Na prošlom smo okupljanju imali razgovor u zajedništvu o desetoj točki različitih očitovanja antikrista: „Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće.” O kojim smo pojedinostima konkretno razgovarali? (Bog je uglavnom u zajedništvu govorio o tome kako se odnositi prema Božjoj riječi.) Je li to povezano s desetom točkom? (Jest. Zato što je u točki „Preziru istinu, drsko krše načela i ignoriraju aranžmane Božje kuće” jedno od ponašanja antikrista to da oni samo slušaju ono što Krist govori, ali tome nisu ni poslušni niti se tome pokoravaju. Nisu poslušni Božjim riječima niti postupaju prema Božjim riječima. Na prošlom je okupljanju Bog u zajedništvu govorio o tome kako se odnositi prema Božjoj riječi, kako biti poslušan Božjoj riječi, a zatim i kako provesti i izvršiti Božju riječ.) Sve ovo je jasno, zar ne? Tijekom našeg prethodnog okupljanja ispripovjedio sam dvije priče: jedna je bila priča o Noi, a druga o Abrahamu. To su dvije klasične priče iz Biblije. Mnogi ljudi znaju za te priče i razumiju ih, ali nakon što su ih razumjeli, vrlo malo ljudi zna kako se odnositi prema Božjim riječima i zahtjevima. Dakle, koji je bio glavni cilj našeg razgovora u zajedništvu o te dvije priče? Glavni je cilj bio da ljudi spoznaju kako bi se, kao osobe i kao stvorena bića, trebali odnositi prema Božjim riječima i zahtjevima – i da spoznaju položaj koji bi stvoreno biće trebalo zauzeti i stav koji bi trebalo imati kad se suoči s Božjim zahtjevima i kad sluša Božje riječi. To su glavne stvari. To je istina koju ljudi trebaju spoznati i razumjeti iz našeg prošlog razgovora u zajedništvu o te dvije priče. Dakle, nakon što smo razgovarali o te dvije priče, je li vam sada jasno kako se pokoravati Kristu i biti poslušan Njegovim riječima, kakav stav ljudi trebaju imati i kakvo bi trebalo biti njihovo gledište i položaj prema Kristu i prema riječima koje je Krist izgovorio, kao i o tome kako bi se ljudi trebali odnositi prema riječima i zahtjevima koji dolaze od Boga i koje bi istine u tome trebalo razumjeti? (Na prvom mjestu je biti iskren s Kristom, na drugom je naučiti poštovati Krista, a na trećem je biti poslušan Njegovim riječima, slušati riječi Božje svojim srcem.) Upamtili ste ova pravila. Da nisam govorio o tim pravilima, biste li ih vi mogli izvući iz dviju priča koje sam ispripovjedio? (Jedino što možemo zaključiti jest da moramo biti poslušni svemu što Bog kaže.) Sve što vi možete izvući jesu jednostavni, dogmatski i teorijski načini postupanja; vi još uvijek u tome niste u stanju razumjeti ili spoznati istine za kojima ljudi trebaju tragati i koje trebaju razumjeti. Stoga, razgovarajmo potanko u zajedništvu o pričama o Noi i Abrahamu.

I. Noin stav prema Božjim riječima

Razgovarajmo najprije o priči o Noi. Na prošlom smo okupljanju općenito obradili uzroke i ishode priče o Noi. Zašto nismo bili konkretniji? Zato što većina ljudi već poznaje uzroke, ishode i konkretne pojedinosti te priče. Ako postoje pojedinosti koje vam nisu posve jasne, možete ih pronaći u Bibliji. Ono o čemu razgovaramo u zajedništvu nisu konkretne pojedinosti te priče, već to kako se Noa, protagonist priče, odnosio prema Božjim riječima, koje bi aspekte istine ljudi iz toga trebali razumjeti te kakav je bio Božji stav, što je On mislio i kakva je bila Njegova procjena Noe nakon što je vidio svaki Noin potez. To su pojedinosti o kojima bismo trebali razgovarati. Božji stav prema Noi i Njegova procjena onoga što je Noa učinio dovoljni su da nam kažu koje točno standarde Bog zahtijeva od čovječanstva, od onih koji Ga slijede, od onih koje On spašava. Može li se u tome tragati za istinom? Ondje gdje se može tragati za istinom, vrijedno je potanko raščlanjivati, promišljati i o tome razgovarati u zajedništvu. Nećemo se baviti konkretnim potankostima Noine priče. Ono o čemu ćemo danas imati zajedništvo jest istina koju treba tražiti u različitim Noinim stavovima prema Bogu, kao i Božji zahtjevi i namjere koje bi ljudi trebali razumjeti iz Božje procjene Noe.

Noa je bio običan pripadnik ljudskog roda koji je štovao i slijedio Boga. Kad su mu došle Božje riječi, njegov stav nije bio da radi polako, oklijeva i odugovlači. Umjesto toga, slušao je Božje riječi s velikom ozbiljnošću, slušao je svaku Božju izjavu s velikom pomnjom i pozornošću, iskreno slušajući i trudeći se zapamtiti sve što mu je Bog zapovjedio, ne usuđujući se ni najmanje biti nemaran. U njegovom stavu prema Bogu i Božjim riječima bilo je bogobojazno srce, što je pokazivalo da je Bog imao mjesto u njegovom srcu i da se pokoravao Bogu. Pomno je slušao što je Bog rekao, sadržaj Božjih riječi, što ga je Bog zatražio da učini. Slušao je pozorno – ne analizirajući, već prihvaćajući. U njegovom srcu nije bilo odbijanja, odbojnosti ni nestrpljenja; umjesto toga, tiho, pažljivo i pozorno bilježio je u svom srcu svaku riječ i svaku stvar koju je Bog od njega zahtijevao. Nakon što mu je Bog dao svaku uputu, Noa je potanko i na svoj način zabilježio sve što mu je Bog rekao i povjerio. Zatim je ostavio po strani svoje poslove, prekinuo s navikama i planovima svog starog života i počeo se spremati za sve što mu je Bog povjerio da učini i pripremati sav materijal potreban za arku koju mu je Bog rekao da izgradi. Nije se usudio zanemariti nijednu Božju riječ, niti išta što je Bog tražio, nijednu pojedinost onoga što se od njega zahtijevalo u Božjim riječima. Na svoj je način zabilježio glavne točke i pojedinosti svega što je Bog tražio i povjerio mu, a zatim je o njima neprestano promišljao i razmišljao. Zatim je Noa krenuo u potragu za svim materijalima koje je Bog zatražio da on pripremi. Naravno, nakon svake upute koju mu je Bog dao, on je na svoj način napravio podrobne planove i aranžmane za sve što mu je Bog povjerio i naložio da učini – a zatim je, korak po korak, proveo i izvršio svoje planove i aranžmane te svaku pojedinost i pojedini korak onoga što je Bog tražio. Tijekom cijelog procesa, sve što je Noa činio, bilo krupno ili sitno, bilo izvanredno ili ne u očima čovjeka, bilo je ono što mu je Bog naložio da učini i što je Bog izgovorio i zahtijevao. Iz svega što se očitovalo u Noi nakon što je prihvatio Božje poslanje, očito je da njegov stav prema Božjim riječima nije bio samo slušanje i ništa više – a još manje je bio slučaj da je Noa, nakon što je čuo te riječi, izabrao vrijeme kad je bio dobro raspoložen, kad je okruženje bilo pogodno ili kad je trenutak bio povoljan da to izvrši. Umjesto toga, ostavio je po strani sve svoje poslove, prekinuo sa svojom životnom kolotečinom i izgradnju arke koju je Bog naredio učinio najvažnijom u svom svakodnevnom životu i postojanju od tada nadalje te je to u skladu s tim i proveo. Njegov stav prema Božjem poslanju i Božjim riječima nije bio neozbiljan, površan ni hirovit, a još manje je bio stav odbijanja; umjesto toga, pažljivo je slušao Božje riječi i zdušno ih pamtio i o njima promišljao. Njegov stav prema Božjim riječima bio je stav prihvaćanja i pokornosti. Za Boga, to je jedini stav koji On zahtijeva da istinsko stvoreno biće ima prema Njegovim riječima. U tom stavu nije bilo otpora, površnosti, samovolje ni nepromišljenosti, niti je bio okaljan ljudskom voljom; bio je to, u cijelosti i u potpunosti, stav kakav bi stvoreno ljudsko biće trebalo imati.

Nakon što je prihvatio Božje poslanje, Noa je počeo planirati kako izraditi arku koju mu je Bog povjerio. Tražio je razne materijale te ljude i alate potrebne za izgradnju arke. Naravno, to je uključivalo mnogo toga; nije bilo tako lako i jednostavno kao što na to tekst upućuje. U tom predindustrijskom dobu, dobu u kojem se sve radilo ručno, fizičkim radom, nije teško zamisliti koliko je bilo teško izgraditi takvu arku, takvu divovsku građevinu, dovršiti zadatak izgradnje arke kako mu je Bog povjerio. Naravno, način na koji je Noa planirao, pripremao, projektirao i pronalazio razne stvari poput materijala i alata nije bio jednostavan, Noa možda nikada nije vidio tako golem brod. Nakon što je prihvatio to poslanje, čitajući između redaka Božjih riječi i sudeći po svemu što je Bog rekao, Noa je znao da to nije bila jednostavna stvar, ni lak zadatak. To nije bio jednostavan ni lak zadatak – što je to podrazumijevalo? Kao prvo, značilo je da će Noa, nakon što prihvati to poslanje, imati teško breme na svojim plećima. Štoviše, sudeći po tome kako je Bog osobno pozvao Nou i osobno ga uputio kako izgraditi arku, to nije bila obična stvar, nije bila neka sitnica. Sudeći po potankostima svega što je Bog rekao, to nije bilo nešto što bi bilo koja obična osoba mogla podnijeti. Činjenica da je Bog pozvao Nou i zadužio ga da izgradi arku pokazuje važnost koju je Noa imao u Božjem srcu. Što se toga tiče, Noa je, naravno, mogao razumjeti neke Božje namjere – i učinivši to, Noa je shvatio kakav će ga život čekati u godinama koje dolaze i bio je svjestan nekih teškoća s kojima će se susresti. Iako je Noa shvatio i razumio veliku težinu onoga što mu je Bog povjerio i koliko će velike biti kušnje s kojima će se suočiti, nije imao namjeru odbiti, već je umjesto toga bio duboko zahvalan Bogu Jahvi. Zašto je Noa bio zahvalan? Zato što mu je Bog neočekivano povjerio nešto tako značajno i osobno mu rekao i objasnio svaku pojedinost. Još važnije, Bog je Noi također ispričao cijelu priču, od početka do kraja, o tome zašto je arka trebala biti izgrađena. To je bila stvar Božjeg vlastitog plana upravljanja, bila je to Božja vlastita stvar, ali Bog mu je rekao o toj stvari, pa je Noa osjetio njezinu važnost. Ukratko, sudeći po tim raznim znakovima, sudeći po tonu Božjeg govora i raznim aspektima onoga što je Bog prenio Noi, Noa je mogao osjetiti važnost zadatka izgradnje arke koji mu je Bog povjerio, mogao je to dokučiti u svojem srcu i nije se usudio olako to shvatiti niti se usudio previdjeti nijednu pojedinost. Stoga, nakon što je Bog završio s davanjem Svojih uputa, Noa je uobličio svoj plan i prionuo poslu, obavljajući sve pripreme za izgradnju arke, tražeći radnu snagu, pripremajući sve vrste materijala i, u skladu s Božjim riječima, postupno okupljajući razne vrste živih stvorenja u arku.

Cijeli proces izgradnje arke bio je ispunjen poteškoćama. Ostavimo zasad po strani kako je Noa iz godine u godinu prolazio kroz šibajuće vjetrove, užareno sunce i zapljuskujuću kišu, nesnosnu žegu i ciču zimu te kroz četiri godišnja doba koja su se izmjenjivala. Razgovarajmo prvo o tome koliki je kolosalan pothvat bila izgradnja arke, o njegovoj pripremi raznih materijala i o bezbrojnim poteškoćama s kojima se suočavao tijekom izgradnje arke. Što su te poteškoće uključivale? Suprotno ljudskom shvaćanju, neki fizički zadaci nisu uvijek uspijevali iz prve i Noa je morao proći kroz mnoge neuspjehe. Nakon što bi nešto završio, ako bi izgledalo pogrešno, rastavio bi to, a nakon što bi završio s rastavljanjem, morao bi pripremiti materijale i sve ponoviti. Nije to bilo kao u suvremeno doba, gdje se sve radi elektroničkom opremom i, nakon što se postavi, posao se obavlja prema zadanom programu. Kad se takav posao danas obavlja, on je mehaniziran i, kad se stroj uključi, on može obaviti posao. Ali Noa je živio u doba primitivnog društva i sav se posao obavljao ručno; trebalo je sve raditi vlastitim rukama, koristeći oči i um te vlastitu marljivost i snagu. Naravno, ponajviše od svega, ljudi su se trebali oslanjati na Boga; trebali su tragati za Bogom posvuda i u svako doba. U procesu suočavanja sa svakojakim poteškoćama te u danima i noćima provedenim u izgradnji arke, Noa se morao suočiti ne samo s raznim situacijama koje su se događale tijekom dovršavanja tog kolosalnog pothvata, već i s raznim okruženjima oko sebe, kao i s ismijavanjem, klevetama i verbalnim zlostavljanjem drugih. Iako nismo osobno doživjeli te prizore kad su se dogodili, nije li moguće zamisliti neke od raznih poteškoća s kojima se Noa sučeljavao i koje je iskusio te razne izazove s kojima se suočio? Tijekom izgradnje arke, prva stvar s kojom se Noa morao suočiti bio je nedostatak razumijevanja njegove obitelji, njihovo prigovaranje, gunđanje, pa čak i ocrnjivanje. Drugo je bilo klevetanje, ismijavanje i osuđivanje kojem su Nou izvrgnuli ljudi u njegovom okruženju – njegova rodbina, prijatelji i raznorazni ljudi. Ali Noa je imao samo jedan stav, a to je bio da bude poslušan Božjim riječima, da ih provede do samog kraja i da se nikada ne pokoleba u tome. Što je Noa čvrsto odlučio? „Dok god sam živ, dok god se mogu kretati, ne mogu odustati od Božjeg poslanja.” To je bila njegova motivacija da provede veliki pothvat izgradnje arke, kao i njegov stav kad se suočio s Božjim zapovijedima i nakon što je čuo Božje riječi. Suočen sa svakojakim nevoljama, teškim situacijama i izazovima, Noa nije ustuknuo. Čak i kad su neki od njegovih težih građevinskih zadataka često propadali i stvari su bile oštećene, iako se Noa u srcu osjećao uzrujano i tjeskobno, kad bi razmišljao o Božjim riječima, kad bi pomislio na svaku riječ koju mu je Bog zapovjedio i na Božje uzdizanje njega samoga, tada bi se često osjećao izuzetno motiviran: „Ne mogu odustati, ne mogu odbaciti ono što mi je Bog zapovjedio i povjerio; to je Božje poslanje i, budući da sam ga prihvatio, budući da sam čuo riječi koje je Bog izgovorio i glas Božji i budući da sam to prihvatio od Boga, onda bih se trebao potpuno pokoriti, što je ono što bi ljudsko biće trebalo postići.” Dakle, bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočavao, bez obzira na to na kakvo je ruganje ili klevete nailazio, bez obzira na to koliko mu je tijelo postalo iscrpljeno, koliko umorno, nije odustao od onoga što mu je Bog povjerio i neprestano je imao na umu svaku pojedinu riječ onoga što je Bog rekao i zapovjedio. Bez obzira na to kako su se njegova okruženja mijenjala, bez obzira na to koliko je velika bila teškoća s kojom se suočavao, vjerovao je da ništa od toga neće trajati vječno, da samo Božje riječi nikada neće proći i da će se samo ono što je Bog zapovjedio da bude učinjeno zasigurno ostvariti. Noa je u sebi imao istinsku vjeru u Boga i pokornost koju je trebao imati te je nastavio graditi arku koju je Bog od njega zatražio da izgradi. Iz dana u dan, iz godine u godinu, Noa je stario, ali njegova vjera nije slabjela i nije bilo promjene u njegovom stavu i odlučnosti da dovrši Božje poslanje. Iako je bilo trenutaka kada mu je tijelo bilo umorno i iscrpljeno, kada bi se razbolio i kada je u srcu bio slab, njegova odlučnost i ustrajnost u dovršavanju Božjeg poslanja i pokoravanju Božjim riječima nisu se smanjile. Tijekom godina dok je Noa gradio arku, primjenjivao je slušanje i pokoravanje riječima koje je Bog rekao, a također je provodio u djelo važnu istinu da stvoreno biće i obična osoba trebaju dovršiti Božje poslanje. Naizgled, cijeli se proces zapravo sastojao samo od jedne stvari: izgradnje arke, dobrog i potpunog izvršavanja onoga što mu je Bog rekao da učini. Ali što je bilo potrebno da ta stvar bude dobro obavljena i uspješno dovršena? To nije zahtijevalo ljudsku revnost ni njihove parole, a još manje neke zakletve dane iz prolaznog hira, niti ljudsko takozvano divljenje Stvoritelju. To nije zahtijevalo te stvari. Naspram Noine izgradnje arke, ljudsko takozvano divljenje, njihove zakletve, njihova revnost i njihova vjera u Boga u njihovom duhovnom svijetu, sve je to potpuno beskorisno; naspram Noine istinske vjere i istinske pokornosti Bogu, ljudi se čine tako siromašnima i jadnima, a nekoliko doktrina koje razumiju čine se tako šuplje, blijede, nejake i slabe – da ne spominjemo sramotne, vrijedne prezira i nečiste.

Noi je trebalo 120 godina da izgradi arku. Tih 120 godina nije bilo 120 dana, ni 10 godina, ni 20 godina, već desetljećima duže od očekivanog životnog vijeka običnog čovjeka danas. S obzirom na duljinu vremena, teškoću dovršetka i opseg posla, da Noa nije posjedovao istinsku vjeru, da je njegova vjera bila samo misao, polaganje nada, revnost ili neka vrsta nejasnog vjerovanja, bi li arka ikada bila dovršena? Da je njegova pokornost Bogu bila samo usmeno obećanje, da je bila samo bilješka zapisana olovkom, poput onih kakve vi danas pravite, bi li arka mogla biti izgrađena? (Ne bi.) Da njegova pokornost u prihvaćanju Božjeg poslanja nije bila ništa više od volje i odlučnosti, želje, bi li arka mogla biti izgrađena? Da je Noina pokornost Bogu bila samo prolaženje kroz formalnosti odricanja, davanja sebe Bogu i plaćanja cijene, ili samo obavljanje više posla, plaćanje veće cijene i odanost Bogu u teoriji ili u sloganima, bi li arka tada mogla biti izgrađena? (Ne bi.) To bi bilo preteško! Da je Noin stav prema prihvaćanju Božjeg poslanja bio neka vrsta trampe, da ga je Noa prihvatio samo da bi bio blagoslovljen i nagrađen, bi li arka mogla biti izgrađena? Nipošto ne bi! Ljudska revnost može potrajati 10 ili 20 godina, ili 50 ili 60, ali kad su blizu smrti, vidjevši da nisu ništa zadobili, ljudi će izgubiti vjeru u Boga. Ta revnost koja ustraje 20, 50 ili 80 godina ne postaje pokornost ni istinska vjera. To je vrlo tragično. Istinska vjera i istinska pokornost koje se nalaze u Noi, u međuvremenu, upravo su ono što nedostaje današnjim ljudima i upravo su stvari koje današnji ljudi ne vide i koje preziru, ismijavaju ili čak frkću nosom na njih. Pripovijedanje priče o Noi koji gradi arku uvijek nailazi na bujicu rasprava. Svatko može o tome govoriti, svatko ima nešto za reći. Ali nitko ne razmišlja niti pokušava shvatiti što se nalazilo u Noi, kakav je put primjene imao, kakav je stav koji Bog želi i gledište prema Božjim zapovijedima posjedovao ili kakav je karakter imao kad je trebalo slušati i primjenjivati Božje riječi. Zato kažem da današnji ljudi nisu dostojni pripovijedati priču o Noi, jer kad god netko pripovijeda tu priču, prema Noi se odnosi tek kao legendarnoj ličnosti, čak i kao običnom starcu s bijelom bradom. U mislima se pitaju je li takav čovjek doista postojao, kakav je doista bio, i ne pokušavaju dokučiti kako je Noa došao do tih očitovanja nakon što je prihvatio Božje poslanje. Danas, kad se ponovno vraćamo priči o Noinoj izgradnji arke, mislite li da je to velik ili malen događaj? Je li to samo obična priča o starcu koji je u davna vremena izgradio arku? (Ne.) Unutar ljudskog roda, Noa je bio lik koji se bojao Boga, pokoravao Mu se i dovršavao Božje poslanje, najvrjedniji oponašanja; bio je odobren od Boga i trebao bi biti uzor onima koji danas slijede Boga. A što je bilo najdragocjenije kod njega? Imao je samo jedan stav prema Božjim riječima: slušati i prihvatiti, prihvatiti i pokoriti se te se pokoravati do smrti. Upravo taj stav, koji je bio najdragocjeniji od svega, donio mu je Božje odobrenje. Kad se radilo o Božjim riječima, nije bio površan, nije to odrađivao reda radi i nije ih propitivao, analizirao, opirao im se niti ih odbacivao u svojoj glavi, a zatim ih gurao u pozadinu; umjesto toga, slušao ih je iskreno, prihvaćao ih, malo po malo, u svom srcu, a zatim promišljao kako ih provesti u djelo, kako ih konkretno ostvariti, kako ih primijeniti onako kako je izvorno bilo zamišljeno, bez ikakvog odstupanja. I dok je razmišljao o Božjim riječima, govorio je u sebi: „Ovo su riječi Božje, ovo su Božje upute, Božje poslanje, ja sam obvezan dužnošću, moram se pokoriti, ne smijem izostaviti nijednu pojedinost, ne smijem se protiviti nijednoj Božjoj želji, niti smijem previdjeti nijednu pojedinost onoga što je On rekao, inače ne bih bio dostojan zvati se čovjekom, bio bih nedostojan Božjeg poslanja i nedostojan Njegovog uzdizanja. U ovom životu, ako ne uspijem dovršiti sve što mi je Bog rekao i povjerio, ostat će mi samo kajanje. Štoviše, bit ću nedostojan Božjeg poslanja i Njegovog uzdizanja mene i neću imati obraza vratiti se pred Stvoritelja.” Sve što je Noa mislio i promišljao u svom srcu, svako njegovo gledište i svaki njegov stav, sve je to odredilo da je na kraju bio u stanju provesti Božje riječi u djelo, učiniti Božje riječi stvarnošću, učiniti da Božje riječi urode plodom i učiniti da se one ispune i ostvare njegovim napornim radom i pretvore u stvarnost kroz njega te da Božje poslanje ne ostane neispunjeno. Sudeći po svemu što je Noa mislio, svakoj zamisli koja se javila u njegovom srcu i njegovom stavu prema Bogu, Noa je bio dostojan Božjeg poslanja, bio je čovjek od Božjeg povjerenja i onaj na koga je Bog blagonaklono gledao. Bog promatra svaku riječ i djelo ljudi, promatra njihove misli i zamisli. U Božjim očima, to što je Noa mogao tako razmišljati značilo je da ga On nije pogrešno izabrao; Noa je mogao preuzeti breme odgovornosti za Božje poslanje i Božje povjerenje i bio je u stanju dovršiti Božje poslanje: bio je jedini izbor među cijelim čovječanstvom.

U Božjim je očima Noa bio Njegov jedan jedini izbor za ostvarenje tako velikog pothvata kakav je bila izgradnja arke. Što je, dakle, krasilo Nou? Dvije stvari: istinska vjera i istinska pokornost. U Božjem su srcu to mjerila koja On zahtijeva od ljudi. Jednostavno, zar ne? (Da.) „Jedan jedini izbor” posjedovao je te dvije stvari, stvari koje su tako jednostavne – a ipak, osim u Noi, ne nalaze se ni u kome drugom. Neki kažu: „Kako je to moguće? Mi smo se odrekli svojih obitelji i karijera, odustali smo od posla, napredovanja i obrazovanja, napustili smo svoju imovinu i djecu. Pogledajte kolika je naša vjera, koliko ljubimo Boga! Po čemu smo mi lošiji od Noe? Da je Bog od nas zatražio da izgradimo arku – pa, suvremena je industrija visoko razvijena, zar nemamo pristup drvu i mnoštvu alata? I mi možemo raditi pod žarkim suncem ako koristimo strojeve; i mi možemo raditi od zore do sumraka. U čemu je drama oko dovršavanja ovako malog posla? Noi je trebalo sto godina, ali mi bismo to učinili za manje vremena kako Bog ne bi bio zabrinut – trebalo bi nam samo deset godina. Rekao Si da je Noa bio jedan jedini izbor, ali danas ima mnogo savršenih kandidata – ljudi poput nas koji su se odrekli svojih obitelji i karijera, koji imaju istinsku vjeru u Boga, koji se istinski daju – svi su oni savršeni kandidati. Kako Si mogao reći da je Noa bio jedini izbor? Imaš prenisko mišljenje o nama, zar ne?” Postoji li problem s ovim riječima? (Da.) Neki kažu: „U Noino doba znanost i tehnologija još su bile vrlo nerazvijene, nije imao struje, suvremenih strojeva, čak ni najjednostavnije električne bušilice i motorne pile, pa čak ni čavle. Kako je uopće uspio izgraditi arku? Danas imamo sve te stvari. Ne bi li nam bilo nevjerojatno lako dovršiti ovo poslanje? Da nam je Bog progovorio s neba i rekao da izgradimo arku, ma što: jednu – lako bismo ih izgradili deset. To nam ne bi bio nikakav problem, bio bi nam to mačji kašalj. Bože, zapovjedi nam što god Ti želiš. Što god zahtijevaš, reci nam. Tolikima od nas ne bi bilo nimalo teško izgraditi arku! Mogli bismo izgraditi deset, dvadeset, čak stotinu arki. Koliko god Ti želiš.” Jesu li stvari tako jednostavne? (Nisu.) Čim kažem da je Noa bio jedan jedini izbor, neki se žele natezati sa Mnom, nisu uvjereni: „Ti imaš dobro mišljenje o drevnima jer nisu ovdje. Današnji su Ti ljudi pred nosom, ali Ti ne vidiš što je tako dobro u njima. Slijep si za sve dobre stvari koje su današnji ljudi učinili, za sve njihove dobre postupke. Noa je učinio samo jednu sitnicu; nije li to zato što tada nije bilo industrije i sav je fizički rad bio težak, pa Ti smatraš da je ono što je on učinio vrijedno pamćenja, smatraš ga primjerom, uzorom, a slijep si za patnju današnjih ljudi i cijenu koju mi plaćamo za Tebe, i za našu današnju vjeru?” Je li to tako? (Nije.) Bez obzira na doba ili eru, bez obzira na to kakvi uvjeti vladaju u okruženju u kojem ljudi žive, ti materijalni predmeti i opće okruženje ne znače ništa, nisu važni. Što je važno? Najvažnije nije doba u kojem živiš, niti jesi li ovladao nekom vrstom tehnologije, niti koliko si Božjih riječi pročitao ili čuo. Najvažnije je posjeduju li ljudi pravu vjeru, imaju li pravu pokornost. Te su dvije stvari najvažnije i nijedna ne smije nedostajati. Kad biste bili vraćeni u Noino vrijeme, tko bi od vas mogao dovršiti ovo poslanje? Usuđujem se reći da ne biste to mogli ostvariti čak ni kad biste svi vi radili zajedno. Ne biste mogli učiniti ni polovicu. Prije nego što bi sve zalihe uopće bile pripremljene, mnogi od vas bi pobjegli, prigovarajući Bogu i sumnjajući u Njega. Manji broj vas uspio bi ustrajati uz velike poteškoće, ustrajati zbog svoje upornosti, žara i vlastitih zamisli. Ali koliko dugo biste mogli ustrajati? Kakva vam je motivacija potrebna da nastavite? Koliko biste godina izdržali bez prave vjere i prave pokornosti? To ovisi o karakteru. Oni s boljim karakterom i malo savjesti mogli bi izdržati osam ili deset godina, dvadeset ili trideset, ili možda čak i pedeset. Ali nakon pedeset godina, oni bi pomislili u sebi: „Kada Bog dolazi? Kada će doći potop? Kada će se pojaviti znak koji je Bog dao? Cijeli sam život proveo radeći jednu stvar. Što ako potop ne dođe? Mnogo sam patio tijekom života, izdržao sam pedeset godina – to je sasvim dovoljno, Bog se toga neće sjećati niti će to osuditi ako sada odustanem. Dakle, živjet ću svoj život. Bog ne govori niti reagira. Cijeli dan gledam u plavo nebo i bijele oblake i ne vidim ništa. Gdje je Bog? Onaj koji je jednom zagrmio i progovorio – je li to bio Bog? Je li to bila iluzija? Kada će ovo završiti? Boga nije briga. Koliko god zvao u pomoć, sve što čujem je tišina, i On me ne prosvjetljuje niti me vodi kad se molim. Ma, zaboravi!” Bi li i oni dalje imali pravu vjeru? Kako bi vrijeme odmicalo, vjerojatno bi postali sumnjičavi. Razmišljali bi o promjeni, tražili bi izlaz, ostavili bi po strani Božje poslanje i ostavili za sobom svoj prolazni zanos i odustali bi od svojih zavjeta kratkoga daha; želeći kontrolirati vlastitu sudbinu i voditi vlastite živote, potisnuli bi Božje poslanje u drugi plan. A kad bi jednog dana Bog osobno došao da ih potakne, kad bi ih upitao o napretku u izgradnji arke, rekli bi: „Ah! Bog doista postoji! Dakle, Bog doista jest. Moram se baciti na gradnju!” Da Bog nije progovorio, da ih nije požurivao, ne bi to smatrali hitnom stvari; mislili bi da to može pričekati. Takav nepostojan način razmišljanja, taj stav nevoljkog provlačenja – je li to stav koji bi trebali pokazivati ljudi s istinskom vjerom? (Ne.) Pogrešno je imati takav stav, to znači da ne posjeduju istinsku vjeru, a još manje istinsku pokornost. Kad ti je Bog osobno govorio, tvoj bi trenutni žar ukazivao na tvoju vjeru u Boga, ali kad te je Bog ostavio po strani i nije te poticao, nadzirao niti se raspitivao, tvoja bi vjera nestala. Vrijeme bi prolazilo, a kad Bog ne bi govorio niti ti se ukazao, i ne bi provodio nikakve inspekcije tvojeg rada, tvoja bi vjera potpuno nestala; želio bi živjeti svoj život i voditi vlastiti posao, a Božje bi poslanje bilo zaboravljeno u zakutku tvoga uma; tvoj žar, zakletve i odlučnost iz onog vremena ne bi vrijedili ništa. Mislite li vi da bi se Bog usudio povjeriti veliki pothvat nekome takvom? (Ne.) Zašto ne? (Nepouzdan je.) Točno. Jedna riječ: nepouzdan. Ti ne posjeduješ istinsku vjeru. Ti si nepouzdan. I stoga nisi dostojan da ti Bog bilo što povjeri. Neki kažu: „Zašto sam nedostojan? Izvršit ću svako poslanje koje mi Bog povjeri – tko zna, možda bih ga i uspio ostvariti!” U svakodnevnom životu stvari možete raditi nemarno i nije važno ako rezultati malo podbace. Ali stvari koje je Bog povjerio, ono što Bog želi da se ostvari – jesu li one ikada jednostavne? Kad bi bile povjerene glupanu ili varalici, nekome tko je površan u svemu što radi, nekome tko bi, nakon što prihvati poslanje, mogao postupati u lošoj vjeri bilo gdje i bilo kada, ne bi li to odgodilo veliki pothvat? Kad bi se od vas tražilo da birate, kad biste povjeravali veliki pothvat nekome, kakvoj bi osobi to povjerio? Kakvu bi osobu ti izabrao? (Pouzdanu osobu.) U najmanju ruku, ta osoba mora biti pouzdana, imati karakter i, bez obzira na vrijeme ili na to na kolike poteškoće nailazi, uložila bi srce i dušu da dovrši ono što si joj ti povjerio i podnijela bi ti izvješće o tome. Ako je to vrsta osobe koju bi ljudi izabrali da joj povjere zadatak, koliko više to vrijedi za Boga! Dakle, za ovaj veliki događaj, uništenje svijeta potopom, događaj koji je zahtijevao izgradnju arke i nekoga dostojnog da preživi i ostane, koga bi Bog izabrao? Prvo, u teoriji, izabrao bi nekoga tko je podoban da ostane, tko je podoban da živi u sljedećem dobu. U stvarnosti, prije svega, ta osoba mora biti sposobna poslušati Božje riječi, mora imati istinsku vjeru u Boga i odnositi se prema svemu što je Bog rekao – bez obzira na to o čemu se radilo, je li to bilo u skladu s njezinim vlastitim predodžbama, je li joj bilo po ukusu, je li se slagalo s njezinom vlastitom voljom – kao prema riječima Božjim. Što god Bog od nje zatražio, nikada ne bi smjela nijekati identitet Boga, uvijek se mora smatrati stvorenim bićem i uvijek se mora odnositi prema poslušnosti Božjim riječima kao prema svetoj dužnosti; to je vrsta osobe kojoj Bog povjerava ovaj poseban pothvat. U Božjem je srcu Noa bio upravo takva osoba. Ne samo da je bio netko dostojan da ostane u novom dobu, već je bio i netko tko je mogao nositi veliku odgovornost, tko se mogao pokoriti Božjim riječima, bez kompromisa, do samoga kraja, i tko bi iskoristio svoj život da dovrši ono što mu je Bog povjerio. To je ono što je On pronašao u Noi. Od trenutka kad je Noa prihvatio Božje poslanje, pa sve do trenutka kad je dovršio svaki pojedini zadatak koji mu je bio povjeren – tijekom cijelog tog razdoblja, Noina vjera i njegov stav pokornosti prema Bogu odigrali su potpuno ključnu ulogu; bez te dvije stvari, posao ne bi mogao biti dovršen i ovo poslanje ne bi bilo ostvareno.

Da je Noa, tijekom prihvaćanja Božjeg poslanja, imao vlastite zamisli, planove i predodžbe, kako bi se cijeli pothvat promijenio? Kao prvo, suočen sa svakom pojedinošću koju mu je Bog prenio – specifikacijama i vrstama materijala, načinima i metodama izgradnje cijele arke te mjerilima i dimenzijama cijele arke – bi li Noa, kad je sve to čuo, pomislio: „Koliko bi godina trebalo da se izgradi nešto tako veliko? Koliko bi truda i muke trebalo da se pronađu svi ti materijali? Bio bih iscrpljen! Takva bi mi iscrpljenost sigurno skratila život, zar ne? Pogledaj koliko sam star, a Bog mi ne da mira i traži od mene da učinim nešto tako zahtjevno – bih li to mogao podnijeti? Pa, učinit ću to, ali imam ja jedan trik u rukavu: općenito ću učiniti kako Bog kaže. Bog je rekao da nađem vrstu vodootpornog bora. Čuo sam za mjesto gdje ga mogu nabaviti, ali je prilično daleko i opasno. Pronaći ga i nabaviti zahtijevat će mnogo truda, pa što ako u blizini nađem sličnu vrstu kao zamjenu, neku koja je manje-više ista? Bilo bi manje rizično i zahtijevalo bi manje truda – i to bi bilo u redu, zar ne?” Je li Noa imao takve zamisli? Da jest, bi li to bila prava pokornost? (Ne.) Na primjer: Bog je rekao da arka treba biti visoka stotinu metara. Bi li on, čuvši to, pomislio: „Sto metara je previsoko, nitko se ne bi mogao popeti. Ne bi li bilo po život opasno penjati se i raditi na njoj? Zato ću arku napraviti malo nižom, recimo pedeset metara. To će biti manje opasno i ljudima će biti lakše popeti se. To bi bilo u redu, zar ne?” Bi li Noa imao takve misli? (Ne.) Dakle, da jest, mislite li vi da bi Bog izabrao pogrešnu osobu? (Da.) Noina istinska vjera i pokornost Bogu omogućile su mu da ostavi po strani vlastitu volju; čak i da je imao takve misli, nikada ne bi postupio prema njima. U tom je pogledu Bog znao da je Noa pouzdan. Prvo, Noa ne bi unosio nikakve promjene u pojedinosti koje je Bog odredio, niti bi dodavao ikakve vlastite zamisli, a još manje bi mijenjao bilo koju od pojedinosti koje je Bog odredio radi vlastite osobne koristi; umjesto toga, sve što je Bog tražio on bi provodio od riječi do riječi i, bez obzira na to koliko je bilo teško nabaviti materijale za izgradnju arke, bez obzira na to koliko je posao bio težak ili iscrpljujuć, dao bi sve od sebe i upotrijebio svu svoju energiju da ga pravilno dovrši. Nije li to ono što ga je činilo pouzdanim? I je li to bilo stvarno očitovanje njegove istinske pokornosti Bogu? (Da.) Je li ta pokornost bila potpuna? (Da.) I nije bila okaljana ničim, nije sadržavala nikakve njegove vlastite sklonosti, nije bila okaljana osobnim planovima, a još manje osobnim predodžbama ili interesima; umjesto toga, bila je to čista, jednostavna, potpuna pokornost. I je li to bilo lako postići? (Nije.) Neki se možda ne bi složili: „Što je tu tako teško? Ne uključuje li to samo nerazmišljanje, biti poput robota, raditi što god Bog kaže – nije li to lako?” Kad dođe vrijeme za djelovanje, nastaju poteškoće; ljudske se misli stalno mijenjaju, ljudi uvijek imaju vlastite sklonosti i stoga su skloni sumnjati mogu li se Božje riječi ostvariti; lako im je prihvatiti Božje riječi kad ih čuju, ali kad dođe vrijeme za postupanje, postaje teško; čim počnu muke, skloni su postati negativni i nije im lako pokoriti se. Očito je, dakle, da su Noin karakter te njegova istinska vjera i pokornost doista vrijedni oponašanja. Dakle, je li vam sada jasno kako je Noa reagirao i pokorio se kad se suočio s Božjim riječima, zapovijedima i zahtjevima? Ta pokornost nije bila okaljana osobnim zamislima. Noa je od sebe zahtijevao potpunu pokornost, poslušnost i provođenje Božjih riječi bez zastranjivanja, bez korištenja lukavih trikova ili pokušaja da se pravi pametnim, bez visokog mišljenja o sebi, bez pomisli da bi mogao davati prijedloge Bogu, da bi mogao dodavati vlastite zamisli Njegovim zapovijedima i bez unošenja vlastitih dobrih namjera. Nije li to ono što treba primjenjivati kada se pokušava postići potpuna pokornost?