Kada Bog dođe na zemlju, On obavlja samo Svoje djelo u božanstvu, koje je nebeski Duh povjerio utjelovljenom Bogu. Kada dođe, On samo govori širom zemlje kako bi Svojim izjavama dao glas na različite načine i iz različitih perspektiva. Njegovi ciljevi i princip djelovanja uglavnom su snabdijevanje čovjeka i učenje čovjeka, a stvari kao što su međuljudski odnosi ili detalji ljudskih života Ga ne zanimaju. Njegova osnovna služba je govoriti u ime Duha. Odnosno, kad se pojavi u opipljivom tijelu, Božji Duh samo snabdijeva čovjekov život i oslobađa istinu. Ne miješa se u ljudska djela, odnosno ne sudjeluje u djelima čovječanstva. Ljudi ne mogu obavljati božansko djelo, a Bog ne sudjeluje u ljudskim djelima. Tijekom svih godina otkad je Bog sišao na zemlju obaviti Svoje djelo uvijek je to činio preko ljudi. Međutim, ti ljudi ne mogu se smatrati utjelovljenim Bogom – već samo onima koje Bog koristi. S druge strane, današnji Bog može govoriti neposredno s pozicije božanstva, naviještajući glasom Duha i djelujući u ime Duha. Svi oni koje je Bog kroz stoljeća upotrijebio isto su tako primjeri Božjeg Duha koji djeluje u tijelu od krvi i mesa – zašto se oni onda ne mogu nazvati Bogom? Ali današnji Bog je i Božji Duh koji djeluje neposredno u tijelu, a i Isus je bio Božji Duh koji djeluje u tijelu; oboje se nazivaju Bogom. Dakle, u čemu je razlika? Svi ljudi koje je Bog tijekom vremena upotrebljavao mogli su normalno misliti i razmišljati. Svi su razumjeli načela ponašanja i rješavanja problema. Imali su normalne ljudske predodžbe i posjedovali su sve što bi normalni ljudi trebali posjedovati. Većina ih je imala izuzetan talent i urođenu inteligenciju. Djelujući na te ljude Božji Duh upregao je njihove talente, koji su njihov dar od Boga. Božji Duh našao je primjenu njihovim talentima, koristeći njihove jake strane za službu Bogu. Međutim, Božja je bit bez predodžbi ili misli, neiskvarena ljudskim namjerama, nema čak ni ono što normalni ljudi posjeduju. Drugim riječima, Bog uopće ne poznaje načela ponašanja i rješavanja problema. Tako stoje stvari kad današnji Bog dođe na zemlju. Njegovo djelo i Njegove riječi nisu iskvareni ljudskim namjerama ili ljudskim mislima, već su neposredno očitovanje namjera Duha, a On djeluje izravno u Božje ime. To znači da Duh govori izravno, odnosno da božanstvo djeluje neposredno, ne miješajući u to ni trunku ljudskih namjera. Drugim riječima, utjelovljeni Bog neposredno utjelovljuje božanstvo, nema ljudskih misli ili predodžbi i ne razumije ljudska načela ophođenja sa svijetom. Kad bi djelovalo samo božanstvo (odnosno kad bi djelovao samo Bog Sâm), Božje djelo ne bi se moglo obavljati na zemlji. Dakle, kad Bog dođe na zemlju, mora imati manji broj ljudi koje koristi da bi djelovao među ljudskim rodom u sprezi s djelom koje provodi u božanstvu. Drugim riječima, ljudsko djelovanje koristi kao potporu za Svoje božansko djelovanje. Da nije tako, čovjek se nikako ne bi mogao izravno uključiti u božansko djelo. Tako je bilo s Isusom i Njegovim učenicima. Tijekom Svojeg boravka u svijetu Isus je poništio stare zakone i uspostavio nove zapovijedi. Također je izgovorio mnoge riječi. Sva su ta djela obavljena u božanstvu. Svi ostali, kao što su Petar, Pavao i Ivan, svoja su potonja djela temeljili na Isusovim riječima. Drugim riječima, Bog je započeo Svoje djelo u tom dobu uvevši Doba milosti; odnosno uveo je novu eru ukinuvši staru i ispunivši riječi: „Bog je Početak i Svršetak.” To znači da čovjek mora provoditi ljudska djela na temelju božanskih djela. Nakon što je Isus izgovorio sve što je morao izgovoriti i završio Svoje djelo na zemlji, napustio je čovjeka. Nakon toga su svi ljudi djelovali u skladu s načelima izraženima u Njegovim riječima i primjenjivali ih u skladu s istinama o kojima je On govorio. Svi su ti ljudi djelovali za Isusa. Da je Isus djelovao sâm, koliko god riječi izgovorio, ljudi se ne bi mogli pozabaviti Njegovim riječima jer je On djelovao u božanstvu i mogao je izgovarati samo riječi božanstva te ne bi mogao objasniti stvari u mjeri u kojoj bi normalni ljudi mogli razumjeti Njegove riječi. Stoga su Mu bili neophodni apostoli i proroci koji su došli nakon Njega da upotpune Njegovo djelo. To je načelo po kojem utjelovljeni Bog obavlja Svoje djelo – On koristi utjelovljeno tijelo kako bi govorio i djelovao te dovršio božansko djelo, a potom koristi manji ili možda veći broj ljudi koji su usklađeni s Božjom namjerom da upotpune Njegovo djelo. Odnosno, Bog koristi ljude koji su usklađeni s Njegovom namjerom da djeluju kao pastiri i napajaju ljudski rod, kako bi Božji izabrani narod mogao ući u istina-stvarnost.

Da je Bog, kad se utjelovio, obavljao samo božansko djelo i da nije bilo ljudi koji su u skladu s Njegovom namjerom da djeluju u suglasju s Njim, čovjek ne bi mogao razumjeti Božje namjere niti komunicirati s Bogom. Bog mora koristiti normalne ljude koji su u skladu s Njegovim namjerama da bi dovršio ovo djelo, da bi bdio nad crkvama i pastirski ih vodio, kako bi se mogla postići razina koju čovjekovi misaoni procesi, njegov mozak, mogu zamisliti. Drugim riječima, Bog koristi mali broj ljudi koji su u skladu s Njegovim namjerama kako bi „preveli” djelo koje On obavlja u Svojem božanstvu, tako da se ono može otvoriti – preobraziti božanski jezik u ljudski kako bi ga ljudi mogli shvatiti i razumjeti. Da Bog to nije učinio, nitko ne bi razumio Njegov božanski jezik jer su ljudi koji su usklađeni s Božjim namjerama, na kraju krajeva, neznatna manjina, a čovjekova sposobnost razumijevanja je slaba. Zato Bog ovu metodu bira samo kad djeluje u utjelovljenom tijelu. Da postoji samo božansko djelo, čovjek nikako ne bi mogao spoznati Boga niti se baviti Bogom jer ne razumije Božji jezik. Čovjek taj jezik može razumjeti samo uz pomoć ljudi koji su u skladu s Božjim namjerama, koji razjašnjavaju Njegove riječi. Međutim, kad bi samo takvi ljudi djelovali među čovječanstvom, to bi moglo jedino održavati čovjekov normalan život, ali ne bi moglo preobraziti čovjekovu narav. Božje djelo ne bi moglo imati novo polazište; postojale bi samo iste stare pjesme, iste otrcane fraze. Samo posredstvom utjelovljenog Boga, koji tijekom Svojeg utjelovljenja govori sve što treba reći i čini sve što treba učiniti, nakon čega ljudi djeluju i doživljavaju prema Njegovim riječima, samo će se tako njihova životna dispozicija moći promijeniti i samo će tako oni moći ići ukorak s vremenom. On koji djeluje u božanstvu predstavlja Boga, dok oni koji djeluju unutar ljudskosti jesu ljudi koje Bog koristi. Drugim riječima, utjelovljeni Bog bitno se razlikuje od ljudi koje Bog koristi. Utjelovljeni Bog može obavljati djelo božanstva, ali ljudi koje Bog koristi ne mogu. Na početku svakog doba Božji Duh osobno govori i pokreće novu eru kako bi uveo čovjeka u novi početak. Kada završi s govorom, to znači da je Božje djelo u Njegovu božanstvu obavljeno. Nakon toga svi ljudi slijede vodstvo onih koje Bog koristi kako bi ušli u svoje životno iskustvo. Isto tako, ovo je također faza u kojoj Bog uvodi čovjeka u novo doba i ljudima daje novo polazište – i u tom trenutku okončava se Božje djelo u tijelu.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Bitna razlika između utjelovljenog Boga i ljudi koje Bog koristi.