Božje djelo uvijek napreduje, a premda se svrha Njegova djela ne mijenja, metoda po kojoj On djeluje vječito se mijenja, što znači da se i oni koji slijede Boga vječito mijenjaju. Što više Bog djeluje, to je temeljitija čovjekova spoznaja Boga. Kao posljedica Božjeg djela, odgovarajuće promjene događaju se i u čovjekovoj naravi. Međutim, upravo zato što se djelo Božje vječito mijenja, oni koji nisu spoznali djelo Duha Svetoga i oni nerazumni ljudi koji nisu spoznali istinu postaju ljudi koji se opiru Bogu. Djelo Božje nikad se ne prilagođava čovjekovim predodžbama zato što je Njegovo djelo uvijek novo i nikad staro, a On nikad ne ponavlja staro djelo, već odvažno napreduje u djelu koje nikad prije nije obavljeno. Budući da Bog ne ponavlja Svoja djela, a čovjek o trenutnom Božjem djelu uvijek sudi prema djelu koje je On obavio u prošlosti, Bogu je postalo izuzetno teško obaviti svaku fazu Svojeg djela novog doba. Čovjek ima previše poteškoća! Razmišlja previše konzervativno! Nitko ne poznaje djelo Božje, ali mu svatko određuje granice. Kad napusti Boga, čovjek gubi život, istinu i Božje blagoslove, ali ipak ne prihvaća ni život ni istinu, a ponajmanje veće blagoslove koje Bog daruje čovječanstvu. Svi ljudi žele zadobiti Boga, ali nisu sposobni podnositi bilo kakve promjene u Božjem djelu. Oni koji ne prihvaćaju novo Božje djelo vjeruju da je djelo Božje nepromjenjivo, da zauvijek stoji u mrtvoj točki. Vjeruju da je poštovati zakon sve što je potrebno da bi se zadobilo vječno spasenje od Boga i da će volja Božja uvijek biti zadovoljena sve dok se kaju i ispovijedaju svoje grijehe. Smatraju da Bog može biti Bog samo po zakonu i onaj Bog koji je zbog čovjeka prikovan na križ. Također smatraju da Bog ne bi trebao i ne može izaći izvan okvira Biblije. Upravo ih je takvo razmišljanje čvrsto okovalo u zakone starog doba i prikovalo za mrtva pravila. Još je više onih koji vjeruju da, kakvo god bilo, novo Božje djelo mora biti potkrijepljeno proročanstvima i da u svakoj fazi takvog djela svi koji Ga prate „iskrenim” srcem moraju doživjeti i otkrivenja, inače to djelo ne može biti Božje djelo. Već i sama spoznaja Boga za čovjeka nije lak zadatak. Kad se tomu pridodaju čovjekovo nerazumno srce i buntovna priroda prožeta umišljenošću i samoljubljem, postaje mu još teže prihvatiti Božje novo djelo. Čovjek niti pažljivo proučava novo djelo Božje niti ga ponizno prihvaća; naprotiv, zauzima prezriv stav dok iščekuje otkrivenja i smjernice od Boga. Nije li to ponašanje onih koji se bune protiv Boga i opiru Mu se? Kako takvi ljudi mogu zadobiti Božje odobravanje?

Isus je rekao da je djelo Jahvino zastarjelo za Doba milosti, baš kao što Ja danas kažem da je djelo Isusovo također zastarjelo. Da je postojalo samo Doba zakona, a ne i Doba milosti, Isus ne bi bio razapet i ne bi mogao otkupiti cjelokupno čovječanstvo. Da je postojalo samo Doba zakona, bi li čovječanstvo ikad moglo postati ovo što je danas? Povijest ide naprijed, a nije li povijest prirodni zakon Božjeg djela? Zar to nije prikaz Njegova upravljanja čovjekom širom svemira? Povijest ide naprijed, pa tako i djelo Božje. Božja volja vječito se mijenja. On ne bi mogao jednu te istu etapu Svojeg djela obavljati šest tisuća godina jer, kao što svi znaju, Bog je uvijek nov i nikada star i nikako se ne bi mogao iznova vraćati istom djelu kao što je raspeće, bivati prikovan na križ jednom, dvaput, triput… Bilo bi smiješno tako razmišljati. Bog ne obavlja stalno isto djelo; Njegovo djelo vječito se mijenja i uvijek je novo, baš kao što vam se Ja svakoga dana obraćam novim riječima i obavljam novo djelo. To je djelo koje obavljam, a ključne su riječi „novo” i „čudesno”. Izreka „Bog je nepromjenjiv i Bog će uvijek biti Bog” doista je točna. Božja se suština ne mijenja, Bog je uvijek Bog i nikad ne bi mogao postati Sotona, ali to nije dokaz da je Njegovo djelo konstantno i nepromjenjivo kao Njegova suština. Ti tvrdiš da je Bog nepromjenjiv, ali kako onda možeš objasniti to da je Bog uvijek nov i nikad star? Božje djelo neprestano se širi i neprestano mijenja, a Njegova volja neprestano se očituje i otkriva čovjeku. Kako čovjek doživljava Božje djelo, tako se njegova narav neprestano mijenja, baš kao i njegovo znanje. Odakle onda dolazi ta promjena? Zar ne dolazi od djela Božjeg koje se vječito mijenja? Ako se čovjekova narav može mijenjati, zašto čovjek ne može dopustiti da se i Moje djelo i Moje riječi neprestano mijenjaju? Moram li Ja biti podvrgnut ljudskim ograničenjima? Zar u ovom slučaju ne koristiš usiljene argumente i izopačenu logiku?

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Kako čovjek koji je u svojim predodžbama odredio granice Bogu može primiti Božja otkrivenja?.