Koliko je Noi trebalo da izgradi arku nakon što mu je Bog to zapovjedio? (Sto dvadeset godina.) Tijekom tih 120 godina, Noa je radio jedno: gradio je arku i sakupljao razne vrste živih stvorenja. Iako je to bio samo jedan, a ne mnogo različitih zadataka, taj je jedan zadatak u sebi sadržavao ogromnu količinu rada. Koja je, dakle, bila svrha toga? Zašto je gradio tu arku? Koji je bio cilj i značaj toga? Bilo je to zato da bi svaka vrsta živih stvorenja mogla preživjeti kad Bog uništi svijet potopom. Dakle, Noa je to činio kako bi, prije Božjeg uništenja svijeta, pripremio sve za opstanak svake vrste živih stvorenja. A je li za Boga to bila vrlo hitna stvar? Je li u tonu Božjega govora i u biti onoga što je Bog zapovjedio Noa mogao čuti da je Bog nestrpljiv i da je Njegova namjera hitna? (Da.) Recimo, na primjer, da vam je rečeno: „Dolazi kuga. Počela se širiti vanjskim svijetom. Imate jednu stvar za učiniti, i tu valja biti brz: požurite kupiti hranu i maske. To je sve!” Što čujete u ovome? Je li hitno? (Jest.) Kada bi to, dakle, trebalo učiniti? Trebate li čekati do sljedeće godine, godine nakon toga ili nekoliko godina od sada? Ne – to je hitan zadatak, važna stvar. Ostavite sve drugo po strani i prvo se pobrinite za ovo. Je li to ono što čujete iz ovih riječi? (Da.) Što bi, dakle, trebali učiniti oni koji su pokorni Bogu? Trebali bi odmah ostaviti po strani zadatak kojim se trenutno bave. Ništa drugo nije važno. Bog je vrlo nestrpljiv u pogledu onoga što je upravo zapovjedio da se učini; ne bi trebali gubiti vrijeme nego bi se trebali posvetiti obavljanju i izvršavanju ovog zadatka koji je Bogu hitan i koji Boga zaokuplja; trebali bi ga dovršiti prije nego što se prihvate drugih poslova. To znači biti pokoran. Ali ako ti to raščlanjuješ razmišljajući: „Dolazi kuga? Širi se? Ako se širi, neka se širi – ne širi se na nas. Ako se proširi, onda ćemo se time baviti. Kupovati maske i hranu? Maske su uvijek dostupne. I nije bitno nosite li ih ili ne. Hranu još uvijek imamo, zašto se brinuti o tome? Čemu žurba? Pričekajmo dok kuga ne stigne. Trenutno imamo prečeg posla”, je li to pokornost? (Nije.) Što je to? To se zajednički naziva buntovništvom. Točnije, to je ravnodušnost, protivljenje, raščlamba i ispitivanje, kao i prezir u srcu, mišljenje da se to nikada ne bi moglo dogoditi i nevjerovanje da je to stvarno. Postoji li istinska vjera u takvom stavu? (Ne.) Njihovo je opće stanje sljedeće: u pogledu Božjih riječi i prema istini, oni uvijek imaju stav odugovlačenja, ravnodušnosti, nemara; u svom srcu, oni to uopće ne smatraju važnim. Oni misle: „Slušat ću stvari koje Ti kažeš, a koje se odnose na istinu, i Tvoje uzvišene propovijedi – neću oklijevati da ih zabilježim kako ih ne bih zaboravio. Ali stvari koje Ti kažeš o kupovini hrane i maski ne odnose se na istinu, pa ih mogu odbaciti, mogu ih ismijavati u svom srcu i mogu se prema Tebi odnositi s ravnodušnošću i ignorirati Te; dovoljno je da slušam samo svojim ušima, ali ono što mislim u svom srcu nije Tvoja briga, to se Tebe ne tiče.” Je li to bio Noin stav prema Božjim riječima? (Ne.) Što pokazuje da on nije bio takav? Moramo razgovarati o ovome; to će te naučiti da je Noin stav prema Bogu bio potpuno drugačiji. I postoje činjenice koje to dokazuju.

U to predindustrijsko doba, kad se sve moralo izvoditi i dovršavati ručno, svaki je ručno obavljan rad bio vrlo naporan i dugotrajan. Kad je Noa čuo Božje poslanje, kad je čuo sve što je Bog opisao, osjetio je ozbiljnost te stvari i težinu situacije. Znao je da će Bog uništiti svijet. A zašto je to namjeravao učiniti? Zato što su ljudska bića bila toliko zla, nisu vjerovala u Božju riječ, čak su je i nijekala, i Bog se gnušao toga čovječanstva. Je li se Bog gnušao toga čovječanstva samo dan ili dva? Je li Bog, vođen trenutnim porivom, rekao: „Danas Mi se ne sviđa ovo čovječanstvo. Uništit ću ovo čovječanstvo, zato se primi posla i sagradi Mi arku”? Je li tako? Nije. Nakon što je čuo Božje riječi, Noa je shvatio što je Bog mislio. Bog se nije gnušao toga čovječanstva samo dan ili dva; On ga je žarko želio uništiti kako bi čovječanstvo moglo početi iznova. Ali ovaj put, Bog nije želio ponovno stvoriti drugo čovječanstvo; umjesto toga, dopustio je Noi da bude dovoljno sretan da preživi kao gospodar sljedećeg doba, kao praotac čovječanstva. Jednom kad je shvatio taj aspekt Božjeg značenja, Noa je iz dubine srca mogao osjetiti hitnu namjeru Božju, mogao je osjetiti Božju hitnost – i tako, dok je Bog govorio, osim što je slušao pažljivo, pomno i marljivo, Noa je u srcu osjetio još nešto. Što je osjetio? Hitnost, osjećaj koji bi istinsko stvoreno biće trebalo osjetiti nakon što shvati hitne namjere Stvoritelja. I tako, što je Noa pomislio u svom srcu, nakon što mu je Bog zapovjedio da sagradi arku? Pomislio je: „Od danas nadalje, ništa nije važno kao gradnja arke, ništa nije važnije i hitnije od toga. Čuo sam riječi iz srca Stvoriteljeva, osjetio sam Njegovu hitnu namjeru, stoga ne smijem odgađati; moram što brže sagraditi arku o kojoj je Bog govorio i koju je tražio.” Kakav je bio Noin stav? Stav u kojem se nije usuđivao biti nemaran. A na koji je način izvršio gradnju arke? Bez odgode. Svaku pojedinost onoga što je Bog rekao i naložio proveo je i izvršio što je brže mogao i svom svojom snagom, bez imalo površnosti. Ukratko, Noin stav prema zapovijedi Stvoritelja bio je pokornost. Nije se prema njoj odnosio bezbrižno, u njegovu srcu nije bilo otpora niti je bilo ravnodušnosti. Umjesto toga, marljivo je pokušavao razumjeti namjeru Stvoritelja, pamteći svaku pojedinost. Kad je shvatio Božju hitnu namjeru, odlučio je ubrzati korak, što brže dovršiti ono što mu je Bog povjerio. Što je značilo to „što brže”? Značilo je dovršiti, u što kraćem vremenu, posao za koji bi prije trebao mjesec dana, obaviti ga možda tri ili pet dana prije roka, bez ikakvog odugovlačenja ili najmanjeg odgađanja, već gurajući cijeli projekt naprijed najbolje što je mogao. Naravno, dok je obavljao svaki posao, trudio se najviše što je mogao smanjiti gubitke i pogreške i ne raditi nijedan posao tako da bi ga morao ponavljati; također je svaki zadatak i postupak dovršavao na vrijeme i dobro ih obavljao, jamčeći kvalitetu. To je bilo istinsko očitovanje toga da nije odugovlačio. Dakle, koji je bio preduvjet da on ne odugovlači? (Čuo je Božju zapovijed.) Da, to je bio preduvjet i kontekst za to. A zašto je Noa mogao ne odugovlačiti? Neki kažu da je Noa posjedovao istinsku pokornost. Dakle, što je on posjedovao, a što mu je omogućilo da postigne takvu istinsku pokornost? (Vodio je računa o Božjem srcu.) Točno! To znači imati srca! Ljudi koji imaju srca sposobni su voditi računa o Božjem srcu; oni bez srca su prazne ljušture, budale, oni ne znaju kako voditi računa o Božjem srcu. Oni razmišljaju ovako: „Nije me briga koliko je to Bogu hitno, ja ću to raditi kako ja hoću – u svakom slučaju, nisam besposlen niti lijen.” Takav stav, takva negativnost, potpuni nedostatak proaktivnosti – to nije netko tko vodi računa o Božjem srcu, niti on razumije kako voditi računa o Božjem srcu. U tom slučaju, posjeduje li takva osoba istinsku vjeru? Zasigurno ne. Noa je vodio računa o Božjem srcu, imao je istinsku vjeru i stoga je mogao dovršiti Božje poslanje. Stoga nije dovoljno samo prihvatiti Božje poslanje i biti voljan uložiti nešto truda. Morate također voditi računa o Božjim namjerama, dati sve od sebe i biti odani – što zahtijeva da imate savjest i razum; to je ono što bi ljudi trebali imati, a što se našlo u Noi. Što kažete, koliko bi godina u to vrijeme trebalo da se sagradi tako velika arka da je Noa odugovlačio i da nije imao nikakav osjećaj hitnosti, nikakvu tjeskobu ni učinkovitost? Bi li bila dovršena za stotinu godina? (Ne bi.) Trebalo bi nekoliko naraštaja neprestane gradnje. S jedne strane, gradnja čvrstog objekta poput arke trajala bi godinama; štoviše, isto bi vrijedilo i za prikupljanje i brigu o svim živim stvorenjima. Je li bilo lako prikupiti ta stvorenja? (Ne.) Nije bilo. I tako, nakon što je čuo Božje zapovijedi i shvatio Božju hitnu namjeru, Noa je osjetio da to neće biti ni lako ni jednostavno. Shvatio je da to mora ostvariti prema Božjim željama i dovršiti poslanje koje mu je Bog dao, kako bi Bog bio zadovoljan i miran te kako bi sljedeći korak Božjeg djela mogao teći glatko. Takvo je bilo srce Noino. A kakvo je to srce bilo? Bilo je to srce koje je vodilo računa o Božjim namjerama. Sudeći prema Noinom ponašanju pri gradnji arke, on je svakako bio čovjek velike vjere i stotinu godina nije gajio nikakve sumnje u Božju riječ. Na što se oslanjao? Oslanjao se na svoju vjeru u Boga i pokornost Njemu. Noa se mogao potpuno pokoriti. Koje su pojedinosti njegove potpune pokornosti? Njegovo vođenje računa. Imate li vi to srce? (Ne.) U stanju ste izgovarati doktrine i izvikivati parole, ali niste u stanju praktično postupati, a kad se suočite s poteškoćama, ne možete provesti Božje zapovijedi u djelo. Kad govorite, govorite vrlo jasno, ali kad prijeđete s riječi na djela i suočite se s nekom poteškoćom, postanete negativni, a kad malo patite, počnete se žaliti, želeći jednostavno odustati. Da osam ili deset godina nije bilo jake kiše, postali biste negativni i sumnjali u Boga, a da prođe još dvadeset godina bez jake kiše, biste li i dalje bili negativni? Noa je proveo više od stotinu godina gradeći arku i nikada nije postao negativan niti je sumnjao u Boga, samo je nastavio graditi arku. Tko bi to, osim Noe, mogao učiniti? U čemu ste vi manjkavi? (Ne posjedujemo normalnu ljudskost ni savjest.) Točno. Vi ne posjedujete Noin karakter. Koliko je istina Noa razumio? Mislite li da je razumio više istina od vas? Vi ste čuli toliko propovijedi. Otajstva Božjeg utjelovljenja, stvarna priča o tri etape Božjeg djela, Božji plan upravljanja; ovo su najviša i najdublja otajstva izražena čovječanstvu i sve vam je to pojašnjeno, pa kako to da još uvijek ne posjedujete Noinu ljudskost i niste u stanju učiniti ono što je Noa mogao učiniti? Vaša vjera i ljudskost toliko su lošije od Noinih! Može se reći da nemate istinsku vjeru, ni minimum savjesti ili razuma koji bi valjalo posjedovati unutar ljudskosti. Iako ste slušali mnoge propovijedi i naizgled razumijete istine, kakvoća vaše ljudskosti i vaša iskvarena narav ne mogu se odmah promijeniti slušanjem više propovijedi ili razumijevanjem istina. Bez razlučivanja o tim stvarima, ljudi smatraju da nisu puno lošiji od svetaca iz davnine, misleći u sebi: „I mi sada prihvaćamo Božje poslanje i slušamo riječ Božju iz samih Božjih usta. Također ozbiljno shvaćamo svaku stvar koju Bog od nas traži da učinimo. Svi skupa razgovaraju u zajedništvu o tim stvarima, a zatim obavljaju posao planiranja, raspoređivanja i provođenja. Po čemu se mi razlikujemo od svetaca iz davnine?” Je li razlika koju sada vidite velika ili ne? Ogromna je, prvenstveno u pogledu karaktera. Današnji su ljudi toliko iskvareni, sebični i prezira vrijedni! Neće ni prstom mrdnuti ako od toga nemaju koristi! Njima je veoma naporno činiti dobro i pripremati dobra djela! Voljni su vršiti dužnost, ali nemaju snagu volje, voljni su patiti, ali ne mogu to podnijeti, željeli bi platiti cijenu, ali to ne mogu, voljni su primijeniti istinu, ali je ne mogu provesti, i željeli bi ljubiti Boga, ali to ne mogu provesti u djelo. Recite Mi, koliko samo toga nedostaje ovakvoj vrsti ljudskosti! Koliko se istine mora razumjeti i posjedovati da bi se to nadoknadilo?

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o Noinom vođenju računa o Božjim namjerama, što je bio dragocjen dio njegove ljudskosti. Postoji i još nešto – što je to? Nakon što je čuo Božje riječi, Noa je saznao jednu činjenicu; isto tako, saznao je i koji je Božji plan. Plan nije bio jednostavno izgraditi arku koja bi služila kao spomenik, ili stvoriti zabavni park, ili napraviti neku veliku građevinu kao znamenitost – nije bilo tako. Iz onoga što je Bog rekao, Noa je saznao jednu činjenicu: Bog se gnušao toga čovječanstva, koje je bilo opako, i odlučio je da to čovječanstvo bude uništeno potopom. Oni koji bi preživjeli do sljedećeg doba, u međuvremenu, bili bi spašeni od potopa ovom arkom; ona bi im omogućila da prežive. A što je bila ključna stvar u toj činjenici? Da će Bog uništiti svijet potopom, da je namjeravao da Noa sagradi arku i preživi i da svaka vrsta živih stvorenja preživi, ali da čovječanstvo bude uništeno. Je li to bilo nešto veliko? To nije bila neka beznačajna obiteljska stvar, niti neka manja stvar koja se tiče pojedinca ili plemena; umjesto toga, bila je riječ o velikom zahvatu. Kakvom velikom zahvatu? Onom koji se odnosio na Božji plan upravljanja. Bog se spremao učiniti nešto veliko, nešto što je uključivalo cijelo čovječanstvo i što se odnosilo na Njegovo upravljanje, na Njegov stav prema čovječanstvu i na sudbinu čovječanstva. To je treća informacija koju je Noa saznao dok mu je Bog povjeravao taj pothvat. A kakav je bio Noin stav kad je to čuo iz Božjih riječi? Je li to bio stav vjere, sumnje ili potpune nevjerice? (Stav vjere.) Do koje je mjere vjerovao? I koje činjenice dokazuju da je u to vjerovao? (Čuvši Božje riječi, počeo ih je provoditi u djelo i sagradio arku kako je Bog rekao, što znači da je njegov stav prema Božjim riječima bio stav vjere.) Iz svega što se očitovalo u Noi – od razine izvršenja i provedbe nakon što je Noa prihvatio ono što mu je Bog povjerio, do činjenice onoga što je na kraju postignuto – može se vidjeti da je Noa u potpunosti vjerovao u svaku riječ koju je Bog izgovorio. Zašto je u potpunosti vjerovao? Kako to da nije imao sumnji? Kako to da nije pokušavao analizirati, da to nije ispitivao u svom srcu? Na što se to odnosi? (Na vjeru u Boga.) Točno, to je bila Noina istinska vjera u Boga. Stoga, kad se radilo o svemu što je Bog govorio i svakoj Njegovoj riječi, Noa nije samo slušao i prihvaćao; umjesto toga, imao je istinsku spoznaju i vjeru u dubini svog srca. Iako mu Bog nije rekao razne pojedinosti, poput toga kada će doći potopne vode, ili koliko će godina proći prije nego što dođu, ili kolikih će razmjera biti ti potopi, ili kako će biti nakon što Bog uništi svijet, Noa je vjerovao da je sve što je Bog rekao već postalo činjenica. Noa se nije prema Božjim riječima odnosio kao prema priči ili mitu, ili nekoj izreci, ili pak zapisu, već je u dubini svog srca vjerovao i bio siguran da će Bog to učiniti i da nitko ne može promijeniti ono što Bog odluči postići. Noa je smatrao da ljudi mogu imati samo jedan stav prema Božjim riječima i onome što Bog želi postići, a to je prihvatiti tu činjenicu, pokoriti se onome što Bog zapovijeda i dobro izvršiti zadatke koje Bog od njih traži – to je bio njegov stav. I upravo zato što je Noa imao takav stav – ne analizirajući, ne ispitujući, ne sumnjajući, već vjerujući iz dubine srca, a zatim odlučivši izvršiti ono što je Bog zahtijevao i dati svoj doprinos onome što je Bog želio da bude postignuto – upravo zbog toga je činjenica izgradnje arke te prikupljanja i preživljavanja svake vrste živih stvorenja postala stvarnost. Da je Noa, kad je čuo Boga kako kaže da će uništiti svijet potopom, bio sumnjičav te da se nije usudio u to potpuno vjerovati, jer to nije vidio i nije znao kada će se dogoditi, budući da je bilo mnogo nepoznanica, bi li to utjecalo na njegovo stanje uma i uvjerenje u gradnju arke, bi li se ono promijenilo? (Da.) Kako bi se promijenilo? Dok je gradio arku, možda je fušario, možda je zanemarivao Božje upute, ili ne bi prikupio svaku vrstu živih stvorenja u arku kako je Bog tražio; Bog je rekao da mora biti jedan mužjak i jedna ženka, na što bi on mogao reći: „Za neke od njih dovoljno je imati samo ženku. Neke ne mogu pronaći, pa zaboravi na njih. Tko zna kada će se dogoditi potop koji uništava svijet.” Veliki pothvat gradnje arke i prikupljanja svake vrste živih stvorenja trajao je sto i dvadeset godina. Bi li Noa ustrajao tih sto i dvadeset godina da nije imao istinsku vjeru u Božje riječi? Nipošto ne bi. Uz ometanje iz vanjskog svijeta i razne pritužbe članova njegove obitelji, za nekoga tko ne vjeruje da su Božje riječi činjenica, čin gradnje arke bio bi vrlo težak za ostvariti, a kamoli ako bi trajao sto i dvadeset godina. Prošli put sam vas pitao je li sto i dvadeset godina dugo. Svi ste rekli da jest. Pitao sam vas koliko biste izdržali, a kad sam na kraju pitao biste li izdržali petnaest dana, nitko od vas nije rekao da bi, i srce Mi je klonulo. Vi ste daleko lošiji od Noe. Niste mu ni do koljena, ne posjedujete ni desetinu njegove vjere. Kako ste samo jadni! S jedne strane, vaša ljudskost i integritet su preniski. S druge strane, može se reći da je vaša težnja za istinom u osnovi nepostojeća. I tako, vi niste sposobni proizvesti istinsku vjeru u Boga, niti imate istinsku pokornost. Pa kako ste onda uspjeli izdržati do sada – zašto, dok vam Ja besjedim, vi još uvijek sjedite i slušate? U vama se nalaze dva aspekta. S jedne strane, većina vas još uvijek želi biti dobra; ne želite biti loši ljudi. Želite ići dobrim putem. Imate tu malu odlučnost, imate tu malu dobru težnju. Istovremeno, većina vas se boji smrti. Do koje se mjere bojite smrti? Na najmanji znak nevolje u vanjskom svijetu, neki od vas ulažu dodatni napor u vršenje svoje dužnosti; kad se stvari smire, prepuštaju se ugodi i ulažu daleko manje truda u svoju dužnost; uvijek ugađaju svom tijelu. U usporedbi s istinskom vjerom Noinom, ima li imalo istinske vjere u onome što se očituje u vama? (Nema.) I Ja tako mislim. Čak i ako ima malo vjere, ona je patetično mala i ne može izdržati ispit kušnji.

Nikada nisam stvarao nikakve radne aranžmane, ali često sam čuo da im prethode ovakve riječi: „Trenutno su razne zemlje u ozbiljnom neredu, svjetski trendovi postaju sve opakiji i Bog će kazniti ljudsku rasu; trebali bismo vršiti svoju dužnost na način koji je u skladu s mjerilom, čineći to i to, i ponuditi svoju odanost Bogu.” „Ovih dana pošasti postaju sve teže, okruženje sve nepovoljnije, katastrofe sve ozbiljnije, ljudi se suočavaju s prijetnjom bolesti i smrti, i samo ako vjerujemo u Boga i više se molimo pred Bogom izbjeći ćemo pošast, jer samo je Bog naše utočište. Danas, suočeni s takvim okolnostima i takvim okruženjem, trebali bismo pripremati dobra djela čineći to i to, i opremati se istinom čineći to i to – to je prijeko potrebno.” „Ovogodišnja najezda štetočina bila je posebno teška, čovječanstvo će se suočiti s glađu, a uskoro će se susresti s pljačkom i društvenom nestabilnošću, stoga bi oni koji vjeruju u Boga trebali često dolaziti pred Boga moliti se i tražiti Božju zaštitu te moraju održavati normalan crkveni život i normalan duhovni život.” I tako dalje. A onda, nakon što se izgovori predgovor, počinju konkretni aranžmani. Svaki put su ti predgovori odigrali pravovremenu i odlučujuću ulogu u vjeri ljudi. Zato se pitam, ne bi li se radni aranžmani proveli da nije bilo tih predgovora i izjava? Bez tih predgovora, ne bi li radni aranžmani bili radni aranžmani? Ne bi li postojao razlog da budu izdani? Odgovor na ta pitanja zasigurno je ne. Ono što sada želim znati jest: koju svrhu ljudi imaju u vjerovanju u Boga? Koje je uopće značenje njihove vjere u Boga? Razumiju li oni, ili ne, činjenice za koje Bog želi da postanu stvarnost? Kako bi se ljudi trebali odnositi prema Božjim riječima? Kako bi se trebali odnositi prema svemu što Stvoritelj traži? Jesu li ta pitanja vrijedna razmatranja? Kada bi se ljudi mjerili prema Noinom mjerilu, po Mom mišljenju nijedan od njih ne bi zaslužio naziv „stvoreno biće”. Ne bi bili dostojni doći pred Boga. Kad bi se vjera i pokornost današnjih ljudi mjerile Božjim stavom prema Noi i mjerilima po kojima je Bog izabrao Nou, bi li Bog mogao biti zadovoljan njima? (Ne.) Daleko su od toga! Ljudi uvijek govore da vjeruju u Boga i štuju Ga, ali kako se ta vjera i štovanje očituju u njima? Zapravo, očituju se kao njihova ovisnost o Bogu, kao njihovi zahtjevi prema Njemu, kao i njihovo pravo buntovništvo protiv Njega, pa čak i njihov prezir prema utjelovljenom Bogu. Može li se sve to smatrati prezirom čovječanstva prema istini i otvorenim kršenjem načela? Upravo je tako – to je bit svega toga. Svaki put kad radni aranžmani sadrže te riječi, dolazi do porasta „vjere” ljudi; svaki put kad budu izdani radni aranžmani, kad ljudi shvate zahtjeve i značenje radnih aranžmana i sposobni su ih provesti, tada vjeruju da je došlo do porasta njihove razine pokornosti, da sada posjeduju pokornost – ali posjeduju li oni, zapravo, uistinu vjeru i istinsku pokornost? I što je uopće ta navodna vjera i pokornost kad se mjeri Noinim mjerilom? Zapravo je to vrsta transakcije. Kako bi se to uopće moglo smatrati vjerom i istinskom pokornošću? Koja je to takozvana istinska vjera ljudi? „Posljednji su dani – nadam se da će Bog uskoro djelovati! Kakav je to blagoslov što ću biti ovdje kad Bog uništi svijet, što ću imati sreću preostati i neću trpjeti pustošenje uništenja. Bog je tako dobar, On toliko voli ljude, Bog je tako velik! Toliko je uzvisio čovjeka, Bog je uistinu Bog, samo Bog može činiti takve stvari.” A njihova takozvana istinska pokornost? „Sve što Bog kaže je ispravno. Čini što god On traži; ako ne, bit ćeš bačen u nesreću i bit će ti kraj, nitko te neće moći spasiti.” Njihova vjera nije istinska vjera, a njihova pokornost također nije istinska pokornost – to su samo laži.

Danas gotovo svatko na svijetu zna za Noinu gradnju arke, zar ne? Ali koliko ljudi je svjesno stvarne priče? Koliko ljudi razumije istinsku vjeru i pokornost Noe? I tko zna – i koga je briga – kakva je bila Božja procjena Noe? Nitko na to ne obraća pozornost. Što to pokazuje? Pokazuje da ljudi ne teže istini i ne vole pozitivne stvari. Prošli put, nakon što sam u zajedništvu govorio o pričama o te dvije osobe, je li se itko vratio Bibliji da pročita potankosti tih priča? Jeste li bili ganuti kad ste čuli priče o Noi, Abrahamu i Jobu? (Da.) Zavidite li toj trojici? (Da.) Želite li biti poput njih? (Da.) Dakle, jeste li imali potanke razgovore u zajedništvu o njihovim pričama, o biti njihovog ponašanja, njihovom stavu prema Bogu te njihovoj vjeri i pokornosti? Odakle bi trebali krenuti ljudi koji žele biti poput takvih ljudi? Priču o Jobu prvi sam put čitao davno, a imao sam i nešto razumijevanja o pričama o Noi i Abrahamu. Svaki put kad čitam i u Svom srcu razmišljam o onome što su ta tri čovjeka očitovala, što im je Bog rekao i učinio te o njihovim različitim stavovima, osjećam kao da ću proplakati – ganut sam. Dakle, što je vas ganulo kad ste ih čitali? (Nakon što sam poslušala Božji razgovor u zajedništvu, konačno sam spoznala da je Job, dok je prolazio kroz svoje kušnje, mislio da Bog pati zbog njega, a kako nije želio da Bog pati, prokleo je sam dan svog rođenja. Svaki put kad to pročitam, osjetim da je Job uistinu vodio računa o Božjim namjerama i osjećam se vrlo ganuto.) Što još? (Noa je prošao kroz takve teškoće gradeći arku, a ipak je bio u stanju pokazati da vodi računa o Božjim namjerama. Abrahamu je darovano dijete u stotoj godini i bio je ispunjen radošću, ali kad je Bog od njega zatražio da prinese svoje dijete, bio je u stanju poslušati i pokoriti se, a mi to ne možemo. Mi nemamo ljudskost, savjest ni razum Noe ili Abrahama. Ispunjen sam divljenjem kad čitam njihove priče i oni su nam uzori koje trebamo slijediti.) (Prošli put kad si Ti govorio u zajedništvu, spomenuo si da je Noa bio u stanju ustrajati 120 godina u gradnji arke i da je savršeno dovršio stvari koje mu je Bog zapovjedio te da nije iznevjerio Božja očekivanja. Uspoređujući to sa svojim stavom prema svojoj dužnosti, vidim da nemam nimalo ustrajnosti. Zbog toga se osjećam krivim, ali i ganutim.) Svi ste ganuti, zar ne? (Da.) Zasad nećemo razgovarati o toj temi; o svemu tome ćemo raspravljati nakon što završimo s pričama o Noi i Abrahamu. Reći ću vam koji su Me dijelovi ganuli pa ćemo vidjeti jesu li to isti oni koji su ganuli i vas.

Upravo smo razgovarali u zajedništvu o Noinoj istinskoj vjeri u Boga. Nepobitne činjenice o tome da je on sagradio arku dovoljne su da pokažu njegovu istinsku vjeru. Noina istinska vjera očituje se u svakom njegovom postupku, u svakoj njegovoj misli i zamisli te u stavu s kojim je postupao prema onome što mu je Bog zapovjedio. To je dovoljno da pokaže Noinu istinsku vjeru u Boga – vjeru koja je izvan svake sumnje i bez primjesa. Bez obzira na to je li ono što je Bog od njega tražio bilo u skladu s njegovim vlastitim predodžbama, bez obzira na to je li to bilo ono što je planirao činiti u životu i bez obzira na to kako se to sukobljavalo sa stvarima u njegovom životu, a još manje koliko je taj zadatak bio težak, imao je samo jedan stav: prihvaćanje, pokornost i provedbu. Na kraju, činjenice pokazuju da je arka koju je sagradio Noa spasila svaku vrstu živih stvorenja, kao i Noinu vlastitu obitelj. Kad je Bog spustio potop i počeo uništavati ljudsku rasu, arka je ponijela Noinu obitelj i razne vrste živih stvorenja, plutajući na vodi. Bog je uništio zemlju poslavši veliki potop u trajanju od četrdeset dana i preživjela je samo Noina osmeročlana obitelj i razna živa stvorenja koja su se ukrcala na arku, svi ostali ljudi i živa bića bili su uništeni. Što se vidi iz tih činjenica? Budući da je Noa posjedovao istinsku vjeru i istinsku pokornost Bogu – kroz Noinu istinsku suradnju s Bogom – ono što je Bog želio učiniti ostvarilo se; postalo je stvarnost. To je ono na što je Bog blagonaklono gledao kod Noe i Noa nije iznevjerio Boga; ispunio je važno poslanje koje mu je Bog dao i dovršio sve što mu je Bog povjerio. To što je Noa bio u stanju dovršiti Božje poslanje bilo je, s jedne strane, zbog Božjih zapovijedi, a istovremeno, uvelike je bilo i zbog Noine istinske vjere i potpune pokornosti Bogu. Upravo zato što je Noa posjedovao te dvije najdragocjenije stvari, postao je voljen od Boga; i upravo zato što je Noa posjedovao istinsku vjeru i potpunu pokornost, Bog ga je vidio kao nekoga tko bi trebao preostati i kao nekoga tko je dostojan preživjeti. Svi osim Noe bili su predmet Božjeg gnušanja, što podrazumijeva da su svi bili nedostojni življenja usred Božjeg stvaranja. Što bismo trebali vidjeti iz Noine gradnje arke? S jedne strane, vidjeli smo Noin plemeniti karakter; Noa je posjedovao savjest i razum. S druge strane, vidjeli smo Noinu istinsku vjeru i istinsku pokornost Bogu. Sve je to vrijedno nasljedovanja. Upravo zbog Noine vjere i pokornosti Božjem poslanju, Noa je postao voljen u očima Božjim, stvoreno biće koje je Bog volio – što je bila sretna i blagoslovljena stvar. Samo takvi ljudi su dostojni živjeti u svjetlu Božjeg lica; u Božjim očima, samo su oni dostojni živjeti. Ljudi koji su dostojni živjeti: što to znači? To znači oni koji su dostojni uživati u svemu onome što je Bog darovao čovječanstvu, a što se može uživati, dostojni živjeti u svjetlu Božjeg lica, dostojni primiti Božje blagoslove i obećanja; takve ljude Bog voli, oni su istinska stvorena ljudska bića i oni su ti koje Bog želi zadobiti.