U početku, nakon stvaranja čovječanstva, Izraelci su služili kao osnova Božjeg djela. Cijeli Izrael bio je osnova Jahvina djela na zemlji. Jahvino djelo bilo je neposredno voditi i usmjeravati čovjeka uspostavljanjem zakona, kako bi čovjek mogao živjeti normalan život i obožavati Jahvu na normalan način na zemlji. U Doba zakona čovjek nije mogao ni vidjeti ni dotaknuti Boga. Budući da je sav Njegov posao bio da vodi najranije ljude koje je Sotona iskvario, podučavajući i usmjeravajući ih, Njegove riječi nisu sadržavale ništa osim zakona, statuta i pravila ljudskog ponašanja, a nije im pružao životne istine. Izraelce pod Njegovim vodstvom Sotona nije duboko iskvario. Njegovo djelo zakona bila je tek prva faza u djelu spasenja, sam početak djela spasenja i praktički nije imalo nikakve veze s promjenama u čovjekovoj Životnoj dispoziciji. Stoga se na početku djela spasenja nije trebao utjeloviti kako bi obavio Svoje djelo u Izraelu. Zato Mu je bio potreban medij – sredstvo preko kojeg će se povezati s čovjekom. Tako su se među stvorenim bićima javili oni koji su govorili i radili u Jahvino ime te su tako sinovi čovječji i proroci počeli djelovati među ljudima. Sinovi čovječji radili su među ljudima u Jahvino ime. To što ih Jahve naziva „sinovima čovječjim” znači da takvi ljudi postavljaju zakone u Jahvino ime. Oni su bili i svećenici među narodom Izraela, svećenici nad kojima je Jahve bdio i koje je štitio i u kojima je Jahvin Duh djelovao; oni su bili vođe u narodu i neposredno su služili Jahvi. Proroci su, s druge strane, bili posvećeni govorenju, u Jahvino ime, narodima svih zemalja i plemena. Oni su i proricali Jahvino djelo. Bilo da su sinovi čovječji ili proroci, sve ih je izdigao Sâm Duh Jahvin i u njima je bilo djelo Jahvino. Među narodom, oni su izravno predstavljali Jahvu; obavljali su svoj posao samo zato što ih je Jahve uzdigao, a ne zato što su bili utjelovljenja Sâmog Duha Svetoga. Dakle, iako su bili slični u govoru i djelovanju u ime Boga, ovi sinovi čovječji i proroci u Doba zakona nisu bili tijelo utjelovljenog Boga. Božje djelo u Doba milosti i u posljednjoj fazi bilo je upravo suprotno, zato što je djelo čovjekovog spasenja i suda obavio Sâm utjelovljeni Bog, tako da jednostavno nije bilo potrebe ponovno uzdizati proroke i sinove čovječje da rade u Njegovo ime. U ljudskim očima ne postoje suštinske razlike između biti i metode njihova rada. Upravo zato ljudi stalno miješaju djelo utjelovljenog Boga s djelom proroka i sinova čovječjih. Pojava utjelovljenog Boga bila je u osnovi ista kao i pojava proroka i sinova čovječjih. A utjelovljeni Bog bio je još normalniji i stvarniji od proroka. Dakle, čovjek ih nije u stanju razlikovati. Čovjek se usredotočuje samo na izgled, posve nesvjestan da, unatoč tomu što su slični po djelu i govoru, među njima postoji suštinska razlika. Budući da je čovjekova sposobnost razlikovanja stvari preslaba, on nije u stanju razlikovati jednostavna pitanja, a kamoli kad je riječ o nečem tako složenom. Kad su govorili i djelovali proroci i ljudi koje je Duh Sveti koristio, to je bilo izvršavanje čovjekove dužnosti, to je služilo ulozi stvorenog bića i to je bilo nešto što je čovjek trebao učiniti. Međutim, riječi i djelo utjelovljenog Boga trebali su obaviti Njegovu službu. Iako je Njegovo obličje bilo kao u stvorenog bića, Njegovo djelo nije obavljalo Njegovu ulogu, već Njegovu službu. Pojam „dužnost” koristi se u odnosu na stvorena bića, dok se „služba” koristi u odnosu na tijelo utjelovljenoga Boga. Postoji suštinska razlika između njih; oni nisu međusobno zamjenjivi. Čovjekov posao je samo izvršavanje svoje dužnosti, dok je Božji posao upravljanje i obavljanje Svoje službe. Stoga, iako su mnogi apostoli bili korišteni od strane Duha Svetoga i mnogi proroci bili su ispunjeni Njime, njihov rad i riječi postojali su samo kako bi izvršili njihovu dužnost stvorenih bića. Njihova proročanstva su možda nadišla put života o kojem je utjelovljeni Bog govorio, a njihova ljudskost je možda čak nadišla i onu utjelovljenoga Boga, ali oni su i dalje izvršavali svoju dužnost, nisu obavljali službu. Čovjekova dužnost odnosi se na čovjekovu ulogu; to je ono što je čovjeku dostižno. Međutim, služba koju obavlja Bog povezana je s Njegovim upravljanjem, a ono je čovjeku nedostižno. Bilo da utjelovljeni Bog govori, radi ili očituje čuda, On kroz Svoje upravljanje obavlja veliko djelo, a takav posao čovjek ne može umjesto Njega obaviti. Čovjekov posao je samo izvršavati svoju dužnost kao stvoreno biće u određenoj fazi Božjeg djela upravljanja. Bez Božjeg upravljanja, to jest, ako bi služba utjelovljenog Boga bila izgubljena, dužnost stvorenog bića bila bi izgubljena. Božje djelo u obavljanju Njegove službe je upravljanje čovjekom, dok je čovjekovo izvršavanje dužnosti ispunjavanje njegovih obaveza kako bi zadovoljio zahtjeve Stvoritelja, a to se ni na koji način ne može smatrati izvršavanjem nečije službe. Urođenoj suštini Boga – Njegovu Duhu – Božje je djelo Njegovo upravljanje, ali za utjelovljenoga Boga, koji nosi obličje stvorenog bića, Njegovo je djelo izvršavanje Njegove službe. Sve što On čini je izvršavanje Svoje službe; sve što čovjek može učiniti je dati sve od sebe u okviru Božjeg upravljanja i pod Njegovim vodstvom.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Razlika između služenja utjelovljenog Boga i čovjekove dužnosti.