Svakodnevne riječi Božje: Razotkrivanje iskvarenosti ljudskog roda, Odlomak 356

2 July 2023

U tvojem srcu postoji ogromna tajna, koje nikada nisi bio svjestan jer si živio u svijetu bez svjetlosti. Tvoje srce i tvoj duh oteo je Zli. Oči su ti tamom zaklonjene i ne vidiš ni sunce na nebu ni svjetlucavu zvijezdu u noći. Tvoje su uši zaglušene varljivim riječima i ne čuješ ni gromoglasan glas Jahvin ni šum voda što teku s prijestolja. Izgubio si sve što ti s pravom pripada, sve što ti je Svemogući podario. Ušao si u beskrajno more nevolja, bez snage da se spasiš, bez nade da preživiš i sve što činiš jest borba i jurnjava… Od tog trenutka nadalje bio si osuđen da te Zli unesreći i da hodiš putom bez povratka, daleko od blagoslova Svemogućega, izvan domašaja darova Svemogućega. Milijun poziva teško može probuditi tvoje srce i tvoj duh. Čvrsto spavaš u rukama Zlog, koji te namamio u bezgraničan svijet bez smjera ili putokaza. Od tada si izgubio svoju izvornu nevinost i čistoću i počeo izbjegavati brigu Svemogućeg. U tvom srcu Zli upravlja tobom u svim stvarima i postao je tvoj život. Više ga se ne plašiš, ne izbjegavaš ga niti sumnjaš u njega; naprotiv, odnosiš se prema njemu kao prema Bogu u svojem srcu. Počeo si ga štovati i obožavati, a vas ste dvoje postali nerazdvojni kao tijelo i sjena, predani tomu da živite i umrete zajedno. Ne znaš odakle si došao, zašto si rođen ni zašto ćeš umrijeti. Gledaš na Svemogućega kao na stranca – ne znaš Njegovo podrijetlo, a kamoli što je sve On za tebe učinio. Sve što dolazi od Njega postalo ti je mrsko – niti to cijeniš niti mu znaš vrijednost. Hodaš zajedno sa Zlim, počevši od dana kad si primio darove Svemogućega. Izdržao si tisuće godina bura i oluja sa Zlim i stojiš zajedno s njim protiv Boga, koji je bio izvor tvog života. Ne znaš ništa o pokajanju, a kamoli da si došao na rub propasti. Zaboravio si da te Zli zaveo i unesrećio, zaboravio si svoje početke. Tako te Zli mučio na svakom koraku sve do današnjeg dana. Tvoje srce i tvoj duh otupjeli su i istrunuli. Prestao si se žaliti na tegobe u svijetu ljudi – više ne vjeruješ da je svijet nepravedan. Još te manje zanima postoji li Svemogući. To je zato što Zloga odavno smatraš svojim pravim ocem i ne možeš se od njega odvojiti. To je tajna u tvojem srcu.

Dok zora sviće, jutarnja zvijezda počinje sjajiti na istoku. Ta zvijezda, koja nikad prije tu nije bila, obasjava mirno, svjetlucavo nebo i ponovno pali ugašenu svjetlost u srcima ljudi. Ljudski rod više nije usamljen zahvaljujući toj svjetlosti koja jednako obasjava i tebe i druge. Ipak, ti nastavljaš čvrsto spavati u tamnoj noći. Ne čuješ zvuka i ne vidiš svjetlosti. Nisi svjestan dolaska novog neba i zemlje, novog doba, jer ti otac kaže: „Dijete moje, ne ustaj, još je rano. Hladno je, ne izlazi van da ti mač i koplje ne probodu oči”. Imaš povjerenja samo u očeve opomene jer vjeruješ da je samo on u pravu s obzirom na to da je stariji od tebe i iskreno te voli. Zbog tih opomena i takve ljubavi prestaješ vjerovati u predaju da na svijetu postoji svjetlost. Zbog njih ne mariš više ima li još istine na svijetu. Više se ne usuđuješ nadati da će te Svemogući spasiti. Zadovoljan si postojećim stanjem, više ne očekuješ dolazak svjetlosti, ne iščekuješ više dolazak Svemogućeg kako je rečeno u predaji. Što se tebe tiče, ništa što je lijepo ne može oživjeti, ne može postojati. U tvojim očima sutrašnjica čovječanstva, budućnost čovječanstva nestaje, izbrisana je. Svom snagom držiš se za očeve skute, voljan dijeliti njegove nedaće, duboko uplašen da ne ostaneš bez suputnika i ne izgubiš smjer na svojem dalekom putovanju. Ogroman i maglovit svijet ljudi oblikovao je mnoge od vas, nepokolebljive i neustrašive u ispunjavanju različitih uloga u njemu. Stvorio je mnoge „ratnike” koji se ne boje smrti. I više od toga, stvorio je puno i previše umrtvljenih i paraliziranih ljudskih bića nesvjesnih svrhe svojeg stvaranja. Oči Svemogućeg promatraju svakog pripadnika duboko posrnule ljudske vrste. Ono što On čuje jest naricanje onih koji pate, ono što On vidi jest besramnost onih koji su posrnuli, a ono što On osjeća jesu bespomoćnost i strah čovječanstva koje je izgubilo milost spasenja. Čovječanstvo odbacuje Njegovu brigu te bira ići vlastitim putom i pokušava izbjeći Njegov pogled birajući radije da do posljednje kapi iskusi gorke morske dubine u društvu neprijatelja. Ljudski rod više ne čuje uzdahe Svemogućeg. Ruke Svemogućeg više nisu voljne pomilovati ovaj tragičan ljudski rod. Opet i iznova On pokušava, opet i iznova On gubi i tako se Njegovo djelo ponavlja. On se tada počinje umarati, osjećati se iscrpljeno te prestaje i djelovati i hodati među ljudima… Ljudski rod sasvim je nesvjestan bilo koje od tih promjena, nesvjestan je dolazaka i odlazaka, tuge i melankolije Svemogućega.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Uzdasi Svemogućeg.

Pogledajte dodatne sadržaje

Ukazala vam se velika sreća što ste posjetili našu internetsku stranicu, jer ćete imati priliku zadobijete Božje blagoslove i pobjegnete iz mučna života. Pridružite se našoj zajednici kako biste doznali više o tome. Pristup stranici je besplatan.

Ostali videozapisi

Leave a Reply

Podijeli

Otkaži

Povežite se s nama preko Messengera