I. Noa je sagradio arku

Danas ću započeti tako što ću vam ispripovijedati nekoliko priča. Slušajte i vidite o kojoj temi govorim i ima li ona ikakve veze s temama koje smo prethodno obrađivali. Ove priče nisu dubokoumne, vjerojatno biste ih svi trebali razumjeti. Te smo priče već pripovijedali, to su stare priče. Prva je priča o Noi. U Noino doba čovječanstvo je bilo krajnje iskvareno: ljudi su obožavali idole, opirali se Bogu i činili svakojaka zla djela. Njihova je zlodjela Bog vidio svojim očima, riječi koje su govorili doprle su do Božjih ušiju i Bog je odlučio da će uništiti ovu ljudsku rasu potopom, da će zbrisati ovaj svijet. Dakle, jesu li svi ljudi trebali biti uništeni, da ne ostane nijedan? Ne. Jedan je čovjek imao sreće, bio je u Božjoj naklonosti i nije bio meta Božjeg uništenja: taj je čovjek bio Noa. Noa je imao opstati nakon što je Bog uništio svijet potopom. Nakon što je odlučio da će okončati to doba i uništiti tu ljudsku rasu, Bog je nešto učinio. Što je to bilo? Jednog je dana Bog pozvao Nou s neba. Rekao je: „Noa, zlo ove ljudske rase doprlo je do Mojih ušiju i odlučio sam uništiti ovaj svijet potopom. Ti ćeš sagraditi arku od goferskog drva. Dat ću ti dimenzije arke i moraš sakupiti sve vrste živih stvorenja da ih smjestiš u arku. Kad arka bude dovršena i kad u nju budu sakupljeni mužjak i ženka svakog živog stvorenja koje je Bog stvorio, doći će dan Božji. U to vrijeme dat ću ti znak.” Nakon što je izgovorio te riječi, Bog je otišao. A nakon što je čuo Božje riječi, Noa je počeo izvršavati svaki pojedini zadatak koji je Bog izrekao, ne izostavivši ništa. Što je učinio? Tražio je gofersko drvo o kojem je Bog govorio i razne materijale potrebne za gradnju arke. Također se pripremio za skupljanje i othranjivanje svake vrste živih stvorenja. Oba ova velika pothvata bila su mu urezana u srce. Otkad je Bog Noi povjerio gradnju arke, Noa ni u jednom trenutku nije pomislio: „Kada će Bog uništiti svijet? Kada će mi dati znak da će to učiniti?” Umjesto da razmišlja o takvim stvarima, Noa je ozbiljno primio k srcu svaku stvar koju mu je Bog rekao, a zatim je svaku i izvršio. Nakon što je prihvatio ono što mu je Bog povjerio, Noa je kao najvažnijoj stvari u svom životu prionuo na izvršavanje i provedbu gradnje arke o kojoj je Bog govorio, bez i najmanjeg znaka nemara. Prolazili su dani, prolazile su godine, dan za danom, godina za godinom. Bog nije nadzirao Nou niti ga je poticao, ali je Noa cijelo to vrijeme ustrajao u važnom zadatku koji mu je Bog povjerio. Svaka riječ i izraz koji je Bog izgovorio bili su upisani u Noino srce poput riječi uklesanih na kamenoj ploči. Ne obazirući se na promjene u vanjskom svijetu, na porugu onih oko sebe, na teškoće koje su ga pratile ili na poteškoće s kojima se susretao, on je ustrajao, cijelo vrijeme, u onome što mu je Bog povjerio, nikada ne klonući duhom niti pomišljajući da odustane. Božje su riječi bile upisane u Noino srce i Noa ih je provodio u svom svakodnevnom životu. Noa je pripremio svaki od materijala potrebnih za gradnju arke, a oblik i dimenzije arke koje je Bog zapovjedio postupno su se oblikovali sa svakim pažljivim udarcem Noinog čekića i dlijeta. Po vjetru i kiši, i bez obzira na to koliko su ga ljudi ismijavali ili klevetali, Noin se život odvijao tako, godinu za godinom. Bog je potajno promatrao svaki Noin postupak, a da mu nikada nije uputio nijednu drugu riječ, i Njegovo je srce bilo dirnuto Noom. Noa, međutim, to nije ni znao ni osjećao; od početka do kraja, on je, nepokolebljivo odan Božjim riječima, jednostavno gradio arku i skupljao svaku vrstu živih stvorenja. U Noinom srcu Božje su riječi bile najviša uputa koju je trebao slijediti i izvršavati te su bile cilj i smjer kojima je težio cijelog svog života. Dakle, što god mu je Bog rekao, što god je od njega Bog zatražio da učini, zapovjedio mu da učini, Noa je to u potpunosti prihvatio i primio k srcu; smatrao je to najvažnijom stvari u svom životu i u skladu s tim je postupao. Ne samo da nije zaboravio, ne samo da je to čuvao u svom srcu, već je to i ostvarivao u svom svakodnevnom životu, prihvaćajući i izvršavajući Božje poslanje svojim životom. I tako je, dasku po dasku, arka bila sagrađena. Svaki Noin čin i svaki njegov dan bili su posvećeni Božjim riječima i nalozima. Možda se nije činilo da Noa izvodi neki epohalan pothvat koji potresa zemlju, ali u Božjim očima, svaki Noin pokret, čak i sve što je pokušao učiniti sa svakim korakom koji je poduzeo, svaki rad koji su izvršile njegove ruke – sve je to bilo dragocjeno i vrijedno pamćenja i nešto na što bi se ovo čovječanstvo trebalo ugledati. Noa se držao onoga što mu je Bog povjerio. Bio je nepokolebljiv u svom uvjerenju da je svaka riječ koju je Bog izgovorio istinita; u to nije nimalo sumnjao. I kao rezultat toga, arka je dovršena i svaka vrsta živih stvorenja mogla je živjeti na njoj. Prije nego što je Bog uništio svijet, dao je Noi znak koji je Noi rekao da potop predstoji i da se bez odlaganja treba ukrcati na arku. Noa je učinio točno onako kako je Bog rekao. Kad se Noa ukrcao na arku, kad se s neba izlio silovit pljusak, Noa je vidio da su se Božje riječi obistinile, da su se Njegove riječi ispunile: Božji gnjev je došao na svijet i nitko tu ništa nije mogao promijeniti.

Koliko je godina Noi trebalo da sagradi arku? (120 godina.) Što 120 godina predstavlja za današnje ljude? To je duže od životnog vijeka normalne osobe. Duže, možda, čak i od dva životna vijeka. A ipak, tijekom tih 120 godina, Noa je radio jednu te istu stvar svaki dan. U to predindustrijsko vrijeme, u to doba prije informacijske komunikacije, u to doba kad je sve ovisilo o ljudskim rukama i fizičkom radu, Noa je radio istu stvar svaki dan. Tih 120 godina nije odustajao niti stao. Sto dvadeset godina: kako to možemo shvatiti? Bi li itko drugi u ljudskoj rasi mogao ostati predan činjenju jedne stvari 120 godina? (Ne.) To što nitko ne bi mogao ostati predan činjenju jedne stvari 120 godina nije iznenađenje. A ipak, postojao je jedan čovjek koji je 120 godina ustrajao, bez promjene, u onome što mu je Bog povjerio, nikada se ne žaleći niti odustajući, neometan ičim iz vanjskog okruženja, i na kraju je to dovršio točno onako kako je Bog bio rekao. Kakva je to stvar bila? U ljudskoj rasi, to je bilo rijetko, neuobičajeno – čak jedinstveno. U dugom tijeku ljudske povijesti, među svim ljudskim rasama koje su slijedile Boga, to je bilo posve bez presedana. U smislu golemosti i zahtjevnosti graditeljskog pothvata, razine tjelesnog napora i truda koji je zahtijevao te trajanja koje je podrazumijevao, to nije bio lak pothvat, zbog čega je, kad je Noa učinio tu stvar, ona bila jedinstvena među čovječanstvom, i on je uzor i primjer svima koji slijede Boga. Noa je čuo samo malo propovijedi, a u to vrijeme Bog nije izrazio mnogo riječi, pa nema sumnje da Noa nije razumio mnoge istine. Nije shvaćao suvremenu znanost ni suvremeno znanje. Bio je izuzetno običan čovjek, neupadljiv pripadnik ljudske rase. Ipak, u jednom pogledu, bio je drugačiji od svih ostalih: znao je slušati Božje riječi, znao je kako slijediti Božje riječi i držati ih se, znao je koji je pravi položaj čovjeka i bio je u stanju istinski vjerovati i pokoravati se Božjim riječima – ništa više. Tih nekoliko jednostavnih načela bilo je dovoljno da omogući Noi da ostvari sve što mu je Bog povjerio i ustrajao je u tome ne samo nekoliko mjeseci, ni nekoliko godina, ni nekoliko desetljeća, već dulje od jednog stoljeća. Nije li ta brojka zapanjujuća? Tko je to mogao učiniti osim Noe? (Nitko.) A zašto ne? Neki kažu da je to zbog nerazumijevanja istine – ali to nije u skladu s činjenicama. Koliko je istina Noa razumio? Zašto je Noa bio sposoban za sve to? Današnji vjernici pročitali su mnoge Božje riječi, razumiju ponešto istine – pa zašto onda oni nisu sposobni za to? Drugi kažu da je to zbog iskvarene naravi ljudi – ali zar Noa nije imao iskvarenu narav? Zašto je Noa to mogao postići, a današnji ljudi ne mogu? (Budući da današnji ljudi ne vjeruju Božjim riječima, oni niti ih smatraju istinom niti ih se pridržavaju kao istine.) A zašto se nisu u stanju prema Božjim riječima odnositi kao prema istini? Zašto se nisu sposobni pridržavati Božjih riječi? (Nemaju bogobojazno srce.) Dakle, kad ljudi ne razumiju istinu i nisu čuli mnoge istine, kako se u njima javlja bogobojazno srce? (Moraju imati ljudskost i savjest.) Tako je. U čovjekovoj ljudskosti moraju biti prisutne dvije stvari, najdragocjenije od svih: prva je savjest, a druga je razum normalne ljudskosti. Posjedovanje savjesti i razuma normalne ljudskosti minimalan je standard da bi se bilo čovjekom; to je minimalno, najosnovnije mjerilo za procjenjivanje čovjeka. Ali toga nema kod današnjih ljudi i stoga je, bez obzira na to koliko istina čuju i razumiju, posjedovanje bogobojaznog srca izvan njihova dosega. Dakle, koja je bitna razlika između današnjih ljudi i Noe? (Nemaju ljudskosti.) A što je bit tog nedostatka ljudskosti? (Oni su zvijeri i đavli.) „Zvijeri i đavli” ne zvuči baš lijepo, ali je u skladu s činjenicama; pristojniji način da se to kaže bio bi da nemaju ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti i razuma nisu ljudi, oni su čak ispod zvijeri. To što je Noa bio u stanju dovršiti Božje poslanje bilo je zato što je, kad je čuo Božje riječi, bio u stanju čvrsto ih zadržati u svom srcu; za njega je Božje poslanje bilo životni pothvat, njegova vjera bila je nepokolebljiva, a njegova volja nepromijenjena stotinu godina. To je bilo zato što je imao bogobojazno srce, bio je pravi čovjek i bio je najrazboritiji, i zato mu je Bog povjerio gradnju arke. Ljudi s toliko ljudskosti i razuma kao Noa vrlo su rijetki, bilo bi vrlo teško naći još jednog takvog.

Noa je zapravo bio sposoban učiniti samo jednu stvar. I to vrlo jednostavnu stvar: nakon što je čuo Božje riječi, izvršio ih je, i učinio je to bez kompromisa. Nikada nije sumnjao niti je ikada odustao. Nastavio je raditi sve što je Bog zatražio od njega, izvršavao je i provodio to na način na koji mu je Bog rekao, bez kompromisa, bez ikakvog razmatranja zašto, ili razmatranja vlastitog dobitka ili gubitka. Upamtio je Božje riječi: „Bog će uništiti svijet. Ti moraš bez odlaganja sagraditi arku, a kad bude dovršena i dođu vode potopa, svi ćete se ukrcati na arku, a oni koji se ne budu ukrcali, svi će izginuti.” Nije znao kada će se ono o čemu je Bog govorio ostvariti, znao je samo da se ono što je Bog rekao mora ispuniti, da su sve Božje riječi istinite, bez ijedne lažne riječi među njima, a što se tiče toga kada će se one ostvariti, u koje će se vrijeme obistiniti, to ovisi o Bogu. Znao je da je njegov jedini zadatak u to vrijeme bio sve što je Bog rekao čvrsto držati u svom srcu, a zatim ne gubeći vrijeme to izvršiti. Takve su bile Noine misli. To je ono što je mislio, i to je ono što je činio, i to su činjenice. Dakle, koja je bitna razlika između vas i Noe? (Kad čujemo riječ Božju, ne krećemo je primjenjivati.) To je ponašanje, koja je bitna razlika? (Nedostaje nam ljudskosti.) Stvar je u tome da je Noa posjedovao dvije stvari koje su sam minimum koji bi čovjek trebao posjedovati – savjest i razum normalne ljudskosti. Vi te stvari ne posjedujete. Je li pošteno reći da se Nou može nazvati ljudskim bićem, a da vi ne zaslužujete da vas se tako naziva? (Da.) Zašto to kažem? Činjenice su tu: s obzirom na ono što je Noa učinio, zanemarite polovicu, vi ne biste mogli učiniti ni najmanji dio toga. Noa je bio u stanju ustrajati 120 godina. Koliko biste vi godina mogli ustrajati? 100? 50? 10? Pet? Dvije? Pola godine? Tko bi od vas mogao ustrajati pola godine? Ići van i tražiti drvo o kojem je Bog govorio, posjeći ga, oguliti koru, sušiti drvo, a zatim ga rezati u različite oblike i veličine – biste li vi mogli to izdržati pola godine? Većina vas odmahuje glavom – ne biste mogli izdržati ni pola godine. Onda, možda tri mjeseca? Neki kažu: „Mislim da bi i tri mjeseca bilo teško. Sitan sam i krhak. U šumi ima komaraca i drugih buba, mrava i buha također. Ne bih mogao podnijeti da me svi grizu. Štoviše, sjeći drva svaki dan, raditi taj prljav, naporan posao, vani gdje sunce prži i vjetar šiba, ne bi prošla ni dva dana i već bih izgorio na suncu. To nije posao koji želim raditi – može li mi se zapovjediti nešto lakše?” Možeš li ti birati što ti Bog zapovijeda? (Ne.) Ako ne možeš izdržati tri mjeseca, imaš li ti istinsku pokornost? Posjeduješ li ti stvarnost pokornosti? (Ne.) Ne bi mogao izdržati tri mjeseca. Dakle, ima li onih koji bi mogli izdržati pola mjeseca? Neki kažu: „Ne prepoznajem gofersko drvo niti znam sjeći stabla. Čak ni ne znam na koju će stranu stablo pasti kad ga posiječem – što ako padne na mene? Osim toga, nakon sječe stabala, najviše bih mogao nositi jedan ili dva trupca. Više od toga i leđa i ramena bi mi otpala, zar ne?” Ne možete izdržati ni pola mjeseca. Dakle, što vi možete učiniti? Što vi možete postići kad se od vas traži da budete poslušni Božjim riječima, da se pokoravate Božjim riječima, da provodite Njegove riječi? Osim korištenja računala i naređivanja drugima, što ste vi sposobni učiniti? Da je ovo Noino vrijeme, biste li vi bili onaj koga je Bog pozvao? Nipošto ne! Vi ne biste bili onaj koga je Bog pozvao; vi ne biste bili onaj na koga je Bog gledao blagonaklono. Zašto? Zato što ti nisi netko tko je sposoban pokoriti se nakon što čuje Božje riječi. A ako nisi takva osoba, zaslužuješ li ti živjeti? Kad dođe potop, zaslužuješ li preživjeti? (Ne.) Ako ne zaslužuješ, onda ćeš biti uništen. Kakva si ti osoba, ako ne možeš provoditi Božje riječi čak ni pola mjeseca? Jesi li ti netko tko istinski vjeruje u Boga? Ako, nakon što čuješ Božje riječi, nisi sposoban izvršiti ih, ako ne možeš izdržati pola mjeseca, ne možeš podnijeti ni dva tjedna teškoća, kakav učinak ima na tebe to malo istine koje razumiješ? Ako nema ni najmanji učinak da te drži pod kontrolom, onda je za tebe istina samo nekoliko riječi i potpuno je beskorisna. Kakva si ti osoba ako razumiješ sve te istine, a ipak, kad se od tebe traži da provodiš Božje riječi i trpiš 15 dana teškoća, ti to ne možeš podnijeti? U Božjim očima, jesi li ti stvoreno biće koje je u skladu s mjerilom? (Ne.) S obzirom na Noinu patnju i 120 godina ustrajnosti, između vas nije samo mala udaljenost – nema usporedbe. Razlog zašto je Bog pozvao Nou i povjerio mu sve što je želio da bude učinjeno bio je taj što je, po Božjem mišljenju, Noa bio sposoban biti poslušan Njegovim riječima, bio je čovjek kojem je mogao biti povjeren veliki pothvat, bio je vrijedan povjerenja i netko tko bi mogao pretočiti u stvarnost ono što je Bog želio da se učini; u Božjim očima, to je bio istinski čovjek. A vi? Vi ne možete postići ništa od toga. Nije teško zamisliti što ste svi vi u Božjim očima. Jeste li vi ljudska bića? Jeste li vi dostojni da vas se naziva ljudskim bićima? Odgovor je jasan: niste! Skratio sam vrijeme što je više moguće, na 15 dana, samo dva tjedna, i nitko od vas nije rekao da bi to mogao učiniti. Što to pokazuje? Da vaša vjera, odanost i pokornost ne vrijede ništa. Ono što vi smatrate vjerom, odanošću i pokornošću, Ja vidim kao ništa! Hvalite se da ste prilično dobri, ali po Mom mišljenju, daleko ste od toga!

Ono što je najnevjerojatnije, najvrjednije divljenja i najvrjednije nasljedovanja u priči o Noi jest njegovih 120 godina ustrajnosti, njegovih 120 godina pokornosti i odanosti. Vidite, je li Bog pogriješio u Svojem izboru osobe? (Ne.) Bog je Bog koji promatra najdublju nutrinu čovjeka. Usred tog golemog mora ljudi, On je izabrao Nou, pozvao je Nou, i Bog nije pogriješio u Svojem izboru: Noa je ispunio Njegova očekivanja, uspješno je dovršio ono što mu je Bog povjerio. To je svjedočanstvo. To je ono što je Bog želio, to je svjedočanstvo! Ali ima li u vama ikakvog traga ili naznake toga? Nema. Jasno je da takvo svjedočanstvo u vama ne postoji. Ono što se u vama otkriva, ono što Bog vidi, jest sramotni biljeg; nema tu ničega što bi, kad se o tome govori, moglo ganuti ljude do suza. S obzirom na Noina različita očitovanja, osobito na njegovu čvrstu vjeru u Božje riječi u kojoj nije bilo nimalo sumnje niti promjene čitavo jedno stoljeće, i njegovu ustrajnost u gradnji arke koja nije posustala čitavo jedno stoljeće, i s obzirom na tu njegovu vjeru i snagu volje, nitko se u današnje doba ne može usporediti s njim, nitko mu nije ravan. A ipak, nitko ne daje ni pišljiva boba za Noinu odanost i pokornost, nitko ne vjeruje da u tome postoji išta što bi trebalo smatrati dragocjenim i vrijednim nasljedovanja. Što je, umjesto toga, ljudima sada važnije? Ponavljanje parola i govorenje o doktrinama. Čini se da razumiju mnoge istine i da su stekli istinu – ali u usporedbi s Noom, nisu postigli ni stoti, ni tisućiti dio onoga što je on učinio. Koliko su samo manjkavi! Razlika je kao nebo i zemlja. Jeste li iz Noine gradnje arke otkrili kakve ljude Bog ljubi? Upravo kakav se karakter, srce i integritet nalaze u onima koje Bog ljubi? Posjedujete li vi sve ono što je Noa imao? Ako osjećaš da imaš Noinu vjeru i karakter, onda bi ti se donekle moglo oprostiti to što postavljaš uvjete Bogu i što se pokušavaš cjenkati s Njim. Ako osjećaš da toga u tebi uopće nema, onda ću ti reći istinu: ne umišljaj si – ti nisi ništa. U Božjim očima, ti si manje od crva. A ipak se još usuđuješ pokušavati postavljati uvjete i cjenkati se s Bogom? Neki kažu: „Ako sam manje od crva, mogu li služiti kao pas u kući Božjoj?” Ne, nisi dostojan toga. Zašto? Ti ne bi mogao dobro čuvati ni vrata Božje kuće, pa u Mojim očima nisi ravan ni psu čuvaru. Jesu li ove riječi bolne za vas? Je li vam neugodno ovo čuti? Ovo nije namijenjeno da povrijedi vaše samopoštovanje; to je izjava utemeljena na činjenicama, tvrdnja potkrijepljena dokazima i nimalo lažna. Upravo se tako vi ponašate, upravo se to u vama očituje; upravo tako se vi odnosite prema Bogu, a tako se odnosite i prema svemu što vam Bog povjerava. Sve što sam rekao je istina i dolazi iz srca. I ovime ćemo završiti s pričom o Noi.