Djelo Božjeg upravljanja počelo je stvaranjem svijeta, a čovjek je u središtu tog djela. Može se reći da je Bog sve stvorio radi čovjeka. Budući da djelo Njegova upravljanja traje tisućama godina i ne obavlja se u roku od nekoliko minuta ili sekundi ili u treptaju oka ili u toku jedne ili dvije godine, On je morao stvoriti više stvari neophodnih za opstanak čovječanstva, kao što su sunce, mjesec, razna živa bića, hrana i gostoljubivo okruženje. To je bio početak Božjeg upravljanja.

Nakon toga, Bog je čovječanstvo predao Sotoni, a čovjek je živio pod Sotoninom vlašću, što je postepeno dovelo do Božjeg djela prvog doba: priče o Dobu zakona... Tijekom nekoliko tisuća godina Doba zakona čovječanstvo se naviklo na vodstvo Doba zakona i uzimalo ga zdravo za gotovo. Čovjek je postepeno napustio brigu Božju. I tako se, držeći se zakona, i klanjao idolima i činio zlodjela. Bio je bez Jahvine zaštite i samo je živio svoj život pred oltarom u hramu. U stvari, Božje djelo odavno ga je bilo napustilo i, iako su se Izraelci još uvijek držali zakona i izgovarali Jahvino ime, pa čak i ponosno vjerovali da su samo oni Jahvin narod i da su Jahvini izabrani, slava Božja nečujno ih je napustila…

Kada Bog čini Svoje djelo, On uvijek tiho napušta jedno mjesto i tiho obavlja novo djelo koje započinje na drugom mjestu. To se čini nevjerojatno ljudima koji su otupjeli. Ljudi su oduvijek cijenili staro, a na nove, nepoznate stvari gledali s neprijateljstvom ili ih doživljavali kao smetnju. I tako, koje god novo djelo Bog čini, od početka do samog kraja čovjek je posljednji među svim stvarima koji za to saznaje.

Kao što je uvijek bio slučaj, nakon Jahvina djela u Doba zakona Bog je započeo Svoje novo djelo druge faze: uzeo je tijelo – utjelovio se kao čovjek na deset, dvadeset godina – i govorio je i činio Svoje djelo među vjernicima. Ipak, bez izuzetka, nitko to nije znao, a samo je mali broj ljudi priznao da je On Bog koji se utjelovio pošto je Gospodin Isus bio prikovan na križ i uskrsnuo. (…) Čim je završena druga faza Božjeg djela – nakon raspeća – učinjeno je Božje djelo izbavljenja čovjeka od grijeha (odnosno izbavljenja čovjeka iz ruku Sotone). I tako, od tog trenutka pa nadalje čovječanstvo je jedino trebalo prihvatiti Gospodina Isusa kao Spasitelja i grijesi bi mu bili oprošteni. Teoretski, grijesi čovjeka više nisu bili prepreka njegovom postizanju spasenja i stupanju pred Boga i Sotona ih više nije mogao iskoristiti da optuži čovjeka. To je zato što je Sam Bog učinio praktično djelo, postao obličje i nagovještaj grešnog tijela, a Sam Bog je bio i žrtva za grijeh. Tako je čovjek sišao s križa te je otkupljen i spašen kroz tijelo Božje – obličje ovog grešnog tijela. I tako, nakon što ga je Sotona zarobio, čovjek je došao korak bliže prihvaćanju Njegova spasenja pred Bogom. Naravno, ta faza djela bila je dublja i razvijenija od Božjeg upravljanja u Doba zakona.

Takvo je Božje upravljanje: predati čovječanstvo Sotoni – čovječanstvo koje ne zna što je Bog, što je Stvoritelj, kako štovati Boga ili zašto se treba pokoriti Bogu – i dopustiti Sotoni da ga iskvari. Korak po korak, Bog zatim vraća čovjeka natrag iz Sotoninih ruku, sve dok čovjek u potpunosti ne bude štovao Boga i odbacio Sotonu. To je Božje upravljanje. Ovo može zvučati kao mitska priča i može djelovati zbunjujuće. Ljudi smatraju da je ovo mitska priča jer ne znaju koliko se toga čovjeku dogodilo u proteklih nekoliko tisuća godina, a još manje znaju koliko se priča dogodilo u svemiru i na nebeskom svodu. Štoviše, to je zato što ne mogu cijeniti nevjerojatniji i strašniji svijet koji postoji izvan materijalnog svijeta, ali koji im njihove oči smrtnika ne daju vidjeti. Čovjeku se to čini neshvatljivim jer čovjek ne razumije značaj Božjeg spasenja čovječanstva ni značaj djela Njegova upravljanja, i ne shvaća kakvo na kraju Bog želi da čovječanstvo bude. Treba li biti potpuno neiskvareno od Sotone, kakvi su bili Adam i Eva? Ne! Svrha Božjeg upravljanja je da zadobije skupinu ljudi koji štuju Boga i pokoravaju mu se. Iako je te ljude Sotona iskvario, oni više ne vide Sotonu kao svojeg oca; prepoznaju odbojno lice Sotone, odbacuju ga i dolaze pred Boga da prihvate Božji sud i grdnju. Dolaze do spoznaje kontrasta između onoga što je ružno i onoga što je sveto te prepoznaju Božju veličinu i Sotonino zlo. Takvo čovječanstvo više neće služiti Sotoni, niti će obožavati Sotonu niti će štovati Sotonu. To je zato što su oni skupina ljudi koje je Bog zaista zadobio. To je značaj Božjeg djela upravljanja čovječanstvom. Tijekom djela Božjeg upravljanja ovog vremena čovječanstvo je predmet i Sotonina kvarenja i Božjeg spasenja, a čovjek je proizvod oko kojeg se Bog i Sotona bore. Dok Bog obavlja Svoje djelo, On postepeno izbavlja čovjeka iz Sotoninih ruku i tako se čovjek sve više približava Bogu…

A onda je došlo Doba kraljevstva, koje je praktičnija faza djela, ali i ona koju čovjek najteže prihvaća. To je zato što, kako se čovjek više približava Bogu, tako se Božji štap više približava čovjeku, a čovjeku se jasnije otkriva lice Božje. Poslije otkupljenja čovječanstva čovjek se službeno vraća u Božju obitelj. Čovjek je mislio da je sad vrijeme za uživanje, a ipak je izložen potpunom i otvorenom napadu od Boga kakav nitko nikada nije mogao predvidjeti: kako se ispostavilo, to je krštenje u kojem narod Božji mora „uživati”. Pod takvim tretmanom ljudi nemaju drugog izbora nego zastati i pomisliti u sebi: „Ja sam janje koje se prije mnogo godina izgubilo i na koje je Bog potrošio mnogo da ga otkupi, pa zašto se Bog ovako ponaša prema meni? Je li to Božji način da mi se smije i razotkrije me?…” Nakon godina iskustva, prolaska kroz teškoću pročišćenja i grdnje, čovjek je postao prekaljen. Iako su „slava” i „zanos” prošlih vremena izgubljeni za čovjeka, on je nesvjesno počeo shvaćati načela ljudskog ponašanja i mukotrpne namjere koje Bog toliko godina ima u spasenju čovječanstva. Čovjek polako počinje mrziti vlastito barbarstvo, to koliko je težak za ukrotiti, sve svoje nesporazume u vezi s Bogom i pretjerane zahtjeve koje Mu je postavio. Sat se ne može vratiti unatrag. Protekli događaji postaju uspomene zbog kojih se čovjek kaje, a riječi i nježna ljubav Božja postaju pokretačka snaga u čovjekovu novom životu. Čovjekove rane zacjeljuju iz dana u dan, tijelo mu postaje snažnije, on ustaje i vidi lice Svemogućega... Ispostavlja se kako je On uvijek bio uz mene, bdio nada mnom. Njegov osmijeh i Njegova prelijepa pojava još uvijek su tako dirljivi. Njegovo srce još uvijek toliko brine za čovječanstvo koje je stvorio, a Njegove ruke i dalje su tople i silne kao što su bile na početku. Kao da se čovjek vratio u vrijeme edenskog vrta, ali sada čovjek više ne sluša zmijina mamljenja i više se ne krije od Jahvina lica. Čovjek kleči u obožavanju pred Bogom, gleda pravo u Božje nasmijano lice i prinosi svoju najdragocjeniju žrtvu – O! Gospodine moj, Bože moj!

Božja ljubav i milost prožimaju svaki detalj djela Njegova upravljanja i bez obzira na to jesu li ljudi u stanju razumjeti Božje mukotrpne namjere, On s neumornom upornošću čini djelo koje namjerava obaviti. Bez obzira na to koliko ljudi razumiju Božje upravljanje, svatko može cijeniti pomoć i koristi koje čovjeku donosi Božje djelo. Možda ovog dana nisi osjetio nimalo ljubavi ni opskrbe životom od Boga, ali sve dok ne napustiš Boga i ne odustaneš od svoje odlučnosti da slijediš istinu, doći će dan kad će ti se Božje nasmijano lice pojaviti. Jer cilj djela Božjeg upravljanja jest izbaviti ljude koji su pod Sotoninom vlašću, a ne napustiti ljude koje je Sotona iskvario i koji se protive Bogu.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Dodatak 3: Čovjek se može spasiti samo usred Božjeg upravljanja.