Razumna raspodjela

Što se tiče materijalnih predmeta Božje kuće, postoji još jedan važan zadatak osim njihova čuvanja, a to je njihova razumna raspodjela. Svi ti predmeti namijenjeni su za ljudsku upotrebu – sve su to korisne stvari – stoga je glavni cilj njihova čuvanja to da se mogu razumno koristiti. Prije razumne upotrebe tih predmeta na vođama je i na djelatnicima da ih razumno raspodijele. Što je razumna raspodjela? Božja kuća ima načela i pravila o tome kome te predmete treba dati na korištenje. Glavna svrha tih predmeta, bilo da su ih prinijela braća i sestre ili ih je kupila Božja kuća, nije njihovo gomilanje radi pružanja pomoći ili davanja kao milostinje socijalnim slučajevima, već su namijenjeni svoj braći i svim sestrama koji svoju dužnost obavljaju s punim radnim vremenom. Stoga je način njihove raspodjele – načela po kojima se raspoređuju – još jedna odgovornost koju vođe i djelatnici trebaju ispuniti u svom upravljanju raznim materijalnim predmetima Božje kuće. Ovdje smo spomenuli razumnu raspodjelu; u ovom je slučaju biti „razuman” načelo koje zahtijeva Božja kuća.

I. Razumna raspodjela knjiga Božjih riječi

Započnimo s knjigama Božjih riječi. Svaki put kad se izdaju nove knjige, Božja kuća ima zahtjeve i pravila u pogledu načela o tome kome bi te knjige trebalo izdati. U crkvi ima onih koji čitaju Božje riječi i onih koji ih ne čitaju; ima onih koji vole istinu i onih koji je ne vole, te ima onih koji izvršavaju dužnosti i onih koji ih ne izvršavaju – treba razlikovati te vrste ljudi. Postoje i neke posebne knjige iz kategorije udžbenika – gramatike, rječnici i druge pomoćne knjige. Sve njih treba dijeliti strogo u skladu s načelima. Moraju se dati onima kojima su potrebne, a ne onima kojima nisu. Zatim, postoje neke pomoćne knjige tiskane u relativno maloj nakladi – ako se one izdaju pojedincu, što se od tog pojedinca zahtijeva? Možeš ih čitati, ali ih nemoj oštetiti; nemoj ih ostavljati uokolo niti iz njih nasumično trgati stranice. I treba ih vratiti na njihovo izvorno mjesto kad završiš s čitanjem. Što se tiče knjiga o vjeri u Boga, vođe i djelatnici trebaju ih dijeliti strogo u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće i trebaju se pobrinuti za to da i Božji izabrani narod razumije ta načela te da postupa u skladu s njima.

II. Razumna raspodjela raznih vrsta opreme

Sljedeće pitanje je kako raspodijeliti razne vrste opreme. Ovo je relativno ključan zadatak. Raspodjela raznih vrsta opreme ponešto je stroža. Takva oprema uključuje elektroniku, kao i alate potrebne za razne struke. Kad vođe i djelatnici dijele te stvari, i za to trebaju postojati načela. Oni kojima se oprema izdaje moraju biti ljudi koji su sposobni njome vješto rukovati i ispravno je i razumno koristiti. Ako je netko početnik ili jednostavno ne zna koristiti neku stvar, ne smije mu se izdati. To se osobito odnosi na dobru, vrhunsku elektroniku, poput vrhunskih fotoaparata i skupljih računala, kao i na opremu za snimanje, fotografske uređaje ili opremu potrebnu za postprodukciju videozapisa – još manje se takva oprema smije izdati takvoj osobi da ne bi došlo do oštećenja. Vođe i djelatnici trebaju osigurati da oni koji koriste takvu opremu, kao prvo, znaju cijeniti uređaje i, kao drugo, da su sposobni ispravno ih koristiti i održavati. Neki uređaj, na primjer, prema pravilima mora mirovati deset minuta nakon dva sata korištenja kako bi se ohladio. Ako se ne ohladi, to će oštetiti uređaj i skratiti mu vijek trajanja. Ljudi koji cijene uređaj koristit će ga strogo u skladu s uputama za održavanje; pridržavat će ih se sami od sebe i ako im to ne kažeš, a bit će još stroži i precizniji ako ih na to upozoriš. Takvi su ljudi podobni za korištenje uređaja; prikladni su za korištenje vrhunskih stvari jer znaju cijeniti uređaje i ozbiljno shvaćaju upute za njihovo održavanje i popravak. Takvi ljudi, koji znaju cijeniti uređaje i normalno ih koristiti, najpodobniji su za dodjelu i raspodjelu vrhunskih uređaja. Vođe i djelatnici trebaju u tom pogledu obaviti odgovarajuću provjeru. Ako postoji vrhunsko računalo i izdaje se na korištenje bilo kome tko se prijavi navodeći da mu je potrebno, je li to načelo ispravno? (Ne.) Što u tome nije ispravno? Za vođe i djelatnike dio dijeljenja i raspodjele takvih stvari treba se temeljiti na stručnoj osposobljenosti osobe koja obavlja posao; drugi je dio da to moraju temeljiti na stupnju u kojem ta osoba čuva uređaje, na tome ima li ljudskost, cijeni li uređaje kad ih koristi. Ako osoba ne zna brinuti o uređajima i nije upoznata s vještinama struke, već se samo iz znatiželje želi igrati s uređajem, tada joj treba ograničiti i zabraniti korištenje. Nije podobna koristiti vrhunske uređaje i brinuti se o njima. Onima koji obavljaju obične dužnosti dovoljno je dati obične uređaje. Oni koji poznaju struku, dobre su ljudskosti i znaju koristiti, održavati i cijeniti uređaje mogu koristiti kvalitetnije stvari jer su vješti u struci i sposobni su koristiti vrhunske uređaje. Ako smušenoj ili gruboj osobi daš nešto vrhunsko na korištenje, uništit će uređaj u samo nekoliko dana. Drugi ga neće moći koristiti, a neće ga biti lako ni popraviti. To ne samo da ometa rad crkve, već i rasipa materijalne predmete Božje kuće. Što se pod time podrazumijeva? Da takvi ljudi nisu podobni koristiti dobre uređaje. Dobri uređaji moraju se dati na korištenje ljudima s ljudskošću koji se razumiju u svoju struku. Za one koji nisu stručnjaci u profesiji i čija je ljudskost slaba, dovoljno je dobro da koriste obične stvari. Je li ovakva raspodjela razumna? (Jest.)

Različiti ljudi na različite načine postupaju sa svim vrstama materijalnih stvari. Neki kupe vrhunsko računalo i nakon dvije godine korištenja ono i dalje izgleda kao novo; na zaslonu se nikad ne vidi otisak prsta, a tipkovnica je uvijek čista i bez trunke prašine. I radna je površina lijepa i uredna, a sve što je pohranjeno na računalu prilično je organizirano i pregledno. Ako im netko kaže da nije dobro za zaslon da se dugo koristi, odmah će pitati kako ga najbolje zaštititi – te će raditi onako kako je najbolje. Ako im netko kaže da računalo treba mirovati nakon duge upotrebe, da će slabije raditi ako se previše zagrije i da to utječe na vijek trajanja uređaja, tada će, kad shvate da koriste računalo duže od dva sata, odmah prestati kako bi se ohladilo. Ako se sporo hladi jer je temperatura zraka previsoka, postavit će ventilator da puše na njega. Postupaju s uređajem s toliko posebne pažnje kao da je njihovo dijete. Osobito su pažljivi i oprezni kad ga stavljaju u torbu, a kad ga stavljaju na stol, najprije očiste površinu te pravilno postave uređaj. Nije li to njihova prednost? (Jest.) Takvi ljudi ne samo da sami cijene uređaje već im je teško podnijeti i kad vide druge kako uništavaju i oštećuju uređaje. Takvi su ljudi podobni za korištenje dobrih uređaja. Neki ljudi koji imaju novca također kupe vrhunska računala, ali ih uopće ne cijene nakon što ih donesu kući. Ne čiste ih, bez obzira na to koliko se prašine na njima nakupi, i prilično ih zaprljaju. Drugi će koristiti uređaj dvije godine i on će i dalje izgledati kao nov; ovi ljudi koriste uređaj dva mjeseca, a izgleda kao da je korišten deset godina. Ako im kažete da uređaje treba održavati, reći će: „Čemu održavati tu stvar? Uređaji pružaju usluge ljudima, u službi su ljudi. Ako se pokvari, samo kupiš novi!” Zato se uređaj pokvari za manje od šest mjeseci zbog nepravilne upotrebe. Što mislite o takvim ljudima? Jesu li podobni za korištenje vrhunskih uređaja? (Ne.) Koliko god lijepa računala kupili, ne pomišljaju ih cijeniti, već ih bacaju uokolo i nehajno odlažu. Neka su im računala izgrebana; neka su oštećena vodom; neka padnu na pod i razbiju se. Koriste ih prilično grubo. Nešto nedostaje u ljudskosti takvih ljudi. Jeste li vi voljni dodijeliti dobre uređaje na korištenje takvim ljudima? (Ne.) Neki ljudi nose naočale i stakla su im uvijek čista, dok su stakla naočala drugih ljudi prljava, prašnjava, puna otisaka prstiju i sličnog. Kako ih uopće mogu tako koristiti? Oni koji se brinu o svojim naočalama paze kako ih odlažu; apsolutno neće dopustiti da staklo dodirne površinu stola ili bilo koji predmet niti će dopustiti da se staklo izgrebe ili da ima bilo kakvih oštećenja. Naočale su osobito važne kratkovidnim ljudima – kako ćeš ih koristiti ako izgrebeš stakla? Neki su ljudi grubi sa svojim naočalama i stakla im postanu zamućena već nakon kratkog nošenja. Ništa ne vide jasno kad ih nose i bilo bi im bolje da ih i ne nose. No oni svejedno misle da je u redu nastaviti ih nositi takve kakve jesu, kao da to nije važno. Nije Mi jasno: nije li svrha nošenja naočala da mogu jasnije vidjeti? Što mogu jasno vidjeti kad su im stakla potpuno izgrebana? Nisu li to neotesani ljudi? Doista su neotesani! Nešto nedostaje u ljudskosti pretjerano grubih ljudi – ne znaju se brinuti o stvarima, a još manje pomišljaju da ih cijene.

Koja je odgovornost vođa i djelatnika po pitanju važne opreme i alata Božje kuće? Takva se oprema prilikom raspodjele treba dati odgovarajućim ljudima. Oni koji koriste tako važnu, vrhunsku opremu apsolutno moraju biti ljudi koji znaju cijeniti stvari. Oni će je cijeniti, brinuti o njoj i održavati je; kad je u njihovom posjedu, možeš biti siguran da je nikad neće namjerno ili promišljeno uništiti ili oštetiti, osim uslijed trenutka nepažnje ili nedostatka nekog osnovnog znanja. Takvi ljudi mogu koristiti ovu opremu; njima se može dodijeliti vrhunska, dobra oprema. Ljudima koji su po prirodi grubi u korištenju stvari bit će dovoljno dati obične stvari za korištenje. Skrbnici takve opreme i alata ujedno su odgovorni i za vođenje evidencije o njihovoj upotrebi: tko je što uzeo i koliko dugo je to koristio, ili koji je predmet za nečiju isključivu upotrebu i tko bi, ako se ošteti, trebao nadoknaditi štetu u skladu s njegovom vrijednošću. Obje strane to moraju potpisati kako bi sve bilo pošteno i razumno za sve. O uređajima i opremi treba dobro brinuti, bilo da se radi o kratkoročnoj ili dugoročnoj upotrebi; korisnik mora naučiti pravilno ih koristiti, a ako dođe do kvara, treba ih odmah popraviti. Što se pedantnije to obavlja, to bolje. Ako nastane situacija u kojoj Sotonin režim uhićuje ljude, tada je najvažnija odgovornost vođa i djelatnika dodijeliti važnu opremu i alate pouzdanim ljudima i onima vrijednima povjerenja. Nakon što joj pošalju opremu, trebali bi toj osobi dati neki savjet, reći joj: „Ovo su stvari iz Božje kuće da ih ti koristiš u obavljanju svoje dužnosti. Nisu za igru. Trebao bi ih razumno koristiti i dobro brinuti o njima. Nemoj ih oštetiti. Budući da su ovi dijelovi opreme i alata potrebni za obavljanje dužnosti, ako se oštete, treba platiti odštetu u skladu s njihovom vrijednošću. Ako rad kasni zbog oštećene opreme, taj problem je još ozbiljnije prirode jer znači da postoji neko ometanje i uništavanje. Dakle, moraš znati pravilno koristiti sve vrste opreme i alata za obavljanje dužnosti – apsolutno ne smiješ oštetiti vlasništvo Božje kuće. Obavezno zapamti ova načela: razumna upotreba, redovita provjera, popravak i održavanje – ako dođe do kvara, odmah ga prijavi i zatraži popravak.” Da bi dobro obavili ovaj posao, vođe i djelatnici moraju, u jednu ruku, poznavati načela raspodjele i upotrebe; a u drugu bi trebali uputiti korisnike u to kako održavati opremu i brinuti o njoj, a ako dođe do kvara, kako izvršiti popravke i tako dalje. To je osnovno znanje koje bi ljudi trebali razumjeti i posjedovati kad se radi o brizi za svaku vrstu opreme i alata te o njihovu korištenju.

Vođe i djelatnici trebaju razumno raspodijeliti različitu opremu Božje kuće. Ako, na primjer, djelatnik treba računalo s relativno sveobuhvatnim značajkama, trebaš mu ga dodijeliti. Ako kaže da mu jedno nije dovoljno, moraš ga pitati zašto i moraš se raspitati te provjeriti je li to što govori istina. Nemoj se voditi samo njegovim zahtjevom i dati mu onoliko računala koliko traži, to jest, dati mu dva ako kaže da mu jedno nije dovoljno ili mu dati tri ako kaže da dva nisu dovoljna. Ne bi li tada dijelio računala kao da su igračke? Ne bi li to bilo lakomisleno? Najprije trebaš istražiti situaciju i donijeti odluku na temelju načela Božje kuće. Nikako ne smiješ proizvoljno odobravati svakojake zahtjeve jer neki ljudi možda podnose nasumične zahtjeve pod izlikom izvršavanja dužnosti. Nadalje, nekim ljudima koji obavljaju važne poslove možda trebaju računala više klase, a njihova osobna računala imaju konfiguracije niže klase. Vođe i djelatnici moraju i to odmah istražiti i razumno raspodijeliti opremu. O dodjeli računala treba se odlučivati na temelju prirode posla osobe i zahtjeva za klasom računala. Ako je netko samo običan vođa ili djelatnik i ne bavi se računalnom tehnologijom ili videoprodukcijom, već samo koristi računalo za stvari poput pristupanja internetu, traženja informacija i poziva te mu nije potrebno mnogo u pogledu specifikacija računala, tada će mu biti dovoljno da koristi obično računalo. Neki stariji ljudi znaju izvršavati samo jednostavne operacije poput tipkanja, pristupanja internetu i poziva, a ipak, kad postanu vođe ili djelatnici, izdaju im se vrhunska računala. Je li to razumno? Ne traže li oni posebne povlastice? Ne uživaju li u statusnim povlasticama? (Uživaju.) Za što bi se koristila takva vrhunska oprema visoke klase? Ona se treba dati na korištenje relevantnim djelatnicima i stručnom osoblju. Ne mora odgovarati statusu osobe. Neki vođe i djelatnici pogrešno vjeruju da bi trebali uživati povlaštena prava korištenja nad različitim predmetima Božje kuće. Postoji li takvo pravilo u Božjoj kući? Ne. Kad neki ljudi postanu vođe i djelatnici, brzo im se izdaju vrhunska računala, mobiteli i slušalice, opremljeni su svakojakom vrhunskom opremom. Koja je posljedica toga? Čini li se to doista radi postizanja dobrih rezultata u radu? Ne žude li ti ljudi za tjelesnim užicima? Za što ti uopće koristiš vrhunska računala? Zar nije da samo održavaš sastanke na internetu i propovijedaš riječi i doktrine? Znaš li učitavati videozapise i jesi li sposoban producirati videozapise? Znaš li održavati sigurnost mreže i možeš li postavljati web-stranice? Poznaješ li te struke? Ako ne, kakvu korist imaš od nekog vrhunskog računala? Nije li odvratno tako postupati? (Jest.) Ako imaš vlastiti novac, nikoga nije briga koliko ćeš računala njime kupiti i nitko se neće miješati bez obzira na to koliko su vrhunska. Sada govorimo o tome kako se materijalni predmeti Božje kuće trebaju razumno raspodijeliti. Što znači „razumno”? Kad vođe i djelatnici koriste vrhunsku opremu Božje kuće, računa li se to kao „razumno” korištenje? (Ne.) Oni ne poznaju struku niti znaju išta raditi. Čini li ih posjedovanje vrhunskog računala vrhunskima? Čime se razmeću? Božja kuća nema pravilo koje vođama i djelatnicima daje povlaštena prava korištenja i raspodjele njezinih materijalnih predmeta; oni nemaju tu posebnu povlasticu i to nije razumno načelo za raspodjelu predmeta u Božjoj kući – to nije nimalo razumno. Netko može sam kupiti te stvari ako je u mogućnosti; ako nije, i treba mu ih dodijeliti Božja kuća, tada je dovoljno da koristi obične. To je pošteno i razumno. Oni koji doista znaju koristiti ovu vrhunsku opremu stručno su osoblje uključeno u posao, stoga bi im Božja kuća trebala dodijeliti tu opremu. To su neka načela koja bi vođe i djelatnici trebali razumjeti i shvatiti u vezi s raspodjelom materijalnih predmeta Božje kuće. Provjerite ponovno, na temelju tih načela, jesu li takve stvari negdje nerazumno raspodijeljene. Ako jesu, požurite i ispravite to. Neki ljudi nakon što postanu vođe ili djelatnici, vide da im se nitko u Božjoj kući ne ulizuje, da im nitko ne izdaje vrhunske predmete i da i dalje nose svoju staru odjeću, da još koriste svoje izuzetno obično malo računalo i da im Božja kuća nije nabavila bolje, pa odu u financijski tim i prijave se za kupnju računala. Je li to razumno? (Ne.) Kažu: „Ako mi ga vi ne izdate, neću obavljati svoju dužnost – naći ću priliku da natjeram božju kuću da mi kupi računalo više klase, noviji model, brže!” Baš su drski – nema toga što se ne bi usudili učiniti. Takvi ljudi nakon što postanu vođe, prema Božjoj se kući odnose kao prema svojoj, misleći: „Novac božje kuće ujedno je i moj novac – trošit ću ga kako mi se prohtije!” To je nešto što su antikristi sposobni učiniti.

III. Razumna raspodjela raznih dnevnih potrepština i hrane

Završili smo s govorom o razumnoj raspodjeli raznih materijalnih predmeta i opreme. Sada ćemo govoriti o stvarima za svakodnevni život, na primjer: žitaricama, povrću i suhoj hrani, kao i o potrebnim sastojcima za kuhanje, raznoj dodatnoj hrani i tako dalje. Te predmete ne treba samo razumno čuvati, već ih treba i razumno raspodijeliti. Dakle, kako se ti različiti predmeti trebaju razumno raspodijeliti? Božja kuća ima standarde za svoju hranu i oni koji upravljaju takvim predmetima trebaju ih razumno raspodijeliti strogo se pridržavajući tih standarda. Ne smiju davati više dobre hrane onima s kojima su bliski. Na primjer, ako se kupi neka ukusna, kvalitetna riža ili ako se samo povremeno kupi neko voće ili meso, a ti izdaš više toga onome s kime si u dobrim odnosima ili mu izdaš sve dobre stvari, a loše pošalješ drugima – smatra li se to razumnom raspodjelom? (Ne.) Kako se onda ovdje mjeri „razumnost”? Koji bi se način raspodjele mogao smatrati razumnim? Ravnomjerna raspodjela, prema načelima i zahtijevanim standardima koje je Božja kuća propisala za hranu, izdajući onoliko koliko treba izdati. Ako ti se čini da si s nekim blizak, možeš mu dati svoj dio. Nemoj biti velikodušan s tuđim stvarima i nemoj koristiti materijalne predmete Božje kuće da bi pokazivao velikodušnost prema drugim ljudima; ako želiš biti velikodušan, čini to sa svojim stvarima. Velikodušnost nije načelo u Božjoj kući – načelo Božje kuće jest razumna raspodjela. Raspodjela svakodnevnih životnih potrepština i raznih prehrambenih proizvoda treba se obavljati u skladu sa standardima koje je postavila Božja kuća, a ne nasumično. Naravno, vođe i djelatnici mogu nadzirati ljude odgovorne za raspodjelu i vidjeti jesu li dobronamjerni, je li njihova raspodjela razumna, obavlja li se u skladu s načelima Božje kuće, kako većina ljudi o tome izvještava, imaju li pritužbi i je li se za sve pobrinulo. Što učiniti ako ponekad dođe do oskudice nečega? Je li u redu da ih vođe i djelatnici zadrže za sebe da ih sami pojedu? Neki bi mogli reći: „Vođe i djelatnici imaju najviši status i ugled i obično su oni ti koji nam najviše govore, od čega im se suše usta. Ako ima dobrih stvari, ostavimo ih njima da jedu.” Je li u redu tako raspodijeliti stvari? (Ne; stvari treba ostaviti onima kojima su doista potrebne.) Ako je nekih relativno skupih zdravstvenih proizvoda malo, kako bi ih trebalo raspodijeliti? Trebalo bi ih dodijeliti onima koji se godinama daju za Boga i daju svoj doprinos. Ti su ljudi slabog zdravlja zbog svoje dobi, a ipak i dalje savjesno obavljaju svoje dužnosti, i braća i sestre su od njih imali znatne koristi. Tim ljudima treba malo bolje održavati i njegovati tijelo i sasvim je ispravno da im se dopusti da jedu i koriste te zdravstvene proizvode. Nitko se ne bi trebao svađati oko oskudnih zaliha. Tako vođe i djelatnici moraju raspodijeliti te stvari. Je li to razumno? (Jest.) Bi li onda većina ljudi imala prigovora na takvu raspodjelu? Postoji li netko tko kaže: „Možda nisam toliko star, ali imam puno posla – radim više od osam sati svaki dan. Moj rad možda nije toliko učinkovit i možda ga ne radim toliko godina, ali ni moje zdravlje ponekad nije baš najbolje. Zašto nitko ne brine o meni? Kad ima dobrih stvari, nikad nije moj red da ih dobijem, ali kad treba obaviti posao, uvijek se mene traži”? Treba li takvoj osobi dati dio? Budući da je imala obraza to tražiti, ostavite joj nešto – je li to razumno? Biste li se složili s tim? (Ne.) Ja bih se na tom mjestu složio s time. Zašto se toliko opterećivati takvim stvarima? Ljudi ne žive svoje živote radi užitka; ne žive da bi jeli, pili i veselili se. Zašto se svađati oko takvih stvari? Ako se netko doista želi svađati oko njih, a okolnosti su mu donekle pogodne, onda mu dopustite da malo uživa u tim stvarima. Bit će mu iskazana neka posebna naklonost, ali ti time nisi na gubitku; nema potrebe toliko se opterećivati. Dakle, pretpostavimo da netko kaže: „Zašto mi ne date malo? Ni moje zdravlje nije baš najbolje; kad bih doista pojeo nešto dobro, bio bih boljeg zdravlja i sposoban obaviti više posla te uložiti više truda u Božju kuću, a moj bi rad bio učinkovitiji.” Budući da je uputio ovaj zahtjev, nemoj ga sramotiti odbijanjem, podijeli mu nešto. Drugi se ljudi ne bi trebali toliko opterećivati zbog ovoga – budi malo velikodušniji. Zar tvoj život ne bi tekao kao i dosad bez tih stvari? Ono što Bog daje ljudima nije oskudno; obilno je i izdašno – nema potrebe svađati se oko toga. Ako postoji nešto posebno za što nitko ne osjeća da mu je potrebno ili da treba u tome uživati, onda bi to trebalo dati za jelo onoj vrsti osobe za koju se većina na kraju složi da je najprikladnija. Naglašavamo ljudskost i razumnu raspodjelu stvari. Oni koji to dobiju trebaju to prihvatiti od Boga i zahvaliti Mu na Njegovoj milosti. Drugi se ne bi trebali svađati oko toga. Ako se svađaš, nerazuman si, namjerno stvaraš nevolje i ponašaš se bezobrazno. Eto tako se treba postupati u takvim posebnim okolnostima. Postoje načela i za posebne i za obične okolnosti; ne postupa se s njima nasumično, a još manje na temelju zahtjeva ljudskih odnosa. Kad je raspodjela razumna, vođe i djelatnici ispunili su svoju odgovornost.

Prilikom raspodjele svakodnevnih potrepština i hrane vođe i djelatnici i to bi trebali činiti na temelju stvarnih situacija, stvarnog broja ljudi i stvarno potrebnih količina kako bi ih raspodijelili na uistinu razuman način u nastojanju da se ne dopusti njihovo rasipanje ili gubitak. To je odgovornost koju vođe i djelatnici trebaju ispuniti. Ponekad, kada ne razumiju specifične okolnosti, mogu raspodijeliti neke stvari u skladu s osnovnim načelom, a kasnije, kroz povratne informacije od svih i naknadno praćenje, saznati da raspodjela nije bila razumna, da se pomalo kruto držala pravila. U tom slučaju moraju se poboljšati sljedeći put kako bi izbjegli ponavljanje tog problema te smanjili rasipanje i gubitak. To je ispunjavanje njihove odgovornosti. Naravno, kako bi se izbjegla šteta i rasipanje, prilikom raspodjele se s jedne strane moraju više savjetovati, a s druge se moraju i strogo pridržavati načela. To je nužno. Nemojte izdavati stvari neselektivno, ne dajući ih onima kojima su uistinu potrebne, ne dajući ih onima koji iskreno vrše svoju dužnost, koji imaju istinu-stvarnost, već ih dajući osobito ulizicama koji nemaju duhovno razumijevanje. Je li takvo postupanje u skladu s načelima? (Ne.) Nije li takvo postupanje neobuzdana bezobzirnost? Ne postupati u skladu s načelima znači ne ispunjavati svoje odgovornosti. Na što se odnosi ispunjavanje odgovornosti? To nije obavljanje stvari reda radi i pridržavanje pravila, niti se odgovornost ispunjava poduzimanjem niza utvrđenih koraka, već je to postupanje doista strogo u skladu s načelima koja zahtijeva Božja kuća, istovremeno osiguravajući da se ne dogode slučajevi rasipanja ili oštećenja bilo čega što pripada Božjoj kući. To znači uistinu ispuniti svoju odgovornost. Na primjer, pri izdavanju jaja za pet osoba, trebali biste svakoj osobi dodijeliti jedno jaje dnevno i izdavati ih svakih deset dana, što znači da biste ih poslali točno pedeset. Tako biste ih trebali izdavati djelomično zato što je to mali broj i lako se za to pobrinuti, a povrh toga zato što je to točno ispravna količina za jelo. Ovako primjenjivati, u skladu sa standardima i specifikacijama koje zahtijeva Božja kuća, sasvim je ispravno – to je postupanje u skladu s načelima. Kad bi vođa ili djelatnik, bojeći se gnjavaže, izdao jaja za sto dana odjednom – pet stotina jaja – bi li to bilo prikladno? Recite Mi, je li lakše prevesti i brinuti o pedeset jaja ili pet stotina? (Pedeset.) Lakše je prevesti manji broj i brinuti se o manjem broju jaja. Neki ljudi pošalju količinu za sto dana, pa se neka razbiju putem, a neka se zgnječe dok se prenose na odredištu. Tako se, lom po lom, dio ošteti. Dodajte ovome da će ih ljudi, kad vide da im je izdano mnogo jaja, nemarno rasipati, pa neće imati jaja za jelo dok čekaju sljedeću pošiljku. Dakle, kada se ta jaja razbiju i pretrpe štetu, nije li to uzrokovano time što su vođe i djelatnici zanemarili svoje dužnosti? (Jest.) Ako zatraže još, možete li im dati? Prema načelima, ne možete im dati više prije određenog datuma, ali oni se osjećaju zakinuto kada nemaju što jesti. Što ovdje treba učiniti? Ovo zahtijeva razumnu raspodjelu. Prilikom raspodjele ovih stvari vođe i djelatnici moraju se apsolutno pridržavati načela razumne raspodjele i standarda koje zahtijeva Božja kuća, izdajući ih na vrijeme i redovito. Osim toga, moraju biti u stanju odmah shvatiti je li bilo slučajeva rasipanja, je li bilo ponovnih prijava ili zahtjeva za stvari kojih je oskudica zbog rasipanja te je li bilo slučajeva rasipanja stvari koje su izdane, a ljudima se nisu svidjele. Izdaju se, primjerice, i meso i povrće, a većina ljudi više voli meso, pa ga mogu pojesti za tri ili pet dana, a povrće ostane. Povrće ne može dugo stajati; neko se povrće pokvari i istrune nakon nekog vremena, pa ga ponestane prije nego što stigne sljedeća pošiljka. Netko tada može ponovno podnijeti zahtjev i tražiti još. Treba li mu u takvom slučaju dati još? Je li razumno dati mu još? (Ne.) Drugi će potajno pojesti meso i jaja te sve povrće koje vole, dok će davati svakakve razloge i izgovore da ne jedu ono koje ne vole. Kad povrće požuti i pokvari se, kažu da je nejestivo i na kraju ga daju svinjama i kokošima ili ga jednostavno bace, a zatim traže još. Kada se vođe i djelatnici susretnu s takvim slučajem, kako se trebaju nositi s njim? Ako kažu: „Dat ću vam više sljedeći put, s obzirom na to da nije bilo dovoljno – osigurat ću vam više jer puno jedete”, je li to prikladan način rješavanja? Nije li to slijepo? (Jest.) Kako to da su slijepi? (Ne razumiju što se stvarno događa: glavni razlog zašto hrana koju su izdali nije bila dovoljna jest to što se rasipala.) Donose zaključke bez razumijevanja onoga što se stvarno događa. U većini mjesta ima dovoljno hrane za jelo koja se izdaje prema specifikacijama Božje kuće. Zašto samo za to jedno mjesto nikad nije dovoljno? Ne zahtijeva li to konkretnu istragu? Moraju otići na lice mjesta i pažljivo i detaljno se raspitati o situaciji da vide što se događa. Na kraju, kroz svoju istragu i razumijevanje, otkriju da je kuhar na tom mjestu zla i nemoralna osoba koja je hranu za ljude davala kokošima, namjerno rasipajući hranu Božje kuće. Prilično su izbirljivi u onome što jedu; vole jesti samo ono što je ukusno. Neće jesti povrće kad nema mesa, a kad ga ima, neće jesti ni tofu. Kad dobiju jaja, jedu ih uz svaki obrok. Isključivo biraju ukusnu hranu i ne jedu obično povrće niti ih je briga ako se pokvari. Razumijevanje je pokazalo da je kuhar loša osoba – treba li im onda dati veću količinu sljedeći put kad se stvari budu izdavale? (Ne.) Je li ne dati mu više sve što treba učiniti? Kako se ovaj problem treba riješiti sad kad je otkriven? Odmah ga zamijenite; zamijenite ga nekim tko ima malo ljudskosti da preuzme tu dužnost. Otkrijte i riješite problem hitno i isključite takve zle ljude, takve pokvarenjake. Neki bi mogli pitati: „Budući da više ne kuha, bi li bilo u redu da hrani kokoši?” (Ne.) Ako hrani kokoši, kokoši neće nositi jaja; ako hrani svinje, svinje će smršavjeti. Ne bi bilo dobro da hrani išta. Takvi ljudi moraju biti potjerani – nesposobni su vršiti dužnost u Božjoj kući. Ako se pronađu bilo kakvi drugi problemi prilikom raspodjele materijalnih dobara Božje kuće, i oni bi se trebali odmah riješiti. Koji je cilj rješavanja tih problema? Smanjiti rasipanje i kvarenje materijalnih dobara Božje kuće. Neki bi mogli pitati: „Da bi se riješili ti problemi, mora se ispitati kuhinja. Nisi li Ti rekao da vođe i djelatnici ne smiju u kuhinju? Zašto im je sada dopušteno?” To su dva odvojena pitanja. Ja nisam rekao da ne smiju ući – to je bila analiza vođa i djelatnika koji ne znaju kako raditi, koji besposleno dangube i šetaju uokolo, uživajući u statusnim povlasticama, uvijek idući u kuhinju pronaći nešto dobro za jelo. U ovom slučaju, oni idu u kuhinju riješiti probleme, a ne pronaći nešto dobro za jelo. Idite kad trebate ići, a nemojte ići kad ne trebate. Vođe i djelatnici imaju mnogo posla, a ovo je jedan od njihovih zadataka, čiji se specifični problemi mogu spoznati samo ulaskom u dubinu kuhinje i razumijevanjem detalja. Ako se utvrdi da je kuhar neprikladan, treba ga odmah otpustiti i zamijeniti nekim prikladnim. Time se osigurava da se predmeti koje izdaje Božja kuća ne rasipaju i ne kvare. Kako god Ja to rekao, zahtjev je za vođe i djelatnike da ispune svoje odgovornosti – ako je tvoje da se brineš zbog toga i da to učiniš, onda se apsolutno moraš brinuti i to učiniti. Moraš promatrati svojim očima i svojim ušima pozorno slušati što svaka vrsta osobe ima reći – i naravno, moraš naučiti kako u srcu imati mišljenja, misli i sposobnost razlučivanja o svim vrstama stvari; druga je važna stavka uzeti k srcu načela za koja Božja kuća zahtijeva da se slijede i nikada se od njih ne odmicati. Koji god posao radio, najprije moraš razumjeti koja su načela i pravila koja zahtijeva Božja kuća; prije nego što počneš raditi, moraš si još nekoliko puta postaviti pitanja kao što su: jesu li mi jasna načela koja zahtijeva Božja kuća? Kako bi se to trebalo učiniti ako se želi učiniti u skladu s načelima Božje kuće? Kako bi se to trebalo učiniti u skladu s načelima u posebnim okolnostima? Kako se to rješava u uobičajenim okolnostima? Apsolutno si moraš postaviti više ovih i drugih takvih pitanja prije nego što počneš raditi i više se moliti pred Bogom. S jedne strane, to je samoispitivanje; s druge strane, to je prihvaćanje Božjeg ispitivanja. To pomaže vođama i djelatnicima da manje griješe i manje odstupaju u svom radu, smanjujući rasipanje materijalnih dobara Božje kuće i smanjujući gubitke nanesene Njegovoj kući. Što je još važnije jest to da se time čuvaju odgovornosti vođa i djelatnika i ispunjavaju te odgovornosti. To je ono što bi vođe i djelatnici uistinu trebali činiti. Ovo je zahtjev za vođe i djelatnike. Čuvanje i raspodjela različitih materijalnih dobara Božje kuće nije složen zadatak. Jednim dijelom, za to je potrebno da vođe i djelatnici sami budu upoznati s načelima; drugim dijelom potrebno je da vođe i djelatnici više komuniciraju o ovim načelima s ljudima zaduženima za upravljanje različitim materijalnim dobrima, više prate stvari, više pokušavaju razumjeti i više istražuju stanje upravljanja, istovremeno više komunicirajući s nadzornicima za raspodjelu različitih materijalnih dobara Božje kuće kako bi im omogućili temeljitije shvaćanje ovih načela. Vođe i djelatnici, naravno, moraju se i neprestano raspitivati i pitati kako ti ljudi raspoređuju i izdaju predmete te postoje li ikakve posebne okolnosti – na primjer, raspoređuju li nadzornici predmete u skladu s načelima koja zahtijeva Božja kuća u različitim godišnjim dobima, u različito vrijeme i u slučajevima kada različite vrste ljudi imaju različite zahtjeve. Cilj je toga omogućiti da različiti predmeti Božje kuće učinkovito izvršavaju svoje funkcije, da se razumno koriste u najvećoj mogućoj mjeri te da se čuvaju uz najbolju moguću brigu i najbolje moguće održavanje. To je odgovornost vođa i djelatnika.