Čovjek malo razumije današnje djelo i djelo budućnosti, ali ne razumije odredište u koje će ljudski rod zakoračiti. Kao stvorenje, čovjek treba ispuniti dužnost stvorenja: čovjek treba slijediti Boga u svemu što On čini; vi trebate postupiti kako god vam Ja kažem. Ti ne umiješ samostalno upravljati stvarima niti imaš kontrolu nad sobom; sve mora biti prepušteno Božjem određenju i sve je u Njegovim rukama. Da je Božje djelo čovjeku unaprijed osiguralo kraj, jedno divno odredište, i da je Bog to iskoristio kako bi namamio čovjeka i potaknuo ga da Ga slijedi – i da je sklopio nagodbu s čovjekom – onda to ne bi bilo osvajanje niti bi to bio rad na životu čovjeka. Kad bi Bog koristio čovjekov kraj da bi ga kontrolirao i pridobio njegovo srce, On tada ne bi usavršavao čovjeka niti bi mogao zadobiti čovjeka, već bi umjesto toga koristio odredište da ga kontrolira. Čovjekova je najveća briga gdje će u budućnosti završiti, koje mu je konačno odredište i ima li se ičemu dobrom nadati. Kad bi čovjeku tijekom djela osvajanja bila dana lijepa nada i kada bi mu se, prije nego je osvojen, dalo odgovarajuće odredište prema kojem bi išao, tada ne samo da osvajanje čovjeka ne bi postiglo svoj učinak, već bi se to odrazilo i na učinak djela osvajanja. Drugim riječima, djelo osvajanja postiže svoj učinak oduzimanjem sudbine i izgleda čovjeku te osuđivanjem i prekoravanjem čovjekove buntovne naravi. To se ne postiže nagodbom s čovjekom, to jest davanjem blagoslova i iskazivanjem milosti čovjeku, već otkrivanjem čovjekove odanosti oduzimanjem njegove „slobode” i uništavanjem njegovih izgleda. To je bit djela osvajanja. Kad bi čovjeku na samom početku bila dana lijepa nada, a tek onda uslijedilo djelo grdnje i suda, čovjek bi ovu grdnju i sud prihvatio na temelju svojih izgleda pa na kraju ne bi bili postignuti bezuvjetna poslušnost i obožavanje Stvoritelja od strane svih Njegovih stvorenja; postojala bi samo slijepa, neuka poslušnost ili bi čovjek slijepo postavljao zahtjeve Bogu i bilo bi nemoguće u potpunosti osvojiti čovjekovo srce. Kao posljedica toga, bilo bi nemoguće da takvo djelo osvajanja zadobije čovjeka ili, štoviše, da svjedoči o Bogu. Takva stvorenja ne bi mogla ispuniti svoju dužnost i samo bi sklapala nagodbe s Bogom; to ne bi bilo osvajanje, već milosrđe i blagoslov. Najveći je čovjekov problem što ne razmišlja ni o čemu drugom osim o svojoj sudbini i izgledima te ih idolizira. Čovjek teži Bogu radi svoje sudbine i izgleda, a ne štuje ga zbog svoje ljubavi prema Njemu. Prema tome, u osvajanju čovjeka mora doći do obračuna s čovjekovom sebičnošću, pohlepom i svim onim stvarima koje predstavljaju najveću zapreku njegovu štovanju Boga i tako ju ukloniti. Tako će se postići učinci osvajanja čovjeka. Stoga je u prvim fazama osvajanja čovjeka neophodno pročistiti čovjekove divlje ambicije i najkobnije slabosti te time otkriti čovjekovu ljubav prema Bogu i promijeniti njegovu spoznaju ljudskog života, njegovo viđenje Boga i smisao njegova postojanja. Na taj se način ljubav čovjeka prema Bogu čisti, odnosno osvaja se čovjekovo srce. Međutim, u Božjem stavu prema svim stvorenjima, Bog ne osvaja samo radi osvajanja; On osvaja da bi zadobio čovjeka, radi Svoje vlastite slave i da bi obnovio najraniju, prvotnu sliku čovjeka. Kad bi osvajao samo radi osvajanja, tada bi se izgubio značaj djela osvajanja. Drugim riječima, ako bi, nakon što osvoji čovjeka, Bog digao ruke od njega i ne bi više obraćao pažnju na njegov život ili smrt, onda se to ne bi moglo nazvati upravljanjem ljudskim rodom niti bi osvajanje čovjeka bilo radi njegova spasenja. Samo se pridobivanje čovjeka nakon njegova osvajanja i njegov konačni dolazak na divno odredište nalaze u središtu cjelokupnog djela spasenja i jedino se time može postići cilj čovjekova spasenja. Drugim riječima, samo čovjekov dolazak na divno odredište i njegov počinak su izgledi koje trebaju imati sva bića, a to je djelo koje treba provesti Stvoritelj. Ako bi čovjek obavljao to djelo, ono bi bilo previše ograničeno: čovjeka bi moglo dovesti do određene točke, ali ne bi ga moglo dovesti do vječnog odredišta. Čovjek nije u stanju odlučiti o ljudskoj sudbini niti je, štoviše, u stanju pobrinuti se za ljudske izglede i buduće odredište. Međutim, djelo koje Bog obavlja je drugačije. Budući da je On stvorio čovjeka, On ga vodi; budući da On spašava čovjeka, On će ga sasvim spasiti i potpuno zadobiti; budući da On vodi čovjeka, On će ga dovesti do odgovarajućeg odredišta; a budući da je On stvorio čovjeka i da njime upravlja, On mora preuzeti odgovornost za čovjekovu sudbinu i izglede. Upravo to je djelo koje vrši Stvoritelj. Iako se djelo osvajanja postiže čišćenjem čovjeka od njegovih izgleda, čovjek na kraju mora biti doveden do pravog odredišta koje mu je Bog pripremio. Upravo zato što Bog radi na čovjeku, čovjek ima odredište i njegova sudbina je osigurana. Odgovarajuće odredište koje se ovdje spominje ne odnosi se na čovjekove nade i izglede koji su pročišćeni u prošlim vremenima; to su dvije različite stvari. Stvari kojima se čovjek nada i koje traži jesu žudnje koje proizlaze iz njegove potrage za zadovoljenjem neumjerenih želja tijela, a ne odredište koje pripada čovjeku. Međutim, Bog je za čovjeka pripremio blagoslove i obećanja koja će pripasti čovjeku nakon što bude pročišćen, koje je Bog pripremio za čovjeka nakon što je stvorio svijet, a koji nisu ukaljani čovjekovim izborima, predodžbama, maštanjima ili tijelom. To odredište nije pripremljeno za određenu osobu, već je mjesto počinka čitavog ljudskog roda. Dakle, to je odredište najprikladnije odredište za ljudski rod.

Stvoritelj namjerava rukovoditi svim stvorenim bićima. Ne smiješ odbaciti ili se oglušiti o bilo što što On čini niti smiješ biti buntovan prema Njemu. Kada djelo koje On obavlja konačno postigne Njegove ciljeve, On će time zadobiti slavu. Zašto se danas ne kaže da si potomak Moaba ili izdanak velikog crvenog zmaja? Zašto se ne govori o izabranom narodu, već samo o stvorenim bićima? Stvoreno biće – to je bio čovjekov izvorni naziv i to je njegov urođeni identitet. Imena se razlikuju samo zato što se doba i razdoblja djela razlikuju; u stvari, čovjek je obično stvorenje. Sva stvorenja, bilo da su najiskvarenija ili najsvetija, moraju ispuniti dužnost stvorenog bića. Kad Bog provodi djelo osvajanja, On te ne kontrolira preko tvojih izgleda, sudbine ili odredišta. Zapravo nema potrebe za takvim djelovanjem. Cilj djela osvajanja jest primorati čovjeka da ispuni dužnost stvorenog bića, primorati ga da poštuje Stvoritelja; tek poslije toga on može ući u divno odredište. Čovjekovu sudbinu kontrolira Božja ruka. Ti nisi sposoban kontrolirati sam sebe: unatoč tome što čovjek stalno žuri i zaokupljen je svojim poslovima, on i dalje ne može sam sebe kontrolirati. Kad bi mogao znati svoje izglede, kad bi mogao kontrolirati vlastitu sudbinu, bi li i dalje bio stvoreno biće? Ukratko, bez obzira na to kako Bog djeluje, sve Njegovo djelo je za dobrobit čovjeka. Uzmite, na primjer, nebo i zemlju i sve što je Bog stvorio da služe čovjeku: mjesec, sunce i zvijezde koje je On stvorio za čovjeka, životinje i biljke, proljeće, ljeto, jesen i zimu i tako dalje – sve je to stvoreno radi čovjekova postojanja. Stoga, bez obzira na to kako Bog grdi čovjeka i sudi mu, sve je to radi čovjekova spasenja. Iako On čovjeku oduzima njegove tjelesne nade, to je radi očišćenja čovjeka, a očišćenje čovjeka obavlja se da bi on mogao preživjeti. Odredište čovjeka u Stvoriteljevim je rukama, pa kako bi onda čovjek mogao kontrolirati sam sebe?

Jednom kad se djelo osvajanja završi, čovjek će biti doveden u divan svijet. Taj će život, naravno, i dalje biti na zemlji, ali ni po čemu neće ličiti na čovjekov današnji život. To je život koji će ljudski rod imati nakon što čitav ljudski rod bude osvojen, bit će to novi početak za čovjeka na zemlji, a za ljudski rod takav će život biti dokaz da je ljudski rod zakoračio u novi i divni svijet. Bit će to početak života čovjeka i Boga na zemlji. Pretpostavka tako divnog života mora biti da se čovjek, nakon što je očišćen i osvojen, pokori Stvoritelju. Dakle, djelo osvajanja posljednja je faza Božjeg djela prije nego što ljudski rod uđe u divno odredište. Takav čovjekov život je budući život na zemlji, najljepši život na zemlji, život za kojim čovjek čezne, život kakav čovjek nikad ranije nije postigao u povijesti svijeta. To je krajnji ishod šest tisućljetnog djela upravljanja; to je ono za čim ljudski rod najviše žudi, a to je i Božje obećanje čovjeku. Ali to se obećanje ne može odmah ispuniti: čovjek će ući u buduće odredište tek kad se djelo posljednjih dana završi, a on bude u potpunosti osvojen, to jest kad Sotona bude potpuno poražen. Nakon što čovjek bude pročišćen, neće imati grešnu prirodu zato što će Bog poraziti Sotonu, što znači da neprijateljske sile neće više nasrtati i nikakve neprijateljske sile neće moći napadati čovjekovo tijelo. I tako će čovjek biti slobodan i svet – zakoračit će u vječnost. Samo ako su neprijateljske sile tame porobljene, čovjek će biti slobodan kamo god ide i tako u njemu više neće biti buntovništva niti protivljenja. Sotonu samo treba držati zarobljenim i sve će biti dobro za čovjeka; trenutno stanje je ovakvo zato što Sotona i dalje izaziva nevolje svuda po svijetu i zato što se čitavo djelo Božjeg upravljanja tek treba dovršiti. Jednom kad Sotona bude poražen, čovjek će biti potpuno oslobođen; kad čovjek zadobije Boga i izbavi se iz Sotonine vlasti, ugledat će Sunce pravednosti. Ponovo će biti stečen život koji pripada normalnom čovjeku; sve što normalan čovjek treba imati – sposobnost razlikovanja dobra od zla, razumijevanje kako jesti i odijevati se i sposobnost da normalno živi – sve će to biti ponovo stečeno. Da zmija nije iskušala Evu, čovjek bi, nakon što je stvoren na početku, imao takav normalan život. Jeo bi, odijevao se i vodio normalan ljudski život na zemlji. Ali, nakon što se čovjek izopačio, taj je život postao nedostižna iluzija, tako da se ni danas čovjek ne usuđuje zamisliti takve stvari. Zapravo, taj divni život za kojim čovjek čezne je nužnost. Kad čovjek ne bi imao takvo odredište, njegov izopačeni život na zemlji ne bi nikad prestao, a da nema tako divnog života, tada ne bi bilo kraja Sotoninoj sudbini niti dobu u kojem Sotona drži vlast nad zemljom. Čovjek mora dospjeti u svijet koji je nedostižan silama tame, a kad to učini, to će biti dokaz da je Sotona poražen. Na taj način, kad više ne bude Sotoninih smetnji, Sâm Bog će kontrolirati ljudski rod i On će zapovijedati cjelokupnim ljudskim životom i kontrolirati ga; tek tada će Sotona zaista biti poražen. Čovjekov današnji život uglavnom je život u prljavštini; to je još uvijek život ispunjen patnjom i nedaćama. Ovo se ne bi moglo nazvati porazom Sotone; čovjek tek treba pobjeći iz mora nedaća, tek treba pobjeći od teškoća ljudskog života ili od Sotonina utjecaja, a još uvijek ima beskrajno malo znanja o Bogu. Sve čovjekove teškoće stvorio je Sotona; Sotona je donio patnju u čovjekov život, i tek kad Sotona bude zarobljen, čovjek će se moći potpuno izbaviti iz mora nedaća. Međutim, vezanje Sotone postiže se kroz osvajanje i zadobivanje čovjekova srca, time što čovjek postaje plijen u borbi sa Sotonom.

Danas je čovjekova težnja da postane pobjednik i bude usavršen ono čemu on teži prije nego što zadobije normalan život na zemlji i to su ciljevi kojima teži prije nego što Sotona bude zarobljen. Bit čovjekove težnje da postane pobjednik i usavršen, ili bude dobro iskorišten, jest u tome da pobjegne od Sotonina utjecaja: čovjek teži tome da bude pobjednik, ali će krajnji ishod biti njegov bijeg od Sotonina utjecaja. Samo bijegom od utjecaja Sotone čovjek može voditi normalan ljudski život na zemlji, život u kojem štuje Boga. Danas je čovjekova težnja da postane pobjednik i bude usavršen ono čemu stremi prije normalnog ljudskog života na zemlji. Tome teži prvenstveno radi očišćenja i provođenja istine u djelo i da bi poštovao Stvoritelja. Kad bi čovjek vodio normalan ljudski život na zemlji, život bez teškoća ili nedaća, čovjek ne bi težio da postane pobjednik. „Postati pobjednik” i „biti usavršen” ciljevi su koje Bog daje čovjeku da im teži, a kroz težnju tim ciljevima On navodi čovjeka da istinu provede u djelo i živi smislen život. Cilj je učiniti čovjeka potpunim i pridobiti ga, a težnja da postane pobjednik i usavršen samo je sredstvo. Ako u budućnosti čovjek zakorači u divno odredište, neće biti ni riječi o postajanju pobjednikom ni o usavršavanju; tamo će samo svako stvoreno biće ispunjavati svoju dužnost. Danas je čovjek primoran težiti tim stvarima samo zato da bi se definirao čovjekov djelokrug, tako da čovjekova težnja bude usmjerenija i praktičnija. U suprotnom, čovjek bi živio usred nejasne apstrakcije i težio ulasku u vječni život, a da je tako, ne bi li čovjek bio još jadniji? Težiti na taj način, bez ciljeva ili načela – nije li to samozavaravanje? U konačnici, ta bi težnja, naravno, bila uzaludna; na kraju bi čovjek i dalje živio pod Sotoninom vlašću i ne bi se mogao iz nje izvući. Zašto se podvrgavati tako besciljnoj težnji? Kad čovjek zakorači u vječno odredište, čovjek će štovati Stvoritelja, a budući da je čovjek zadobio spasenje i zakoračio u vječnost, čovjek više neće težiti nikakvim ciljevima niti će, štoviše, trebati brinuti o tome hoće li ga Sotona opsjedati. Tada će čovjek znati svoje mjesto i ispunit će svoju dužnost, pa čak i ako ne bude izložena grdnji ili sudu, svaka će osoba vršiti svoju dužnost. Tada će čovjek biti stvorenje i po identitetu i po statusu. Više neće biti razlike između visokog i niskog; svaka će osoba jednostavno obavljati drugačiju funkciju. Ipak, čovjek će i dalje živjeti na odredištu koje je uređeno i pogodno za ljudski rod; čovjek će ispunjavati svoju dužnost radi štovanja Stvoritelja, a upravo će taj ljudski rod postati ljudski rod vječnosti. Tada će čovjek steći život koji Bog obasjava, život pod brigom i zaštitom Boga, život zajedno s Bogom. Ljudski rod vodit će normalan život na zemlji, a svi ljudi zakoračit će na pravi put. Šest tisućljetni plan upravljanja potpuno će poraziti Sotonu, što znači da će Bog povratiti izvornu sliku čovjeka kakva je bila nakon njegova stvaranja i tako će izvorna Božja namjera biti ispunjena. U početku, prije no što je Sotona iskvario ljudski rod, ljudi su živjeli normalan život na zemlji. Kasnije, kad je Sotona iskvario čovjeka, čovjek je izgubio normalan život i tako je počelo djelo Božjeg upravljanja i borba sa Sotonom da bi se čovjeku vratio njegov normalan život. Tek kad se šest tisućljetno djelo Božjeg upravljanja privede kraju, službeno će započeti život cijelog ljudskog roda na zemlji; tek tada će čovjek imati divan život, a Bog će povratiti Svoju izvornu namjeru stvaranja čovjeka, kao i izvornu sliku čovjeka. Stoga, jednom kad čovjek bude imao normalan život čovjeka na zemlji, on neće težiti da postane pobjednik niti da bude usavršen jer će čovjek biti svet. „Pobjednici” i „biti usavršen” o kojima ljudi govore jesu ciljevi dani čovjeku da njima teži tijekom borbe između Boga i Sotone, a oni postoje samo zato što je čovjek iskvaren. Tim ciljem koji ti je dan i time što si potaknut težiti tom cilju Sotona će biti poražen. Tražiti od tebe da budeš pobjednik ili da budeš usavršen ili da budeš upotrijebljen znači da moraš svjedočiti kako bi posramio Sotonu. Na kraju će čovjek živjeti normalan ljudski život na zemlji i čovjek će biti svet; kad se to dogodi, hoće li ljudi i dalje nastojati biti pobjednici? Nisu li svi oni stvorena bića? Kad se govori o pobjedniku i o usavršenom čovjeku, te riječi upućene su Sotoni i čovjekovoj prljavštini. Zar se riječ „pobjednik” ne odnosi na pobjedu nad Sotonom i neprijateljskim silama? Kad kažeš da si usavršen, što je u tebi usavršeno? Zar se nisi oslobodio svoje iskvarene sotonske naravi da bi mogao postići najvišu ljubav prema Bogu? Takve stvari se govore u odnosu na prljavštinu u čovjeku i u odnosu na Sotonu; ne govore se u odnosu na Boga.

Ako sada ne težiš tomu da postaneš pobjednik i budeš usavršen, onda u budućnosti, kad cijeli ljudski rod bude živio normalnim životom na zemlji, neće biti prilike za takvo nastojanje. Tada će se otkriti kraj svake vrste čovjeka. Tada će biti jasno što si ti u stvari, pa ako želiš biti pobjednik ili želiš biti usavršen, to neće biti moguće. Dogodit će se samo to da će, zbog svojeg buntovništva, čovjek biti kažnjen nakon što bude otkriven. U to vrijeme čovjek neće težiti višem položaju u odnosu na druge, tomu da jedni budu pobjednici a drugi usavršeni ili da jedni budu prvorođeni sinovi Božji, a drugi sinovi Božji; ljudi neće težiti takvim stvarima. Svi će biti stvorenja Božja, svi će živjeti na zemlji i svi će zajedno s Bogom živjeti na zemlji. Sada je vrijeme borbe između Boga i Sotone, vrijeme u kojem se ta bitka tek treba okončati, vrijeme u kojem čovjek tek treba biti potpuno pridobiven; to je prijelazno razdoblje. Stoga se od čovjeka traži da teži postati ili pobjednik ili pripadnik Božjeg naroda. Danas postoje razlike u statusu, ali kad dođe pravo vrijeme, takvih razlika neće biti: status svih onih koji su bili pobjednici bit će isti, svi će oni biti prikladni pripadnici ljudskog roda i jednako će živjeti na zemlji, što znači da će svi oni biti stvorena bića koja ispunjavaju uvjete, i svima će biti dano isto. Budući da su razdoblja Božjeg djela različita i različiti su predmeti Njegova djela, ako se to djelo izvrši u vama, tada ste podobni da budete usavršeni i postanete pobjednici; ako bi se to izvršilo u inozemstvu, onda bi tamošnji ljudi bili podobni da postanu prva skupina ljudi koja će biti osvojena i prva skupina ljudi koja će biti usavršena. Danas se to djelo ne obavlja u inozemstvu, tako da ljudi iz drugih zemalja nisu podobni da budu usavršeni ili postanu pobjednici te ne mogu postati prva skupina. Budući da je predmet Božjeg djelovanja drugačiji, doba Božjeg djela je drugačije i opseg djela je drugačiji, postoji prva skupina, odnosno postoje pobjednici, a isto tako će postojati i druga skupina koja se usavršava. Čim nastane prva skupina koja je usavršena, nastat će i uzorak i uzor, pa će tako u budućnosti nastati i druga i treća skupina onih koji su usavršeni, ali će u vječnosti svi biti isti i neće biti razvrstavanja prema statusu. Oni će jednostavno biti usavršeni u različitim vremenima, a razlike u statusu neće postojati. Kad dođe vrijeme da svi budu upotpunjeni, a djelo cijelog svemira dovršeno, neće biti razlika u statusu i svi će biti jednaki. Danas se to djelo obavlja među vama kako biste postali pobjednici. Da se ono obavlja u Britaniji, tada bi Britanija imala prvu skupinu, na isti način na koji biste vi bili prva skupina. Radi se samo o tome da ste bili posebno blagoslovljeni milošću time što se danas djelo vrši u vama, a kad se to djelo ne bi vršilo u vama, onda biste bili druga, treća, četvrta ili peta skupina. To je samo zbog razlike u redoslijedu djelovanja; prva i druga skupina ne znače da je neka od njih viša ili niža od druge, time se jednostavno označava redoslijed kojim se ti ljudi usavršavaju. Danas vam se prenose ove riječi, ali zašto niste ranije bili obaviješteni? Zato što su ljudi, kad nema procesa, skloni krajnostima. Na primjer, Isus je u Svoje vrijeme rekao: „Kako sam otišao, tako ću i doći.” Danas su mnogi zaneseni tim riječima i žele samo nositi bijele odore i čekati svoje uznesenje u nebo. Dakle, postoji mnogo riječi koje se ne smiju prerano izgovoriti; a ako bi se prerano izgovorile, čovjek bi težio krajnostima. Čovjekov rast je premalen i on nije u stanju prozreti istinitost tih riječi.