Deveta stavka: Točno prenositi, izdavati i provoditi razne radne aranžmane Božje kuće u skladu s njezinim zahtjevima, pružajući smjernice, nadzor i poticanje, te provjeravati i pratiti stanje njihove provedbe (Drugi dio)

Pružanje smjernica, nadzora i poticanja za provedbu radnih aranžmana, te provjeravanje i praćenje stanja njihove provedbe

Danas ćemo u zajedništvu nastaviti razgovarati o devetoj odgovornosti vođa i djelatnika: „Točno prenositi, izdavati i provoditi razne radne aranžmane Božje kuće u skladu s njezinim zahtjevima, pružajući smjernice, nadzor i poticanje, te provjeravati i pratiti stanje njihove provedbe.” Prošli put uglavnom smo razgovarali o raznim sadržajima i konkretnim stavkama u radnim aranžmanima koje ljudi trebaju razumjeti, kao i o najosnovnijim odgovornostima vođa i djelatnika, a to su prenošenje, izdavanje i provođenje radnih aranžmana. Danas ćemo konkretno razgovarati o tome kako bi vođe i djelatnici trebali pružati smjernice, nadzor i poticanje, te kako bi trebali provjeravati i pratiti stanje provedbe radnih aranžmana nakon što su izdani. Kako bi se vođe i djelatnici trebali odnositi prema radnim aranžmanima i kako točno provoditi i izvršavati radne aranžmane prema zahtjevima Višnjeg i zadanim koracima, jednom kada shvate značaj radnih aranžmana – to su istina-načela koja vođe i djelatnici moraju dokučiti kroz zajedništvo, i trebaju shvatiti ta načela kako bi dobro obavljali razne crkvene poslove. Vođe i djelatnici trebaju znati da je osnovni zahtjev Božje kuće za one koji služe u ovoj ulozi prvenstveno da svoj posao obavljaju usredotočeni na razne radne aranžmane. Od njih se ne traži da rade za sebe ili da rade po vlastitim željama, a zasigurno ne da sami rade nasumce u bilo kojem poslu koji obavljaju. Naravno, od njih se ne traži ni da bilo što izmišljaju ili stvaraju. Umjesto toga, od njih se traži da rade konkretno i detaljno na temelju radnih aranžmana Božje kuće. Kako posao treba obavljati konkretno? Koji su detalji uključeni? Odgovor na ta pitanja nalazi se u zahtjevima devete odgovornosti: osim prenošenja, izdavanja i provođenja raznih radnih aranžmana Božje kuće, vođe i djelatnici također trebaju pružati smjernice, nadzor i poticanje, te provjeravati i pratiti stanje njihove provedbe. To su konkretni putevi provedbe za vođe i djelatnike kako bi proveli radne aranžmane. U nastavku ćemo razmotriti svaku od tih stavki jednu po jednu.

Nakon što se izdaju radni aranžmani, vođe i djelatnici moraju prvo promišljati i u zajedništvu razgovarati o raznim zahtjevima i načelima koji su u njima izneseni. Zatim, moraju pronaći puteve i planove za primjenu kako bi konkretno proveli posao. Prvo, trebaju znati što radni aranžmani zahtijevaju, koji konkretan posao treba obaviti i koja su načela uključena u to, kao i na koje se ljude i na koji aspekt posla radni aranžmani odnose. To je ono što vođe i djelatnici moraju prvo učiniti nakon što prime radne aranžmane. Ne bi trebali samo površno pročitati radne aranžmane i onda ih pročitati naglas svima, niti ih proslijediti i obavijestiti sve o poslu, i time je stvar gotova. To je samo prenošenje i izdavanje radnih aranžmana; to nije njihovo provođenje. Prvi konkretan zadatak u njihovoj provedbi jest da vođe i djelatnici nauče o konkretnom sadržaju radnih aranžmana, Božjim zahtjevima i ciljevima za te crkvene poslove, te o značaju obavljanja tog posla, a zatim da razviju konkretne planove za izvršenje i provedbu. To je prvi korak. Je li prvi korak lako postići? (Da.) Sve dok možete razumjeti pisane riječi i ljudski jezik, prvi korak trebali biste lako ostvariti. Naravno, ostvarivanje prvog koraka također zahtijeva da vođe i djelatnici imaju ozbiljan, savjestan, odgovoran i pedantan stav prema poslu, umjesto da budu zbrkani, nemarni ili da samo otaljavaju posao. Bilo da je radni aranžman spomenut prije ili ne, bilo da ga je ljudima lako ili donekle teško postići, bilo da su ljudi voljni ili nevoljni to učiniti, u svakom slučaju, vođe i djelatnici ne bi trebali imati površan stav prema crkvenom poslu, samo govoreći neke doktrine, izvikujući parole ili ulažući neke površne napore kako bi to površno odradili. Kakav stav ljudi trebaju imati? Prvo, trebaju imati ozbiljan, savjestan, odgovoran i pedantan stav. Znači li takav stav da osoba može dobro provesti konkretne stavke u radnim aranžmanima? Ne, to je samo stav koji bi netko trebao imati pri obavljanju bilo kojeg posla; on ne može zamijeniti stvarnu provedbu konkretnih zadataka. Jednom kada imaju takav stav i također razumiju konkretan sadržaj, zahtjeve i načela radnih aranžmana, sljedeći korak za vođe i djelatnike jest provedba konkretnih zadataka iz radnih aranžmana. Što bi trebalo prvo učiniti? Moraju pravilno obaviti pripremne radove; to je vrlo važno. Prvo, moraju okupiti vođe, djelatnike i nadzornike kako bi u zajedništvu razgovarali o konkretnim načelima primjene za te zadatke. Zatim, moraju razviti konkretne aranžmane i planove. Istovremeno, trebali bi tražiti prijedloge ili ideje Božjeg izabranog naroda u vezi s tim planovima. Svi bi tada trebali zajedno tražiti i razgovarati sve dok se svi zahtjevi i načela izneseni u radnim aranžmanima ne shvate i ne postanu jasni, i dok svi ne znaju kako provesti te radne aranžmane i primijeniti ih u praksi – tada se početni korak provedbe radnih aranžmana smatra dovršenim. Dakle, jednom kada svi znaju kako provesti radne aranžmane, znači li to da je zadatak provedbe radnih aranžmana dovršen? Ne, ne znači. Neka detaljna pitanja i posebne situacije nisu spomenute u radnim aranžmanima, ali to su problemi koje doista treba riješiti. Dok u zajedništvu razgovaraju o radnim aranžmanima, vođe i djelatnici trebali bi iskopati te posebne situacije, ta pitanja koja treba riješiti, i tražiti istinu kako bi ih temeljito riješili, a istovremeno bi trebali razviti i konkretne planove za njihovu provedbu. Na taj će način, kada vođe i djelatnici na svim razinama budu provodili radne aranžmane, znati koja načela slijediti i koje probleme rješavati. To je minimalno razumijevanje i stav koji bi vođe i djelatnici trebali imati prema radnim aranžmanima. Ovaj se zadatak može smatrati polazišnom točkom za vođe i djelatnike da nauče kako obavljati crkveni posao. Traženjem, razgovorom u zajedništvu, pružanjem smjernica i planiranjem, oni uče nositi se sa stvarnim poteškoćama i posebnim situacijama i rješavati ih u skladu s istina-načelima. Tek tada mogu istinski provesti radne aranžmane.

I. Pružanje smjernica

Kada se pruža početna smjernica za neki zadatak, osim što se nude konkretni planovi za provedbu u posebnim situacijama, vođama i djelatnicima s prosječnim kovom i relativno slabom radnom sposobnošću treba dati konkretnije i detaljnije smjernice. Iako ti ljudi možda doktrinarno razumiju načela i konkretne planove za provedbu nekog zadatka, oni ih i dalje ne znaju provesti u djelo kada dođe do stvarne provedbe. Kako se trebaš odnositi prema nekolicini vođa i djelatnika koji imaju loš kov i nemaju radnu sposobnost? Neki ljudi kažu: „Ako osoba s lošim kovom ne može obaviti posao, zašto jednostavno ne naći nekoga s boljim kovom da je zamijeni?” Poteškoća leži u ovome: neke crkve ne mogu pronaći nikoga boljeg. U tim crkvama svi vjeruju u Boga otprilike isti broj godina i približno su istog duhovnog rasta; osobito, svačiji kov i radna sposobnost su prosječni. Da bi se pronašao netko bolji, trebalo bi premjestiti ljude iz drugih crkava, ali to tamo nije baš praktično, a i nema istinski prikladnih kandidata. Mogu se odabrati samo relativno prikladni kandidati iz lokalne crkve. Ako njihov rad ne zadovoljava zahtijevane standarde, što treba učiniti u takvim situacijama? Trebaš im konkretno reći kako da obave posao i kako da ga provedu. Trebaš im reći tko bi trebao biti imenovan i odgovoran za taj zadatak, te koje ljude treba odabrati da zajedno surađuju na njemu. Objasni im sve te detalje i pusti ih da to izvrše. Zašto bi se to trebalo raditi na taj način? Zato što članovi lokalne crkve općenito imaju vrlo plitko iskustvo i nemaju radnu sposobnost, što onemogućuje odabir prikladnih vođa i djelatnika. Radni se aranžmani mogu provesti samo ako se radi na taj način. Ako ne radiš na taj način i odnosiš se prema tim ljudima isto kao prema drugim vođama i djelatnicima, govoreći im samo o konkretnim načelima i planovima i primjenjujući isti pristup na sve, radni se aranžmani neće provesti. Ako ne obraćaš pažnju na to, nije li to propust u dužnosti? (Da.) To je odgovornost vođa i djelatnika. Neki vođe i djelatnici kažu: „Drugi znaju kako provesti radne aranžmane i primijeniti ih u praksi; zašto ova osoba ne zna? Ako ne zna, neću se zamarati njome. To nije moja odgovornost. U svakom slučaju, ja sam svoje obavio.” Drži li taj argument vodu? (Ne.) Na primjer, recimo da majka ima troje djece, a jedno od njih je slabo, bolešljivo i ne želi jesti. Ako majka dopusti da to dijete ne jede, ono možda neće dugo preživjeti. Što bi trebala učiniti? Kao majka, mora pružiti posebnu njegu tom slabom djetetu. Pretpostavimo da majka kaže: „Već je dovoljno dobro što se prema svojoj djeci odnosim jednako. Rodila sam to dijete i pripremila mu hranu. Ispunila sam svoju odgovornost. Nije me briga jede li ili ne. Ako ne jede, neka bude gladno, a kad bude dovoljno gladno, jest će.” Što mislite o takvoj majci? (Neodgovorna je.) Postoje li takve majke? Samo bi budalasta žena ili maćeha bila takva. Ako je ona biološka majka i nije budalasta, nikada se ne bi tako odnosila prema vlastitom djetetu, zar ne? (Tako je.) Ako je dijete slabo, bolešljivo i ne voli jesti, njegova majka mora uložiti više brige i truda. Mora pronaći načine da nagovori dijete da jede, mora kuhati što god dijete želi jesti, pripremajući mu posebne obroke, a kad dijete ne želi jesti, mora ga mamiti. Kad dođe do osamnaeste ili devetnaeste godine i njegovo tijelo bude zdravo kao kod normalne odrasle osobe, majka se može opustiti i povući, i više ne treba pružati tom djetetu posebnu njegu. Ako se majka može ovako odnositi prema djetetu s posebnim okolnostima i ispuniti svoju odgovornost, što je onda sa vođom ili djelatnikom? Ako nemaš čak ni majčinsku ljubav prema braći i sestrama, onda si jednostavno neodgovoran. Moraš ispuniti odgovornosti koje bi trebao ispuniti; moraš uzeti u obzir crkve u kojima su na čelu oni koji su relativno slabi i posjeduju relativno slabu radnu sposobnost. Vođe i djelatnici moraju posvetiti posebnu pažnju i pružiti posebne smjernice u tim stvarima. Na što se odnose posebne smjernice? Osim razgovora u zajedništvu o istini, moraš također pružiti konkretnije i detaljnije upute i pomoć, što zahtijeva više riječi i objašnjavanja. Ako im objasniš posao, a oni i dalje ne razumiju i ne znaju kako ga provesti, ili čak i ako ga doktrinarno razumiju i čini se da znaju kako ga provesti, ali ti si i dalje nesiguran i pomalo zabrinut kako će to u praksi izgledati, što bi onda trebao učiniti? Trebaš osobno otići duboko u lokalnu crkvu da ih usmjeravaš i da zajedno s njima provedeš zadatak. Reci im načela dok donosiš konkretne aranžmane u vezi sa zadacima koje treba obaviti u skladu sa zahtjevima radnih aranžmana, kao što su redoslijed aktivnosti i pravilno raspoređivanje ljudi – organiziraj sve te stvari kako treba. To je praktično usmjeravanje ljudi u njihovom poslu, za razliku od pukog izvikivanja parola ili nasumičnog izdavanja narebi te dijeljenja lekcija i držanja prodika s nekim doktrinama, nakon čega bi smatrao da je tvoj posao gotov – to nije očitovanje obavljanja konkretnog posla, a izvikivanje parola i naređivanje ljudima nisu odgovornosti vođa i djelatnika. Kada lokalni crkveni vođe ili nadzornici mogu preuzeti posao na svoja pleća, kada posao krene pravim putem te kada u osnovi nema većih problema, tek tada vođa ili djelatnik može otići. To je prvi konkretan zadatak spomenut u devetoj odgovornosti vođa i djelatnika za provedbu radnih aranžmana – pružanje smjernica. Dakle, kako točno treba pružati smjernice? Vođe i djelatnici bi prvo trebali primijeniti promišljanje i razgovor u zajedništvu o radnim aranžmanima, učeći o raznim konkretnim zahtjevima radnih aranžmana i shvaćajući ih, te razumijevajući i usvajajući načela unutar radnih aranžmana. Zatim bi trebali zajedno sa vođama i djelatnicima na svim razinama razgovarati o konkretnim planovima za provedbu radnih aranžmana. Dodatno, trebali bi pružiti konkretne planove za provedbu u posebnim situacijama i, konačno, trebali bi dati detaljniju i konkretniju pomoć i upute vođama i djelatnicima koji su relativno slabi i imaju relativno loš kov. Ako neki vođe i djelatnici uopće nisu u stanju provesti zadatak, što treba učiniti u takvim situacijama? Viši vođe i djelatnici trebali bi osobno otići duboko u crkvu i sudjelovati u zadatku, rješavajući stvarne probleme kroz razgovor u zajedništvu o istini, i poučiti ih kako obavljati posao i kako provoditi posao u skladu s načelima. Ovi su koraci jasno izrečeni riječima, no je li ih lako provesti? Postoje li ikakve poteškoće? Neki bi mogli reći: „Lako je vama to reći, ali provesti to nije tako lako. Ponekad su radni aranžmani vrlo komplicirani i nitko ne zna kako ih provesti!” Već prvi zadatak – razgovor u zajedništvu o konkretnim zahtjevima radnih aranžmana i pružanje smjernica na praktičan način – nekim vođama i djelatnicima je prilično naporan. Oni kažu: „Nikada nisam obavljao ove konkretne zadatke, pa ne znam kako razgovarati u zajedništvu i pružiti smjernice o njima. Trebali bi samo slijediti točne riječi iz radnih aranžmana – o čemu se tu ima razgovarati? Nije li to samo formalnost?” Oni ne znaju kako razgovarati u zajedništvu, znaju samo izvikivati parole: „Moramo dobro provesti ovaj posao! To je Božji zahtjev za nas. Apsolutno moramo čvrsto stajati, ispuniti Božje zahtjeve i ne iznevjeriti očekivanja koja Bog ima od nas. A što se tiče toga kako to učiniti, snađite se sami.” U čemu je problem s ljudima koji govore takve stvari? Mogu li oni obavljati posao? Imaju li radnu sposobnost? Je li njihov kov loš? (Da, jest.)

Što god da se dogodi, bila to velika ili mala stvar, trebao bi se moliti Bogu i tražiti od Njega, kao i pažljivo i temeljito razmisliti i promisliti prije nego što doneseš sud. Ako osoba nema normalno razmišljanje, još je važnije da se moli Bogu, tražeći Božju pomoć i da više traži od onih koji razumiju istinu. Dodatno, kod važnih stvari u crkvenom poslu i važnih stvari s kojima se susrećeš dok obavljaš dužnosti, moraš razgovarati u zajedništvu i raspravljati o njima s relevantnim osobljem kako bi se postigao konsenzus i konačno razvio konkretan i izvediv plan primjene. Taj bi plan trebao biti konsenzus postignut pažljivim razmatranjem i savjetovanjem, i trebao bi držati vodu pred vođama i djelatnicima bilo koje razine. Oni koji mogu razviti konkretne planove primjene koji drže vodu smatraju se osobama s normalnim razmišljanjem. Ako, kada se suoči s problemima, bilo velikim ili malim, u mislima osobe nema ničeg konkretnog i ne može smisliti konkretna načela primjene, već samo koristi jednostavne teorijske parole da zamijeni načela za rješavanje problema, može li takva osoba dobro obavljati svoj posao? Ima li takva osoba sposobnost razmišljanja i sposobnost promišljanja stvari? (Ne.) Kakva osoba nema sposobnost razmišljanja? (Osoba s lošim kovom.) To znači biti osoba s lošim kovom. Uzmimo jedan primjer. Pretpostavimo da živiš u inozemstvu i jednog dana iznenada primiš sudski poziv. To je prilično neočekivano i iznenadno, zar ne? Prvo, nisi učinio ništa protuzakonito. Drugo, nisi podnio nikakve tužbe niti si čuo da te itko za išta optužuje. Primaš poziv ne znajući nikakve okolnosti koje ga okružuju. Koji je prvi osjećaj koji bi prosječna osoba imala kada se suoči s takvom situacijom? Biti upleten u pravne stvari izazvalo bi kod nje paniku, brigu i strah; osjećala bi se zatečeno i izgubila bi apetit. Bilo da je osoba važna ili ne, hrabra ili plašljiva, odrasla ili maloljetna, nitko ne želi naići na takvu situaciju jer to nije dobra stvar. Suočeni s ovom situacijom, ljudi reagiraju na dva različita načina. Prva vrsta osobe razmišlja: „Nisam učinio ništa protuzakonito niti sam prekršio ikakve vladine propise. Čega se imam bojati? Ovo je društvo u kojem vlada zakon, gdje se sve temelji na dokazima. Budući da nisam učinio ništa loše, neće imati nikakve dokaze protiv mene čak i ako me tuže. Nemam se čega bojati. Što mi može jedan poziv? Čista savjest je najbolji jastuk. Unajmit ću odvjetnika da me brani; neće biti nikakvih problema.” Nakon što razmisli o tome, u srcu ne osjeća pritisak i njezin svakodnevni život ostaje nepromijenjen. To je reakcija jedne vrste osobe. Sada pogledajmo reakciju druge vrste osobe. Nakon što primi poziv, razmišlja: „Nisam prekršio nikakve zakone niti sam počinio ikakve zločine, pa o čemu bi se moglo raditi? Može li to biti zato što vjerujem u Boga? Vjerovanje u Boga nije protuzakonito. Je li moguće da mi je netko namjerno smjestio i prijavio me? To se čini vjerojatnijim. Ali može li biti nešto drugo? Moram se posavjetovati s odvjetnikom i zamoliti ga da ode na sud kako bi saznao zašto sam primio poziv i tko je tužitelj. Moram raščistiti o čemu se radi prije nego što odlučim o protumjerama. Ako odvjetnik kaže da je to povezano s mojom vjerom u Boga, onda moram brzo pronaći ljude da smislimo protumjere i također požuriti sakriti sve knjige ili druge takve stvari povezane s mojom vjerom kako bih spriječio da moj neprijatelj pronađe nešto što bi mogao iskoristiti protiv mene.” Nakon tih početnih misli, iako nije donijela nikakve konačne zaključke ili točne prosudbe o primanju poziva, već ima jasnu ideju o konkretnom planu primjene: što učiniti za Plan A, što učiniti za Plan B, i ako oba nisu izvediva, što bi trebala učiniti sljedeće. Svaki korak razmatra temeljito i pažljivo; prvo smiri svoj um i brzo se pomoli u srcu, a zatim, nakon što se pribere, odmah prione rješavanju te stvari. U roku od jednog dana, stvari su joj već sjele na svoje mjesto i zna kako dalje. Bez obzira na konačni ishod te stvari, pogledajmo prvo ove dvije vrste ljudi. Koja od njih ima sposobnost promišljanja o problemima? Koja ima kov? (Druga osoba.) Očito, druga osoba ima kov. Sama hrabrost i odlučnost kada se netko suoči sa situacijom ne znači imati kov. Osoba mora biti sposobna razmišljati, imati sposobnost razlučivanja i sposobnost rješavanja problema. U procesu razmišljanja, mora biti u stanju donositi konkretne prosudbe i razvijati konkretne planove primjene. Samo takva osoba ima kov. Naizgled, može se činiti vrlo plašljivom, postupajući oprezno i pažljivo čak i s malim stvarima, i smatrajući male stvari značajnima. Međutim, metoda i način na koji rješava probleme dokazuju da ta osoba ima sposobnost razmišljanja i sposobnost da promisli i riješi probleme. Nasuprot tome, prva vrsta osobe je vrlo hrabra i ničega se ne boji. Kada se suoči sa situacijom, jednostavno razmišlja: „Nisam učinio ništa loše. Ako i nastane problem, netko sposobniji će ga riješiti. Čega se imam bojati?” Oni su bezbrižni i žive lagodno, ali nisu li pomalo ludo hrabri i budalasti? Ova vrsta osobe glasno izvikuje parole i ono što govore nije pogrešno, ali što im nedostaje? (Nemaju normalno razmišljanje i nedostaje im sposobnost promišljanja problema.) Gdje se očituje njihov nedostatak normalnog razmišljanja? Kada se suoče sa situacijom, bilo da se radi o nečemu što se dogodilo iznenada ili o nečemu što su već znali, ne mogu to promisliti niti donijeti sud, pa prirodno, neće imati plan za rješavanje problema niti sposobnost da ga riješe. To je vrlo očito. Izvana, ova vrsta osobe djeluje rječito i zna govoriti doktrine, a može i podizati moral; čini se da ima kov da bude vođa. Međutim, kada se suoče s problemima, ne mogu proniknuti u bit problema i ne mogu u zajedništvu razgovarati o istini kako bi ih riješili. Mogu samo govoriti neke riječi i doktrine i izvikivati parole. Naizgled djeluju pronicljivo, ali kada se suoče s problemima, ne mogu analizirati ili prosuditi uzroke problema, niti procijeniti ozbiljne posljedice koje će nastati ako se problemi nastave razvijati. Ne mogu razmrsiti te stvari u svom umu, a kamoli riješiti probleme. Takva osoba djeluje rječito, ali zapravo ima loš kov i ne može obavljati stvaran posao. Slično tome, ako vođe i djelatnici, nakon što prime radni aranžman, mogu ga samo pročitati i doslovno objasniti, i iako mogu izdati radni aranžman i razgovarati u zajedništvu o njegovim ključnim točkama na okupljanjima, ne znaju kako donijeti konkretne aranžmane i pružiti konkretne smjernice za specifične zahtjeve, načela, važne napomene, posebne situacije, i tako dalje, i nemaju planove, nemaju ideje i nemaju sposobnost rješavanja problema, onda imaju loš kov. Prilikom provedbe radnih aranžmana, prvi zadatak koji vođe i djelatnici trebaju obaviti – pružanje smjernica – nije lak ni jednostavan. Ovaj prvi zadatak testira ima li vođa ili djelatnik kov i radnu sposobnost koju bi trebao posjedovati. Ako vođe i djelatnici nemaju taj kov i radnu sposobnost, neće moći pružiti konkretne smjernice za radne aranžmane niti ih provesti.

II. Pružanje nadzora i poticanja

Sljedeće, porazgovarajmo u zajedništvu o zadatku „nadzora”. Sudeći po doslovnom značenju, nadzor znači provjeru: provjeravati koje su crkve provele radne aranžmane, a koje nisu, kakav je napredak u provedbi, koji vođe i djelatnici rade stvaran posao, a koji ne, te prosljeđuju li samo vođe ili djelatnici radne aranžmane bez sudjelovanja u konkretnim zadacima. Nadzor je konkretan zadatak. Osim nadziranja provedbe radnih aranžmana – jesu li provedeni, kojom brzinom, kakve kvalitete i s kakvim postignutim rezultatima – viši vođe i djelatnici moraju provjeriti slijede li vođe i djelatnici strogo radne aranžmane. Neki vođe i djelatnici izvanjski govore da su voljni slijediti radne aranžmane, ali nakon što se suoče s određenim okruženjem, u strahu od uhićenja usredotoče se samo na skrivanje i davno su gurnuli radne aranžmane u zaborav; problemi braće i sestara ostaju neriješeni, a oni ne znaju što radni aranžmani nalažu niti koja su načela primjene. To pokazuje da radni aranžmani uopće nisu provedeni. Drugi vođe i djelatnici imaju mišljenja, predodžbe i otpor prema nekim zahtjevima u radnim aranžmanima. Kada dođe vrijeme da ih provedu, odstupaju od istinskog značenja radnih aranžmana, radeći stvari prema vlastitim idejama, otaljavajući posao i površno obavljajući stvari samo da ih se riješe, ili idu svojim putem, radeći kako im se prohtije. Sve takve situacije zahtijevaju nadzor viših vođa i djelatnika. Svrha je nadzora bolje provesti konkretne zadatke koje zahtijevaju radni aranžmani, bez odstupanja i u skladu s načelima. Prilikom provođenja nadzora, viši vođe i djelatnici moraju staviti velik naglasak na utvrđivanje ne vrši li tko stvaran posao ili je neodgovoran i spor u provedbi radnih aranžmana; pokazuje li tko otpor prema radnim aranžmanima i ne želi ih provesti ili ih provodi selektivno, ili jednostavno uopće ne slijedi radne aranžmane, već vodi vlastiti posao; zadržava li tko radne aranžmane i prenosi ih samo prema vlastitim idejama, ne dopuštajući Božjem izabranom narodu da sazna istinsko značenje i konkretne zahtjeve radnih aranžmana – samo nadziranjem i provjeravanjem ovih pitanja viši vođe mogu znati što se doista događa. Ako viši vođe ne provode nadzor i provjeru, mogu li se ti problemi otkriti? (Ne.) Ne mogu. Stoga, vođe i djelatnici ne samo da moraju prenositi radne aranžmane i pružati smjernice na svakoj razini, već moraju i nadzirati rad na svakoj razini prilikom provedbe radnih aranžmana. Regionalni vođe moraju nadzirati rad okružnih vođa, okružni vođe moraju nadzirati rad crkvenih vođa, a crkveni vođe moraju nadzirati rad svake grupe. Nadzor se mora provoditi razinu po razinu. Koja je svrha nadzora? Olakšati točnu provedbu sadržaja radnih aranžmana u skladu s njihovim konkretnim zahtjevima. Stoga je zadatak nadzora vrlo važan. Prilikom provođenja nadzora, ako okruženje dopušta, vođe i djelatnici trebali bi dublje ući u crkve kako bi stupili u kontakt s onima koji obavljaju stvaran posao. Trebali bi postavljati pitanja, promatrati, raspitivati se, upoznati se sa situacijom provedbe posla i shvatiti je. Istovremeno, trebali bi se upoznati s poteškoćama i mislima koje braća i sestre imaju u vezi s tim poslom i jesu li shvatili načela tog posla. Sve su to konkretni zadaci koje vođe i djelatnici trebaju obaviti. Vođe i djelatnici trebaju još više nadzirati i davati upute u radu onima s relativno lošim kovom i ljudskošću, koji su donekle neodgovorni, nelojalni i relativno nemarni u svom poslu. Kako treba provoditi nadzor i davati upute? Pretpostavimo da kažete: „Požurite! Višnji čeka naš izvještaj o radu. Ovaj posao ima rok; ne odugovlačite!” Bi li takav način poticanja djelovao? Znači li poticanje samo malo ih pogurati i to je to? Koji je bolji način poticanja? Kada vi radite, uključujete li poticanje kao dio svojih zadataka? (Da. Ako vidim da se neki zadaci ne obavljaju na vrijeme, pokušat ću razumjeti zašto ih ne rade i pratit ću njihov rad.) Ako vidite nekoga tko ne zna kako obaviti posao, morate mu pružiti konkretne smjernice i pomoć te ga usmjeriti. Ako vidite nekoga tko je nemaran, morate ga orezati. Ako zna kako obaviti posao, ali je previše lijen da bi ga obavio, trom je i odugovlači te se prepušta tjelesnoj ugodi, tada ga treba orezati prema potrebi. Ako orezivanje ne riješi problem i njegov se stav ne promijeni, što treba učiniti? (Ne dopustiti mu da radi taj posao.) Prvo mu dajte upozorenje: „Ovaj je posao vrlo važan. Ako se i dalje budeš tako odnosio prema njemu, tvoja će dužnost biti oduzeta i dana nekom drugom. Ako ti nisi voljan raditi, netko drugi jest. Nisi odan svojoj dužnosti; nisi prikladan za ovaj posao. Ako nisi dorastao ovom zadatku i ne možeš podnijeti fizički napor, Božja te kuća može zamijeniti nekim drugim, a i sam možeš podnijeti ostavku. Ako ne daš ostavku i još uvijek si voljan raditi, onda radi dobro i radi u skladu sa zahtjevima i načelima Božje kuće. Ako to ne možeš postići i opetovano odgađaš napredak, uzrokujući gubitke poslu, tada će se Božja kuća pozabaviti tobom. Ako ne možeš ispuniti ovu dužnost, onda žao mi je, ali morat ćeš otići!” Ako je nakon upozorenja voljan pokajati se, može ga se zadržati. Ali ako se nakon opetovanih upozorenja njegov stav ne promijeni i ne pokaže ni trunke kajanja, što treba učiniti? Treba ga odmah smijeniti – zar to neće riješiti problem? Nije da se držimo sitnih mana ili manjih problema protiv ljudi kad vidimo da ih netko ima; radije, dajemo ljudima prilike. Ako su voljni pokajati se i promijene se, postajući mnogo bolji nego prije, onda ih zadržite ako je ikako moguće. Ako opetovano davanje prilika, razgovori u zajedništvu o istini, orezivanje i upozoravanje ne djeluju, i ničija pomoć nije učinkovita, onda to nije običan problem: ljudskost te osobe je previše loša i ona uopće ne prihvaća istinu. U tom slučaju, nije prikladna za tu dužnost i treba je otpustiti. Nije prikladna za vršenje dužnosti. Tako treba riješiti tu stvar.

Prilikom nadziranja crkvenog rada, vođe i djelatnici ne samo da bi trebali biti vješti u prepoznavanju različitih problema, već bi trebali obratiti i posebnu pozornost na neke crkvene vođe zbog kojih se osjećaju nelagodno ili ih smatraju nepouzdanima. Te je ljude potrebno nadzirati i pratiti dulje vrijeme; ne možete ih samo povremeno pitati o situaciji ili odbaciti problem s nekoliko riječi i smatrati to gotovim. Ponekad je potrebno ostati na licu mjesta kako bi se nadzirao njihov rad. Koja je svrha boravka na licu mjesta? Brže otkriti i riješiti probleme te dobro obaviti posao. Ponekad ne možete otkriti probleme čim stignete na radno mjesto. Umjesto toga, kroz detaljno razumijevanje, provjeru rada i pažljivo promatranje, neki problemi postupno izlaze na vidjelo i mogu se otkriti. Boravak na licu mjesta radi provođenja nadzora ne znači nadziranje ili čuvanje ljudi. Što znači nadzor? Nadzor uključuje provjeru i davanje uputa. To znači, između ostalog, postavljati detaljna, konkretna pitanja o poslu, učiti i shvaćati napredak posla i slabe točke u poslu, razumjeti tko je odgovoran u svom poslu, a tko nije, te tko je sposoban obavljati posao, a tko nije. Nadzor ponekad zahtijeva savjetovanje, upoznavanje i raspitivanje o situaciji. Ponekad zahtijeva ispitivanje licem u lice ili izravnu provjeru. Naravno, češće uključuje izravan razgovor s odgovornim osobama, raspitivanje o provedbi posla, poteškoćama i problemima s kojima se susreću i tako dalje. Prilikom provođenja nadzora, možete otkriti koji se ljudi samo izvanjski posvećuju svom poslu i rade stvari površno, koji ljudi ne znaju kako provesti konkretne zadatke, koji ljudi znaju kako ih provesti, ali ne rade stvaran posao, i druge takve pojave. Najbolje je ako se ti otkriveni problemi mogu pravovremeno riješiti. Koja je svrha nadzora? Bolje provesti radne aranžmane, vidjeti je li posao koji ste uredili prikladan, postoje li propusti ili stvari koje niste uzeli u obzir, postoje li područja koja nisu u skladu s načelima, postoje li izopačeni aspekti ili područja u kojima su napravljene pogreške, i tako dalje – sva se ta pitanja mogu otkriti tijekom procesa provođenja nadzora. Ali ako ostaneš kod kuće i ne obavljaš ovaj konkretan posao, možeš li otkriti te probleme? (Ne.) O mnogim je problemima potrebno pitati, promatrati ih i razumjeti na licu mjesta da bi ih se spoznalo i shvatilo. Prilikom provođenja nadzora, morate poticati one koji su u svom poslu neodgovorni i nemarni, varaju one iznad sebe i skrivaju stvari od onih ispod sebe, te su površni i spori. Upravo smo spomenuli nekoliko koraka kako ih poticati: možete im pružiti upute, razgovarati s njima u zajedništvu, orezati ih, upozoriti i smijeniti. Je li lako provesti te korake? (Da.)

III. Provjeravanje i praćenje

Nakon što vođe i djelatnici obave poticanje posla, sljedeći je korak provjera rada. Koja je uobičajena svrha provjere rada? Provjera rada služi za utvrđivanje napretka zadataka koji su raspoređeni, prepoznavanje problema koje treba hitno riješiti i, u konačnici, osiguravanje da je posao u potpunosti dobro obavljen. Nakon što je posao raspoređen, potrebno je provjeriti nekoliko aspekata: u kojoj je fazi daljnji rad, je li dovršen, koliko je učinkovit, kakvi su rezultati, jesu li utvrđeni neki konkretni problemi, postoje li poteškoće, postoje li područja koja nisu u skladu s načelima i tako dalje. Provjeravanje posla koji ste rasporedili također je konkretan i nužan zadatak. Neki vođe i djelatnici često čine pogrešku: misle da je, nakon što su rasporedili posao, njihov posao gotov. Vjeruju: „Moj je zadatak dovršen, moja je odgovornost ispunjena. U svakom slučaju, rekao sam vam kako to učiniti. Vi znate što treba raditi i pristali ste to učiniti. Ne moram se brinuti o tome kako se stvari odvijaju; samo mi podnesite izvještaj kad završite.” Nakon planiranja i raspoređivanja posla, vjeruju da je njihov zadatak dovršen i da je sve u redu. Ne prate niti provjeravaju rad. Što se tiče toga je li osoba koju su zadužili za zadatak prikladna, kakvo je stanje većine ljudi, postoje li problemi ili poteškoće, imaju li povjerenja u dobro obavljanje crkvenog posla, postoje li iskrivljeni ili pogrešni aspekti, ili postoje li kršenja radnih aranžmana od Višnjih, oni se o tome ne raspituju, ne provjeravaju to niti prate. Smatraju da je njihov posao gotov nakon što su rasporedili posao; to nije obavljanje konkretnog posla. Što treba provjeravati u radu? Glavne stvari koje treba provjeriti jesu je li plan provedbe u skladu s radnim aranžmanima, krši li načela i zahtjeve radnih aranžmana, te postoje li ljudi koji uzrokuju prekide i smetnje, ljudi koji slijepo prave nevolje ili ljudi koji koriste velike riječi tijekom rada. Naravno, dok provjeravate rad, provjeravate i je li bilo pogrešaka u vašoj vlastitoj provedbi radnih aranžmana. Provjeravanje tuđeg rada zapravo je i provjeravanje vlastitog rada.