Cijeli Moj plan upravljanja, plan upravljanja za šest tisuća godina, sastoji se od tri etape ili tri doba: Doba zakona početka, Doba milosti (što je također Doba otkupljenja) i Doba kraljevstva posljednjih dana. Moje djelovanje u ta tri doba razlikuje se po sadržaju u skladu s prirodom svakog doba, ali to djelovanje u svakoj etapi odgovara potrebama čovjeka – ili, točnije rečeno, obavlja se u skladu s trikovima koje Sotona koristi u ratu koji vodim protiv njega. Svrha je Mojeg djelovanja pobijediti Sotonu, pokazati Moju mudrost i svemoć, razotkriti sve Sotonine trikove i na taj način spasiti čitav ljudski rod koji živi pod vlašću Sotone. Sve to činim kako bih pokazao Svoju mudrost i svemoć te razotkrio nepodnošljivu odvratnost Sotoninu, ali što je još važnije, kako bih stvorenim bićima omogućio razlikovati dobro od zla, da znaju da sam Ja Vladar svih stvari, da jasno vide da je Sotona neprijatelj ljudskog roda, izrod i zlotvor te da im omogućim da s potpunom sigurnošću uvide razliku između dobra i zla, istine i laži, svetosti i nečistoće, onoga što je uzvišeno i onoga što je prostačko. Tako će neuki ljudski rod o Meni moći posvjedočiti da nisam Ja taj koji kvari ljudski rod i da samo Ja – Stvoritelj – mogu spasiti ljudski rod, mogu ljudima darovati stvari u kojima će uživati; i oni će spoznati da sam Ja Vladar svih stvari, a da je Sotona samo jedno od bića koja sam stvorio i koje se kasnije okrenulo protiv Mene. Moj šest tisućljetni plan upravljanja podijeljen je u tri etape, a Ja djelujem s ciljem da postignem to da stvorena bića mogu svjedočiti o Meni, shvatiti Moju volju i spoznati da sam Ja istina. Stoga sam u ranoj etapi Svojeg šest tisućljetnog plana upravljanja obavljao djelo zakona, a to je bilo djelo u kojem je Jahve predvodio narod. U drugoj etapi započeo sam Svoje djelo Doba milosti u selima Judeje. Isus predstavlja cjelokupno djelo Doba milosti. Bio je utjelovljen u ljudskom tijelu i prikovan na križ te je ujedno započeo Doba milosti. Raspet je kako bi dovršio djelo otkupljenja, kako bi okončao Doba zakona i započeo Doba milosti, te je stoga nazvan „Vrhovnim zapovjednikom”, „Žrtvom za grijehe” i „Otkupiteljem”. Zbog toga se Isusovo djelovanje po sadržaju razlikovalo od Jahvina djelovanja, iako su oba počivala na istom načelu. Jahve je započeo Doba zakona postavivši osnovu – ishodište – za Božje djelo na zemlji te donijevši zakone i zapovijedi. To su dva djela koja je On izvršio, a koja predstavljaju Doba zakona. U Doba milosti Isus nije činio djelo donošenja zakona, već njihova ispunjenja, čime je započeto Doba milosti, a Doba zakona, koje je trajalo dvije tisuće godina, privedeno je kraju. On je prokrčio put, došao je započeti Doba milosti, ali glavni dio Njegova djelovanja ipak je bilo otkupljenje. Stoga je i Njegovo djelovanje bilo dvostruko: započeo je novo doba, a svojim raspećem dovršio je djelo otkupljenja, nakon čega je otišao. Tada je okončano Doba zakona, a započeto je Doba milosti.

Djelo koje je Isus činio bilo je u skladu s potrebama čovjeka toga doba. Njegov zadatak bio je otkupiti ljudski rod, oprostiti mu grijehe, stoga je Njegova narav u potpunosti bila sazdana na poniznosti, strpljenju, ljubavi, pobožnosti, trpeljivosti, milosrđu i dobroti. Ljudskom rodu donio je obilje milosti i blagoslova, a sve ono u čemu su ljudi mogli uživati, dao im je na uživanje: mir i sreću, Svoju trpeljivost i ljubav, Svoje milosrđe i dobrotu. U to vrijeme obilje mogućnosti za uživanje s kojim su se ljudi susretali – osjećaj mira i sigurnosti u srcu, osjećaj utjehe u duši i njihova ovisnost o Isusu Spasitelju – bilo je potpuno primjereno dobu u kojem su živjeli. U Doba milosti Sotona je već bio iskvario čovjeka, pa je za ostvarenje djela otkupljenja čitavog ljudskog roda bilo potrebno obilje milosti, beskonačna trpeljivost i strpljenje, pa čak i više od toga – žrtva dovoljna za otkupljenje ljudskih grijeha, kako bi se postigao učinak. Ono što je ljudski rod vidio u Doba milosti bila je samo Moja žrtva za otkupljenje ljudskih grijeha: Isus. Sve što su znali bilo je da Bog može biti milostiv i trpeljiv, a sve što su vidjeli bila je Isusova milost i dobrota. To je bilo upravo zato što bijahu rođeni u Doba milosti. I tako, prije no što su mogli biti otkupljeni, morali su uživati u mnogim vrstama milosti koje im je Isus darivao kako bi od nje imali koristi. Tako su im, uživanjem u milosti, grijesi mogli biti oprošteni, a uživanjem u Isusovoj trpeljivosti i strpljenju mogli su i dobiti priliku za otkupljenje. Tek su kroz Isusovu trpeljivost i strpljenje stekli pravo na oproste i na uživanje u obilju milosti koju im je darivao Isus. Baš kao što je Isus rekao: Nisam došao otkupiti pravednike, nego grešnike, da grešnicima omogućim oproštaj njihovih grijeha. Da je Isus, nakon što se utjelovio, poprimio narav koja osuđuje, proklinje i nema razumijevanja za ljudske prijestupe, čovjek nikada ne bi imao priliku za otkupljenje i zauvijek bi ostao grešan. Da je bilo tako, šest tisućljetni plan upravljanja zaustavio bi se u Doba zakona, a Doba zakona produžilo bi se za šest tisuća godina. Ljudski grijesi postali bi još brojniji i teži, a stvaranje ljudskog roda bilo bi uzaludno. Ljudi bi jedino mogli služiti Jahvi prema zakonu, ali bi njihovi grijesi nadmašili grijehe prvostvorenih ljudi. Što je Isus više volio ljudski rod, opraštajući mu grijehe i donoseći mu dovoljno milosti i dobrote, to je ljudski rod sve više stjecao pravo da ga Isus spasi, da se nazove izgubljenom janjadi za čije je otkupljenje Isus platio visoku cijenu. U ovo djelo Sotona se nije mogao uplesti, jer se Isus prema svojim sljedbenicima odnosio kao što se brižna majka odnosi prema djetetu na svojim njedrima. On se na njih nije ljutio niti ih je prezirao, već ih je neprestano tješio. Nikada se na njih nije žestio, već je prema njihovim grijesima bio trpeljiv, praveći se da ne vidi njihovu glupost i neznanje, do te mjere da je govorio: „Oprostite drugima sedamdeset puta sedam puta”. Tako je On Svojim srcem preobrazio srca drugih i samo tako su ljudi kroz Njegovu trpeljivost dobili oprost za svoje grijehe.

Iako je u Svom utjelovljenju Isus bio lišen bilo kakvih osjećaja, uvijek je tješio svoje učenike, starao se o njima, pomagao im i podržavao ih. Koliko god djela da je činio ili koliko god patnje da je podnio, pred ljude nikad nije postavljao pretjerane zahtjeve, već je prema njihovim grijesima uvijek bio strpljiv i trpeljiv, te su ga ljudi u Doba milosti od milja nazivali „nježni Spasitelj Isus”. Za ljude iz tog vremena – za sve ljude – ono što je Isus imao i ono što je bio jesu milosrđe i dobrota. Nikada se nije spominjao ljudskih grijeha, a Njegov odnos prema ljudima nikada nije počivao na njihovim prijestupima. Budući da je to bilo drugačije doba, često je ljudima darivao obilje hrane kako bi mogli jesti do mile volje. Blagonaklono se ophodio prema svim Svojim sljedbenicima, iscjeljivao je bolesne, izgonio demone, uskrsavao mrtve. Ne bi li ljudi povjerovali u Njega i uvidjeli kako je sve ono što je činio bilo usrdno i iskreno, otišao je toliko daleko da je uskrsnuo leš koji trune, kako bi im pokazao da u Njegovim rukama čak i mrtvi mogu oživjeti. Na taj način šutke je trpio i među njima širio Svoje djelo otkupljenja. Čak i prije no što je bio prikovan za križ, Isus je na sebe već preuzeo ljudske grijehe, podnoseći žrtvu za grijeh ljudskog roda. I prije nego što je razapet, On je otvorio put ka križu ne bi li otkupio ljudski rod. Na kraju je bio prikovan za križ, žrtvujući sebe radi križa, a ljudskom rodu je darovao svu svoju milost, dobrotu i svetost. Prema ljudima je uvijek bio trpeljiv, nikad osvetoljubiv, opraštajući im grijehe, potičući ih na pokajanje i učeći ih da imaju strpljenja, uzdržanosti i ljubavi, da pođu Njegovim stopama i sebe žrtvuju za križ. Njegova ljubav prema braći i sestrama nadilazila je Njegovu ljubav prema Mariji. Djela koja je činio počivala su na načelu iscjeljenja bolesnih i istjerivanja demona, a sve zarad Njegova otkupljenja. Kamo god da je pošao, blagonaklono se ophodio prema svima koji su Ga slijedili. Siromahe je činio bogatima, hromima dao da prohodaju, slijepima da progledaju, a gluhima da pročuju. Čak i najneuglednije, siromašne i grešnike pozivao je da sjednu s Njim za isti stol, nikada ih ne izbjegavajući, već uvijek strpljiv, rekavši čak: „Kad pastir od stotinu ovaca izgubi jednu, ostavit će za sobom onih devedeset i devet da potraži tu jednu zalutalu ovcu, a nakon što je pronađe silno će se tome obradovati.” Volio je Svoje sljedbenike baš kao što ovca voli svoju janjad. Iako su u Njegovim očima bili nerazumni, neznalice i grešnici, a uz to i najponizniji članovi društva, On je ove grešnike – ljude od kojih su drugi zazirali – smatrao zjenicom Svojeg oka. Pošto im je bio naklonjen, dao je Svoj život za njih, baš kao što se janje prinosi na oltar. Hodao je među njima kao njihov sluga, dopuštajući im da ga iskoriste i da ga zakolju, podčinivši im se bezuvjetno. Za svoje sljedbenike on je bio nježni Spasitelj Isus, međutim, prema farizejima, koji su s visine ljudima držali propovijedi, On nije pokazivao milost i dobrotu, već prezir i srdžbu. Među farizejima nije mnogo činio, već im je samo povremeno držao propovijed i korio ih. Nije išao među njih da čini djelo otkupljenja, niti je činio znamenja i čuda. Svu svoju milost i dobrotu podario je svojim sljedbenicima, trpeći radi ovih grešnika sve do samog kraja, kada je prikovan na križ, i podnoseći svako poniženje sve dok u potpunosti nije otkupio čitav ljudski rod. To predstavlja cjelokupnost Njegovog djelovanja.

Da nije bilo Isusova otkupljenja ljudi bi zauvijek živjeli u grijehu, prerastajući u grešno potomstvo, potomstvo demona. Da se tako nastavilo, cijeli svijet postao bi stanište Sotone, mjesto na kojem on obitava. Djelo otkupljenja je, međutim, zahtijevalo iskazivanje milosrđa i dobrote prema ljudskom rodu. Samo je na taj način ljudski rod mogao primiti oprost i konačno steći pravo da bude potpun i sasvim osvojen od strane Boga. Bez ove etape djelovanja, plan upravljanja za šest tisuća godina ne bi se mogao ostvariti. Da Isus nije bio razapet, da je samo iscjeljivao bolesne i istjerivao demone, ljudima njihovi grijesi ne bi mogli u potpunosti biti oprošteni. Za tri i pol godine koje je Isus proveo vršeći svoje djelovanje na zemlji dovršio je samo polovicu djela otkupljenja. Zatim je, time što je prikovan na križ i što je postao oličenje grešnog tijela, time što je predat zlotvoru, dovršio djelo raspeća i zagospodario sudbinom ljudskog roda. Tek nakon što je predat u ruke Sotoni, On je otkupio ljudski rod. Trideset tri i pol godine proveo je na zemlji u stradanju, ismijavan, oklevetan i napušten, do te mjere da čak nije imao gdje spustiti glavu, gdje se odmoriti, da bi kasnije bio i razapet, čitavim Svojim bićem – Svojim svetim i nedužnim tijelom – prikovan na križ. Izdržao je svaku moguću patnju. Vlastodršci su Mu se rugali i bičevali Ga, a vojnici mu čak pljuvali u lice. Ipak, izdržao je do kraja ne pustivši ni glasa, pokoravajući se bezuvjetno sve do same smrti, nakon čega je otkupio čitav ljudski rod. Tek tada se mogao odmoriti. Djelo koje je Isus učinio predstavlja samo Doba milosti. Ono ne predstavlja Doba zakona niti je zamjena za djelo posljednjih dana. Ovo je suština Isusova djelovanja u Doba milosti, drugom po redu dobu kroz koje je ljudski rod prošao – koje se još naziva i Doba otkupljenja.