelovao sâm, bez suradnje čovjeka, ne bi bilo ničega što bi moglo poslužiti kao kristalizacija cjelokupnog Njegova djela, stoga ni Božje upravljanje ne bi imalo nikakav značaj. Osim Svojim djelom, cilj Svojega upravljanja i cilj cjelokupnog ovog djela radi potpune pobjede nad Sotonom Bog može ostvariti samo tako što će odabrati prikladne objekte kojima će izraziti Svoje djelo i dokazati Svoju svemoć i mudrost. Dakle, čovjek je neizostavan element Božjeg djela upravljanja i jedino zahvaljujući njemu Božje upravljanje može uroditi plodom i postići svoj krajnji cilj. Nijedan drugi oblik života osim čovjeka ne može odigrati tu ulogu. Ako čovjek treba postati istinska kristalizacija Božjeg djela upravljanja, onda neposlušnost iskvarenog čovječanstva mora u potpunosti biti raspršena. To zahtijeva da se čovjeku dodijeli praksa prikladna za različita vremena i da Bog među ljudima obavi odgovarajuće djelo. Jedino će tako na kraju biti zadobivena grupa ljudi koji predstavljaju kristalizaciju Božjeg djela upravljanja. Božje djelo među ljudima ne može o Samom Bogu svjedočiti isključivo kroz Božje samostalno djelovanje; da bi se takvo svjedočanstvo ostvarilo, potrebno je i sudjelovanje živih ljudi prikladnih za Njegovo djelo. Bog će najprije djelovati na te ljude, kroz koje će se zatim izraziti Njegovo djelo i tako će se među stvorenjima pronijeti takvo svjedočanstvo o Njemu, čime će Bog postići cilj Svojega djela. Bog ne djeluje samostalno da bi porazio Sotonu jer ne može neposredno svjedočiti o Sebi među svim stvorenjima. Kad bi tako radio, čovjeka bi bilo nemoguće potpuno uvjeriti, stoga Bog mora raditi na čovjeku da bi ga osvojio i tek će tada On moći steći svjedočanstvo među svim stvorenjima. Kad bi Bog radio samostalno bez suradnje čovjeka ili kad se od čovjeka ne bi zahtijevala suradnja, onda čovjek nikad ne bi mogao spoznati Božju narav, a Božja bi mu volja zauvijek ostala nepoznata; Božje djelo tada se ne bi moglo nazvati djelom Božjeg upravljanja. Kad bi, pak, čovjek samo nastojao, težio i naporno radio, ali pritom ne bi razumio Božje djelo, čovjek bi tada samo zbijao šale. Bez djelovanja Duha Svetoga, čovjek čini ono što dolazi od Sotone, buntovan je i zao; Sotona se pokazuje u svemu što čini iskvareno čovječanstvo, u tome nema ničega što je u skladu s Bogom i sve što čovjek čini manifestacija je Sotone. Od svega što je rečeno ništa ne isključuje vizije i praksu. Na temelju vizija čovjek pronalazi praksu i put pokoravanja kako bi napustio svoje predodžbe i stekao ono što ranije nije posjedovao. Bog zahtijeva da čovjek surađuje s Njim i potpuno se podčini Njegovim zahtjevima, dok čovjek želi vidjeti djelo koje obavlja Sâm Bog, iskusiti svemoguću Božju moć i spoznati Božju narav. Ukratko, to je Božje upravljanje. Božji savez s čovjekom je upravljanje, i to najuzvišenije upravljanje.

Sve povezano s vizijama prvenstveno se odnosi na djelo Samog Boga, dok bi ono što se odnosi na praksu trebao obaviti čovjek i to s Bogom nema nikakve veze. Božje djelo dovršava Sâm Bog, dok čovjekovu praksu ostvaruje sâm čovjek. Ono što treba učiniti Sâm Bog ne treba činiti čovjek, a ono što čovjek treba provesti u djelo nema veze s Bogom. Božje djelo je Njegova služba i nema nikakve veze s čovjekom. To djelo ne treba obavljati čovjek, koji, štoviše, ne bi ni mogao obaviti djelo koje treba učiniti Bog. Čovjek mora ostvariti ono što se od njega traži da provede u praksi, bilo da se radi o žrtvovanju vlastitog života ili predavanju u ruke Sotoni radi svjedočenja – sve to mora ostvariti čovjek. Sâm Bog dovršava cjelokupno djelo koje treba obaviti, ono što čovjek treba učiniti otkriva se čovjeku, dok je sav preostali posao prepušten čovjeku. Bog ne obavlja dodatni posao. On radi samo ono što je u okviru Njegove službe i čovjeku samo pokazuje put, to jest, obavlja samo djelo otvaranja puta, ali ne i njegova utiranja. To bi svi trebali shvatiti. Provoditi istinu u djelo znači provoditi u djelo Božje riječi, a sve je to čovjekova dužnost, nešto što čovjek treba činiti i nema nikakve veze s Bogom. Ako čovjek zahtijeva da Bog, kao i čovjek, trpi muke i pročišćenje u istini, onda je čovjek neposlušan. Božje djelo je obavljanje Njegove službe, a čovjek je dužan bez imalo otpora pokoravati se svim Božjim smjernicama. Čovjek je dužan ostvariti ono što mora postići, bez obzira na to kako Bog djeluje ili živi. Jedino Sâm Bog čovjeku može postavljati zahtjeve, odnosno jedino Sâm Bog ima pravo čovjeku postavljati zahtjeve. Čovjek ne bi trebao imati izbora i trebao bi se samo do kraja podčiniti i praktično djelovati; to je smisao koji čovjek treba posjedovati. Kad je djelo koje treba obaviti Sâm Bog dovršeno, od čovjeka se zahtijeva da to djelo iskusi korak po korak. Ako na kraju, kad cjelokupno Božje upravljanje bude završeno, čovjek još uvijek ne bude učinio ono što Bog od njega zahtijeva, onda treba biti kažnjen. Ako čovjek ne ispunjava Božje zahtjeve, to je zbog njegove neposlušnosti; to ne znači da Bog nije dovoljno dobro obavio Svoje djelo. Svi oni koji Božje riječi ne mogu provesti u djelo, koji ne mogu ispuniti Božje zahtjeve i koji ne mogu biti odani i ispuniti svoju dužnost bit će kažnjeni. Ono što danas morate postići nisu dodatni zahtjevi, već čovjekova dužnost, i to ona koju svi ljudi trebaju učiniti. Ako ne možete čak ni svoju dužnost ispuniti ili je obaviti dobro, zar na sebe ne navlačite nevolje? Zar ne koketirate sa smrću? Kako se i dalje možete nadati nekoj budućnosti i dobrim izgledima? Božje se djelo obavlja za dobrobit čovječanstva, a čovjek svoju suradnju nudi radi Božjeg upravljanja. Nakon što Bog učini sve što treba učiniti, od čovjeka se zahtijeva da u svojoj praksi bude bespoštedan i surađuje s Bogom. U Božjem djelu čovjek ne bi trebao štedjeti truda, trebao bi ponuditi svoju vjernost i ne bi se trebao prepuštati brojnim predodžbama niti pasivno sjediti i čekati smrt. Ako se Bog može žrtvovati za čovjeka, zašto onda čovjek ne bi mogao ponuditi svoju odanost Bogu? Ako je Bog prema čovjeku jednodušan, zašto Mu onda čovjek ne bi ponudio malo suradnje? Ako Bog djeluje za dobrobit čovječanstva, zašto onda čovjek ne bi ispunio neku od svojih dužnosti zarad Božjeg upravljanja? Božje djelo daleko je napredovalo, a vi to vidite, ali svejedno ne djelujete, čujete, ali se ne pomičete s mjesta. Neće li takvi ljudi doživjeti propast? Bog je cijelog Sebe već posvetio čovjeku, pa zašto čovjek danas nije sposoban iskreno ispuniti svoju dužnost? Bogu je Njegovo djelo najvažniji prioritet, a djelo Njegova upravljanja od najveće je važnosti. Za čovjeka je, pak, najvažniji prioritet provesti Božje riječi u djelo i ispuniti Božje zahtjeve. To biste svi trebali razumjeti. Riječi koje su vam upućene doprle su do same srži vaše suštine, a Božje je djelo zakoračilo na nepoznat teren. Mnogi ljudi još ne razumiju je li to pravi ili lažni put; oni i dalje čekaju i gledaju, a ne ispunjavaju svoju dužnost. Naprotiv, analiziraju svaku Božju riječ i postupak, usredotočuju se na to što On jede i kako se oblači, a njihove predodžbe postaju sve ozbiljnije. Zar takvi ljudi ne dižu mnogo buke ni oko čega? Kako bi takvi ljudi mogli tragati za Bogom? I kako bi mogli biti oni koji se namjeravaju podčiniti Bogu? Njima odanost i dužnost nisu ni nakraj pameti, već se usredotočuju na to gdje Bog boravi. To je čisti bezobrazluk! Ako je čovjek razumio sve što treba razumjeti i ako je proveo u djelo sve što treba provesti u djelo, Bog će mu zasigurno udijeliti Svoje blagoslove jer to što On od čovjeka zahtijeva je ljudska dužnost i ono što čovjek treba učiniti. Ako čovjek ne može shvatiti ono što bi trebao razumjeti i ako ne može provesti u djelo ono što bi trebao provesti u djelo, čovjek će onda biti kažnjen. Oni koji s Bogom ne surađuju Božji su neprijatelji, oni koji ne prihvaćaju novo djelo tom se djelu protive, čak i ako ne čine ništa što bi mu se jasno protivilo. Svi oni koji ne provode u djelo istinu koju Bog zahtijeva jesu ljudi koji su neposlušni i namjerno se protive Božjim riječima, čak i ako oni posebnu pažnju posvećuju djelu Duha Svetoga. Ljudi koji se ne pokoravaju Božjim riječima i nisu podčinjeni Bogu buntovni su i suprotstavljeni Bogu. Ljudi koji ne ispunjavaju svoju dužnost jesu oni koji ne surađuju s Bogom, a ljudi koji ne surađuju s Bogom jesu oni koji ne prihvaćaju djelo Duha Svetoga.