Koliko čovjekova djela čini djelo Duha Svetoga, a koliko čovjekovo iskustvo? Može se reći da ljudi još uvijek ne razumiju ova pitanja, i to zato što ne razumiju načela djela Duha Svetoga. Kad kažem „čovjekovo djelo”, mislim, naravno, na djelo onih ljudi koji imaju djelo Duha Svetoga ili onih koje Duh Sveti koristi. Ne mislim na djelo koje proizlazi iz čovjekove volje, već na djelo apostola, radnika ili obične braće i sestara, koje spada u djelokrug rada Duha Svetoga. Ovdje se „čovjekovo djelo” ne odnosi na djelo utjelovljenog Boga, već na opseg i načela djela koje Duh Sveti obavlja na ljudima. Iako ta načela jesu načela i djelokrug rada Duha Svetoga, ona nisu jednaka načelima i djelokrugu rada utjelovljenog Boga. Čovjekovo djelo ima bit i načela čovjeka, a djelo Božje ima bit i načela Boga.

Djelo u bujici Duha Svetoga je djelo Duha Svetoga, bilo da predstavlja vlastito Božje djelo ili djelo ljudi koje On koristi. Bit Boga Samoga je Duh, koji se može nazvati Duhom Svetim ili sedmerostruko pojačanim Duhom. Sve u svemu, Oni su Duh Božji, bez obzira na to što je Duh Božji u različitim epohama nazivan različitim imenima. Njihova je bit i dalje jedna. Dakle, djelo Samog Boga je djelo Duha Svetoga, dok je djelo utjelovljenog Boga ništa manje od Duha Svetoga na djelu. Djelo ljudi koje Duh Sveti koristi također je djelo Duha Svetoga. Ipak, Božje djelo je potpuni izraz Duha Svetoga, što je apsolutno točno, dok je djelo ljudi koje Duh Sveti koristi pomiješano s mnogo ljudskih stvari i nije neposredan izraz Duha Svetoga, a kamoli Njegov potpuni izraz. Djelo Duha Svetoga je raznoliko i ničim nije uvjetovano. Djelo Duha Svetoga razlikuje se u različitim ljudima; izražava drugačije biti, a razlikuje se ovisno o epohi, kao i o zemlji. Naravno, iako Duh Sveti djeluje na mnogo različitih načina i prema mnogim načelima, bit tog djela je uvijek drugačija, kako se god obavlja i na kakvim god ljudima; cjelokupno djelo koje se obavlja na različitim ljudima ima svoja načela i u cjelini može predstavljati bit objekata nad kojima se obavlja. To je zato što je djelo Duha Svetoga posve specifično po svojem opsegu i prilično odmjereno. Djelo koje se obavlja u utjelovljenom tijelu nije isto kao djelo koje se provodi na ljudima, a djelo ujedno varira ovisno o tome kakvog je kova osoba na kojoj se obavlja. Djelo koje se obavlja u utjelovljenom tijelu ne obavlja se na ljudima i nije isto kao djelo koje se obavlja na ljudima. Ukratko, bez obzira na način na koji se obavlja, djelo koje se obavlja na različitim objektima nikad nije isto, a načela po kojima On djeluje razlikuju se u skladu sa stanjem i prirodom različitih ljudi na kojima djeluje. Duh Sveti na različite ljude djeluje na temelju njihove urođene biti i ne postavlja im zahtjeve koji bi tu bit nadišli niti na njima obavlja djelo koje bi prekoračilo njihovu urođenu kvalitetu. Stoga, djelovanje Duha Svetoga na čovjeka ljudima omogućuje da vide bit objekta na kojem se to djelo obavlja. Čovjekova se urođena bit ne mijenja; njegova urođena kvaliteta je ograničena. Duh Sveti upotrebljava ljude ili na njima djeluje u skladu s ograničenjima njihove kvalitete kako bi oni od toga imali koristi. Kad Duh Sveti djeluje na ljude koji se koriste, njihovi talenti i urođena kvaliteta nisu sputani, već se oslobađaju. Njihova urođena kvaliteta u službi je tog djela. Može se reći da On koristi čovjekove dijelove koji se mogu upotrijebiti zarad Njegova djela kako bi postigao rezultate u Svojem djelovanju. S druge strane, djelo koje se obavlja u utjelovljenom tijelu izravno izražava djelo Duha i nije razvodnjeno ljudskim umom i mislima; do njega ne mogu doprijeti ni čovjekovi talenti, ni iskustvo, ni urođeno stanje. Sva nebrojena djela Duha Svetoga namijenjena su dobrobiti i izgradnji čovjeka. Međutim, dok je neke ljude moguće usavršiti, drugi ne ispunjavaju uvjete za usavršavanje, što znači da ih je nemoguće usavršiti i jedva da ih je moguće spasiti, stoga će na kraju biti izgnani, iako su možda i imali djelo Duha Svetoga. Drugim riječima, iako djelo Duha Svetoga ima za cilj izgraditi ljude, ne može se reći da će svi oni koji su imali djelo Duha Svetoga biti do kraja usavršeni jer put koji mnogi slijede u svojoj potrazi nije put do savršenstva. Oni imaju samo jednostrano djelo Duha Svetoga, ali ne i subjektivnu ljudsku suradnju ni pravilnu ljudsku težnju. Stoga je djelovanje Duha Svetoga na ovim ljudima u službi onih koji su podvrgnuti usavršavanju. Ljudi ne mogu izravno vidjeti djelo Duha Svetoga niti ga mogu sami izravno dodirnuti. Mogu ga izraziti samo oni koji su obdareni darom djela, što znači da se djelo Duha Svetoga sljedbenicima pruža kroz izraze ljudi.

Djelo Duha Svetoga ostvaruje se i dovršava kroz mnoge tipove ljudi i u mnogim različitim stanjima. Iako djelo utjelovljenog Boga može predstavljati djelo čitave jedne epohe i ulazak ljudi u čitavu epohu, rad na pojedinostima tog ulaska ljudi ipak trebaju obaviti ljudi koje koristi Duh Sveti, a ne utjelovljeni Bog. Dakle, Božje djelo, odnosno vlastita služba Božja, djelo je Božjeg utjelovljenog tijela, koje čovjek ne može obaviti umjesto Njega. Djelo Duha Svetoga dovršava se kroz mnogo različitih tipova ljudi; nijedna osoba to ne može u potpunosti ostvariti sama i nijedna osoba to ne može u potpunosti izraziti. Poglavari crkava također ne mogu u potpunosti predstavljati djelo Duha Svetoga; oni mogu obavljati samo neke poslove usmjeravanja. Stoga se Djelo Duha Svetoga može podijeliti na tri dijela: vlastito Božje djelo, djelo koje čine ljudi koje koristi Duh Sveti i djelo koje se obavlja na svima onima koje nosi bujica Duha Svetoga. Vlastito Božje djelo jest predvoditi čitavu epohu; djelo ljudi koje Duh Sveti koristi jest predvoditi Božje sljedbenike kad budu poslani ili dobiju poziv nakon što Bog obavi Svoje djelo i to su oni koji surađuju s Božjim djelom; djelo koje Duh Sveti obavlja na onima koje nosi bujica jest održavati cjelokupno Njegovo upravljanje i svjedočanstvo, a u isto vrijeme i usavršiti one koje je moguće usavršiti. Sva tri djela zajedno čine cjelokupno djelo Duha Svetoga, ali bez djelovanja Samog Boga djelo upravljanja u cjelini bi stagniralo. Djelo Samoga Boga obuhvaća djelo čitavog čovječanstva, a također predstavlja i djelo čitave epohe, što znači da vlastito djelo Božje predstavlja svu dinamiku i trend djela Duha Svetoga, dok se djelo apostola obavlja poslije Božjeg djela i proizlazi iz njega i ono ne predvodi epohu niti predstavlja trendove djelovanja Duha Svetoga u čitavoj epohi. Oni samo obavljaju djelo koje čovjek treba obaviti i koje nema nikakve veze s djelom upravljanja. Djelo koje obavlja Sâm Bog je projekt u okviru djela upravljanja. Čovjekovo djelo samo je dužnost koju ispunjavaju ljudi koje Duh Sveti koristi i nije povezano s djelom upravljanja. Iako oba predstavljaju djelo Duha Svetoga, uslijed razlika u njihovim identitetima i prikazima postoje jasne i suštinske razlike između Božjeg djela i čovjekova djela. Osim toga, opseg djela koje obavlja Duh Sveti varira na objektima s različitim identitetima. To su načela i djelokrug rada Duha Svetoga.

Čovjekovo djelo ukazuje na njegovo iskustvo i njegovu ljudskost. Ono što čovjek pruža i djelo koje obavlja predstavljaju njega samoga. Čovjekovi uvidi i rezoniranje, njegova logika i bogata mašta – sve je to obuhvaćeno njegovim djelom. Čovjekovo iskustvo pogotovo može ukazati na njegovo djelo, a iskustva osobe postaju dio njezinog djela. Čovjekovo djelo može izražavati njegovo iskustvo. Ako ljudi imaju negativna iskustva, jezik njihova zajedništva uglavnom će se sastojati od negativnih elemenata. Ako je njihovo iskustvo u određenom razdoblju pozitivno i ako naročito imaju put u pozitivnom aspektu, onda je njihovo zajedništvo veoma ohrabrujuće i ljudi iz njega mogu izvući pozitivne stvari. Ako djelatnik na određeno vrijeme postane negativan, njegovo će zajedništvo uvijek nositi negativne elemente. Takva vrsta zajedništva je obeshrabrujuća i drugi će ljudi nesvjesno postati depresivni nakon njegovog zajedništva. Stanje sljedbenika mijenja se ovisno o stanju vođe. Kakav god da je djelatnik iznutra, on to izražava, a djelo Duha Svetoga često se mijenja s čovjekovim stanjem. On djeluje u skladu s iskustvom ljudi i ne primorava ih, već im postavlja zahtjeve u skladu s normalnim tijekom njihova iskustva. To znači da se čovjekovo zajedništvo razlikuje od Božje riječi. Ljudsko zajedništvo prenosi osobne uvide i iskustvo ljudi, a njihovi uvidi i iskustvo izražavaju se na temelju Božjeg djela. Njihova je obaveza, nakon što Bog obavi djelo ili progovori, otkriti što od toga trebaju primijeniti u praksi, odnosno u što trebaju zakoračiti, a zatim to prenijeti sljedbenicima. Dakle, čovjekovo djelo predstavlja njegov ulazak i njegovu praksu. Naravno, takav rad je pomiješan s ljudskim poukama i iskustvom ili s nekim ljudskim razmišljanjima. Kako god Duh Sveti djeluje, bilo na čovjeku ili u utjelovljenom Bogu, radnici uvijek izražavaju ono što jesu. Iako je Duh Sveti taj koji djeluje, to je djelo zasnovano na onome što čovjek suštinski jest jer Duh Sveti ne djeluje bez osnova. Drugim riječima, to djelo ne nastaje ni iz čega, već se uvijek obavlja u skladu sa stvarnim okolnostima i realnim uvjetima. Jedino je tako moguće preobraziti čovjekovu narav i promijeniti njegove stare predodžbe i misli. Čovjek, pak, izražava ono što vidi, doživljava i može zamisliti, a to se može postići čovjekovim razmišljanjem, čak i ako se radi o doktrinama ili predodžbama. Čovjekovo djelo, koliko god veliko bilo, ne može prekoračiti opseg njegova iskustva ni ono što čovjek vidi ili može smisliti ili zamisliti. Sve što Bog izražava je ono što On Sâm jest, a to je čovjeku nedostižno – to jest, to je izvan dosega čovjekovog razmišljanja. On izražava Svoje djelo vođenja čitavog čovječanstva, a to nema veze s pojedinostima ljudskog iskustva, već se tiče Njegova vlastitog upravljanja. Čovjek izražava svoje iskustvo, dok Bog izražava Svoje biće, koje je Njegova suštinska narav, izvan čovjekova dosega. Čovjekovo iskustvo su njegov uvid i znanje stečeno na temelju Božjeg izraza Njegova bića. Takav uvid i znanje nazivaju se čovjekovim bićem, a osnova njihova izražavanja jesu čovjekova suštinska narav i kvaliteta – stoga se nazivaju i čovjekovim bićem. Čovjek u zajedništvu može podijeliti ono što doživljava i vidi. Nitko u zajedništvu ne može podijeliti ono što nije iskusio, ono što nije vidio ili ono što njegovo mišljenje ne može doseći jer su to stvari koje on nema u sebi. Ako ono što čovjek izražava ne potječe iz njegova iskustva, onda je to njegova mašta ili doktrina. Jednostavno rečeno, u njegovim riječima nema realnosti. Da nikad nisi iskusio kakvo je društvo, ne bi mogao u zajedništvu jasno komunicirati o složenim društvenim odnosima. Kad ne bi imao obitelj, ne bi razumio o čemu drugi ljudi pričaju kad govore o obiteljskim problemima. Dakle, ono što čovjek s drugima razmjenjuje u zajedništvu i djelo koje obavlja predstavljaju njegovo unutarnje biće. Kad bi netko u zajedništvu objašnjavao kako shvaća grdnju i sud, a da ih ti nikad nisi iskusio, ti se ne bi usudio osporiti njegovo znanje, a kamoli biti potpuno uvjeren u njega. To je zato što je njegovo zajedništvo nešto što ti nikad nisi iskusio, nešto što nikad nisi spoznao, i tvoj um to ne može zamisliti. Na temelju njegova znanja, možeš naučiti samo kojim putem krenuti kako bi u budućnosti bio podvrgnut grdnji i sudu. Ali taj put može biti samo put doktrinarnog znanja; ne može zamijeniti tvoje razumijevanje, a kamoli tvoje iskustvo. Možda misliš da je to što on kaže prilično točno, ali na temelju vlastitog iskustva smatraš to na mnogo načina neizvedivim. Možda misliš da je nešto od onoga što čuješ krajnje neizvedivo; u tom trenutku o tome gajiš predodžbe i, čak i ako to prihvaćaš, činiš to nevoljko. Ali prema vlastitom iskustvu znanje iz kojeg si stvorio predodžbe postaje tvoj način primjene i, što ih više primjenjuješ, sve više shvaćaš pravu vrijednost i značenje riječi koje si čuo. Nakon što stekneš vlastita iskustva, možeš pričati o znanju koje bi trebalo imati o onome što si iskusio. Pored toga, također možeš razlikovati one čije je znanje stvarno i praktično od onih čije je znanje utemeljeno na doktrini i bezvrijedno. Dakle, to slaže li se znanje koje propovijedaš s istinom, uvelike ovisi o tome imaš li praktično iskustvo u vezi s tim. Tamo gdje u tvojem iskustvu ima istine tvoje će znanje biti praktično i dragocjeno. Kroz vlastito iskustvo također možeš steći razboritost i uvid, produbiti svoje znanje te uvećati svoju mudrost i zdrav razum o tome kako bi se trebao ponašati. Koliko god bilo uzvišeno, znanje koje izražavaju ljudi koji ne posjeduju istinu je doktrina. Takvi ljudi mogu biti veoma inteligentni u pogledu tjelesnih stvari, ali ne mogu rasuđivati o duhovnim stvarima. To je zato što takvi ljudi nemaju iskustva u stvarima koje se tiču duha. To su ljudi koji nisu prosvijećeni u duhovnim stvarima i koji te stvari ne razumiju. Koju god vrstu znanja izražavaš, sve dok je ono tvoje biće, ono je i tvoje osobno iskustvo, tvoje istinsko znanje. Ono o čemu razgovaraju ljudi koji govore samo o doktrini – a to su oni koji ne posjeduju ni istinu ni stvarnost – također se može nazvati njihovim bićem jer su do svoje doktrine došli samo dubokom kontemplacijom i ona je rezultat njihova temeljitog promišljanja. Pa ipak, to je samo doktrina, ništa više od mašte! Iskustva svih tipova ljudi predstavljaju stvari unutar njih. Nitko tko ne posjeduje duhovno iskustvo ne može govoriti o poznavanju istine ni ispravnom poznavanju raznih duhovnih stvari. Ono što čovjek izražava jest ono što je on iznutra – to je izvjesno. Ako netko želi spoznati duhovne stvari i spoznati istinu, najprije mora steći stvarno iskustvo. Ako ne možeš jasno govoriti o zdravom razumu u životu čovjeka, koliko ćeš tek malo moći reći o duhovnim stvarima? Oni koji mogu biti na čelu crkava, opskrbljivati ljude životom i biti narodni apostoli moraju posjedovati stvarno iskustvo; moraju ispravno shvaćati duhovne stvari te ispravno uvažavati i doživljavati istinu. Samo su takvi ljudi kvalificirani da budu djelatnici ili apostoli koji predvode crkve. Svi drugi mogu biti samo najmanji među sljedbenicima i ne mogu predvoditi, a kamoli biti apostoli koji su u stanju opskrbljivati ljude životom. To je zato što uloga apostola nije juriti unaokolo niti se tući, već obavljati djelo služenja životu i vođenja drugih ljudi u preobrazbe njihove naravi. Oni koji obavljaju tu ulogu dobili su zadatak da na svojim plećima ponesu tešku odgovornost, koju ne može svatko nositi. Takvo djelo mogu obavljati samo oni sa životnim bićem, odnosno oni koji su iskusili istinu. Ne može ga obavljati bilo tko tko je u stanju odreći se, tko može juriti unaokolo ili je voljan istrošiti se; ljudi koji nemaju iskustva s istinom, koji nisu bili podvrgnuti podrezivanju ili sudu, ne mogu obavljati ovu vrstu posla. Ljudi bez iskustva, koji su ljudi bez stvarnosti, ne mogu jasno vidjeti stvarnost jer su i sami bez takve vrste bića. Dakle, takva osoba ne samo da se ne može baviti liderskim djelom, već će biti izgnana ako duže vrijeme ostane bez istine. Uvid koji izražavaš može biti dokaz teškoća koje si u životu iskusio, stvari zbog kojih si pretrpio grdnju i problema zbog kojih si bio izložen sudu. To vrijedi i za kušnje: tamo gdje je čovjek pročišćen i gdje je slab – to su područja u kojima ima iskustvo, u kojima ima put. Na primjer, ako netko trpi frustracije u braku, često će ovako pričati u zajedništvu: „Slava neka je i hvala Bogu, moram udovoljiti želji Božjeg srca i ponuditi sav svoj život i moram svoj brak predati sasvim u Božje ruke. Spreman sam sav svoj život posvetiti Bogu.” Sve stvari koje čovjek nosi u sebi kroz komunikaciju u zajedništvu mogu pokazati što je on. Stvari poput brzine kojom osoba govori, govori li glasno ili tiho – nisu povezane s iskustvom i ne mogu predstavljati ono što ta osoba ima i jest. Te stvari mogu samo pokazati je li karakter te osobe dobar ili loš te je li njezina priroda dobra ili loša, ali se ne mogu poistovjetiti s tim ima li netko iskustva. Sposobnost izražavanja u govoru, vještina ili brzina govora, samo je stvar vježbe i ne može zamijeniti iskustvo. Kad govoriš o osobnim iskustvima, s drugima u zajedništvu razmjenjuješ ono što smatraš važnim i sve stvari koje nosiš u sebi. Moj govor predstavlja Moje biće, ali ono što govorim je izvan čovjekova dosega. To što kažem nije nešto što čovjek doživljava niti je nešto što čovjek može vidjeti; to također nije nešto što čovjek može dodirnuti, ali to je ono što Ja jesam. Neki ljudi prepoznaju samo to da Ja u zajedništvu dijelim ono što sam osobno iskusio, ali ne prepoznaju da je to neposredan izraz Duha. Naravno da sam iskusio ono o čemu govorim. Ja sam taj koji šest tisuća godina obavlja djelo upravljanja. Od početka stvaranja ljudskog roda pa do sada, sve sam iskusio; kako onda ne bih mogao razgovarati o tome? Kad je riječ o čovjekovoj prirodi, jasno sam je vidio; odavno sam je promotrio. Kako onda ne bih bio u stanju jasno govoriti o njoj? Budući da sam jasno vidio suštinu čovjeka, imam pravo grditi čovjeka i suditi mu jer sve čovjekovo potječe od Mene, ali ga je Sotona iskvario. Naravno, imam pravo i analizirati djelo koje sam obavio. Iako to djelo ne obavlja Moje tijelo, ono je neposredan izraz Duha i to je ono što Ja imam i što jesam. Stoga imam pravo to izraziti i obaviti djelo koje trebam obaviti. Ljudi govore ono što su iskusili. To je ono što su vidjeli, ono što njihovi umovi mogu shvatiti, a njihova čula osjetiti. O tome mogu razgovarati u zajedništvu. Riječi koje izgovara utjelovljeno tijelo Božje neposredan su izraz Duha i izražavaju djelo koje je obavio Duh, a tijelo ga nije ni vidjelo ni iskusilo; ali On ipak i dalje izražava Svoje biće jer bit tijela je Duh i On izražava djelo Duha. To je djelo koje je Duh već obavio, iako je to tijelu neshvatljivo. Nakon utjelovljenja On kroz izraz tijela ljudima omogućava spoznati Božje biće i vidjeti Božju narav i djelo koje je obavio. Čovjekovo djelo ljudima razjašnjava u što trebaju zakoračiti i što trebaju shvatiti; ono podrazumijeva vođenje ljudi prema razumijevanju i doživljavanju istine. Cilj čovjekova djela jest održavati ljude, dok Božje djelo čovječanstvu treba otvoriti nove puteve i nove epohe te ljudima otkriti ono što smrtnicima nije poznato i omogućiti im da spoznaju Njegovu narav. Božje djelo je predvoditi čitavo čovječanstvo.

Cjelokupno djelo Duha Svetoga obavlja se za dobrobit ljudi. U cijelosti je namijenjeno unapređivanju ljudi; u njemu nema ničeg što ljudima nije od koristi. Bez obzira je li istina duboka ili plitka i bez obzira na to kakvog su kova oni koji tu istinu prihvaćaju, sve što Duh Sveti čini, ljudima je od koristi. Međutim, djelo Duha Svetoga ne može se obaviti neposredno, već se mora izražavati kroz ljude koji s Njim surađuju. Jedino tako mogu se ostvariti rezultati djelovanja Duha Svetoga. Naravno, kad Duh Sveti djeluje neposredno, Njegovo se djelo nimalo ne razvodnjava; ali kad Duh Sveti djeluje kroz čovjeka, to djelo postaje veoma ukaljano i više nije prvobitno djelo Duha Svetoga. Budući da je tako, istina se mijenja u različitim stupnjevima. Sljedbenici ne primaju prvobitnu namjeru Duha Svetoga, već kombinaciju djela Duha Svetoga i čovjekova iskustva i znanja. Dio onoga što sljedbenici dobivaju, a što predstavlja djelo Duha Svetoga, jest ispravno, dok se čovjekovo iskustvo i znanje koje dobivaju razlikuju jer su i djelatnici različiti. Djelatnici koje Duh Sveti prosvjećuje i usmjerava stjecat će iskustva na temelju tog prosvjećenja i usmjeravanja. Ta iskustva u sebi sadrže kombinaciju čovjekova uma i iskustva, kao i biće ljudskog roda, nakon čega ljudi stječu znanja ili uvide koje bi trebali imati. To je način čovjekova praktičnog djelovanja nakon što iskusi istinu. Taj način praktičnog djelovanja nije uvijek isti jer ljudi različito doživljavaju stvari, a i same stvari koje doživljavaju međusobno su različite. Tako će jedno te isto prosvjećenje Duha Svetoga rezultirati različitim znanjem i praksom jer su i oni koji to prosvjećenje primaju međusobno različiti. Neki ljudi u svojem praktičnom djelovanju prave sitnije greške, neki krupnije, dok neki ne rade ništa drugo osim što griješe. To je zato što ljudi imaju različite sposobnosti razumijevanja, kao i različitu suštinsku kvalitetu. Neki ljudi poruku koju čuju shvate na jedan način, dok je drugi, kad čuju istinu, shvate na potpuno drugačiji način. Neki ljudi blago odstupaju, dok drugi uopće ne razumiju pravo značenje istine. Stoga će o čovjekovu razumijevanju ovisiti kako će on voditi druge; to je doista tako jer je čovjekovo djelo naprosto izraz njegovog bića. Ljudi koje predvode oni koji pravilno shvaćaju istinu i sami će ispravno razumjeti istinu. Čak i ako ima ljudi s greškama u razumijevanju, njih je vrlo malo i neće svi griješiti. Ako netko griješi u svojem shvaćanju istine, bez sumnje će i oni koji ga slijede griješiti, s tim što će oni griješiti u svakom smislu te riječi. Stupanj razumijevanja istine kod sljedbenika uvelike ovisi o djelatnicima. Naravno, istina koja dolazi od Boga je točna, nepogrešiva i apsolutno sigurna. Međutim, djelatnici nisu sasvim u pravu i ne može se reći da su potpuno pouzdani. Ako djelatnici imaju veoma praktičan način provedbe istine u djelo, onda će i sljedbenici imati način praktičnog djelovanja. Ako djelatnici nemaju načina primjenjivati istinu, već samo doktrinu, onda sljedbenici neće posjedovati stvarnost. Kvaliteta i priroda sljedbenika određeni su rođenjem i nemaju veze s djelatnicima, ali o djelatnicima ovisi u kojoj će mjeri sljedbenici razumjeti istinu i spoznati Boga (to vrijedi samo za neke ljude). Kakav god bio djelatnik, takvi će biti i sljedbenici koje on predvodi. Ono što djelatnik izražava jest, bez rezerve, njegovo vlastito biće. Zahtjevi koje postavlja onima koji ga slijede jesu ono što on sam želi ili može postići. Većina djelatnika zahtjeve svojim sljedbenicima temelji na onom što sami rade, iako postoji mnogo toga što njihovi sljedbenici uopće ne mogu postići – a ono što osoba ne može postići postaje prepreka njezinu ulasku.

Mnogo je manje odstupanja u radu onih koji su prošli kroz podrezivanje, obračun, sud i grdnju, a izraz njihova djela mnogo je precizniji. Oni koji se oslanjaju na svoju prirodnost u radu čine prilično velike greške. Djelo neusavršenih ljudi izražava previše njihove prirodnosti, što predstavlja veliku prepreku djelovanju Duha Svetoga. Koliko god čovjek bio dobrog kova, svejedno mora biti podvrgnut podrezivanju, obračunu i sudu prije nego što bude mogao obaviti djelo Božjeg poziva. Ako čovjek nije bio podvrgnut takvom sudu, njegovo djelo, koliko god dobro obavljeno, ne može biti u skladu s načelima istine i uvijek je proizvod njegove prirodnosti i ljudske dobrote. Djelo onih koji su prošli kroz podrezivanje, obračun i sud mnogo je preciznije od djela onih koji nisu prošli kroz podrezivanje, obračun i sud. Oni koji nisu bili podvrgnuti sudu ne izražavaju ništa osim ljudskog tijela i misli, izmiješano s mnogo ljudske pameti i urođenog talenta. To nije precizan čovjekov izraz Božjeg djela. Sljedbenici takvih ljudi dovedeni su pred njih svojim urođenim kvalitetama. Budući da takve osobe izražavaju previše ljudskih uvida i iskustava koji su gotovo odvojeni od prvobitne Božje namjere i previše odstupaju od nje, njihovo djelo ljude ne može dovesti pred Boga, već ih, naprotiv, dovodi pred čovjeka. Stoga oni koji nisu bili podvrgnuti sudu i grdnji nisu ni kvalificirani obavljati djelo Božjeg poziva. Djelo kvalificiranog djelatnika ljude može izvesti na pravi put i omogućiti im da snažnije zakorače u istinu. Njegovo djelo ljude može dovesti pred Boga. Osim toga, djelo jednog takvog djelatnika može varirati od pojedinca do pojedinca i nije sputano pravilima te ljudima omogućava oslobađanje i slobodu, kao i sposobnost postupnog sazrijevanja u životu i dubljeg ulaska u istinu. Djelo nekvalificiranog djelatnika daleko je manje uspješno. Njegovo djelo je glupavo. On jedino može ljude uvesti u pravila, a ono što zahtijeva od ljudi ne varira od pojedinca do pojedinca; on ne djeluje u skladu sa stvarnim potrebama ljudi. U takvom tipu djela ima previše pravila i previše doktrina, stoga ono ljude ne može uvesti u stvarnost ni u normalnu praksu životnog rasta. Ono samo može naučiti ljude da se pridržavaju nekoliko bezvrijednih pravila. Takvo usmjeravanje ljude može samo odvesti na stranputicu. On te vodi tako da postaneš sličan njemu i može te dovesti u ono što on ima i jest. Da bi sljedbenici mogli razlučiti jesu li njihovi vođe kvalificirani, ključno je sagledati put kojim ih vode i rezultate njihova rada te vidjeti primaju li sljedbenici načela u skladu s istinom i dobivaju li načine praktičnog djelovanja koji su pogodni za njihovu preobrazbu. Trebao bi razlikovati različita djelovanja različitih tipova ljudi; ne bi trebao biti glupi sljedbenik. To je vrlo važno za pitanje čovjekova ulaska. Ako ne možeš razlikovati koja osoba u svojem vodstvu posjeduje put, a koja ne, lako ćeš biti prevaren. Sve to neposredno utječe na tvoj život. U djelu neusavršenih ljudi ima mnogo prirodnosti; ono je pomiješano s previše ljudske volje. Prirodnost je njihovo biće – ono s čim su oni rođeni. To nije život nakon obračuna ni stvarnost nakon preobrazbe. Kako takva osoba može podržati one koji tragaju za životom? Život koji čovjek izvorno ima jest njegova urođena inteligencija ili talent. Ta vrsta inteligencije ili talenta prilično je daleko od točnih Božjih zahtjeva prema čovjeku. Ako čovjek nije usavršen i ako njegova iskvarena narav nije podrezana niti se Bog s njom obračunao, postojat će širok jaz između onoga što čovjek izražava i istine; ono što on izražava bit će pomiješano s nejasnim stvarima, poput njegove mašte i jednostranog iskustva. Štoviše, kako god čovjek djelovao, ljudi će osjećati da u tome nema općeg cilja ni istine pogodne za ulazak svih ljudi. Većina onoga što se od ljudi traži izvan je njihovih mogućnosti, kao kad biste devu pokušali provući kroz ušicu igle. To je djelo ljudske volje. Čovjekova iskvarena narav, njegove misli i predodžbe prožimaju sve dijelove njegova tijela. Čovjek nema urođeni nagon da provodi istinu u djelo ni nagon izravnog razumijevanja istine. Ako se tomu doda čovjekova iskvarena narav – zar djelo ovako prirodne osobe neće praviti smetnje? Ali čovjek koji je usavršen ima iskustvo istine koju bi ljudi trebali razumjeti i poznaje njihove iskvarene naravi, stoga se nejasne i nestvarne stvari u njegovu djelu postepeno smanjuju, sve je manje ljudskih nečistoća, a njegovo djelo i služba sve se više približavaju standardima koje Bog zahtijeva. Na taj je način njegovo djelo zakoračilo u stvarnost istine i postalo realistično. Misli u čovjekovu umu naročito blokiraju djelo Duha Svetoga. Čovjek ima bogatu maštu i zdravu logiku, kao i dugogodišnje iskustvo u vođenju poslova. Ako se ti njegovi aspekti ne podvrgnu podrezivanju i korekciji, svi će predstavljati prepreke u radu. Stoga čovjekovo djelo, a posebno djelo nesavršenih ljudi, ne može dostići najveći stupanj točnosti.