Vizije sadrže mnoge puteve prema praksi. Vizije sadrže i praktične zahtjeve koji se postavljaju pred čovjeka, kao i Božje djelo koje čovjek treba spoznati. U prošlosti se na posebnim okupljanjima ili velikim skupovima koji su se održavali na raznim mjestima govorilo samo o jednom aspektu puta prakse. Takva je praksa predstavljala ono što se trebalo primjenjivati u Doba milosti i nije imala gotovo nikakve veze sa spoznajom Boga jer je vizija iz Doba milosti bila samo vizija Isusova raspeća i nije bilo uzvišenijih vizija. Čovjek je trebao poznavati samo Njegovo djelo otkupljenja čovječanstva putem raspeća, stoga u Doba milosti nijedna druga vizija nije bila dana čovjeku. Tako je čovjek imao samo oskudnu spoznaju Boga, a osim znanja o Isusovoj ljubavi i samilosti, u praksi je mogao primjenjivati samo nekoliko jednostavnih i jadnih stvari, stvari koje su neusporedive s današnjima. Na kakvim god sastancima se okupljali, ljudi u prošlosti nisu mogli govoriti o praktičnom poznavanju Božjeg djela, a kamoli jasno reći na koji je put prakse čovjeku bilo najprikladnije zakoračiti. Temelju koji se sastojao od samokontrole i strpljenja čovjek je pridodao samo nekoliko jednostavnih detalja; naprosto nije bilo promjena u biti njegove prakse jer Bog u jednom te istom dobu nije obavljao nova djela, a jedini zahtjevi koje je postavio pred čovjeka bili su samokontrola i strpljenje ili pak nošenje križa. Osim takvih praksi, nije bilo vizija uzvišenijih od Isusova raspeća. U prošlosti se nisu spominjale druge vizije jer Bog nije obavio mnogo djela i zato što je pred čovjeka postavljao samo ograničene zahtjeve. Tako čovjek, što god da je radio, nije mogao prijeći te granice, koje nisu bile ništa drugo nego par jednostavnih i površnih stvari koje je čovjek trebao provesti u djelo. Ja danas govorim o drugim vizijama jer je danas obavljeno više djela, djela koja su nekoliko puta veća od Doba zakona i Doba milosti. Zahtjevi prema čovjeku također su nekoliko puta veći nego u prošlim dobima. Kad čovjek ne bi mogao u potpunosti spoznati takvo djelo, onda ono ne bi imalo velik značaj; može se reći da će čovjek teško moći u cijelosti spoznati takvo djelo ako mu ne posveti cijeli život. Ako bi se u djelu osvajanja govorilo samo o putu prakse, čovjeka bi bilo nemoguće osvojiti. Osvajanje čovjeka bi također bilo nemoguće ako bi se samo pričalo o vizijama, bez postavljanja ikakvih zahtjeva pred čovjeka. Ako bi se govorilo samo o putu prakse, bilo bi nemoguće pogoditi čovjeka u Ahilovu petu ili raspršiti njegove predodžbe, stoga bi čovjeka opet bilo nemoguće u potpunosti osvojiti. Vizije su glavno oruđe osvajanja čovjeka, ali kad osim vizija ne bi postojao i put prakse, čovjek ne bi imao put koji bi slijedio, a kamoli način ulaska. Načelo Božjeg djela od početka do kraja je ovo: u vizijama postoji ono što se može provesti u djelo, ali postoje i vizije koje nadopunjuju praksu. Stupanj promjena u čovjekovu životu i naravi prati promjene u vizijama. Kad bi se čovjek oslanjao samo na svoj trud, ne bi mogao postići iole značajan stupanj promjene. Vizije govore o djelu Samog Boga i Božjem upravljanju. Praksa se odnosi na put čovjekove prakse i način njegova postojanja; u čitavom Božjem upravljanju odnos između vizija i prakse je odnos između Boga i čovjeka. Kad ne bi bilo vizija ili kad bi se o njima govorilo bez spominjanja prakse, ili kad bi postojale samo vizije bez čovjekove prakse, onda se takve stvari ne bi mogle smatrati Božjim upravljanjem, a još manje bi se moglo reći da se djelo Božje obavlja zarad čovječanstva. Tada ne samo da bi ljudska dužnost bila izbrisana, već bi to bilo poricanje svrhe Božjeg djela. Kad bi se od čovjeka od početka do kraja zahtijevala samo praksa bez uplitanja Božjeg djela i kad se, štoviše, od čovjeka ne bi zahtijevalo poznavanje Božjeg djela, takvo djelo bi se još manje moglo zvati Božjim upravljanjem. Kad čovjek ne bi poznavao Boga, kad bi mu Božja volja bila nepoznata i kad bi samo slijepo obavljao svoju praksu na nejasan i apstraktan način, nikad ne bi postao potpuno kvalificirano stvorenje. Dakle, obje ove stvari su neophodne. Kad bi postojalo samo Božje djelo, to jest, kad bi postojale samo vizije i kad ne bi bilo čovjekove suradnje ni prakse, takve se stvari ne bi mogle nazvati Božjim upravljanjem. Kad bi postojala samo čovjekova praksa i ulazak, i to bi bilo neprihvatljivo, koliko god uzvišen bio put kojim je čovjek zakoračio. Ulazak čovjeka mora se mijenjati postupno, u skladu s djelom i vizijama, a ne može se mijenjati hirovito. Načela čovjekove prakse nisu slobodna ni neobuzdana, već se nalaze unutar određenih granica. Ta se načela mijenjaju u skladu s vizijama djela. Stoga se Božje upravljanje naposljetku svodi na Božje djelo i čovjekovu praksu.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Božje djelo i čovjekova praksa.