U Svom prvom utjelovljenju, Bog nije dovršio djelo utjelovljenja; On je samo završio prvi korak djela koje je Bog morao izvršiti u tijelu. Dakle, da bi dovršio djelo utjelovljenja, Bog se još jednom vratio u tijelo i proživio svu stvarnost i normalnost tijela, to jest, učinio je da se Božja Riječ očituje u jednom potpuno normalnom i običnom tijelu te tako dovršio Svoje djelo u tijelu, koje prethodno nije bio do kraja obavio. U biti, drugo utjelovljenje je nalik prvom, samo još stvarnije i čak normalnije od prvog. Kao posljedica toga, patnje koje trpi drugo tijelo veće su od patnji prvog, ali je ova patnja rezultat Njegove službe u tijelu i razlikuje se od patnje iskvarenog čovjeka. Ono, također, proizlazi iz normalnosti i stvarnosti Njegova tijela. Budući da On Svoju službu obavlja u potpuno normalnom i stvarnom tijelu, to tijelo mora podnositi ogromne teškoće. Što je ovo tijelo normalnije i stvarnije, to će On više propatiti tijekom vršenja Svoje službe. Djelo Božje izražava se u vrlo uobičajenom tijelu, tijelu koje nije nimalo nadnaravno. Budući da je Njegovo tijelo normalno i da pritom mora ponijeti djelo čovjekova spasenja, On trpi u većoj mjeri nego što bi nadnaravno tijelo trpjelo – a sva ta patnja proizlazi iz stvarnosti i normalnosti Njegova tijela. Iz patnje koju su dva utjelovljena tijela pretrpjela tijekom obavljanja Svoje službe, može se vidjeti bit utjelovljenog tijela. Što je tijelo normalnije, to su veće poteškoće koje On mora podnijeti dok obavlja Svoje djelo; što je tijelo koje vrši djelo stvarnije, to su ljudske predodžbe grublje i veća je opasnost koja će Ga, po svoj prilici, snaći. Pa ipak, što je tijelo stvarnije i što više posjeduje potrebe i razum normalnog ljudskog bića, to je On sposobniji da na sebe preuzme obavljanje Božjeg djela u tijelu. Upravo je tijelo Isusovo bilo prikovano na križ, Njegovo tijelo koje je on predao kao žrtvu za grijeh. On je pomoću tijela s normalnom ljudskošću porazio Sotonu i u potpunosti spasio čovjeka od križa. I baš kao potpuno tijelo, Bog u Svom drugom utjelovljenju čini djelo osvajanja i pobjeđuje Sotonu. Samo tijelo koje je potpuno normalno i stvarno može u cijelosti izvršiti djelo osvajanja i snažno posvjedočiti. To drugim riječima znači da osvajanje čovjeka postaje učinkovito kroz stvarnosti i normalnosti utjelovljenog Boga, a ne kroz nadnaravna čuda i otkrivenja. Služba je ovog utjelovljenog Boga govoriti, a time i osvojiti te usavršiti čovjeka; drugim riječima, djelo Duha ostvarenog u tijelu, dužnost toga tijela, jest govoriti i time u potpunosti osvojiti, razotkriti, usavršiti i prognati čovjeka. Prema tome, upravo će djelom osvajanja Božje djelo u tijelu biti do kraja ostvareno. Početno djelo otkupljenja predstavljalo je samo početak djela utjelovljenja; tijelo koje vrši djelo osvajanja dovršit će cjelokupno djelo utjelovljenja. Jedno je tijelo muškog, a drugo ženskog roda, čime se upotpunjuje značaj Božjeg utjelovljenja i ujedno raspršuju čovjekove predodžbe o Bogu: Bog može postati i muško i žensko, tako da je utjelovljeni Bog, u biti, bespolan. On je stvorio i muškarca i ženu te za Njega ne postoji rodna podjela. U ovoj fazi djela Bog ne čini znamenja i čuda, tako da će rezultati Njegova djela biti ostvareni posredstvom riječi. Razlog za to je, štoviše, taj što djelo utjelovljenog Boga ovaj put nije u liječenju bolesnih i istjerivanju demona, već u osvajanju čovjeka govorom, što znači da je urođena sposobnost ovog utjelovljenog Božjeg tijela govoriti riječi i osvojiti čovjeka, a ne iscjeljivati bolesne i istjerivati demone. Svrha Njegova djela u normalnoj ljudskosti nije činiti čuda niti liječiti bolesne i istjerivati demone, već govoriti. Stoga ovo drugo utjelovljeno tijelo ljudima izgleda znatno normalnije od prvog. Ljudi vide da Božje utjelovljenje nije laž; ali ovaj se utjelovljeni Bog razlikuje od utjelovljenog Isusa i, iako oboje predstavljaju utjelovljenog Boga, oni nisu potpuno identični. Isus je posjedovao normalnu, običnu ljudskost, ali su Ga pratila mnoga znamenja i čuda. Kod ovog utjelovljenog Boga ljudske oči neće vidjeti ni znamenja ni čuda, ni liječenje bolesnih, ni istjerivanje demona, ni hodanje po moru, ni četrdesetodnevni post… On ne obavlja isto djelo koje je Isus činio, ali ne zbog toga što se Njegovo tijelo u biti razlikuje od Isusova, već zato što svrha Njegove službe nije u liječenju bolesnih ni u istjerivanju demona. On ne ruši Svoje djelo niti ga remeti. Budući da čovjeka osvaja Svojim stvarnim riječima, On nema potrebu podvrgavati ga čudima, stoga ovom fazom treba biti dovršeno djelo utjelovljenja. Utjelovljeni Bog kojega danas vidiš u potpunosti je tijelo i u Njemu nema ničeg nadnaravnog. On se razbolijeva kao i drugi, potrebni su mu hrana i odjeća kao i drugima; On je potpuno tijelo. Ako bi utjelovljeni Bog i ovaj put činio nadnaravna znamenja i čuda, ako bi liječio bolesne, istjerivao demone ili mogao jednom riječju ubiti, kako bi se onda djelo osvajanja moglo izvršiti? Kako bi se Njegovo djelo moglo proširiti među neznabožačkim narodima? Liječenje bolesnih i istjerivanje demona bilo je djelo Doba milosti i predstavljalo je prvi korak djela otkupljenja, a sada, nakon što je čovjeka spasio od križa, Bog to djelo više ne obavlja. Kad bi se tijekom posljednjih dana pojavio „Bog” koji bi bio isti kao Isus, onaj koji je liječio bolesne, istjerivao demone i zarad čovjeka bio raspet na križ, taj „Bog”, iako identičan biblijskom opisu Boga i iako je čovjeku lako prihvatljiv, ne bi u svojoj biti predstavljao tijelo Duha Božjeg, već tijelo zloduha. Jer načelo Božjeg djelovanja jest da nikad ne ponavlja ono što je jednom već dovršio. Stoga se djelo drugog Božjeg utjelovljenja razlikuje od djela prvog utjelovljenja. U posljednjim danima Bog ostvaruje djelo osvajanja u običnom, normalnom tijelu; On ne iscjeljuje bolesne i neće biti raspet na križ zarad čovjeka, već jednostavno govori riječi u tijelu i osvaja čovjeka u tijelu. Jedino je takvo tijelo Božje utjelovljenje; jedino takvo tijelo može dovršiti Božje djelo u tijelu.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bit tijela nastanjenog Bogom.