II. Abrahamov stav prema Božjim riječima

Pogledajmo sada što je to u Abrahamu dostojno nasljedovanja za kasnije naraštaje. Abrahamov glavni čin pred Bogom bio je upravo onaj s kojim su kasniji naraštaji vrlo dobro upoznati i koji jako dobro poznaju: prinošenje Izaka. Svaki aspekt onoga što je Abraham očitovao u toj stvari – bilo da je riječ o njegovu karakteru, vjeri ili pokornosti – dostojan je nasljedovanja za kasnije naraštaje. Dakle, koja su točno bila konkretna očitovanja koja je pokazao, a koja su dostojna nasljedovanja? Naravno, te razne stvari koje je očitovao nisu bile prazne, a još manje apstraktne, i zasigurno ih nije izmislila nijedna osoba; za sve te stvari postoje dokazi. Bog je Abrahamu podario sina; Bog mu je to osobno rekao, i kad je Abrahamu bilo sto godina, rodio mu se sin imenom Izak. Jasno je da podrijetlo tog djeteta nije bilo obično, nije bio kao nitko drugi – osobno ga je podario Bog. Kad je dijete osobno podario Bog, ljudi misle da će Bog sigurno u njemu učiniti nešto veliko, da će mu povjeriti nešto veliko, da će na njemu izvršiti izvanredna djela, da će dijete učiniti iznimnim, i tako dalje – to su bile stvari za koje su Abraham i drugi ljudi gajili velike nade. Ipak, stvari su krenule drugim tijekom i Abrahamu se dogodilo nešto što nitko nije mogao očekivati. Bog je Abrahamu podario Izaka, a kad je došlo vrijeme prinošenja, Bog je rekao Abrahamu: „Danas ne trebaš prinijeti ništa, samo Izaka – to je dovoljno.” Što je to značilo? Bog je Abrahamu dao sina, a kad je taj sin taman trebao odrasti, Bog ga je htio uzeti natrag. Gledište drugih ljudi o tome bilo bi: „Ti si bio Taj koji je dao Izaka. Nisam vjerovao u to, ali Ti si ustrajao u tome da daš dijete. Sada tražiš da bude prinesen kao žrtva. Ne uzimaš li ga Ti time natrag? Kako možeš uzeti natrag ono što si dao ljudima? Ako ga želiš uzeti, onda ga uzmi. Možeš ga jednostavno uzeti natrag u tišini. Nema potrebe da mi nanosiš toliku bol i tegobu. Kako si mogao tražiti da ga žrtvujem svojom vlastitom rukom?” Je li to bio vrlo težak zahtjev? Bio je izuzetno težak. Čuvši taj zahtjev, neki bi ljudi rekli: „Je li to doista Bog? Postupati na taj način tako je nerazumno! Ti si dao Izaka, a sada ga tražiš natrag. Jesi li Ti doista uvijek opravdan? Je li sve što Ti činiš uvijek ispravno? Ne nužno. Životi ljudi su u Tvojim rukama. Rekao si da ćeš mi dati sina i to si i učinio; Ti imaš taj autoritet, kao što imaš i autoritet da ga uzmeš natrag – ali nisu li način na koji ga uzimaš natrag i sam čin pomalo neopravdani? Ti si dao to dijete, pa bi mu trebao dopustiti da odraste, čini velika djela i gleda Tvoje blagoslove. Kako si mogao tražiti da umre? Umjesto da zapovjediš njegovu smrt, bolje da mi ga nisi niti dao! Zašto si mi ga onda dao? Dao si mi Izaka, a sada mi govoriš da ga prinesem – ne nanosiš li mi time dodatnu bol? Ne otežavaš li mi život? Koja je onda uopće bila svrha toga što si mi dao tog sina?” Ljudi ne mogu shvatiti logiku iza tog zahtjeva, bez obzira na to koliko pokušavali; kako god to rekli, zvuči im neodrživo i nitko to ne može razumjeti. Ali je li Bog Abrahamu objasnio razloge iza toga? Je li mu rekao razloge za to i koja je bila Njegova namjera? Je li? Ne. Bog je samo rekao: „Tijekom sutrašnje žrtve, prinesi Izaka”, to je bilo sve. Je li Bog dao objašnjenje? (Ne.) Kakva je, dakle, bila priroda tih riječi? Gledano s aspekta Božjeg identiteta, te su riječi bile zapovijed, koju je trebalo izvršiti, koju je trebalo poslušati i kojoj se trebalo pokoriti. Ali gledano s aspekta onoga što je Bog rekao i same stvari, ne bi li ljudima bilo teško učiniti ono što bi trebali? Ljudi misle da stvari koje bi trebalo učiniti moraju biti razumne i u skladu s ljudskim osjećajima i općim ljudskim senzibilitetom – ali je li išta od toga važilo za ono što je Bog rekao? (Ne.) Dakle, je li Bog trebao dati objašnjenje i izraziti Svoje misli i Svoje značenje, ili otkriti čak i malo onoga što je mislio između redaka Svojih riječi kako bi ljudi mogli razumjeti? Je li Bog učinio išta od toga? Nije, niti je to planirao. Te su riječi sadržavale ono što je Stvoritelj zahtijevao, što je zapovjedio i što je očekivao od čovjeka. Te vrlo jednostavne riječi, te nerazumne riječi – ta zapovijed i taj zahtjev kojima je nedostajalo obzira prema osjećajima ljudi – drugi ljudi, svaka osoba koja je promatrala tu scenu, smatrala bi ih samo teškima, napornima i nerazumnima. Ali Abrahamu, koji je bio stvarno uključen, prvi osjećaj nakon što je čuo te riječi bila je bol koja para srce! Primio je to dijete koje je Bog podario, proveo je sve te godine odgajajući ga i uživao u svim tim godinama obiteljske radosti, ali jednom rečenicom, jednom Božjom zapovijedi, ta sreća, to živo ljudsko biće, nestat će i bit će oduzeto. Ono s čime se Abraham suočio nije bio samo gubitak te obiteljske radosti, već bol vječne samoće i čežnje nakon gubitka tog djeteta. Za starijeg čovjeka to je bilo nepodnošljivo. Nakon što čuje takve riječi, svaki bi običan čovjek isplakao rijeke suza, zar ne? Štoviše, u srcu bi proklinjao Boga, žalio se na Boga, pogrešno Ga razumio i pokušavao se s Njim prepirati; pokazao bi sve što je sposoban učiniti, sve svoje sposobnosti i sve svoje buntovništvo, grubost i nerazumnost. Pa ipak, iako je osjećao jednaku unutarnju bol, Abraham to nije učinio. Kao i svaka normalna osoba, odmah je osjetio tu bol, odmah je iskusio osjećaj da mu je srce probodeno i odmah je osjetio samoću gubitka sina. Te Božje riječi bile su bezobzirne prema ljudskim osjećajima, ljudima nezamislive i nespojive s ljudskim predodžbama, nisu bile izgovorene iz perspektive ljudskih osjećaja; nisu uzimale u obzir ljudske poteškoće ni ljudske emocionalne potrebe, a zasigurno nisu uzimale u obzir ljudsku bol. Bog je hladno dobacio te riječi Abrahamu – je li Bog mario koliko su mu te riječi bile bolne? Izvana je Bog djelovao i ravnodušno i nezainteresirano; sve što je on čuo bila je Božja zapovijed i Njegov zahtjev. Svakome bi se taj zahtjev činio nespojivim s ljudskom kulturom, običajima, senzibilitetom, čak i s ljudskim moralom i etikom; prešao je moralnu i etičku granicu i bio je protivan čovjekovim društvenim normama i pravilima ophođenja s ljudima, kao i čovjekovim osjećajima. Postoje čak i oni koji vjeruju: „Te riječi nisu samo nerazumne i nemoralne – štoviše, one samo bezrazložno stvaraju nevolje! Kako je te riječi mogao izgovoriti Bog? Božje riječi trebale bi biti razumne i pravedne i trebale bi u potpunosti uvjeriti čovjeka; ne bi trebale bezrazložno stvarati nevolje i ne bi trebale biti neetične, nemoralne ili nelogične. Je li te riječi doista izgovorio Stvoritelj? Može li Stvoritelj tako govoriti? Može li Stvoritelj tako postupati s ljudima koje je stvorio? Nema šanse da je tako.” Pa ipak, te su riječi doista izašle iz Božjih usta. Sudeći po Božjem stavu i tonu Njegovih riječi, Bog je odlučio što želi i nije bilo prostora za raspravu, a ljudi nisu imali pravo birati; nije čovjeku davao pravo izbora. Božje riječi bile su zahtjev, bile su zapovijed koju je izdao čovjeku. Za Abrahama su te Božje riječi bile beskompromisne i neupitne; bile su beskompromisan zahtjev koji je Bog postavio pred njega i o njima se nije moglo raspravljati. A kakav je izbor Abraham napravio? To je ključna točka o kojoj ćemo razgovarati u zajedništvu.

Nakon što je čuo Božje riječi, Abraham je započeo s pripremama, osjećajući se napaćeno i kao da ga pritišće velik teret. U srcu se tiho molio: „Gospodine moj, Bože moj. Sve što Ti činiš dostojno je hvale; ovog sina si podario Ti, i ako ga želiš uzeti natrag, onda bih ga ja trebao vratiti.” Premda je Abraham bio pun bola, nije li njegov stav bio očit iz tih riječi? Što ljudi ovdje mogu vidjeti? Mogu vidjeti slabost normalne ljudskosti, emocionalne potrebe normalne ljudskosti, kao i Abrahamovu razboritu stranu te stranu s istinskom vjerom i pokornošću Bogu. Koja je bila njegova razborita strana? Abraham je bio itekako svjestan da je Izaka dao Bog, da Bog ima moć postupati s njim kako god želi, da ljudi o tome ne bi trebali donositi nikakve sudove, da sve što izgovori Stvoritelj predstavlja Stvoritelja te da, bez obzira na to čini li se to čovjeku razumnim ili ne, slaže li se s ljudskim znanjem, kulturom i moralom ili ne, Božji identitet i priroda Njegovih riječi se ne mijenjaju. Jasno je znao da ako ljudi ne mogu razumjeti, shvatiti ili dokučiti Božje riječi, onda je to njihova stvar, da nema razloga zašto bi Bog morao objašnjavati ili pojašnjavati te riječi i da se ljudi ne bi trebali pokoravati samo onda kad razumiju Božje riječi i namjere, već bi trebali imati samo jedan stav prema Božjim riječima, bez obzira na okolnosti: slušanje, zatim prihvaćanje, zatim pokoravanje. To je bio Abrahamov jasno razlučiv stav prema svemu što je Bog od njega tražio da učini, a u njemu se nalazi razboritost normalne ljudskosti, kao i istinska vjera i istinska pokornost. Što je, iznad svega, Abraham trebao učiniti? Ne analizirati ispravnost ili neispravnost Božjih riječi, ne ispitivati jesu li izrečene u šali, kao kušnja ili nešto drugo. Abraham nije ispitivao takve stvari. Kakav je bio njegov neposredan stav prema Božjim riječima? Bio je taj da se Božje riječi ne mogu logički obrazložiti – bile one razumne ili ne, riječi Božje su riječi Božje, i u stavu ljudi prema Božjim riječima ne bi trebalo biti prostora za izbor niti za proučavanje; razum koji bi ljudi trebali imati i ono što bi trebali činiti jest slušati, prihvatiti i pokoriti se. U svom srcu, Abraham je vrlo jasno znao koji su identitet i bit Stvoritelja i koje mjesto stvoreno ljudsko biće treba zauzeti. Upravo zato što je Abraham posjedovao takvu razboritost i takav stav, iako je nosio golemu bol, prinio je Izaka Bogu bez oklijevanja ili ikakvog ustezanja, vraćajući ga Bogu kako je On želio. Osjećao je da, budući da je Bog to tražio, mora Mu vratiti Izaka i ne bi se trebao s Njim prepirati niti imati vlastite želje ili prohtjeve. To je upravo stav kakav stvoreno biće treba imati prema Stvoritelju. Ono što mu je bilo najteže učiniti bilo je ono najdragocjenije kod Abrahama. Te riječi koje je Bog izgovorio bile su nerazumne i bezobzirne prema ljudskim osjećajima – ljudi ih ne mogu dokučiti niti prihvatiti, i bez obzira u kojem dobu ili kome se to dogodi, te riječi nemaju smisla, neostvarive su – a ipak je Bog i dalje tražio da se to učini. Dakle, što treba učiniti? Većina ljudi bi proučavala te riječi, i nakon nekoliko dana takvog proučavanja, pomislili bi u sebi: „Božje riječi su nerazumne – kako bi Bog mogao tako postupati? Nije li to oblik mučenja? Ne ljubi li Bog čovjeka? Kako bi mogao tako mučiti ljude? Ne vjerujem u Boga koji tako muči ljude i mogu izabrati da se ne pokorim tim riječima.” Ali Abraham to nije učinio; izabrao je pokoriti se. Iako svi vjeruju da je ono što je Bog rekao i zahtijevao bilo pogrešno, da Bog ne bi trebao postavljati takve zahtjeve ljudima, Abraham se uspio pokoriti – što je bilo ono najdragocjenije kod njega i upravo ono što drugim ljudima nedostaje. To je Abrahamova istinska pokornost. Osim toga, nakon što je čuo što Bog od njega zahtijeva, prvo u što je bio siguran jest da Bog to nije rekao u šali, da to nije bila igra. A budući da Božje riječi nisu bile te stvari, što su bile? Bilo je to Abrahamovo duboko uvjerenje da je istina da nitko ne može promijeniti ono što Bog odredi da se mora učiniti, da u Božjim riječima nema šala, iskušavanja ili mučenja, da je Bog vjerodostojan i da je svaka riječ koju On izgovori – činila se razumnom ili ne – istinita. Nije li to bila Abrahamova istinska vjera? Je li rekao: „Bog mi je rekao da prinesem Izaka. Nakon što sam dobio Izaka, nisam Bogu pravilno zahvalio – traži li to Bog moju zahvalnost? Onda moram pravilno pokazati svoju zahvalnost. Moram pokazati da sam voljan prinijeti Izaka, da sam voljan zahvaliti Bogu, da znam i pamtim Božju milost i da neću zabrinuti Boga. Bez sumnje, Bog je izgovorio te riječi da me ispita i iskuša, pa bih trebao to obaviti samo reda radi. Obavit ću sve pripreme, zatim ću povesti ovcu zajedno s Izakom, i ako u vrijeme žrtvovanja Bog ništa ne kaže, prinijet ću ovcu. Dovoljno je samo obaviti to reda radi. Ako Bog doista zatraži da prinesem Izaka, onda bih ga samo trebao navesti da sve to samo odglumi na žrtveniku; kad dođe vrijeme, Bog bi mi još uvijek mogao dopustiti da prinesem ovcu, a ne svoje dijete”? Je li to Abraham mislio? (Ne.) Da je tako mislio, u njegovu srcu ne bi bilo patnje. Da je pomislio takvo što, kakav bi integritet imao? Bi li imao istinsku vjeru? Bi li imao istinsku pokornost? Ne, ne bi.

Sudeći po boli koju je Abraham osjećao i koju je izazvalo žrtvovanje Izaka, jasno je da je u potpunosti vjerovao u Božju riječ, da je vjerovao u svaku riječ koju je Bog rekao, da je duboko u svom srcu razumio sve što je Bog rekao točno onako kako je Bog mislio i da nije imao sumnji prema Bogu. Je li to istinska vjera ili nije? (Jest.) Abraham je imao istinsku vjeru u Boga, a to oslikava jednu stvar, a to je da je Abraham bio poštena osoba. Njegov jedini stav prema Božjim riječima bio je stav poslušnosti, prihvaćanja i pokornosti – poslušao bi sve što bi Bog rekao. Da je Bog rekao da je nešto crno, čak i da Abraham to nije mogao vidjeti kao crno, vjerovao bi da je ono što je Bog rekao istina i bio bi uvjeren da je crno. Da mu je Bog rekao da je nešto bijelo, bio bi uvjeren da je bijelo. Jednostavno tako. Bog mu je rekao da će mu podariti dijete, a Abraham je pomislio u sebi: „Imam već 100 godina, ali ako Bog kaže da će mi dati dijete, onda sam zahvalan svome Gospodinu, Bogu!” Nije imao previše drugih zamisli, jednostavno je vjerovao u Boga. Koja je bila bit te vjere? Vjerovao je u bit i identitet Boga, a njegovo znanje o Stvoritelju bilo je stvarno. Nije bio poput onih ljudi koji kažu da vjeruju da je Bog svemoguć i Stvoritelj čovječanstva, ali u srcu gaje sumnje poput: „Jesu li ljudi zapravo evoluirali od majmuna? Kaže se da je bog stvorio sve, ali ljudi to nisu vidjeli vlastitim očima.” Bez obzira na to što Bog kaže, ti su ljudi uvijek na pola puta između vjere i sumnje i oslanjaju se na ono što vide kako bi utvrdili je li nešto istinito ili lažno. Sumnjaju u sve što ne mogu vidjeti vlastitim očima, stoga kad god čuju Boga da govori, dovode Njegove riječi u pitanje. Pažljivo, marljivo i oprezno ispituju i raščlanjuju svaku činjenicu, stvar i zapovijed koju Bog iznese. Misle da bi u svojoj vjeri u Boga trebali proučavati Božje riječi i istinu sa stavom znanstvenog istraživanja, kako bi vidjeli jesu li te riječi doista istina, inače bi mogli biti prevareni i obmanuti. Ali Abraham nije bio takav, on je slušao Božju riječ čistim srcem. Međutim, ovom prilikom Bog je od Abrahama zatražio da Mu žrtvuje svog jedinog sina, Izaka. To je Abrahamu nanijelo bol, ali on je ipak izabrao pokoriti se. Abraham je vjerovao da su Božje riječi nepromjenjive i da će Božje riječi postati stvarnost. Stvorena ljudska bića trebala bi prihvatiti Božju riječ i pokoriti joj se kao nešto što se podrazumijeva, a pred Božjom riječju stvorena ljudska bića nemaju pravo izbora, a još manje bi trebala raščlanjivati ili proučavati Božju riječ. To je bio stav koji je Abraham imao prema Božjoj riječi. Iako je Abraham osjećao veliku bol i iako su mu ljubav prema sinu i nevoljkost da ga se odrekne uzrokovali golemu napetost i bol, on je ipak izabrao vratiti svoje dijete Bogu. Zašto je namjeravao vratiti Izaka Bogu? Kad Bog to nije tražio od Abrahama, nije bilo potrebe da on preuzme inicijativu i vrati svog sina, ali budući da je Bog to zatražio, morao je vratiti svog sina Bogu, nije bilo izgovora i nije se trebao prepirati s Bogom – to je bio stav koji je Abraham imao. Pokorio se Bogu s takvim čistim srcem. To je bilo ono što je Bog htio i ono što je Bog želio vidjeti. Abrahamovo ponašanje i ono što je postigao kad je riječ o žrtvovanju Izaka bilo je točno ono što je Bog htio vidjeti, a ta je stvar bila Božje iskušavanje i provjeravanje Abrahama. Pa ipak, Bog nije postupao s Abrahamom kao što je postupao s Noom. Nije rekao Abrahamu razloge za takav postupak, proces ili sve o tome. Abraham je znao samo jednu stvar, a to je da je Bog od njega tražio da vrati Izaka – to je bilo sve. Nije znao da ga Bog time iskušava, niti je bio svjestan što Bog želi postići u njemu i njegovim potomcima nakon što bude podvrgnut tom iskušenju. Bog Abrahamu nije rekao ništa od toga, samo mu je dao jednostavnu zapovijed, zahtjev. Iako su te Božje riječi bile vrlo jednostavne i bezobzirne prema ljudskim osjećajima, Abraham je ispunio Božja očekivanja čineći kako je Bog želio i zahtijevao: prinio je Izaka kao žrtvu na žrtveniku. Svaki njegov pokret pokazivao je da ne prinosi Izaka tek reda radi, da to ne čini površno, već iskreno i iz dubine svoga srca. Iako nije mogao podnijeti da se odrekne Izaka, iako ga je to boljelo, suočen s onim što je Stvoritelj tražio, Abraham je izabrao način koji nitko drugi ne bi: posvemašnju pokornost onome što je Stvoritelj tražio, pokornost bez kompromisa, bez izgovora i bez ikakvih uvjeta – postupio je točno onako kako je Bog od njega tražio. A što je Abraham posjedovao, kad je mogao učiniti ono što je Bog tražio? S jedne strane, u njemu je bila istinska vjera u Boga; bio je siguran da je Stvoritelj Bog, njegov Bog, njegov Gospodin, Onaj koji je suveren nad svim stvarima i koji je stvorio čovječanstvo. To je bila istinska vjera. S druge strane, imao je čisto srce. Vjerovao je u svaku riječ koju je izgovorio Stvoritelj i bio je u stanju jednostavno i izravno prihvatiti svaku riječ koju je On izgovorio. I s još jedne strane, bez obzira na to koliko je silno tegobno bilo ono što je Stvoritelj tražio, koliko bi mu boli to donijelo, stav koji je izabrao bio je pokornost, ne prepiranje s Bogom, niti opiranje, niti odbijanje, već potpuna i posvemašnja pokornost, postupanje i provođenje u djelo onoga što je Bog tražio, prema svakoj Njegovoj riječi i zapovijedi koju je izdao. Baš kao što je Bog tražio i želio vidjeti, Abraham je prinio Izaka kao žrtvu na žrtveniku, prinio ga je Bogu – i sve što je učinio dokazalo je da je Bog izabrao ispravnu osobu i da je on u Božjim očima bio pravedan.

Koji je aspekt Stvoriteljeve naravi i biti otkriven kad je Bog zatražio od Abrahama da prinese Izaka? Da Bog postupa s onima koji su pravedni, koje On smatra dostojnima, u cijelosti prema Svojim vlastitim zahtijevanim mjerilima, što je u potpunosti u skladu s Njegovom naravi i biti. U tim mjerilima ne može biti kompromisa; ne mogu biti zadovoljena više ili manje. Ta mjerila moraju biti točno ispunjena. Bogu nije bilo dovoljno vidjeti pravedna djela koja je Abraham činio u svom svakodnevnom životu; Bog još nije uočio Abrahamovu istinsku pokornost Njemu i zbog toga je Bog učinio to što je učinio. Zašto je Bog želio vidjeti istinsku pokornost u Abrahamu? Zašto je podvrgnuo Abrahama tom posljednjem iskušenju? Zato što je, kao što svi znamo, Bog želio da Abraham bude otac mnoštva naroda. Je li „otac mnoštva naroda” naslov koji bi bilo koja obična osoba mogla ponijeti? Ne. Bog ima Svoja zahtijevana mjerila, a mjerila koja On zahtijeva od svakoga koga želi i usavršava i svakoga koga smatra pravednim, ista su: istinska vjera i posvemašnja pokornost. S obzirom na to da je Bog želio u Abrahamu učiniti tako veliku stvar, bi li On ishitreno nastavio i učinio to, a da nije vidio te dvije stvari u njemu? Nipošto ne bi. Stoga, nakon što mu je Bog dao sina, bilo je neizbježno da će Abraham proći takvo iskušenje; to je bilo ono što je Bog odlučio učiniti i što je Bog već isplanirao učiniti. Tek nakon što su se stvari odvile onako kako je Bog želio i Abraham ispunio Božje zahtjeve, Bog je počeo planirati učiniti sljedeći korak Svoga djela: učiniti Abrahamove potomke brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na morskoj obali – učiniti ga ocem mnoštva naroda. Dok je ishod Njegova traženja da Abraham žrtvuje Izaka ostao nepoznat i tek se trebao ostvariti, Bog ne bi djelovao ishitreno; ali jednom kad se ostvario, ono što je Abraham posjedovao ispunilo je Božja mjerila, što je značilo da je trebao primiti sve blagoslove koje je Bog za njega isplanirao. Iz prinošenja Izaka, dakle, može se vidjeti da Bog ima očekivanja i zahtijevana mjerila od ljudi za bilo koje djelo koje u njima čini, ili bilo koju ulogu koju od njih zahtijeva da odigraju, ili bilo koje poslanje koje od njih zahtijeva da prihvate u Njegovu planu upravljanja. Postoje dvije vrste rezultata Božjih očekivanja od ljudi: jedna je, ako ne možeš učiniti ono što On od tebe traži, bit ćeš isključen; a druga je vrsta, ako možeš, Bog će u tebi nastaviti ostvarivati ono što želi u skladu sa Svojim planom. Istinsku vjeru i potpunu pokornost koje Bog zahtijeva od ljudi, u stvarnosti, ljudima nije preteško postići. Ali bile one lake ili teške, to su dvije stvari koje se, za Boga, moraju naći u ljudima. Ako u tom pogledu ispuniš uvjete, onda će Bog smatrati da si u skladu s mjerilom i Bog neće tražiti ništa više; ako ne možeš, onda je to nešto drugo. Činjenica da je Bog zatražio od Abrahama da prinese svog sina pokazuje da On nije smatrao da je to što je Abraham dotad posjedovao bogobojazno srce i istinsku vjeru u Njega bilo sve što je potrebno, da je više-manje bilo dovoljno dobro. To nipošto nije bio način na koji Bog postavlja Svoj zahtjev; On postavlja zahtjeve na Svoj način i u skladu s onim što su ljudi sposobni postići, i o tome se ne može pregovarati. Nije li to Božja svetost? (Jest.) Takva je svetost Božja.

Čak i dobar čovjek poput Abrahama, koji je bio čist, imao istinsku vjeru i posjedovao razboritost, morao je prihvatiti Božje iskušavanje – pa, u očima čovječanstva, nije li to iskušavanje bilo pomalo bezobzirno prema ljudskim osjećajima? Ali taj nedostatak vođenja računa o ljudskim osjećajima upravo je utjelovljenje Božje naravi i biti, i Abraham je prošao kroz takvo iskušenje. U tom iskušenju, Abraham je Bogu pokazao svoju beskompromisnu vjeru i beskompromisnu pokornost Stvoritelju. Abraham je prošao kušnju. Abraham inače nikada nije doživio nikakve velike uspone i padove, ali nakon što ga je Bog ovako iskušao, njegova uobičajena vjera i pokornost dokazale su se kao stvarne; to nije bila vanjština, to nije bila parola. Činjenica da je Abraham i dalje bio sposoban za beskompromisnu pokornost u takvim okolnostima – nakon što je Bog izgovorio takve riječi i postavio mu takav zahtjev – značila je da je jedno sigurno: u Abrahamovom srcu, Bog je bio Bog i uvijek će biti Bog; identitet i bit Boga bili su nepromjenjivi bez obzira na bilo kakve promjenjive čimbenike. U njegovu srcu, ljudi će zauvijek biti ljudi i nisu imali pravo osporavati Stvoritelja, pokušavati raspravljati se s Njim ili se natjecati s Njim, niti su imali pravo analizirati riječi koje je izgovorio Stvoritelj. Abraham je vjerovao da, kad se radilo o riječima Stvoritelja ili bilo čemu što je Stvoritelj tražio, ljudi nemaju pravo birati; jedino što trebaju učiniti jest da se pokore. Abrahamov stav mnogo je govorio – imao je istinsku vjeru u Boga, a iz te istinske vjere rodila se istinska pokornost, pa stoga što god mu Bog učinio ili od njega tražio, ili koje god djelo Bog izvršio, bilo to nešto što je Abraham vidio, čuo ili osobno iskusio, ništa od toga nije moglo utjecati na njegovu istinsku vjeru u Boga, a još manje na njegov pokoran stav prema Bogu. Kad je Stvoritelj rekao nešto što nije uzimalo u obzir ljudske osjećaje, nešto što je predstavljalo nerazuman zahtjev za čovjeka, bez obzira na to koliko je ljudi osjećalo odbojnost prema ovim riječima, opiralo im se, analiziralo ih i preispitivalo ili ih čak preziralo, Abrahamov stav ostao je nedirnut okruženjem vanjskog svijeta. Njegova vjera i pokornost Bogu nisu se promijenile i nisu bile samo riječi izgovorene njegovim ustima ili formalnosti; umjesto toga, on je činjenicama dokazao da je Bog u kojeg je vjerovao Stvoritelj, da je Bog u kojeg je vjerovao Bog na nebesima. Što vidimo iz svega što se očitovalo u Abrahamu? Vidimo li njegove sumnje u Boga? Je li sumnjao? Je li ispitivao Božje riječi? Je li ih analizirao? (Nije.) Neki ljudi kažu: „Ako nije ispitivao ni analizirao Božje riječi, zašto je onda bio ojađen?” Zar mu ne dopuštaš da bude ojađen? Bio je tako ojađen, a ipak se mogao pokoriti – možeš li se ti pokoriti čak i kad nisi ojađen? Koliko je samo pokornosti u tebi? To što takva ojađenost i bol nisu utjecali na Abrahamovu pokornost dokazuje da je ta pokornost bila stvarna, da nije bila laž. To je bilo svjedočanstvo stvorenog ljudskog bića za Boga pred Sotonom, pred svim stvarima, pred svim stvorenim, i to je svjedočanstvo bilo tako snažno, tako dragocjeno!