II. Abraham je prinio Izaka

Postoji još jedna priča koju vrijedi ispripovijedati: priča o Abrahamu. Jednog su dana dva glasnika došla u Abrahamov dom, a on ih je oduševljeno primio. Glasnici su imali zadatak reći Abrahamu da će mu Bog podariti sina. Čim je to čuo, Abraham se silno obradovao: „Hvala mom Gospodinu!” Ali iza njih, Abrahamova žena Sara podsmjehnula se u sebi. Njezin je podsmijeh značio: „To je nemoguće, stara sam – kako bih mogla roditi dijete? Da će mi biti dan sin, smiješno!” Sara nije vjerovala. Jesu li glasnici čuli Sarin smijeh? (Jesu.) Naravno da jesu, a i Bog je to vidio. I što je Bog učinio? Neprimijećen, Bog je promatrao. Sara, ta neuka žena, nije vjerovala – ali trpi li ono što Bog odluči učiniti ikakvo ljudsko ometanje? (Ne.) Ne trpi ometanje ni od jednog ljudskog bića. Kad Bog nešto odluči učiniti, neki bi ljudi mogli reći: „Ne vjerujem u to, protivim se, odbijam, prigovaram, imam problem s tim.” Drže li njihove riječi vodu? (Ne.) Dakle, kad Bog vidi da postoje oni koji se ne slažu, koji imaju nešto za reći, koji ne vjeruju, treba li im On ponuditi objašnjenje? Treba li im objasniti kako i zašto čini to što čini? Čini li Bog to? Ne čini. On ne obraća pozornost na to što ti neuki ljudi čine i govore, nije Ga briga kakav je njihov stav. U Njegovom je srcu ono što je Bog odlučio učiniti odavno uklesano u kamen: to je ono što će On učiniti. Sve stvari i događaji pod kontrolom su i suverenošću Božjih ruku, uključujući i to kad netko ima dijete i kakvo je to dijete – podrazumijeva se da je i to u Božjim rukama. Kad je Bog poslao glasnike da kažu Abrahamu da će mu dati sina, Bog je, zapravo, već odavno isplanirao mnoge stvari koje će kasnije učiniti. Koje će odgovornosti taj sin preuzeti, kakav će život imati, kakvi će biti njegovi potomci – Bog je sve to odavno isplanirao i u tome ne bi bilo ni pogrešaka ni izmjena. I tako, je li podsmijeh neke bezumne žene mogao išta promijeniti? Nije mogao promijeniti ništa. A kad je došlo vrijeme, Bog je učinio kako je planirao i sve se to ostvarilo kako je Bog rekao i odredio.

Kad je Abrahamu bilo 100 godina, Bog mu je dao sina. U tih stotinu ljeta što ih je proživio bez sina, Abrahamovi su dani bili jednolični i samotni. Kako se osjeća stogodišnjak bez djece, pogotovo bez sina? „Nešto nedostaje u mom životu. Bog mi nije dao sina i moj život je bio pomalo usamljen, pomalo ispunjen žaljenjem.” Ali kakvo je bilo Abrahamovo raspoloženje kada je Bog poslao glasnike da mu kažu da će dobiti sina? (Bio je oduševljen.) Osim što je bio prepun radosti, bio je ispunjen i iščekivanjem. Zahvalio je Bogu na Njegovoj milosti, što mu je dopustio da odgaja dijete u godinama koje su mu preostale. Kakva je to divna stvar bila, i tako se i dogodilo. Dakle, kojim se stvarima imao radovati? (Imao je potomke, njegova će se obiteljska loza nastaviti.) To je jedna stvar. Postojala je i druga, najradosnija stvar – što je to bilo? (Ovo je dijete osobno darovao Bog.) Tako je. Kad obična osoba treba roditi dijete, dolazi li joj Bog to javiti? Kaže li On: „Osobno ti darujem ovo dijete koje sam ti obećao”? Čini li Bog to? Ne. Pa što je bilo posebno u vezi s ovim djetetom? Bog je poslao glasnike da osobno jave Abrahamu: „U dobi od 100 godina, dobit ćeš dijete, dijete koje ti osobno daruje Bog.” To je ono što je bilo posebno u vezi s djetetom: Bog ga je najavio i osobno ga je dao. Kakva je to radosna stvar bila! I ne izaziva li poseban značaj ovog djeteta bujicu misli kod ljudi? Kako se Abraham osjećao kad je svjedočio rođenju ovog djeteta? „Napokon imam dijete. Božje su se riječi ispunile; Bog je rekao da će mi dati dijete i doista jest!” Kad se ovo dijete rodilo i kad ga je držao u svojim rukama, prvo što je osjetio bilo je: „Ovo dijete nisam primio iz ljudskih ruku, već iz ruku Božjih. Dijete je došlo u pravi čas. Darovao ga je Bog i moram ga dobro odgojiti, dobro ga poučiti i učiniti da štuje Boga i bude poslušan Božjim riječima, jer on dolazi od Boga.” Je li on silno čuvao i volio to dijete? (Da.) Ovo je bilo posebno dijete. Dodajte tome Abrahamovu dob i nije teško zamisliti koliko je silno čuvao i volio ovog dječaka. Duboka ljubav, nježnost i naklonost normalne osobe prema svom djetetu, sve se to nalazilo i u Abrahamu. Abraham je vjerovao riječima koje je Bog izgovorio i vlastitim očima je vidio ispunjenje Njegovih riječi. Također je bio svjedok tim riječima od trenutka izgovaranja do njihova ispunjenja. Osjetio je koliko su autoritativne Božje riječi, koliko su čudesna Njegova djela i, što je najvažnije, koliko se Bog brine za čovjeka. Iako je, gledajući dijete, Abraham doživljavao složene i snažne osjećaje, u srcu je imao samo jednu stvar koju bi rekao Bogu. Recite Mi, što mislite da je rekao? (Hvala Bogu!) „Hvala mom Gospodinu!” Abraham je bio zahvalan te također Bogu prinio svoju duboku zahvalnost i hvalu. Za Boga i Abrahama, ovo je dijete bilo od iznimnog značaja. I to zato što je, od trenutka kad je Bog rekao da će Abrahamu dati dijete, Bog planirao i odredio da će nešto postići: postojale su važne stvari, velike stvari, koje je želio postići kroz ovo dijete. Takav je bio značaj tog djeteta za Boga. A za Abrahama, zbog posebne Božje milosti prema njemu, jer mu je Bog podario dijete, tijekom cjelokupne povijesti ljudske rase i u smislu cijelog čovječanstva, vrijednost i značaj njegova postojanja bili su iznimni, bili su izvan uobičajenog. I je li to kraj priče? Nije. Ključni dio tek treba započeti.

Nakon što je Abraham primio Izaka od Boga, odgajao ga je kako je Bog zapovjedio i zahtijevao. U svom svakodnevnom životu tijekom tih običnih godina, Abraham je vodio Izaka da prinosi žrtve i pripovijedao mu priče o Bogu na nebu. Malo-pomalo, Izak je počeo shvaćati stvari. Naučio je kako zahvaljivati Bogu i slaviti Boga, naučio je kako biti poslušan i prinositi žrtve. Znao je kada se prinose žrtve i gdje je žrtvenik. Zatim dolazimo do ključne točke priče. Jednoga dana, u vrijeme kad je Izak počeo shvaćati stvari, ali još nije dosegao zrelost, Bog je rekao Abrahamu: „Za ovu žrtvu ne tražim janje. Radije prinesi Izaka.” Za nekoga poput Abrahama, koji je toliko silno čuvao i volio Izaka, jesu li Božje riječi bile poput groma iz vedra neba? Zanemarimo Abrahama, koji je bio u veoma poodmakloj dobi – koliko bi ljudi u naponu snage – ljudi u svojim tridesetima i četrdesetima moglo podnijeti čuti ovu vijest? Bi li itko mogao? (Ne.) A kakva je bila Abrahamova reakcija nakon što je čuo Božje riječi? „Ah? Je li Bog pogriješio u onome što je rekao? Bog nikad ne griješi, pa je li moguće da su moje stare uši krivo čule? Provjerit ću ponovno.” Pitao je: „Bože, tražiš li Ti od mene da prinesem Izaka? Je li Izak žrtva koju želiš?” Bog je rekao: „Da, tako je!” Nakon potvrde, Abraham je znao da Božje riječi nisu pogrešne, niti da će se promijeniti. Bilo je to upravo ono što je Bog mislio. I je li Abrahamu bilo teško to čuti? (Bilo je.) Koliko teško? Abraham je razmišljao u sebi: „Nakon svih ovih godina, moje je dijete napokon počelo odrastati. Ako bude prinesen kao živa žrtva, to znači da će biti zaklan na žrtveniku kao janje za klanje. Biti zaklan znači da će biti ubijen, a to što će biti ubijen znači da ću od danas nadalje biti bez ovog djeteta…” Kad je u mislima došao do te točke, je li se Abraham usudio razmišljati dalje? (Nije.) Zašto ne? Daljnje razmišljanje donijelo bi još veću bol, poput noža u srcu. Daljnje razmišljanje ne bi značilo razmišljanje o sretnim stvarima – značilo bi agoniju. Dijete neće biti odvedeno, pa da ga ne vidi nekoliko dana ili godina, ali i dalje živo; nije bilo kao da će Abraham stalno misliti na njega, a zatim ga ponovno sresti u nekom prikladnom trenutku kad odraste. Nije bilo tako. Jednom kad dijete bude prineseno na žrtvenik, njega više neće biti, nikad ga više neće vidjeti, bilo bi žrtvovano Bogu i vratilo bi se Bogu. Sve bi bilo onako kako je bilo i prije. Prije djeteta, život je bio usamljen. A bi li bilo bolno da su se stvari tako nastavile, da nikad nije imao dijete? (Ne bi bilo jako bolno.) Imati dijete, a zatim ga izgubiti – to je neizmjerno bolno. To je razarajuće! Vratiti to dijete Bogu značilo bi da ga od tog trenutka nadalje više nikada neće vidjeti, da se njegov glas više nikada neće čuti, da ga Abraham više nikada neće gledati kako se igra, da ga neće moći odgajati, da ga neće moći nasmijavati, da ga neće vidjeti kako odrasta niti će moći uživati u svim obiteljskim radostima koje je donosila njegova prisutnost. Sve što bi ostalo bile bi bol i čežnja. Što je Abraham više razmišljao o tome, to mu je bilo teže. Ali bez obzira na to koliko mu je bilo teško, jedna mu je stvar bila jasna u srcu: „Ono što je Bog rekao i što će Bog učiniti nije bila šala, nije moglo biti pogrešno, a još manje se moglo promijeniti. Štoviše, dijete je došlo od Boga, pa je stoga potpuno prirodno i opravdano da bude prineseno Bogu, a kada to Bog zaželi, dužan sam ga vratiti Bogu bez pogovora. Proteklo desetljeće obiteljske radosti bilo je poseban dar, u kojem sam uživao više nego dovoljno; trebao bih zahvaliti Bogu, a ne postavljati Mu nerazumne zahtjeve. Ovo dijete pripada Bogu, ne bih ga trebao smatrati svojim, ono nije moje osobno vlasništvo. Svi ljudi dolaze od Boga. Čak i da se od mene traži da prinesem vlastiti život, ne bih se trebao pokušavati raspravljati s Bogom ili postavljati uvjete, a da ne govorim o tome kad je dijete osobno najavljeno i darovano od Boga. Ako Bog kaže da ga prinesem, onda ću to i učiniti!”

Minutu po minutu, sekundu po sekundu, vrijeme je tako prolazilo, a trenutak žrtvovanja sve se više približavao. Ali umjesto da postaje sve jadniji, Abraham se osjećao sve smirenije. Što ga je smirilo? Što je Abrahamu omogućilo da nadvlada bol i zauzme ispravan stav prema onome što se trebalo dogoditi? Vjerovao je da čovjekov stav prema svemu što je Bog učinio treba biti samo pokornost, a ne pokušaj raspravljanja s Bogom. Kad je u mislima došao do te točke, više ga nije boljelo. Uzevši mladog Izaka, prišao je, korak po korak, tik do žrtvenika. Na žrtveniku nije bilo ničega – ne kao obično, kad bi janje već bilo tamo i čekalo. „Oče, zar još nisi pripremio današnju žrtvu?” upitao je Izak. „Ako nisi, što će danas biti žrtvovano?” Što je Abraham osjećao kad je Izak to upitao? Je li moguće da se osjećao sretno? (Ne.) Pa što je učinio? Je li u srcu mrzio Boga? Je li se žalio Bogu? Je li se opirao? (Nije.) Ništa od toga. Što to pokazuje? Iz svega što se dogodilo nakon toga, jasno je da Abraham doista nije tako razmišljao. Na žrtvenik je stavio drva koja je namjeravao zapaliti i pozvao Izaka. I pri pogledu na Abrahama kako zove Izaka na žrtvenik, što ljudi misle u tom trenutku? „Kakav si ti starac tvrdog srca. Nemaš ljudskosti. Nisi čovjek! On je tvoj sin, možeš li doista podnijeti da to učiniš? Možeš li to stvarno učiniti? Je li ti srce doista tako tvrdo? Imaš li uopće srca?” Nije li to ono što misle? A je li Abraham razmišljao o tim stvarima? (Nije.) Pozvao je Izaka k sebi i, ne mogavši izustiti ni riječ, izvadio je konop koji je bio pripremio i njime svezao Izaku ruke i noge. Nagovješćuju li ovi postupci da je ovaj prinos trebao biti stvaran ili prividan? Trebao je biti stvaran, nepatvoren, ne tek puka predstava. Podigao je Izaka na svoja ramena i, bez obzira na to koliko se dječak batrgao i vikao, Abraham ni u jednom trenutku nije pomislio odustati. Odlučno je položio svog mladog sina na drva, da bude spaljen na žrtveniku. Izak je plakao, vrištao, batrgao se – ali Abraham je izvodio radnje za žrtvovanje Bogu, pripremajući sve za žrtvu. Nakon što je položio Izaka na žrtvenik, Abraham je izvadio nož koji se obično koristio za klanje janjadi i čvrsto ga je držao objema rukama, podižući ga iznad glave i usmjeravajući oštricu prema Izaku. Zatvorio je oči i, baš kada se nož spremao spustiti, Bog je progovorio Abrahamu. Što je Bog rekao? „Abrahame, zaustavi ruku!” Abraham nikada ne bi zamislio da bi Bog mogao reći takvo što dok se spremao vratiti Mu Izaka. To nije bilo nešto o čemu se usudio razmišljati. Pa ipak, jedna po jedna, Božje su riječi udarile u njegovo srce. Tako je Izak bio spašen. Toga je dana žrtva koja će doista biti prinesena Bogu bila iza Abrahama; bilo je to janje. To je Bog pripremio davno unaprijed, ali Bog nije dao Abrahamu nikakav prethodni znak, nego mu je rekao da stane upravo u trenutku kada je podigao nož i bio spreman spustiti ga. Nitko to nije mogao zamisliti, ni Abraham, ni Izak. Gledajući Abrahamovo prinošenje Izaka, je li Abraham doista namjeravao žrtvovati svog sina ili se pretvarao? (Doista je to namjeravao učiniti.) Doista je to namjeravao učiniti. Njegovi su postupci bili iskreni, nije bilo nikakve prijevare.

Abraham je ponudio vlastito meso i krv kao žrtvu Bogu – i kad mu je Bog naložio da prinese tu žrtvu, Abraham se nije pokušao raspravljati s Njim govoreći: „Zar ne možemo žrtvovati nekog drugog? Uzmi mene, ili bilo koga drugoga.” Umjesto da kaže takve stvari, Abraham je Bogu dao svog najdražeg i najdragocjenijeg sina. I kako je ta žrtva prinesena? Čuo je Božje riječi, a zatim je jednostavno postupio po njima. S ljudskog stajališta, bi li imalo smisla da je Bog dao Abrahamu dijete, a nakon što je dijete odraslo, zatražio od Abrahama da ga vrati i htio ga oduzeti? (Ne bi.) S ljudskog stajališta, ne bi li to bilo potpuno nerazumno? Ne bi li se činilo kao da se Bog poigravao s Abrahamom? Bog je jednog dana dao Abrahamu ovo dijete, a samo nekoliko godina kasnije htio ga je oduzeti. Ako je Bog htio dijete, trebao ga je jednostavno uzeti; nije bilo potrebe nanositi toj osobi takvu patnju tražeći da žrtvuje dijete na žrtveniku. Što je značilo da se dijete prinosi na žrtveniku? To je značilo da ga je Abraham morao zaklati, a zatim ga spaliti vlastitim rukama. Je li to nešto što bi čovjek mogao podnijeti? (Ne.) Što je Bog mislio kad je tražio ovu žrtvu? Da bi Abraham trebao osobno učiniti te stvari: osobno svezati svog sina, osobno ga položiti na žrtvenik, osobno ga ubiti nožem, a zatim ga osobno spaliti kao žrtvu Bogu. Ljudima se ništa od ovoga ne bi činilo obzirnim prema čovjekovim osjećajima; nijedna od tih stvari ne bi imala smisla prema njihovim predodžbama, načinu razmišljanja, etičkoj filozofiji ili moralu i običajima. Abraham nije živio u vakuumu, niti je živio u svijetu mašte; živio je u svijetu ljudi. Imao je ljudske misli i ljudska gledišta. I što je pomislio kad mu se sve to dogodilo? Osim njegove patnje i osim nekih stvari koje su ga zbunjivale, je li u njemu bilo buntovništva ili odbijanja? Je li riječima napadao i vrijeđao Boga? Nimalo. Upravo suprotno: od trenutka kad mu je Bog zapovjedio da to učini, Abraham se nije usudio to olako shvatiti; umjesto toga, odmah se počeo pripremati. I kakvo je bilo njegovo raspoloženje dok je započinjao te pripreme? Je li bio radostan, veseo i sretan? Ili je bio pun boli, tužan i teška srca? (Bio je pun boli i tužan.) Osjećao je bol! Svaki mu je korak bio težak. Nakon što je postao svjestan toga i nakon što je čuo Božje riječi, svaki je dan Abrahamu bio dug poput godine; bio je nesretan, nije se mogao radovati i bio je potišten. Međutim, koje je bilo njegovo jedno i jedino uvjerenje? (Da mora biti poslušan riječima Božjim.) Tako je, bilo je to da mora biti poslušan riječima Božjim. Rekao je sam sebi: „Neka je blagoslovljeno ime mog Gospodina Jahve; ja sam jedan od pripadnika Božjeg naroda i trebao bih biti poslušan Božjim riječima. Bez obzira na to je li ono što Bog kaže ispravno ili pogrešno, i bez obzira na to kako je Izak došao k meni, ako Bog traži, onda moram dati; takav je razum i stav koji čovjek mora imati.” Abraham nije bio oslobođen boli ili poteškoća nakon što je prihvatio Božje riječi; osjećao je bol i imao je vlastite poteškoće, a njih nije bilo lako prevladati! Ipak, što se dogodilo na kraju? Kao što je Bog želio, Abraham je doveo svog sina, malo dijete, na žrtvenik, i Bog je vidio sve što je on učinio. Kao što je Bog promatrao Nou, tako je promatrao i svaki Abrahamov pokret, i bio je dirnut svime što je učinio. Iako stvari nisu završile onako kako je svatko mislio da hoće, ono što je Abraham učinio bilo je jedinstveno među cijelim čovječanstvom. Treba li on služiti kao primjer svima onima koji slijede Boga? (Da.) On je uzor svima među čovječanstvom koji slijede Boga. Zašto kažem da je on uzor čovječanstvu? Abraham nije razumio mnoge istine, niti je čuo ikakve istine ili propovijedi koje mu je Bog osobno izgovorio. On je samo vjerovao, priznavao i bio poslušan. Što je u njegovoj ljudskosti bilo tako jedinstveno? (Razum stvorenog bića.) Koje riječi to odražavaju? (Rekao je: „Neka je blagoslovljeno ime mog Gospodina Jahve; trebao bih biti poslušan Božjim riječima, i bez obzira na to odgovaraju li one čovjekovim predodžbama ili ne, moram se pokoriti.”) U tome je Abraham posjedovao razum normalne ljudskosti. Štoviše, posjedovao je i savjest normalne ljudskosti. A gdje se ta savjest odražavala? Abraham je znao da je Izaka darovao Bog, da je on Božja stvar, da pripada Bogu i da bi ga Abraham trebao vratiti Bogu kad On to zatraži, umjesto da ga uvijek smatra isključivo svojim; takva je savjest koju bi čovjek trebao posjedovati.

Posjeduju li današnji ljudi savjest i razum? (Ne.) U kojim se stvarima to odražava? Bez obzira na to koliko milosti Bog daruje ljudima i bez obzira na to koliko blagoslova ili milosti uživaju, kakav je njihov stav kad se od njih traži da uzvrate Božju ljubav? (Otpor, a ponekad i strah od teškoća i umora.) Strah od teškoća i umora konkretno je očitovanje nedostatka savjesti i razuma. Traženje izgovora, pokušavanje postavljanja uvjeta i cjenkanje, također su konkretna očitovanja, zar ne? (Da.) Tu su i prigovaranje, obavljanje stvari na površan i lukav način i prepuštanje tjelesnim užicima – sve su to konkretna očitovanja. Današnji ljudi ne posjeduju savjest, a ipak često hvale milost Božju, broje sve takve milosti i dirnuti su do suza dok ih broje. Međutim, nakon što završe s brojenjem, tu je kraj; i dalje su površni, i dalje samo odrađuju stvari tek reda radi, i dalje obmanjuju, i dalje su lukavi i zabušavaju, bez ikakvih konkretnih očitovanja pokajanja. Koja je, dakle, bila svrha tvog brojenja? To je očitovanje nedostatka savjesti. Dakle, kako se očituje nedostatak razuma? Kad te Bog oreže, ti se žališ, osjećaji su ti povrijeđeni i tada više ne želiš vršiti svoju dužnost i kažeš da Bog nema ljubavi; kad malo patiš dok vršiš svoju dužnost, ili kad je okruženje koje ti Bog postavi pomalo teško, pomalo izazovno ili pomalo naporno, ti to više ne želiš činiti; i ni u jednom od različitih okruženja koja je Bog postavio nisi u stanju nastojati pokoriti se, misliš samo na svoje tijelo i želiš se samo razuzdati i divljati. Znači li to, ili ne, da si lišen razuma? Ne želiš prihvatiti Božju suverenost i aranžmane, i samo želiš od Njega dobiti koristi. Kad obaviš malo posla i malo patiš, ističeš svoje zasluge, smatraš da si iznad drugih dok uživaš u statusnim povlasticama i počinješ se ponašati umišljeno kao kakav dužnosnik. Nemaš želju raditi nikakav stvarni posao, niti si sposoban provesti bilo kakav stvarni posao – želiš samo zapovijedati i biti dužnosnik. Želiš biti sam sebi zakon, raditi što god želiš i bezobzirno činiti nedjela. Osim razuzdanosti i divljanja, ništa se drugo u tebi ne očituje. Je li to posjedovanje razuma? (Ne.) Kad bi vam Bog dao dobro dijete, a kasnije ti otvoreno rekao da će ga oduzeti, kakav bi bio tvoj stav? Bi li ti mogao imati isti stav kao Abraham? (Ne.) Neki bi ljudi rekli: „Kako ne bih mogao? Moj sin ima dvadeset godina i dao sam ga u kuću Božju, gdje sada vrši dužnost!” Je li to žrtva? U najboljem slučaju, ti si jednostavno odveo svoje dijete na pravi put – ali ti imaš i skriveni motiv: bojiš se da bi tvoje dijete inače moglo stradati usred nesreće. Nije li tako? To što ti radiš ne zove se prinošenje žrtve; to uopće nije isto što i Abrahamovo prinošenje Izaka. Jednostavno nema usporedbe. Kad je Abraham čuo što mu je Bog zapovjedio, koliko bi njemu – ili bilo kojem drugom članu ljudskog roda – bilo teško izvršiti taj nalog? To bi bila najteža stvar na svijetu; nema ničeg težeg. To nije bilo prinošenje nečega poput janjeta ili malo novca, i nije to bila svjetovna imovina ili materijalna stvar, niti je to bila životinja koja nije povezana s osobom koja prinosi žrtvu. To je nešto što čovjek može žrtvovati u jednom kratkotrajnom naletu snage – dok je žrtva koju je Bog tražio od Abrahama bila život druge osobe. Bilo je to Abrahamovo vlastito meso i krv. Koliko je to moralo biti teško! Dijete je također imalo posebnu pozadinu, jer ga je darovao Bog. Koji je bio Božji cilj kad mu je darovao dijete? Cilj je bio to da Abraham ima sina koga će odgajati do odrasle dobi, a koji će se oženiti i imati djecu te tako nastaviti obiteljsko ime. A sada, međutim, to je dijete trebalo biti vraćeno Bogu prije nego što je doseglo odraslu dob i te se stvari nikada ne bi dogodile. Dakle, koji je bio smisao toga što je Bog Abrahamu podario dijete? Bi li promatrač mogao u tome naći ikakav smisao? U svjetlu ljudskih predodžbi, to nema smisla. Iskvareno je čovječanstvo sebično; nitko to ne bi mogao shvatiti. Ni Abraham to nije mogao shvatiti; nije znao što, u konačnici, Bog želi učiniti, osim što je od njega tražio da žrtvuje Izaka. Dakle, koji je izbor Abraham napravio? Kakav je bio njegov stav? Iako nije mogao sve to shvatiti, ipak je bio u stanju učiniti kako je Bog zapovjedio; poslušao je Božje riječi i pokorio se svakoj riječi onoga što je On tražio, ne opirući se niti tražeći izbor, a još manje pokušavajući postavljati uvjete ili se raspravljati s Bogom. Prije nego što je Abraham uspio shvatiti sve što se događalo, bio je u stanju poslušati i pokoriti se – što je apsolutno rijetko i hvalevrijedno, i izvan sposobnosti bilo koga od vas koji ovdje sjedite. Abraham nije znao što se događa i Bog mu nije ispričao cijelu priču; ipak, sve je to shvatio ozbiljno, vjerujući da bi se ljudi trebali pokoriti svemu što Bog želi učiniti i da ne bi trebali postavljati pitanja, da ako Bog ne kaže ništa više, onda to nije nešto što ljudi trebaju razumjeti. Neki ljudi kažu: „Ipak se to mora istjerati na čistac, sigurno, zar ne? Čak i ako to uključuje umiranje, moraš znati zašto.” Je li to stav koji bi stvoreno biće trebalo imati? Kad ti Bog nije dopustio da razumiješ, trebaš li razumjeti? Kad se od tebe traži da nešto učiniš, ti to učiniš. Zašto toliko komplicirati stvari? Da je Bog želio da razumiješ, On bi ti to već objasnio; s obzirom na to da nije, nema potrebe da razumiješ. Kad se od tebe ne traži da razumiješ, i kad ti nisi u stanju razumjeti, sve ovisi o tome kako postupaš i možeš li se pokoriti Bogu. To vam je teško, zar ne? U takvim se okolnostima vi ne pokoravate i u vama ne ostaje ništa osim prigovaranja, pogrešnog tumačenja i otpora. Abraham je bio potpuna suprotnost onome što se očituje u vama. Poput vas, on nije znao što će Bog učiniti, niti je znao razloge iza Božjih postupaka; nije razumio. Je li htio pitati? Je li htio znati što se događa? Jest, ali da mu Bog nije rekao, gdje bi drugdje mogao otići pitati? Koga bi mogao pitati? Božje su stvari otajstvo; tko može odgovoriti na pitanja o Božjim stvarima? Tko ih može razumjeti? Ljudi ne mogu zauzeti Božje mjesto. Pitaj nekog drugog i ni on neće razumjeti. Možeš razmišljati o tome, ali nećeš to dokučiti, bit će ti neshvatljivo. Dakle, ako nešto ne razumiješ, znači li to da ne moraš činiti kako Bog kaže? Ako nešto ne razumiješ, možeš li jednostavno promatrati, odugovlačiti, čekati priliku i tražiti neku drugu opciju? Ako nešto ne možeš razumjeti – ako ti je neshvatljivo – znači li to da se ne moraš pokoriti? Znači li to da se možeš držati svojih ljudskih prava i reći: „Imam ljudska prava; ja sam neovisna osoba, pa što Tebi daje pravo da me tjeraš da radim glupe stvari? Ja stojim uspravno i ponosno između neba i zemlje – mogu Ti biti neposlušan”? Je li to ono što je Abraham učinio? (Ne.) Budući da je vjerovao da je samo obično i neugledno stvoreno biće, osoba pod Božjom suverenošću, izabrao je poslušati i pokoriti se, ne shvaćati olako nijednu Božju riječ, već ih u potpunosti provoditi u djelo. Što god Bog kaže ljudima i što god im Bog kaže da čine, oni nemaju drugog izbora; moraju slušati, a nakon što poslušaju, trebali bi to provesti u djelo. Štoviše, prilikom provođenja u djelo, ljudi bi se trebali pokoriti temeljito i spokojno. Ako priznaješ da je Bog tvoj Bog, onda bi ti trebao biti poslušan Njegovim riječima, čuvati mjesto za Njega u svom srcu i provoditi Njegove riječi u djelo. Ako je Bog tvoj Bog, onda ne bi trebao pokušavati analizirati što ti On govori; kako god On kaže da stvari stoje, tako i stoje, i nije važno što ti ne razumiješ ili ne shvaćaš. Najvažnije je da prihvatiš ono što On govori i da se tome pokoriš. To je bio stav koji je Abraham imao prema Božjim riječima. Upravo zato što je Abraham posjedovao taj stav, bio je u stanju poslušati Božje riječi, bio je u stanju pokoriti se onome što mu je Bog zapovjedio da učini i mogao je postati pravedna i savršena osoba u očima Božjim. To je bilo unatoč činjenici da je, u očima svih onih oholih i prepotentnih ljudi, Abraham izgledao glupo i smeteno zanemarujući život vlastitog sina radi svoje vjere, olako ga polažući na oltar da bude zaklan. Kakav je neodgovoran čin to bio, mislili su; kakav je nesposoban i bezosjećajan otac to bio i kako je bio sebičan što je učinio takvu stvar radi svoje vjere! Tako je Abraham izgledao u očima svih ljudi. Međutim, je li ga tako vidio Bog? Ne. Kako ga je Bog vidio? Abraham je bio u stanju poslušati ono što je Bog rekao i pokoriti se tome. Do koje je mjere bio u stanju pokoriti se? Učinio je to bez kompromisa. Kad je Bog zatražio ono što mu je bilo najdragocjenije, Abraham je to vratio Bogu, prinoseći to Bogu. Abraham je poslušao sve što je Bog od njega tražio i pokorio se tome. Bilo da se gleda kroz leću ljudskih predodžbi ili očima iskvarenih ljudi, Božji se zahtjev činio krajnje nerazumnim, a ipak se Abraham uspio pokoriti; to se svodilo na njegov integritet, koji su karakterizirale istinska vjera i pokornost Bogu. Kako su se ta istinska vjera i pokornost odražavale? U samo dvije riječi: u njegovoj poslušnosti. Ništa dragocjenije ili vrjednije istinsko stvoreno biće ne može posjedovati, i ništa nije rjeđe i hvalevrjednije. Upravo je ta najdragocjenija, najrjeđa i najhvalevrjednija stvar ono što danas toliko nedostaje Božjim sljedbenicima.

Današnji su ljudi obrazovani i učeni. Oni razumiju suvremenu znanost i pod snažnim su utjecajem tradicionalne kulture i pokvarenih društvenih običaja, koji su ih zatrovali i uvjetovali; misli im se roje, imaju zamršene predodžbe, a u sebi su u potpunom neredu. Iako godinama slušaju propovijedi i priznaju i vjeruju da je Bog Suveren nad svim stvorenim, i dalje imaju omalovažavajući i nemaran stav prema svakoj Božjoj riječi. Njihov je stav prema tim riječima takav da ih ignoriraju; da se prave slijepi i gluhi na njih. Kakve su to osobe? Oni pitaju „zašto” o svemu; osjećaju potrebu da sve dokuče i sve temeljito razumiju. Čini se da se vrlo ozbiljno odnose prema istini; njihovo vanjsko ponašanje i trud, kao i ono čega se izvana odriču, ukazuju na to da imaju nepokolebljiv stav prema vjeri i vjerovanju u Boga. Međutim, zapitajte se ovo: jeste li se vi držali Božje riječi i svake Njegove upute? Jeste li ih sve proveli u djelo? Jeste li poslušni? Ako u svom srcu neprestano odgovaraš na ova pitanja s „ne” i „nisam”, kakvu onda vjeru imaš? S kojim ciljem zapravo vjeruješ u Boga? Što si točno dobio od svoje vjere u Njega? Vrijedi li te stvari istražiti? Vrijedi li kopati po njima? (Da.) Svi vi nosite naočale; vi ste suvremeni, civilizirani ljudi. Što je na vama doista suvremeno? Što je na vama civilizirano? Dokazuje li to što si „suvremen” i „civiliziran” da si netko tko je poslušan Božjim riječima? Takve stvari ne znače ništa. Neki ljudi kažu: „Ja sam visoko obrazovan i studirao sam teologiju.” Neki kažu: „Pročitao sam klasičnu Bibliju nekoliko puta i govorim hebrejski.” Neki kažu: „Bio sam u Izraelu mnogo puta i osobno sam dotaknuo križ koji je nosio Gospodin Isus.” Neki kažu: „Bio sam na planini Ararat i vidio ostatke arke.” Neki kažu: „Vidio sam Boga” i „Bio sam uznesen pred Boga.” Kakva je korist od svega toga? Bog od tebe ne traži ništa naročito zahtjevno, samo da ozbiljno budeš poslušan Njegovim riječima. Ako to ne možeš, onda zaboravi sve ostalo; neće biti nikakve koristi ni od čega što kažeš. Svi znate priče o Noi i Abrahamu, ali puko poznavanje priča samo po sebi je beskorisno. Jeste li ikada razmišljali o tome što je bilo najrjeđe i najviše hvale vrijedno kod ta dva čovjeka? Želite li biti poput njih? (Da.) Koliko to želite? Neki ljudi kažu: „Tako želim biti poput njih; razmišljam o tome kad god jedem, sanjam, vršim svoju dužnost, čitam Božje riječi i učim himne. Molio sam za to toliko puta, pa čak i napisao zavjet. Neka me Bog prokune ako ne poslušam Njegove riječi. Samo što ne znam kad mi Bog govori; nije da mi to kaže grmljavinom na nebu.” Kakva je korist od svega toga? Što to znači kad kažeš: „Tako želim”? (To su samo puste želje; to je puka težnja.) Kakva je korist od težnje? To je kao kockar koji svaki dan ide u kockarnicu; čak i kad sve izgubi, i dalje se želi kockati. Ponekad možda i pomisli: „Samo još jedan pokušaj, a onda obećavam da ću prestati i nikad se više neću kockati.” Isto misli bilo da sanja ili jede, ali nakon što razmisli o tome, i dalje se vraća u kockarnicu. Svaki put kad se kocka, kaže da će to biti posljednji put; i svaki put kad izađe kroz vrata kockarnice, kaže da se nikada neće vratiti – s rezultatom da, nakon cijelog života pokušavanja, i dalje ne uspijeva prestati. Jeste li vi poput tog kockara? Često donosite odluke pa ih gazite, prešlo vam je u naviku varati Boga i to nije lako promijeniti.