Kroz vijekove, mnogi su s ovog svijeta otišli razočarani i nerado, dok su mnogi na njega došli s nadom i vjerom. Mnogima sam upriličio dolazak i mnoge sam otjerao. Nebrojeno mnogo ljudi prošlo je kroz Moje ruke. Mnogi su duhovi bačeni u podzemlje, mnogi su živjeli u tijelu, a mnogi su umrli i ponovo se rodili na zemlji. Ipak, nijedan od njih nikada nije imao priliku uživati u blagoslovima današnjeg kraljevstva. Toliko sam toga dao čovjeku, a on je ipak malo toga dobio; zbog juriša Sotoninih sila onesposobljen je za uživanje u svim Mojim bogatstvima. On je samo imao sreće promatrati ih, ali nije bio u stanju u njima uživati. Čovjek nikada nije otkrio riznicu u svojem tijelu kako bi primio bogatstvo s nebesa, te je tako izgubio blagoslove kojima sam ga darivao. Nije li čovječji duh upravo ono što ga čini sposobnim da se poveže s Mojim Duhom? Zašto Me čovjek nikada nije povezao sa svojim duhom? Zašto Mi se približava u tijelu, a nesposoban je to isto učiniti u duhu? Je li Moje pravo lice, lice tjelesnosti? Zbog čega čovjek ne poznaje Moju bit? Zar doista u duhu čovječjem nikada nije bilo ni traga od Mene? Jesam li u potpunosti iščezao iz duha čovječjeg? Ako čovjek ne zakorači u duhovni svijet, kako može dokučiti Moje namjere? Postoji li po mišljenju čovjeka nešto što može izravno prodrijeti u duhovni svijet? Mnogo sam puta svojim Duhom pozivao čovjeka, a ipak se čovjek ponaša kao da ga provociram, promatrajući Me s udaljenosti, u velikom strahu da ću ga Ja povesti u neki drugi svijet. Mnogo sam se puta raspitivao o duhu čovječjem, a on ipak ostaje u potpunosti nesvjestan toga, duboko strahujući da ću zakoračiti u njegov dom i ugrabiti priliku da ga lišim svega što mu pripada. Stoga se on zatvara preda Mnom, puštajući Me da stojim pred hladnim, čvrsto zatvorenim vratima. Mnogo je puta čovjek pokleknuo i Ja sam ga spasio, a ipak, kad se probudi, on Me odmah napušta i, netaknut Mojom ljubavlju, strijelja Me opreznim pogledom; nikada Ja nisam ogrijao srce čovjekovo. Čovjek je bezosjećajna, hladnokrvna životinja. Iako je toplo u Mojem zagrljaju, on nikada time nije bio duboko dirnut. Čovjek je poput divljaka s planine. Nikada nije cijenio svu Moju brigu za ljudski rod. Nije voljan prići Mi i radije boravi u planinama, gdje mu prijete divlje zvijeri – pa on ipak i dalje ne želi u Meni potražiti zaklon. Ja nikoga ne prisiljavam: Ja samo obavljam svoje djelo. Doći će dan kada će čovjek na Moju stranu doplivati iz središta moćnog oceana, kako bi mogao uživati u svim bogatstvima na zemlji i iza sebe ostaviti opasnost da ga more proguta.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje riječi cijelom svemiru. 20. poglavlje.