Porazgovarajmo sada o jednoj stvari u vezi s ovcama. Naravno, i dalje se tiče ljudi. Stiglo je proljeće. Vrijeme je bilo toplo i cvijeće je procvalo. Zelenilo je bujalo, trava je bila zelena. Sve je počelo zračiti životom. Ovce su cijelu zimu jele sijeno i više ga nisu htjele jesti, pa su se radovale što će trava zazelenjeti i što će moći pasti svježu travu. Dogodilo se da je to bilo i vrijeme kad su se ovce ojanjile, što je značilo da im je još potrebnije jesti zelenu travu. Što je bilo više trave i što je bila kvalitetnija, to bi više mlijeka proizvodile i janjad bi brže rasla; i ljudi bi to rado vidjeli, bilo je to nešto čemu se moglo nadati: lijepo, debelo janje za jelo dolaskom jeseni. S obzirom na to da su se ljudi imali čemu nadati, zar nisu trebali smisliti načine kako janjadi dati više dobre trave za jelo, da ih utove kako bi bila snažna i debela? Zar nisu trebali promisliti: „Trava na polju trenutno nije dobra. Janjad će sporo rasti ako je bude jela. Gdje ima dobre trave?” Zar nisu trebali uložiti malo truda u to? Ali tko zna o čemu je razmišljala osoba koja se brinula za ovce. Jednog sam dana otišao vidjeti ovce. Vidio sam da je janjad dobro, skakala je kad bi vidjela ljude, stavljala prednje noge na ljudske potkoljenice protežući se, želeći razgovarati s njima. Nekim su janjcima narasli rogovi, pa sam ih hvatao za roščiće i igrao se s njima. Ta je janjad bila dobro, ali je bila vrlo mršava i suha. Razmišljao sam o tome kako je janjad mekana i vuna im nije gusta, ali je janjad svejedno topla, i mislio sam kako bi bilo bolje da se malo udebljaju. Razmišljajući u Sebi o tome, upitao sam osobu koja se brinula o ovcama: „Je li ova trava loše kvalitete? Nema li je dovoljno na polju da ovce pasu? Treba li preorati zemlju i posijati novu travu, da imaju dovoljno za jelo?” On je rekao: „Nema dovoljno zelene trave za jelo. Trenutno ovce još uvijek jedu sijeno.” Čuvši to, rekao sam: „Zar ne znate koje je godišnje doba? Zašto ih još uvijek tjerate da jedu sijeno? Ovce su se ojanjile, trebale bi jesti lijepu zelenu travu. Zašto ih još uvijek tjerate da jedu sijeno? Jeste li smislili rješenje za to?” Izvukao je hrpu izgovora. Kad sam mu rekao da preore polje, rekao je da ne može – ako to učini, ovce tada neće imati što jesti. Što vi mislite nakon što ste sve ovo čuli? Osjećate li ikakvo breme? (Ja bih smislio način kako pronaći dobar pašnjak ili pokosio travu negdje drugdje.) To je jedan način da se to riješi. Moraš smisliti rješenje. Nemoj samo napuniti svoj trbuh i zaboraviti sve ostalo – i ovce se trebaju najesti. Kasnije sam rekao nekolicini drugih ljudi: „Može li se ovo polje preorati? Čak i ako posijete travu ujesen, ovce će moći jesti zelenu travu sljedeće godine. Štoviše, na drugim mjestima postoje dva pašnjaka, mogu li se ovce tjerati onamo svaki dan da pasu svježu travu? Kad bi se ta dva pašnjaka izmjenjivala, zar ovce ne bi mogle pasti svježu travu?” Je li ono što sam rekao bilo lako učiniti? (Jest.) Neki su ljudi rekli: „Lakše je to reći nego učiniti. Uvijek govorite da je stvari lako učiniti – kako je to tako lako? Ima toliko ovaca, a kad trče uokolo, uopće ih nije lako tjerati.” Samo gonjenje ovaca bilo im je tako naporno, imali su toliko izgovora i poteškoća, ali na kraju su pristali. Nekoliko dana kasnije ponovno sam otišao pogledati. Trava je toliko narasla da je bila gotovo do struka. Pitao sam se kako je mogla toliko narasti kad su je ovce pasle. Nakon nekoliko pitanja, saznao sam: ovce uopće nisu bile puštene na pašu ovdje. I ljudi su imali izgovor: „Na tom polju nema nadstrešnice, ovcama je postalo prevruće.” Rekao sam: „Pa zašto im jednostavno ne sagradite nadstrešnicu? Ima samo nekoliko ovaca. Što vi uopće trebate raditi ovdje? Zar se ne biste trebali baviti ovim jednostavnim stvarima?” Odgovorili su: „Ne možemo naći nikoga da je sagradi.” Rekao sam: „Ima ljudi za druge stvari, zašto nema nikoga za ovo? Jesi li potražio nekoga? Tebi je stalo samo do toga da jedeš ovce, a ne da ih uzgajaš. Kako možeš biti tako sebičan? Želiš jesti janjetinu, a ne daš im da pasu zelenu travu – kako možeš biti tako nemoralan!” Jednom kad su bili prisiljeni, nadstrešnica je sagrađena i ovce su mogle pasti zelenu travu. Je li im bilo lako popasti malo svježe trave? Nešto tako jednostavno tim je ljudima bilo tako teško provesti. Na svakom su koraku izmišljali izgovore. Kad su imali izgovor, kad je bilo ikakvih poteškoća, odustajali su i čekali da Ja dođem i to riješim. Uvijek sam morao pratiti što se događa, uvijek sam morao paziti na to, uvijek sam morao vršiti pritisak na njih – nisam mogao ne vršiti pritisak na njih. Zašto bih se Ja morao brinuti oko nečeg tako beznačajnog kao što je hranjenje ovaca? Ja vama sve pripremam, pa zašto je potrebno toliko truda da vas natjeram da poslušate nekoliko Mojih riječi? Tražim li od tebe da se penješ na planinu noževa ili plivaš u moru vatre? Ili je to preteško za provesti? Nije li to tvoja odgovornost? Sve je to u tvojoj moći da postigneš, u okviru je tvojih sposobnosti. Ne tražim previše. Kako to da to nisi u stanju postići? U čemu je problem? Jesam li od tebe tražio da sagradiš arku? (Ne.) Kolika je, dakle, razlika između onoga što se od tebe tražilo i gradnje arke? Ogromna je. Zadatak koji se od vas tražio trajao bi samo dan ili dva. Bilo je potrebno samo nekoliko riječi. Bilo je ostvarivo. Gradnja arke bila je golem pothvat, stogodišnji pothvat. Usuđujem se reći da, da ste vi rođeni u isto doba kao i Noa, nitko od vas ne bi bio sposoban poslušati Božje riječi. Kad je Noa poslušao Božje riječi, kad je gradio arku, dio po dio, kako mu je Bog zapovjedio, vi biste bili ljudi koji stoje sa strane, ometaju Nou, ismijavaju ga, rugaju mu se i smiju mu se. Vi nedvojbeno jeste takva vrsta ljudi. Vama potpuno nedostaje stav poslušnosti i pokornosti. Naprotiv, ti zahtijevaš da ti Bog iskaže posebnu milost te da te posebno blagoslovi i prosvijetli. Kako možeš biti tako besraman? Što kažete, koja je od stvari o kojima sam upravo govorio Moja odgovornost? Koju Ja moram obaviti? (Nijednu.) Sve su to ljudske stvari. To nije Moj posao. Trebao bih vas moći ostaviti na miru. Pa zašto se onda moram miješati? Ne činim to zato što je to Moja obveza, već za vaše vlastito dobro. Nitko od vas nije zabrinut zbog toga, nitko od vas nije preuzeo tu odgovornost, nitko od vas nema te dobre namjere – stoga se Ja moram više brinuti oko toga. Sve što je potrebno jest da budete poslušni i surađujete, vrlo je jednostavno – ali vi ni to ne možete učiniti. Jeste li vi uopće ljudi?

Bio je i jedan još teži slučaj. Na jednom se mjestu gradila zgrada. Zgrada je bila prilično visoka i prostirala se na prilično velikoj površini. Unutra je bio postavljen relativno velik broj komada namještaja i, da bi ih bilo lakše premještati, bila su potrebna barem dvokrilna vrata i morala su biti visoka najmanje dva i pol metra. Normalni ljudi bi o svemu tome razmislili. Ali netko je ustrajao na ugradnji jednokrilnih vrata visokih metar i osamdeset. Zanemario je sve tuđe prijedloge, bez obzira od koga dolazili. Je li ta osoba bila smušena? Bio je to pravi pravcati nitkov. Kasnije, kad Mi je netko o tome pričao, rekao sam toj osobi: „Moraš ugraditi dvokrilna vrata i moraju biti viša.” On je nevoljko pristao. Pa, prividno je pristao, ali što je rekao nasamo? „Koja je svrha da budu tako visoka? Pa što ako budu niža?” Kasnije sam ponovno otišao pogledati. Dodana su samo još jedna vrata, ali visina je bila ista. A zašto je visina bila ista? Je li bilo nemoguće napraviti viša vrata? Ili bi vrata dodirivala strop? U čemu je bio problem? Problem je bio u tome što nije htio poslušati. Ono što je on zapravo mislio bilo je: „Zar to ovisi o tebi? Ja sam ovdje gazda, ja odlučujem. Drugi rade kako ja kažem, a ne obrnuto. Što ti znaš? Razumiješ li se ti u građevinu?” Znači li to što se ne razumijem u građevinu da nisam mogao vidjeti kako izgledaju proporcije? S tako niskim vratima u tako visokoj zgradi, kad bi netko viši od 190 cm prolazio kroz njih, da se ne sagne, udario bi glavom o dovratak. Kakva su to bila vrata? Nisam se trebao razumjeti u građevinu – recite Mi, je li Moje viđenje ovoga bilo razumno? Je li bilo praktično? Ali takva je praktičnost toj osobi bila neshvatljiva. Sve što je on znao bilo je slijediti propise, govoreći: „Sva su vrata ovakva tamo odakle ja dolazim. Zašto bih ih napravio tako visoka kako si ti rekao? Tražio si od mene da to učinim, a ja sam to ovako napravio. Ako ti ja ne trebam, zaboravi! Tako ja radim stvari, i neću te poslušati!” Kakav je stvor bila ta osoba? Mislite li vi da bi ga Božja kuća još mogla koristiti? (Ne.) Što bi se, dakle, trebalo učiniti budući da ga se nije moglo koristiti? Iako takvi ljudi ulažu neki simboličan trud u Božjoj kući i nisu odmah izbačeni, i iako ih braća i sestre mogu podnositi, a i Ja ih mogu podnositi, kad je u pitanju njihova ljudskost – zaboravimo razumiju li istinu ili ne – radeći i živeći u okruženju kao što je Božja kuća, je li vjerojatno da će se zadržati? (Ne.) Trebamo li ih izbaciti? (Ne.) Je li vjerojatno da će dugoročno ostati u crkvi? (Ne.) Zašto ne? Ostavimo po strani mogu li razumjeti što im se kaže. S obzirom na njihovu narav, nakon što ulože neki simboličan trud, počnu se praviti važni i pokušavaju voditi glavnu riječ. Može li to proći u Božjoj kući? Oni su nitko i ništa, a ipak misle da su prilično dobri, da su stup i oslonac u Božjoj kući, gdje bezobzirno čine nedjela i pokušavaju voditi glavnu riječ. Sigurno će naići na probleme i neće dugo ostati. S takvim ljudima, čak i ako ih Božja kuća ne izbaci, nakon što su ovdje neko vrijeme, primijetit će da u Božjoj kući ljudi uvijek govore o istini, o načelima; njih to ne zanima, njihov način rada ovdje ne funkcionira. Bez obzira na to kamo idu i što rade, nesposobni su surađivati s drugima i uvijek žele voditi glavnu riječ. Ali to ne funkcionira i nađu se ograničeni u svakom pogledu. S vremenom većina braće i sestara počne razumijevati istinu i načela; dok ti ljudi pokušavaju raditi po svome, pokušavaju biti gazde i voditi glavnu riječ te ne postupaju prema načelima, mnogi ih ljudi gledaju s prezirom – mogu li to podnijeti? Kad dođe to vrijeme, osjetit će da su neusklađeni s tim ljudima, da prirodno ne pripadaju ovdje, da su na pogrešnom mjestu: „Kako sam slučajno zalutao u božju kuću? Moje je razmišljanje bilo previše pojednostavljeno. Mislio sam da ću, ako uložim malo truda, moći izbjeći nesreću i biti blagoslovljen. Nikad mi nije palo na pamet da to neće biti tako!” Oni prirodno ne pripadaju Božjoj kući; nakon što ostanu neko vrijeme, izgube interes, postanu ravnodušni i nema potrebe izbacivati ih – oni se sami iskradu.

Neki ljudi kažu: „Zar ne postoji ništa u što Ti ne zabadaš Svoj nos? Ti si nametljivac, zar ne? Miješajući se u tuđe poslove, Ti samo gradiš Svoj ugled, pokazuješ Svoju prisutnost i daješ ljudima do znanja da si svemoćan, zar ne?” Recite Mi, bi li bilo u redu da se Ja ne brinem o tim stvarima? U stvarnosti, Ja se ne želim brinuti o tim stvarima, to je odgovornost vođa i djelatnika, ali da se Ja nisam brinuo, nastao bi problem i to bi utjecalo na budući rad. Bih li se Ja morao miješati u takve stvari da ste ih vi u stanju riješiti, da radite kako sam tražio? Da se Ja ne brinem za vas, ne biste proživjeli nikakvo obličje čovjeka, niti biste dobro živjeli. Ne biste bili u stanju ništa sami učiniti. I čak i kad jest tako, vi ste Mi i dalje neposlušni. Govorit ću vam o nečem iznimno jednostavnom: o nevjerojatno neznatnoj stvari higijene i brige za vaše životno okruženje. Kako vi postupate u vezi s tim? Ako odem nekamo i ne obavijestim vas unaprijed, bit će iznimno neuredno, i morat ćete to čistiti na licu mjesta, zbog čega ćete se osjećati uzrujano i nelagodno. Da sam vam unaprijed rekao da dolazim, situacija ne bi bila tako loša – ali mislite li da Ja ne znam što se događa iza kulisa? Sve su to neznatne stvari, neke od najjednostavnijih i najosnovnijih točaka normalne ljudskosti. Ali ovako ste lijeni. Jeste li doista u stanju dobro vršiti svoju dužnost? Boravio sam na nekim mjestima u kontinentalnoj Kini deset godina, poučavajući tamošnje ljude kako slagati poplune i sušiti ih na suncu, kako čistiti domove i kako ložiti peći u domovima. Ali nakon deset godina poučavanja, nisam ih uspio naučiti. Je li to zato što sam nesposoban poučavati? Ne, ti su ljudi jednostavno previše podli. Kasnije sam prestao poučavati. Kad bih nekamo otišao i naišao na nesložen poplun, samo bih se okrenuo i otišao. Ovo je mjesto previše prljavo; gadi Mi se samo da ga pogledam. Na prvi pogled se vidi da je to mjesto gdje žive zvijeri, nimalo se ne razlikuje od svinjca ili pseće kućice. Ljudi su ondje ovako traljavi – imaju li uopće ljudskosti? Jasno je da su navedene sitnice stvari koje se mogu promijeniti, pa zašto ih oni ne mogu promijeniti? Mogu li takvi ljudi, takvoga kova, razumjeti istinu? Mogu li dosegnuti razinu slijeđenja Božje volje i Božjeg puta? To za njih nipošto nije moguće. Sada ću vam Ja otvoreno reći: previše ste lošeg kova – ne možete se ni približiti istini. Koja je glavna poanta onoga što danas iznosim? Biti poslušan Božjim riječima vrlo je važno i ne smijete to zanemariti. Biti poslušan Božjim riječima ne znači da trebaš analizirati, proučavati, dubinski ispitivati Božje riječi ili raspravljati o njima, ili da trebaš istraživati razloge iza njih i pokušavati dokučiti zašto; umjesto toga, trebaš provoditi Njegove riječi u djelo i izvršavati ih. Kada ti Bog govori, kada ti zapovijeda da izvršiš zadatak ili ti nešto povjerava, ono što Bog želi vidjeti sljedeće jest tvoje postupanje i kako ti to provodiš, korak po korak. Boga nije briga razumiješ li ti tu stvar ili ne, niti Ga je briga jesi li ti u svom srcu znatiželjan u vezi s tim ili imaš li ikakvih sumnji. Ono što Bog gleda jest činiš li to, imaš li stav poslušnosti i pokornosti.

Slučajno sam s nekim ljudima razgovarao o kostimima za predstave. Glavno je načelo bilo da boja i stil kostima trebaju biti pristojni, dostojanstveni, ukusni i elegantni. Nisu smjeli izgledati kao bizarna odjeća. Štoviše, nije bilo potrebno trošiti previše novca. Nisu morali potjecati od nekog određenog dizajnera, a još je manje bilo potrebno ići u skupe trgovine poznatih marki kupiti ih. Moje je viđenje bilo da bi u tim kostimima izvođači trebali izgledati elegantno, pristojno i dostojanstveno, da bi trebali izgledati pristalo. Nije bilo ograničenja u boji, osim izbjegavanja svega što bi na pozornici izgledalo previše beživotno ili tamno. Većina drugih boja bila je u redu: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, indigo, ljubičasta – za to nije bilo propisa. Zašto to načelo? Božja tvorevina sadrži svaku boju. Cvijeće ima razne boje, kao i drveće, biljke i ptice. Stoga ne smijemo imati nikakve predodžbe ili pravila o boji. Nakon što sam to rekao, bojao sam se da neće razumjeti. Ponovno sam ih ispitao i umirio sam se tek kad su svi koji su Me čuli rekli da razumiju. Preostalo je da provedu posao u djelo prema načelu o kojem sam govorio. Je li to bila jednostavna stvar? Je li to bilo nešto veliko? Je li to bio veći ili manji pothvat od gradnje arke? (Manji.) U usporedbi s Abrahamovim prinošenjem Izaka, je li bilo teško? (Ne.) Uopće nije bilo nikakvih poteškoća i bilo je jednostavno – samo pitanje odjeće. Odjeća prati ljude od trenutka kad se rode; to nije bila teška stvar. Ljudima je bilo još lakše provesti stvari u djelo kad sam definirao određeno načelo. Ključno je bilo jesu li bili poslušni i jesu li bili voljni to učiniti. Nakon nekog vremena, kad je proizvedeno nekoliko predstava i filmova, vidio sam da su svi kostimi glavnih likova plavi. Porazmislio sam: „Što nije u redu s glavama ljudi koji produciraju te predstave? Bio sam vrlo jasan u onome što sam rekao. Nisam postavio pravilo da kostimi moraju biti plavi i da nitko tko ne nosi plavo neće smjeti na pozornicu. Što nije u redu s tim ljudima? Što ih je pokretalo i nad njima gospodarilo? Jesu li se trendovi u vanjskom svijetu promijenili pa ljudi sada nose samo plavo? Ne. Vanjski svijet nema pravila o bojama i stilovima, ljudi nose svakojake boje. Stoga je čudno da se takva situacija događa u našoj crkvi. Tko obavlja konačnu provjeru kostima? Tko kontrolira tu stvar? Vuče li netko konce?” Doista je netko vukao konce; kao rezultat toga, bez obzira na stil, svi su kostimi, bez iznimke, bili plavi. Ono što sam rekao nije imalo nikakvog učinka. Oni su već odredili da sva odjeća mora biti plava – ljudi neće nositi ništa osim plavog. Plava je predstavljala duhovnost i svetost; bila je to zaštitna boja Božje kuće. Da im kostimi nisu bili plavi, ne bi dopustili da se predstava izvede i ne bi se usudili to učiniti. Rekao sam da su ti ljudi gotovi. To je bila tako jednostavna stvar, svaku sam točku vrlo jasno objasnio i pobrinuo se da razumiju nakon što sam to učinio; tek kad smo se svi složili, zaključio sam temu. A kakav je bio krajnji rezultat? Ono što sam rekao bilo je bačeno u vjetar. Nitko to nije smatrao važnim. I dalje su radili i primjenjivali kako su željeli; nitko nije proveo u djelo ono što sam rekao, nitko to nije ispunio. Što su zapravo mislili kad su rekli da su razumjeli? Ti su Mi ljudi samo povlađivali. Cijeli su dan ogovarali poput nekih sredovječnih gospođa na ulici. Tako su razgovarali sa Mnom i takav su stav imali. Stoga sam u srcu imao osjećaj: stav koji su ti ljudi imali prema Kristu bio je njihov stav prema Bogu, i bio je to vrlo zabrinjavajuć stav, opasan znak, loš signal. Želite li vi znati što to signalizira? Vi biste trebali znati. Moram vam ovo reći i morate pažljivo slušati: sudeći po onome što se očituje u vama, po vašem stavu prema Božjim riječima, mnogi od vas bit će bačeni u nesreću; neki od vas bit će bačeni u nesreću da budu kažnjeni, a neki da budu oplemenjeni, i nesreća se ne može izbjeći. Oni koji budu kažnjeni odmah će umrijeti, propast će. Međutim, za one koji budu oplemenjeni u nesreći, ako ih to osposobi da budu poslušni i pokore se te da mogu ostati postojani te steknu svjedočanstvo, tada će najteža kušnja biti gotova; inače, za njih nema nade u budućnosti, bit će u opasnosti i neće imati više prilika. Čujete li Me jasno? (Da.) Čini li vam se ovo kao nešto dobro? Ukratko, Meni to ne sluti na dobro. Osjećam da je to loš znak. Izložio sam vam činjenice; izbor koji vi donesete ovisi o vama. Neću više o tome govoriti, neću se ponavljati, neću to više spominjati.

Tema o kojoj danas razgovaram u zajedništvu jest kako se odnositi prema Božjim riječima. Biti poslušan i pokoravati se Božjim riječima vrlo je važno. Biti u stanju izvršiti ih, provesti u djelo i primijeniti vrlo je važno. Neki ljudi kažu: „Čak ni danas još uvijek ne znamo kako se točno odnositi prema Kristu.” Kako se odnositi prema Kristu vrlo je jednostavno: tvoj stav prema Kristu tvoj je stav prema Bogu. U Božjim očima, tvoj stav prema Bogu tvoj je stav prema Kristu. Naravno, stav koji imaš prema Kristu jest stav koji imaš prema Bogu na nebu. Tvoj stav prema Kristu najstvarniji je od svih – može se vidjeti, i to je upravo ono što Bog ispituje. Ljudi žele razumjeti kako se odnositi prema Bogu na način na koji Bog želi, a to je jednostavno. Postoje tri točke: prva je biti iskren; druga je poštovanje, naučiti kako poštovati Krista; a treća – i to je najvažnija točka – jest poslušnost Njegovim riječima. Slušanje Njegovih riječi: znači li to slušanje ušima ili nečim drugim? (Srcem.) Imaš li srce? Ako imaš srce, onda slušaj njime. Samo ako slušaš srcem, razumjet ćeš i moći ćeš provesti u djelo ono što čuješ. Svaka od ove tri točke vrlo je jednostavna. Njihovo doslovno značenje trebalo bi biti lako razumljivo i, logički gledano, trebalo bi ih biti lako provesti u djelo – ali kako ćete ih vi provesti u djelo i jeste li u stanju to učiniti, ovisi o vama; neću dalje objašnjavati. Neki ljudi kažu: „Ti si samo jedna obična osoba. Zašto bismo bili iskreni s tobom? Zašto bismo te poštovali? Zašto bismo bili poslušni tvojim riječima?” Ja imam Svoje razloge. I njih je također tri. Slušajte pažljivo i vidite ima li smisla ono što Ja kažem. Ako ima smisla, vi biste to trebali prihvatiti; ako smatraš da nema, ne moraš to prihvatiti i možeš potražiti drugi put. Prvi razlog jest taj što, otkad si prihvatio ovu etapu Božjeg djela, jeo si, pio, uživao i molitveno čitao svaku riječ koju sam Ja rekao. Drugi je da ti sam priznaješ da si sljedbenik Svemogućeg Boga, da si jedan od Njegovih vjernika. Može li se, dakle, reći da priznaješ da si sljedbenik običnog tijela u kojem se Bog utjelovio? Može. Ukratko, drugi je razlog taj da ti priznaješ da si sljedbenik Svemogućeg Boga. Treći je razlog najvažniji od svih: među cijelim čovječanstvom, samo Ja vas vidim kao ljude. Je li ova točka važna? (Jest.) Koju od ove tri točke ne možete prihvatiti? Što vi kažete, je li ijedna od ovih točaka o kojima sam upravo govorio neistinita, neobjektivna, nečinjenična? (Ne.) Dakle, sveukupno postoji šest točaka. Neću ulaziti u pojedinosti o svakoj od njih; promislite o njima sami. Već sam opširno govorio o ovim temama, pa biste vi trebali biti u stanju razumjeti.

4. srpnja 2020.