Bog je došao na zemlju činiti Svoje djelo među ljudima, osobno Se otkriti čovjeku i dopustiti mu da Ga gleda; zar je to mala stvar? Doista nije jednostavno! Nije onako kako čovjek zamišlja: da je Bog došao kako bi Ga čovjek mogao vidjeti, kako bi mogao shvatiti da je Bog praktičan, a ne nejasan ili prazan, te da je Bog uzvišen, ali i ponizan. Je li moguće da je tako jednostavno? Upravo zato što je Sotona iskvario čovjekovo tijelo, a čovjek je onaj kojeg Bog namjerava spasiti, Bog mora preuzeti tijelo da bi se borio sa Sotonom i osobno pastirski vodio čovjeka. Samo je to korisno za Njegovo djelo. Dva utjelovljena tijela Božja postojala su kako bi porazila Sotonu, a i kako bi čovjeka što bolje spasila. Jer onaj koji vodi borbu sa Sotonom može biti samo Bog, bilo da je to Duh Božji ili utjelovljeno tijelo Božje. Ukratko, anđeli ne mogu voditi borbu sa Sotonom, a kamoli to može čovjek kojeg je iskvario Sotona. Anđeli su nemoćni voditi tu borbu, a čovjek ima još manje nade da bude uključen. Prema tome, ako Bog hoće raditi na čovjekovu životu, ako hoće osobno doći na zemlju i spasiti čovjeka, On se mora osobno utjeloviti – odnosno, mora osobno preuzeti tijelo i Svojim svojstvenim identitetom i djelom koje mora obaviti, doći među ljude i osobno spasiti čovjeka. U suprotnom, kad bi Duh Božji ili čovjek činili ovo djelo, od ove borbe nikad ništa ne bi bilo i ona ne bi nikad završila. Samo kad se Bog utjelovi da osobno krene u rat protiv Sotone među ljudima, čovjek ima priliku za spasenje. Štoviše, jedino tada je Sotona posramljen i ostavljen bez ikakvih mogućnosti iskorištavanja ili provedbe bilo kakvih spletki. Djelo koje obavlja utjelovljeni Bog ne može ostvariti Duh Božji, a još manje ijedan čovjek od krvi i mesa u Božje ime, jer djelo koje On vrši je sve radi čovjekova života i promjene iskvarene čovjekove naravi. Kad bi čovjek sudjelovao u ovoj borbi, bacio bi oružje i sramotno bi pobjegao glavom bez obzira, jednostavno ne bi bio u stanju promijeniti svoju iskvarenu narav. On ne bi mogao spasiti čovjeka od križa niti osvojiti cijeli buntovni ljudski rod, već samo obaviti malo posla iz starog doba, koji ne nadilazi načela, ili pak nešto što nema veze s porazom Sotone. Pa zašto se onda mučiti? On ne bi mogao pridobiti ljudski rod, a još manje bi mogao obaviti djelo poražavanja Sotone, pa koja bi onda bila poanta? Dakle, borbu sa Sotonom može voditi jedino Sâm Bog, a čovjeku bi to jednostavno bilo nemoguće. Čovjekova dužnost je pokoriti se i slijediti, jer čovjek nipošto nije u stanju činiti djelo kao što je stvaranje neba i zemlje, a još manje može voditi bitku sa Sotonom. Čovjek može udovoljiti Stvoritelju samo pod vodstvom Samoga Boga kojim je Sotona poražen; to je jedino što čovjek može učiniti. Stoga, svaki put kad započne nova borba, odnosno, svaki put kad započne djelo novog doba, to djelo čini Sâm Bog i kroz njega On vodi čitavo doba i otvara novi put cijelom ljudskom rodu. Osvit novog doba je novi početak u borbi sa Sotonom, čime čovjek ulazi u noviji, ljepši svijet, i u novo doba koje osobno vodi Sâm Bog. Čovjek je gospodar svega, ali će oni koji su zadobiveni postati plodovi svih bitaka sa Sotonom. Sotona je kvaritelj svih stvari, on je poražen na kraju svih bitaka, a također je i onaj koji će nakon tih bitaka biti kažnjen. Između Boga, čovjeka i Sotone, samo je Sotona taj koji će biti s prezirom odbačen. Međutim, oni koje je Sotona zadobio, a koje Bog nije povratio, primit će kaznu u ime Sotone. Od ovo troje, samo Bog treba biti štovan od svega stvorenja. Oni koje je Sotona iskvario, ali ih je Bog povratio i koji slijede put Božji, u međuvremenu postaju oni koji će primiti Božje obećanje i suditi zlima u ime Boga. Bog će zasigurno biti pobjednik, a Sotona će zasigurno biti poražen, ali i među ljudima ima onih koji će pobijediti i onih koji će izgubiti. Oni koji pobijede pripadat će pobjednicima, a oni koji izgube pripadat će gubitnicima; ovo je razvrstavanje svakoga prema njegovoj vrsti i predstavlja konačni završetak cjelokupnog Božjeg djela. To je također cilj cijelog Božjeg djela i nikada se neće promijeniti. Srž glavnog djela Božjeg plana upravljanja usmjerena je na spasenje čovjeka, pa se Bog utjelovljuje prvenstveno radi te srži, radi ovog djela i radi Sotonina poraza. Bog se i prvi put utjelovio da bi porazio Sotonu: On se osobno utjelovio i osobno je bio pribijen na križ da bi dovršio djelo prve bitke, koja je bila djelo otkupljenja ljudskog roda. Isto tako, ovu fazu djela osobno vrši Bog, koji se utjelovio da obavi Svoje djelo među ljudima, da osobno govori Svoju riječ i omogući čovjeku da Ga vidi. Naravno, neizbježno je da On usput čini i neko drugo djelo, ali glavni razlog zašto On osobno čini Svoje djelo je da porazi Sotonu, osvoji cijeli ljudski rod i zadobije ove ljude. Dakle, djelo Božjeg utjelovljenja zaista nije jednostavno. Da je Njegova namjera bila samo pokazati čovjeku da je Bog ponizan, skriven i praktičan, da je sve to bilo samo radi obavljanja ovog djela, tada ne bi bilo potrebe za utjelovljenjem. Čak i da se Bog nije utjelovio, On bi mogao čovjeku izravno otkriti Svoju poniznost i skrivenost, Svoju veličinu i svetost, ali takve stvari nemaju nikakve veze s djelom upravljanja ljudskim rodom. One ne mogu spasiti čovjeka niti ga upotpuniti, a još manje mogu poraziti Sotonu. Da poraz Sotone podrazumijeva samo borbu Duha protiv duha, takvo bi djelo imalo još manju praktičnu vrijednost; ne bi bilo u stanju zadobiti čovjeka i uništilo bi njegovu sudbinu i njegove izglede. Kao takvo, današnje Božje djelo je od velikog značaja. Njegova svrha nije samo da Ga čovjek može vidjeti, ni da čovjek proširi svoje vidike, ni da se osjeti pomalo dirnutim i ohrabrenim; takvo djelo nema nikakvog značaja. Ako možeš govoriti samo o takvoj vrsti spoznaje, tada to dokazuje da nisi spoznao pravi značaj Božjeg utjelovljenja.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Obnavljanje čovjekova normalnog života i njegovo dovođenje do divnog odredišta.