Djelo koje je Jahve učinio među Izraelcima u ljudskom je rodu uspostavilo Božje zemaljsko mjesto podrijetla, koje je također bilo sveto mjesto na kojem je On bio prisutan. Svoje je djelo ograničio na narod Izraela. Isprva On nije djelovao izvan Izraela, već je umjesto toga izabrao narod koji je smatrao prikladnim kako bi ograničio opseg Svojeg djela. Izrael je mjesto na kojem je Bog stvorio Adama i Evu, a iz praha tog mjesta Jahve je stvorio čovjeka; to mjesto postalo je osnova Njegova djela na zemlji. Izraelci, koji su bili Noini, a također i Adamovi potomci, bili su ljudski temelj Jahvina djela na zemlji.

U to vrijeme, značaj, svrha i koraci Jahvina djela u Izraelu sastojali su se u započinjanju Njegova djela na cijeloj zemlji, koje se, s Izraelom u svojem središtu, postupno proširilo na neznabožačke narode. To je načelo prema kojem On djeluje u čitavom svemiru – uspostaviti obrazac, a zatim ga proširivati dok svi ljudi u svemiru ne prime Njegovo evanđelje. Prvi Izraelci bili su Noini potomci. Ti ljudi bili su obdareni jedino Jahvinim dahom i razumjeli su tek toliko da su se mogli starati o osnovnim životnim potrebama, ali nisu znali kakav je Bog Jahve niti Njegovu volju spram čovjeka, a još manje kako bi se trebali bojati Gospodina svega stvorenja. Kad je riječ o postojanju pravila i zakona koje je trebalo poštovati, odnosno je li postojala dužnost koju su stvorena bića trebala izvršavati za Stvoritelja, Adamovi potomci nisu o tome ništa znali. Jedino su znali da bi se muž trebao znojiti i raditi kako bi zbrinuo svoju obitelj, dok bi se žena trebala pokoravati svojem mužu i produžavati ljudski rod koji je Jahve stvorio. Drugim riječima, takvi ljudi, koji su imali jedino Jahvin dah i Njegov život, nisu znali ništa o tome kako poštovati Božje zakone ili kako udovoljiti Gospodinu svega stvorenja. Premalo su toga razumjeli. Stoga, iako u njihovim srcima nije bilo ničeg nepoštenog ni obmanjujućeg, a do ljubomore i svađa među njima rijetko je dolazilo, oni ipak ništa nisu znali ni razumjeli o Jahvi, Gospodinu svega stvorenja. Ti čovjekovi preci znali su jedino jesti Jahvina dobra i uživati u njima, ali nisu znali da se trebaju bojati Jahve; nisu znali da je Jahve bio Onaj kojeg bi trebali na koljenima obožavati. Pa kako bi se onda mogli nazvati Njegovim stvorenjima? Kad bi tako bilo, zar ne bi onda riječi „Jahve je Gospodin svega stvorenja” i „On je stvorio čovjeka kako bi Ga čovjek mogao očitovati, slaviti i predstavljati” bile izgovorene uzalud? Kako bi ljudi koji nisu imali strahopoštovanja prema Jahvi mogli postati svjedočanstvo Njegove slave? Kako bi oni mogli postati očitovanje Njegove slave? Ne bi li tada Jahvine riječi „Ja sam čovjeka stvorio na sliku Svoju ” postale oružje u rukama Sotone, Zloga? Ne bi li te riječi tada postale znak poniženja Jahvina stvaranja čovjeka? Kako bi dovršio tu fazu djela, Jahve se nakon stvaranja ljudskog roda nije bavio njegovim podučavanjem niti ga je vodio od Adama do Noe. Naprotiv, tek nakon što je potop uništio svijet On je formalno počeo voditi Izraelce, koji su bili potomci Noe, a također i Adama. Njegovo djelo i izjave u Izraelu usmjeravali su sav narod Izraela koji je živio širom zemlje izraelske, pokazujući time ljudskom rodu da je Jahve u stanju ne samo čovjeku udahnuti dah, kako bi od Njega mogao dobiti život i iz praha se uzdignuti u stvoreno ljudsko biće, već da bi On mogao i spaliti ljudski rod, prokleti ga i Svojim štapom upravljati njime. Isto tako, vidjeli su da Jahve može usmjeravati ljudski život na zemlji i govoriti i djelovati među ljudima u skladu s dobom dana i noći. Djelo koje je On obavio bilo je učinjeno samo zato da bi Njegova stvorenja spoznala kako je čovjek došao iz praha koji je On podigao i, štoviše, da je On stvorio čovjeka. I ne samo to, On je Svoje djelo najprije obavio u Izraelu kako bi ostali narodi i zemlje (koji u stvari nisu bili drugačiji od Izraela, već su se samo izdvojili od Izraelaca, ali su i dalje bili potomci Adama i Eve) mogli primiti Jahvino evanđelje iz Izraela te kako bi sva stvorena bića u svemiru mogla bojati se Jahve i smatrati Ga velikim. Da Jahve nije započeo Svoje djelo u Izraelu, već da je umjesto toga ljudskom rodu, nakon što ga je stvorio, dozvolio da živi bezbrižnim životom na zemlji, u tom slučaju čovjek zbog svoje fizičke prirode (priroda znači da čovjek nikad ne može spoznati stvari koje ne može vidjeti, što će reći da on ne bi znao da je Jahve taj koji je stvorio ljudski rod, a još manje zašto je On to učinio) nikad ne bi znao da je Jahve taj koji je stvorio ljudski rod niti da je On Gospodin svega stvorenja. Da je Jahve stvorio čovjeka i smjestio ga na zemlju, a zatim naprosto otresao ruke i otišao umjesto da ostane među ljudskim rodom i usmjerava ga kroz određeni vremenski period, tada bi se sav ljudski rod vratio u ništavilo; čak bi se i nebo i zemlja i sve mnoštvo stvari koje je On stvorio, i čitav ljudski rod, vratili u ništavilo, a povrh toga Sotona bi ih smrvio. Time bi se raspršila Jahvina želja da „Na zemlji, to jest, usred Njegova stvaranja, On treba imati mjesto na kojem će stajati, sveto mjesto”. Dakle, to što je On nakon stvaranja ljudskog roda mogao ostati među ljudima, usmjeravati ih u njihovim životima i obraćati im se iz njihovih redova – sve je to bilo kako bi se ostvarila Njegova želja i realizirao Njegov plan. Djelo koje je On obavio u Izraelu imalo je za cilj jedino realizaciju plana koji je On osmislio prije stvaranja svih stvari, pa stoga Njegovo prvobitno djelovanje među Izraelcima i Njegovo stvaranje svega postojećeg nisu u međusobnoj suprotnosti, već je oboje učinjeno zarad Njegova upravljanja, Njegova djela i Njegove slave, te je učinjeno da bi se produbio smisao Njegova stvaranja ljudskog roda. On je život ljudskog roda na zemlji usmjeravao dvije tisuće godina poslije Noe, naučivši pritom ljudski rod kako da se boji Jahve, Gospodina svega stvorenja, kako da vodi svoj život i kako da u njemu opstane, a najviše od svega kako da svjedoči o Jahvi, kako da Mu bude poslušan i iskazuje Mu strahopoštovanje, pa čak i kako da Ga muzikom veliča kao što su to činili David i njegovi svećenici.

– Riječ. Svezak 1.: Božja pojava i djelo. Djelo u Doba zakona.