Između patnje i poniženja, koje je pozitivno? Postoji li razlika između to dvoje? (Da, postoji.) Patnja je pozitivna. Ako dragovoljno prihvaćaš sud, grdnju, orezivanje i dragovoljno trpiš tu patnju, onda će tvoje tumačenje te patnje biti: „Trebao bih trpjeti ovu patnju. Bez obzira na to što Bog čini, čak i ako to ne razumijem, i ako mi je teško u srcu i ako sam negativan i slab, sve što On čini je ispravno. Imam iskvarenu narav i ne bih se trebao prepirati s Bogom. Koliko god da mi je teško u srcu, to je uzrokovano mojim vlastitim greškama. Bog nije u krivu; sve što Bog čini je ispravno. Zaslužujem trpjeti patnju. Tko me je natjerao da imam iskvarenu narav? Tko me je natjerao da se opirem Bogu? Tko me je natjerao da činim zlo? Te stvari mi nije dao Bog; one su potaknute mojom vlastitom prirodom. Trebao bih trpjeti tu patnju.” Je li onda pozitivna stvar da ljudi trpe tu patnju? (Jest.) Ako ljudi to shvate na pozitivan način i shvate to od Boga, onda je ta patnja pozitivna. Međutim, pretpostavimo da kažu: „Mogu se pokoriti, ali iako se pokorim, moram i dalje jasno objasniti svoje razloge, i moram jasno podijeliti što mislim u sebi i što činim. Ne mogu se jednostavno pokoriti na tako kukavički i smušen način. Inače ću umrijeti od držanja stvari zatomljenih u sebi.” Oni uvijek žele objašnjavati stvari jasno i temeljito, objasniti sve potankosti, govoriti o svojim razlozima, govoriti o tome što misle, govoriti o tome kako plaćaju cijenu i govoriti o tome kako su u pravu. Nisu voljni biti osoba koja se pokorava Bogu – suzdržati se od opravdavanja, branjenja sebe ili govorenja o vlastitim razlozima. Nisu voljni tako postupati. U tom slučaju, kako oni shvaćaju pokornost? Shvaćaju je kao podnošenje uvrede. Što misle u sebi? „Moram podnijeti sve te uvrede kako bih naveo Boga da me odobri i kaže da sam se pokorio.” Postoji li to poniženje zapravo? Ako uopće ne postoji, zašto i dalje objašnjavaju stvari jasno i temeljito kako bi se riješili tog „poniženja”? To nije istinska pokornost. Čak i ako je namjera s kojom činiš stvari ispravna, Bog želi orkestrirati stvari na taj način. Ne trebaš se braniti; ne trebaš se prepirati. Je li Job činio stvari bolje od tebe ili ne? (Činio ih je bolje.) Kad je Job bio na kušnji, da se prepirao i branio, bi li ga Bog slušao? Ne, ne bi ga slušao. To je činjenica. Je li Job znao da Bog ne sluša ljudske obrane? Job nije znao, ali Job se nije branio. To je bio rast koji je imao; on se uistinu pokorio. Kakvu je lošu stvar Job učinio da bi se Bog tako odnosio prema njemu? Nije učinio ništa loše. Bog je rekao da se Job Njega bojao i klonio se zla, te da je bio savršena osoba. Govoreći u kontekstu „poniženja”, Bog nije trebao učiniti da Job trpi te uvrede i nije ga trebao predati Sotoni i dopustiti da ga Sotona iskušava i oduzme mu svu imovinu. Prema logici ljudi koji se ne pokoravaju, Job je trpio patnju i trpio je veliku uvredu, a kad je primio te kušnje, podnosio je poniženje i nosio težak teret kako bi naknadno dobio još veće blagoslove od Boga. Je li to uistinu bilo tako? (Ne.) Je li Job tako mislio i postupao? (Ne.) Kako je on postupao? Kako je pristupio tim kušnjama? Nije trebao podnositi, niti je mislio da trpi uvredu. Što je on mislio? (Bog je dao i On je uzeo.) Točno. Ljudi dolaze od Boga. Bog ti je dao život i dah. Ti si u potpunosti od Boga, pa nisu li sve stvari koje dobivaš stvari koje ti je Bog dao? Čime se imaš hvaliti? Sve je dao Bog, pa ako Bog to želi uzeti, o čemu se tu imaš prepirati? Kad ti On nešto daje, ti si sretan, a kad ti nešto ne daje, ti si nesretan, žališ se na Boga, tražiš to od Boga i boriš se s Bogom. Hoće li ti Bog nešto dati, ovisi o Bogu; ljudi se nemaju o čemu prepirati. Je li Job tako postupao? (Jest.) Job je tako postupao. Je li u njegovom srcu bilo osjećaja nepravde? (Ne.) Ne, nije bilo. Naizgled, Job je imao dovoljno razloga da viče o nepravdi, da se opravdava, brani, suprotstavlja Bogu i da sve objasni Bogu jasno i temeljito. On je bio taj koji je imao najviše prava da to učini, ali je li to učinio? Nije. Nije rekao ni riječi, samo je učinio nekoliko stvari: razderao je haljinu na sebi, obrijao glavu i pao ničice na zemlju te se poklonio. Kakvim su ga ljudi vidjeli zbog ovog niza postupaka? Kao osobu koja se boji Boga i kloni se zla, i kao savršenu osobu. Što je definicija savršene osobe? Netko tko ne donosi nikakav sud o onome što Bog čini, tko umjesto toga to hvali i pokorava se tome, i bez obzira na to koliko veliku patnju trpi, ne kaže: „Pretrpio sam nepravdu. Ovo je uvreda.” Bez obzira na to koliko veliku patnju trpi, nikada mu ne izmakne ni jedna takva riječ, niti izgovara ijednu takvu riječ. Kako se to zove? Nevjernici to zovu „samozaborav”. Gdje je tu logika? Je li to to? (Ne.) „Samozaborav” je mentalna bolest i besmislica. Bez obzira na to s kako velikom nevoljom se Job suočio i kako je to bilo bolno, nikada se nije prepirao s Bogom niti se borio protiv Njega; on se samo pokorio. Koji je bio njegov prvotni razlog za pokoravanje? Strah od Boga. Njegova sposobnost da se pokori proizašla je iz njegova razumijevanja Boga. Vjerovao je da sve dolazi od Boga i da je sve što Bog čini ispravno.

Neki vođe timova i nadglednici koji budu smijenjeni plaču bez prestanka, divljaju i postaju emotivni. Misle da su pretrpjeli nepravdu, žale se da Bog nije pravedan i misle da su im braća i sestre nanijeli zlo time što su ih razotkrili i prijavili, govoreći: „Vi ljudi nemate savjesti. Bio sam tako dobar prema vama, a vi mi ovako vraćate! Bog nije pravedan. Pretrpio sam tako veliku nepravdu, a Bog me nije zaštitio; samo su me grubo smijenili. Svi me vi prezirete, a i Bog me prezire!” Misle da se prema njima postupalo vrlo nepravedno i počnu divljati. Recite Mi, može li se takva osoba pokoriti? Koliko Ja vidim, nije lako. Pa nije li onda za njih gotovo? Zašto ti divljaš? Ako možeš prihvatiti, prihvati. Ako ne možeš prihvatiti istinu i ne možeš se pokoriti istini, onda se gubi iz kuće Božje! Ne vjeruj u Boga – nitko te ne tjera. Kakvoj si nepravdi bio podvrgnut? Zašto divljaš? Ovo je kuća Božja. Ako imaš petlje, idi divljaj u društvu, idi traži Sotone i kraljeve đavola da pred njima divljaš. Nemoj divljati u kući Božjoj. Što je tako velika stvar ako si smijenjen s mjesta vođe tima? Možeš i dalje živjeti ako nisi vođa tima, zar ne? Nećeš vjerovati u Boga ako nisi vođa tima? Job je pretrpio tako veliku patnju, ali što je rekao? Nije izustio ni jednu riječ pritužbe, čak je i hvalio Boga, govoreći: „Blagoslovljeno ime Jahvino!” (Job 1,21). Je li hvalio ime Jahvino zato što je primio obilje nagrada i koristi? Ne. On je to jednostavno tako shvaćao i tako je praktično postupao. Nema li to veze i s karakterom osobe? (Ima.) Neki ljudi imaju loš karakter i kad im se nanese i najmanja nepravda, misle da se prema njima postupalo krajnje nepravedno i da bi se svi pod suncem trebali osjećati krivima zbog toga i moliti ih za oprost. Ti ljudi su tako problematični! Kako biste objasnili riječ „uvreda”? Trpjeti uvredu uobičajena je pojava za nevjernike, ali u kući Božjoj to se kaže na drugačiji način: trpjeti patnju i uvredu kako bi se zadobila istina je patnja koju bi ljudi trebali podnijeti. Bez obzira na to jesu li orezani ili smijenjeni, ljudi koji razumiju istinu ne smatraju to uvredom. Oni misle da zaslužuju trpjeti patnju i da se ljudi tome ne mogu pokoriti jer imaju iskvarene naravi, ali da to nije uvreda. Tko uistinu trpi uvredu? Bog je taj koji trpi uvredu. Bog spašava čovječanstvo, ali ljudi ne razumiju. Gledajte, nakon što je Bog izveo Izraelce iz Egipta, oni su se klanjali idolima. Kad nisu imali što jesti, žalili su se na Boga, a Bog im je morao slati manu i drugu hranu. Nakon nekoliko dobrih dana, nisu obraćali pažnju na Boga, ali kad su naišli na poteškoće, ponovno su Ga tražili. Ne biste li vi rekli da je On pretrpio veliku uvredu? Ne trpi li utjelovljeni Bog veliku uvredu kad Ga vjekovi odbacuju? Ljudi nisu ništa i nisu sposobni ni za što. Uživaju toliku milost koju im je Bog dao i uživaju tolike istine kojima ih je Bog opskrbio, ali osjećaju da je posebno nepravedno kad pretrpe malo zaslužene patnje. Kakvu nepravdu ljudi trpe? Ima nekih ljudi koji obično imaju priličnu čvrstinu, ali kad pretrpe malo patnje – kad ih braća i sestre orezuju, ili im netko kaže nešto neugodno, ili ih nitko ne podržava i ne laska im – osjećaju se ojađeno, osjećaju da su pretrpjeli veliku patnju i da im je nanesena nepravda, te se žale: „Svi me vi prezirete i nitko ne obraća pažnju na mene. Suđeno mi je da budem maltretiran!” Zašto ti divljaš? Kakva je korist od izgovaranja tih riječi? Je li ijedna od tih riječi u skladu s istinom? (Nije.) Što to onda znači – je li to poniženje? Nisi sposoban jasno vidjeti patnju koju zaslužuješ trpjeti i ne prihvaćaš je. Slušao si tolike propovijedi, ali ne razumiješ kako bi ljudi trebali primjenjivati istinu i kako bi se trebali pokoriti. Ne znaš ništa od toga, a i dalje misliš da si pretrpio nekakvu veliku uvredu. Nisi li nerazuman? Postoji li ta uvreda za ljude koji prihvaćaju Božje spasenje? (Ne.) Čak i ako se ponekad braća i sestre definitivno nepravedno odnose prema tebi, kako bi to trebao iskusiti? Na primjer, negdje leži pedeset dolara, i nakon što ti prođeš, novca više nema, i svi sumnjaju da si ga ti uzeo. Što bi ti učinio? Osjećao bi se ojađeno i frustrirano u sebi: „Iako sam siromašan, još uvijek imam svoj ponos. Još uvijek mi je stalo do mog dostojanstva. Nikad nisam uzeo ništa što je pripadalo nekom drugom. Moje su ruke savršeno čiste. Vi me uvijek prezirete i ja sam prva osoba na koju sumnjate kad se ovo dogodi. Bog nije razjasnio stvari u moju korist. Izgleda da se ni Njemu ne sviđam!” Počneš divljati. Računa li se to kao poniženje? (Ne.) Dakle, što bi trebao učiniti u toj situaciji? Ako si ga uzeo, priznaj i obećaj da više nikad nećeš uzimati. Ako ga nisi uzeo, reci: „Nisam ga uzeo. Bog promatra najdublja srca ljudi. Tko god je uzeo taj novac, sam zna, a i Bog zna. Neću reći ni riječi više.” Ne trebaš govoriti: „Vi me prezirete. Svi me želite maltretirati.” Kakva je korist od izgovaranja tih riječi? Je li dobro govoriti mnogo takvih stvari? (Nije.) Zašto ne? Ako govoriš mnogo takvih stvari, to dokazuje jednu činjenicu: Bog nije u tvom srcu; ne vjeruješ u Boga i nemaš istinsku vjeru u Boga. Kad ti kažeš istinu o stvari, Bog zna. On promatra najdublja srca ljudi i ispituje sve što ljudi govore i čine. Kako drugi to žele vidjeti, ovisi o njima. Ti vjeruješ da Bog sve to zna i nema potrebe mnogo govoriti. Trebaš li se osjećati ojađeno? Ne, ne trebaš. Nije to ništa strašno! Osjećaš da si pretrpio nepravdu kad te kleveću i osuđuju zbog vjerovanja u Boga, ali možeš li o tome jasno govoriti? Time što se tvrdoglavo braniš pred njima, odgađaš rješavanje pravog problema. To je besmisleno, zar ne? Kakva je korist od prepiranja s njima? To nije primjenjivanje istine.

Ljudi trpe mnogo patnje tijekom procesa doživljavanja Božjeg spasenja. Je li patnja koju ljudi trpe poniženje? (Ne.) Zasigurno nije. Zašto to kažem? (Zato što ljudi imaju iskvarene naravi, ljudi bi trebali trpjeti tu patnju.) Ljudi imaju iskvarene naravi – to je dio toga. Osim toga, koji god aspekt istine ne razumiješ i koji god dio je u tebi još uvijek negativan, ti to možeš iznijeti i razgovarati u zajedništvu o tome. Ne trebaš to držati zatomljeno u sebi. Koji je cilj razgovora u zajedništvu? (Rješavanje problema.) Tragati za istinom, doći do razumijevanja istine i riješiti probleme koji su u tebi. Ne trebaš ih držati zatomljene u sebi. Ne trebaš trpjeti uvredu. Ne trebaš podnositi, govoreći: „Ne razumijem, a ipak me se tjera da se pokorim. Moram razumjeti prije nego što se pokorim.” Ako ne razumiješ, možeš razgovarati u zajedništvu. Traganje za istinom je ispravan put. To nije pogrešno. Kad se o nekim stvarima razgovara u zajedništvu i one se jasno objasne, ljudi će znati što činiti. Trebao bi gajiti stav traganja za istinom i rješavati probleme tragajući za istinom. Ako ne razumiješ istinu i samo primjenjuješ pokornost, na kraju ipak nećeš moći riješiti svoje probleme. Stoga, čak i ako se od tebe traži da se pokoriš, ne traži se da se pokoriš na način koji je smušen ili bez načela. Međutim, postoji jedno najosnovnije načelo sadržano u pokornosti, a to je da, kad ne razumiješ, prvo se trebaš pokoriti, imati pokorno srce i pokoran stav. To je razumnost koju bi ljudi trebali imati. Nakon što to postigneš, onda polako traži. Na taj način možeš izbjeći da uvrijediš Božju narav i možeš biti zaštićen i stići do kraja puta. Jesu li sve riječi koje Bog koristi da bi razotkrio i osudio ljude, pa čak i sudio ljudima i prokleo ih, namijenjene da ponize ljude? (Ne.) Trebaju li ljudi iznimnu strpljivost da bi sve to podnijeli? (Ne.) Ne, ne trebaju. Naprotiv, ljudi trebaju golemu vjeru da bi sve to prihvatili. Samo prihvaćanjem toga možeš uistinu razumjeti što je točno Sotonina iskvarena priroda, što je točno iskvarena bit ljudi, gdje je točno izvor ljudskog neprijateljstva prema Bogu i zašto ljudi nisu u skladu s Bogom. Moraš tragati za istinom u Božjim riječima prije nego što budeš u stanju riješiti te probleme. Ako ne prihvaćaš istinu, i bez obzira na to koliko jasno Božje riječi nešto navode, ti to ne prihvaćaš, onda nikada nećeš riješiti te probleme. Čak i ako razumiješ da nas „Božje riječi ne ponižavaju; one nas samo razotkrivaju i za naše su dobro”, ti to priznaješ samo na razini doktrine; nikada nećeš doći do razumijevanja istinskog značenja svega što Bog kaže, ili koji je učinak koji se time želi postići. Također nikada nećeš razumjeti što je točno istina o kojoj Bog govori. Nakon ovakvog razgovora u zajedništvu, nije li moguće da će to, do određene mjere, navesti ljude da imaju proaktivan i pozitivan stav prema prihvaćanju orezivanja, prihvaćanju smjene i prihvaćanju djela, aranžmana i suverenosti koje Bog provodi, a koji nisu u skladu s ljudskim predodžbama? (Jest.) U najmanju ruku, ljudi će misliti da je sve što Bog čini ispravno, da to ne bi trebali shvaćati na negativan način i da je stav koji bi prvo trebali imati taj da aktivno prihvate, pokore se, a zatim surađuju. Sve što Bog čini ljudima ne zahtijeva veliku strpljivost s njihove strane. To znači, ne trebaš sve ovo podnositi. Što trebaš činiti? Trebaš prihvatiti, tražiti i pokoriti se. Izraz „podnošenje poniženja” koji koriste nevjernici jasno je pogrdan. Ništa što Bog čini ne zahtijeva od tebe da podnosiš poniženje. Možeš primjenjivati strpljivost, ljubav, poniznost, kao i pokornost, prihvaćanje, poštenje, otvorenost i traženje; te su stvari relativno pozitivne. Dakle, koja je logika iza onoga što nevjernici govore? To su sotonska filozofija i sotonske laži. Ukratko, podnošenje poniženja nije načelo kojeg bi se oni koji vjeruju u Boga trebali pridržavati. To nije istina; to je sotonska stvar. Podnošenje poniženja nije ono što Bog zahtijeva od ljudi, jer ovdje ne postoji „poniženje”. Sva Božja djela prema ljudima su djela ljubavi, spasenja, skrbi i zaštite. Stvari koje Bog kaže i djelo koje On čini u ljudima, sve je pozitivno i sve je istina. Ni najmanji dio toga nije isti kao kod Sotone i nema nijedne od Sotoninih metoda i sredstava. Samo prihvaćanjem Božjih riječi ljudi mogu biti pročišćeni i spašeni.

Na koje se načine čin „podnošenja poniženja” o kojem Sotona govori očituje u ljudima? Očituje se u ljudima u obliku štete, zlostavljanja, pustošenja i gaženja. Ukratko, donosi ti nesreću. Bez obzira na to jesi li pretrpio teškoće ili uvredu, ukratko, ono što ljudi na kraju dobiju od stvari kojima ih Sotona podvrgava zasigurno nije istina. Što ljudi dobivaju? Bol. Ono što Sotona čini u ljudima su bezbrojni oblici poniženja i ismijavanja, kao i zlostavljanja i iskvarenosti. Dakle, što time postiže u ljudima i kako se zbog toga ljudi osjećaju? Navodi ljude da trpe nepravde i prilagođavaju se kako bi se sačuvali, pa ih čak čini i izopačenima iznutra. Ljudi nauče koristiti svakakve taktike i metode da bi se nosili sa svime time i pristupili svemu tome, te nauče laskati ljudima, pretvarati se i govoriti neistine. Kada ljudi otkrivaju i očituju sve te stvari, je li im srce voljno, sretno i u miru, ili gnjevno i u boli? (Gnjevno i u boli.) Povećava li se ili smanjuje gnjev u srcu ljudi što više podnose poniženje na ovom svijetu? (Povećava.) Gledaju li onda ljudi na čovječanstvo sve više neprijateljski ili na sve ljubazniji način? (Neprijateljski.) Ljudi gledaju na čovječanstvo sve više neprijateljski i mrze svakoga koga vide. Kada su ljudi mladi i tek su ušli u društvo, sve vide kao divno i s osobitom lakoćom vjeruju ljudima. Kada dođu u tridesete, više ne vjeruju toliko drugima. Kada dođu u četrdesete, nemaju povjerenja u većinu ljudi, a kada dođu u pedesete, srce im je puno mržnje i skloni su preokrenuti se i nanositi zlo drugima. Prije nego što postanu ispunjeni mržnjom, što ljudi podnose? Sve je to uvreda i bol. Kada nemaš sposobnost i moć koju drugi imaju, kada drugi kažu da si nešto, moraš brzo kimnuti glavom u znak priznanja, a kada te psuju, moraš slušati. Ne možeš ništa učiniti, ali što misliš u sebi? „Jednog dana kada budem imao moć, ubit ću te vlastitim rukama i zatrti ti tri pokoljenja!” Mržnja u tvom srcu postaje sve jača i jača. To je posljedica koju podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta donosi iskvarenom čovječanstvu. Ljudi misle da je podnošenje poniženja i nošenje teškog tereta, koje društvo hvali i promiče, pozitivna stvar i da je to neka vrsta mentaliteta i načina razmišljanja koji ljudima omogućuje da naporno rade i teže tome da postanu jači. Pa zašto to na kraju u ljudima izaziva gnjev i mržnju? (Jer to nije istina.) Tako je. To proizvodi ovu nepovoljnu posljedicu jer to nije istina. Što dovodi do generacijske ogorčenosti i osvetničkih ubojstava u društvu i u bandama? (Nakon što ljudi pretrpe uvredu, mržnja u njihovom srcu raste i oni ubijaju iz osvete.) Tako je, tako nastaje ubijanje iz osvete. Naraštaj za naraštajem, ljudi se brutalno međusobno ubijaju sve dok čovječanstvo ne bude uništeno nesrećom. To je posljedica. Čovječanstvo je živjelo u skladu sa Sotoninim filozofijama i logikom i postupno se razvijalo do današnjeg vremena pod Sotoninom vlašću. Odnos među ljudima je sve izopačeniji, sve udaljeniji, sve više mu nedostaje povjerenja i sve je hladniji. Koju je točku sada dosegao? Dosegao je točku u kojoj su srca dvoje ljudi koji nemaju nikakve veze jedno s drugim ispunjena uzajamnom mržnjom i uzajamnim neprijateljstvom. U prošlosti su susjedi bili u čestom kontaktu i često su međusobno komunicirali, ali sada bi osoba mogla biti mrtva pet ili šest dana, a da njezin susjed to ne bi znao; nitko je ne bi provjerio. Kako je došlo do ovoga? Došlo je do ovoga zbog te uzajamne mržnje. Ne želiš da drugi budu neprijateljski raspoloženi prema tebi, a istovremeno si ti neprijateljski raspoložen prema drugima – to je začarani krug. To je nepovoljna posljedica i nesreća koju su Sotonini zakoni donijeli čovječanstvu. Gledišta i dojmovi o drugima koje ljudi imaju u svom srcu sve su nepovoljniji, pa oni postaju sve bolji i bolji u podnošenju poniženja i nošenju teškog tereta, a gnjev i mržnja u njihovom srcu rastu, sve dok na kraju ne kažu: „Bilo bi bolje da su svi mrtvi i da nitko ne živi!” Nije li svako srce puno ovakve mržnje? Oni žele da ovaj svijet bude uništen što je prije moguće: „Ljudi su svi zli do srži. Zaslužuju da budu uništeni!” Kažeš da su drugi ljudi zli do srži, ali što je s tobom? Može li biti da si se ti uistinu promijenio? Da si postigao spasenje? Istovremeno dok mrziš druge što su zli do srži, trebao bi biti bolji od njih. Ako si jednako zao kao i ljudi svijeta, onda nemaš razuma. Kada osoba s razumom vidi da je čovječanstvo zlo do srži, trebala bi težiti istini i proživjeti obličje čovjeka kako bi udovoljila Bogu – to je ono što je prikladno. Na taj način, kada Bog uništi ovaj opaki ljudski rod, ona će biti pošteđena.

Mrzite li ovaj opaki ljudski rod? (Da.) Većina ljudi koji vjeruju u Boga imaju nešto čovječnosti i razuma; njihovo je srce dobrodušnije, čeznu za svjetlom i čeznu da Bog i istina imaju vlast. Ne vole opake stvari i ne vole nepravedne stvari. Trebali bi biti ispunjeni nadom, ljubavlju i tolerancijom prema čovječanstvu, pa kako onda mogu mrziti čovječanstvo? Neki kažu: „Kad se sjetim vremena u školi, učitelj me maltretirao, ali nisam se usudio ništa reći; morao sam to trpjeti. Zato sam odlučio marljivo učiti i upisati se na sveučilište u budućnosti. Pokazat ću vam svima za što sam sposoban, a onda ću ja biti taj koji će vas maltretirati!” Neki kažu: „Kad se sjetim vremena dok sam radio, moćni ljudi u tvrtki uvijek su me maltretirali, i mislio sam: ‚Samo čekajte dan kad ću vas nadmašiti svojim postignućima. Tada ću vam zagorčati život!’” Ima i drugih koji kažu: „Kad se sjetim vremena dok sam poslovao, voditelj dobavljača uvijek me varao, i mislio sam: ‚Kad dođe dan da se obogatim, uništit ću te!’” Ničiji život nije lak, i svatko ima trenutke kad ga maltretiraju – postoje ljudi koje u sebi mrze i s kojima žele izravnati račune. Svijet je došao do ovoga; pun je mržnje i pun neprijateljstva. Neprijateljstvo ljudi jednih prema drugima je previše ekstremno i ne mogu se skladno slagati niti su u prijateljskim odnosima. Ovaj će svijet uskoro biti gotov; došao je do kraja puta. Svatko u sebi nosi potresne priče iz vremena kad ga je netko negdje maltretirao, ili kad su ga drugi u nekoj tvrtki, organizaciji ili skupini ljudi maltretirali, prezirali, varali ili mu nanosili zlo. Te se stvari događaju posvuda. Što to dokazuje? Dokazuje da čovječanstvo među sobom više nema ljudi poput Noe. Nije li tako? (Da.) Svačije je srce puno opačine i puno neprijateljstva prema istini, prema pozitivnim stvarima i prema pravdi. Ljudima već sada nema spasa. Ne postoji osoba, učenje ni teorija koja može spasiti čovječanstvo – to je činjenica. Neki se ljudi još uvijek nadaju: „Kada će biti svjetski rat? Nakon rata, svi koji zaslužuju umrijeti bit će mrtvi, a ljudi koji ostanu mogu imati novi početak. Počet će nova era i uspostavit će se nova država.” Je li to moguće? Ne, nije. Neki ljudi polažu nadu u svakakve različite religije, ali sada sunce zalazi svakoj religiji i one su na izdisaju. Svaka je religija trula do srži i na zlu je glasu. Što mislim ovim riječima? Ove riječi trebaju navesti ljude da shvate jednu činjenicu: kad Bog ne bi upotrebljavao riječi i istinu da spasi čovječanstvo, mržnja i zlobna narav duboko u ljudima samo bi postajale sve gore i gore, i sve neobuzdanije. Na kraju, jedina mogućnost za čovječanstvo bila bi da završi u samouništenju od toga što se ljudi međusobno brutalno ubijaju. U današnje vrijeme mnogi ljudi žele izbjeći ovaj opaki ljudski rod i otići živjeti sami duboko u planine i šume, ili na mjesto bez traga ljudskog života. Kakav je ishod toga? Čovječanstvo se više neće množiti i neće biti sljedećeg naraštaja. Čovječanstvo će izumrijeti nakon sadašnjeg naraštaja – neće biti potomaka. Otpor čovječanstva prema Bogu je previše žestok, što je rano potaknulo Njegov gnjev. Uskoro će biti gotovi. Zašto ima toliko ljudi koji ne stupaju u brak? Zato što se boje da će biti prevareni, više ne vjeruju da postoje dobri ljudi i ispunjeni su neprijateljstvom prema braku. Koga treba kriviti za ovo? Okrivite ljude što su preduboko iskvareni, okrivite Sotonu i đavle, i okrivite ljude što svojevoljno prihvaćaju iskvarenost. Ti mrziš druge, ali jesi li ti doista bolji od njih? Nemaš istinu, i nema koristi od toga što mrziš druge. Ako ljudi nemaju istinu i ne razumiju istinu, na kraju će doći u slijepu ulicu te upasti u nesreću i biti uništeni. To je kraj koji će ih zadesiti. Ako Bog ne spasi čovječanstvo, nitko u iskvarenom čovječanstvu neće moći razumjeti istinu.