Odgovornosti vođa i djelatnika u pogledu čuvanja prinosa

I. Pravilno čuvanje prinosa

U nastavku ćemo promotriti koje bi točno odgovornosti vođe i djelatnici trebali ispuniti kada je riječ o čuvanju prinosa. Što se tiče prinosa, vođe i djelatnici najprije moraju razumjeti što su prinosi. Kada ljudi prinose desetinu onoga što ostvare, to je prinos; kada jasno navedu da prinose novac ili predmete Bogu, to su prinosi; kada jasno navedu da prinose predmet crkvi i Božjoj kući, to je prinos. Jednom kada shvate definiciju i pojam prinosa, vođe i djelatnici moraju imati čvrstu kontrolu nad prinosima koje ljudi daju i upravljati njima te provesti odgovarajuću provjeru u tom pogledu. Kao prvo, trebaju pronaći pouzdane ljude čija je ljudskost u skladu s mjerilom da u funkciji skrbnika sustavno vode evidenciju o prinosima i čuvaju ih. To je prvi zadatak posla koji vođe i djelatnici moraju obaviti. Skrbnici prinosa mogu biti prosječnog kova i nesposobni da budu vođe ili djelatnici, ali će biti pouzdani i neće ništa pronevjeriti; dok su u njihovu posjedu, prinosi neće nestati niti se pomiješati i bit će pravilno čuvani. U radnim aranžmanima postoje pravila za to. Potrebna je minimalno pouzdana osoba čija je ljudskost u skladu s mjerilom. Kada ljudi loše ljudskosti vide nešto lijepo, požele to i uvijek traže prilike da to uzmu za sebe. Što god da se dogodi, uvijek nastoje iskoristiti situaciju. Takvi se ljudi ne mogu koristiti. Osoba čija je ljudskost u skladu s mjerilom mora biti barem poštena osoba, netko kome ljudi vjeruju. Ako joj se povjeri čuvanje prinosa ili upravljanje crkvenom imovinom, ona će to raditi dobro, pedantno, marljivo i s velikom pažnjom. Ima bogobojazno srce i neće zloupotrebljavati te stvari, posuđivati ih i tako dalje. Ukratko, kad stavite prinose u njezine ruke, možete biti sigurni da neće nedostajati ni centa i da se nijedan predmet neće izgubiti. Takvu osobu treba pronaći. Nadalje, Božja kuća ima pravilo da nije dovoljno pronaći samo jednu takvu osobu; najbolje je dvije ili tri – pri čemu neki vode evidenciju, a drugi čuvaju. Jednom kada se ti ljudi pronađu, prinosi se trebaju kategorizirati i treba voditi sustavnu evidenciju o tome tko čuva koju kategoriju stvari i koliko toga čuva. Je li priča gotova kad se pronađu prikladni ljudi i stvari su čuvane i registrirane po kategorijama? (Ne.) Što bi onda trebalo učiniti sljedeće? Evidenciju prihoda i rashoda mora se provjeravati u intervalima od tri do pet mjeseci kako bi se utvrdilo je li točna – to jest, je li osoba koja vodi evidenciju točno bilježila, je li nešto izostavljeno prilikom registriranja, je li ukupan iznos u skladu s evidencijom prihoda i rashoda i tako dalje. Takav računovodstveni posao mora se obavljati pedantno. Vođe i djelatnici koji nisu baš vješti u takvom poslu trebali bi zadužiti nekoga tko je relativno vješt da ga obavlja, a zatim provoditi redovite inspekcije i slušati njihove izvještaje. Ukratko, bez obzira na to razumiju li oni sami računovodstveni posao i posao cjelokupnog planiranja, ne smiju ostaviti posao čuvanja prinosa bez nadzora niti ga smiju ignorirati i jednostavno se ne raspitivati o njemu. Umjesto toga, moraju provoditi redovite inspekcije, raspitivati se o provjerenim računima i o tome podudaraju li se, a zatim nasumično provjeravati neke evidencije troškova kako bi vidjeli kakva je bila nedavna situacija s potrošnjom, je li bilo rasipanja, u kakvom je stanju knjigovodstvo i podudaraju li se prihodi s rashodima. Vođe i djelatnici trebali bi čvrsto vladati svim tim okolnostima. To je jedan zadatak u poslu čuvanja prinosa. Biste li rekli da je to lagan zadatak? Predstavlja li izazov? Neki vođe i djelatnici kažu: „Ne volim brojeve; zaboli me glava kad ih vidim.” Pa onda pronađi prikladnu osobu da ti pomogne s inspekcijama i nadzorom; neka ti ona pomogne u provjeravanju tih stvari. Možda ne voliš taj posao ili nisi dobar u njemu, ali ako znaš koristiti ljude i to činiš ispravno, svejedno ćeš moći dobro obaviti ovaj posao. Koristi prikladne ljude da to rade, a ti možeš samo slušati njihove izvještaje. I to funkcionira. Drži se ovog načela: redovito provjeravaj i usklađuj svu čuvanu imovinu s osobom zaduženom za taj posao, a zatim postavi nekoliko pitanja o važnim rashodima – možeš li to postići? (Da.) Zašto vođe i djelatnici moraju raditi ovaj posao? Zato što se time štite prinosi – to je tvoja odgovornost.

Prinosi koje ljudi daju Bogu namijenjeni su Njemu da ih uživa, no koristi li ih On? Ima li Bog koristi od tog novca i tih predmeta? Nisu li ti prinosi Bogu namijenjeni da se koriste za širenje rada na evanđelju? Nisu li namijenjeni za sve troškove rada Božje kuće? Budući da se odnose na rad Božje kuće, i upravljanje prinosima i njihovo trošenje uključuju odgovornosti vođa i djelatnika. Bez obzira na to tko prinosi ovaj novac ili odakle dolaze ovi predmeti, sve dok pripadaju Božjoj kući, trebaš njima dobro upravljati i trebaš pratiti taj posao, provjeravati ga i brinuti o njemu. Ako se prinosi dani Bogu ne mogu pravilno potrošiti za širenje rada na Božjem evanđelju, već se umjesto toga bezobzirno rasipaju i trate, ili ih čak prisvoje zli ljudi, je li to prikladno? Nije li to neizvršavanje dužnosti vođa i djelatnika? (Jest.) To je neizvršavanje njihove dužnosti. Dakle, vođe i djelatnici moraju obavljati ovaj posao. To im je obvezna dužnost. Dobro upravljanje prinosima, omogućavanje da se ispravno koriste u širenju rada na evanđelju i u bilo kojem radu vezanom za Božje upravljanje, odgovornost je vođa i djelatnika i ne smije se zanemariti. Braća i sestre mukotrpno rade da bi uštedjeli nešto novca i prinijeli ga Bogu. Pretpostavimo da, zbog toga što su vođe i djelatnici bili nemarni i aljkavi u svojim dužnostima, taj novac padne u ruke zlih ljudi – sav bezobzirno rasipaju i trate zli ljudi ili ga čak prisvoje. Posljedično, vođe i djelatnici nemaju dovoljno novca za putne troškove ili za životne troškove, a nema čak ni dovoljno novca kada dođe vrijeme za tiskanje knjiga Božjih riječi ili za kupnju potrebnih uređaja i alata. Ne odgađa li to posao? Kada novac koji su prinijela braća i sestre prisvoje zli ljudi umjesto da se pravilno iskoristi, a novac treba potrošiti za rad Božje kuće, ali ga nema dovoljno, nije li tada posao osujećen? Nisu li vođe i djelatnici propustili ispuniti svoju odgovornost? (Da.) Budući da vođe i djelatnici nisu ispunili svoju odgovornost, nisu dobro upravljali prinosima i nisu bili dobri upravitelji niti su uložili svoja srca u ispunjavanje svoje odgovornosti u vezi s ovim poslom, nastali su gubici u prinosima i neki su crkveni poslovi paralizirani ili su na neko vrijeme zaustavljeni. Ne snose li vođe i djelatnici veliku odgovornost za to? To je grijeh. Možda nisi prisvojio, rasipao ili tratio te prinose i možda ih nisi stavio u vlastiti džep, ali ova je situacija nastala zbog tvojeg nemara i neizvršavanja dužnosti. Ne bi li trebao snositi odgovornost za to? (Bih.) To je vrlo velika odgovornost koju treba snositi!

II. Provjera računa

Osim što pravilno provode različite radne aranžmane i sposobni su razgovarati u zajedništvu o istini kako bi riješili probleme, vođe i djelatnici u svojem poslu trebaju i dobro čuvati prinose. Trebaju pronaći prikladne ljude u skladu sa zahtjevima Božje kuće da sustavno upravljaju prinosima i povremeno trebaju provjeravati račune. Neki pitaju: „Kako ih mogu provjeriti kada okolnosti to ne dopuštaju?” „Okolnosti to ne dopuštaju” – je li to razlog da se računi ne provjeravaju? Možeš ih provjeriti čak i kada okolnosti to ne dopuštaju; ako ne možeš ići osobno, moraš poslati pouzdanu, prikladnu osobu da obavi nadzor i provjeri čuva li skrbnik prinose na odgovarajući način, postoje li kakva odstupanja u računima, je li skrbnik pouzdan, u kakvom je stanju u posljednje vrijeme i je li bio negativan, je li se bojao kada se suočio s određenim situacijama i postoji li mogućnost izdaje. Pretpostavimo da čuješ da je njegova obitelj u financijskim poteškoćama – je li moguće da bi mogao zloupotrijebiti prinose? Kroz razgovor u zajedništvu i uvid u situaciju možeš uvidjeti da je skrbnik prilično pouzdan, da zna da se prinosi ne smiju dirati i da, bez obzira na to koliko je novac bio problem za njegovu obitelj, nije dirao prinose, a kroz dugo razdoblje promatranja može se dokazati da je skrbnik potpuno pouzdan. Nadalje, mora se provjeriti je li područje oko kuće u kojoj se prinosi čuvaju opasno, je li veliki crveni zmaj uhitio neku braću i sestre, je li se skrbnik prinosa suočio s bilo kakvom opasnošću, jesu li prinosi pohranjeni na prikladnom mjestu i treba li ih premjestiti ili ne. Okruženje i okolnosti domova skrbnika moraju se često provjeravati kako bi se u svakom trenutku mogle poduzeti odgovarajuće mjere i napraviti planovi. Dok to radiš, moraš se i povremeno raspitati o tome koji su timovi nedavno nabavili nove uređaje i kako su ti uređaji nabavljeni. Ako su kupljeni, moraš pitati je li netko pregledao molbe i potpisao ih prije nego što su kupljeni, jesu li kupljeni po visokoj cijeni ili po razumnoj tržišnoj cijeni, je li potrošen nepotreban novac i tako dalje. Recimo da se provjerom i pregledom računa ne pronađu problemi u knjigama, ali se otkrije da su neki koji su kupovali često rasipali prinose na ekstravagantan način. Kupit će nešto bez obzira na to koliko je skupo; štoviše, kada dobro znaju da će proizvod biti na sniženju, da će mu cijena pasti, ne čekaju, već ga odmah kupuju i kupuju dobre stvari, vrhunske stvari, najnovije modele. Ti ljudi koji kupuju troše novac bez načela i na ekstravagantan način i troše prinose da bi kupili stvari za Božju kuću kao da rade za svog neprijatelja. Nikad ne kupuju praktične stvari u skladu s načelima, već samo pronađu bilo koju trgovinu i kupe stvari odmah, bez obzira na njihovu cijenu i kvalitetu. Jednom kada se predmeti donesu, pokvare se u roku od nekoliko dana korištenja, a oni koji su ih kupili ih ne popravljaju kada se pokvare, već kupuju nove. U slučaju da se prilikom provjere računa i pregleda financijskih rashoda utvrdi da su neki ljudi ozbiljno rasipali i tratili prinose, kako se to treba riješiti? Treba li tim ljudima izdati disciplinsku opomenu ili ih treba natjerati da plate odštetu? Potrebno je, dakako, oboje. Ako se utvrdi da im srca nisu na pravom mjestu, da su jednostavno nevjernici, bezvjernici, da su đavli, onda se problem ne može riješiti samo davanjem disciplinske opomene ili njihovim orezivanjem. Ma kako se s njima razgovaralo o istini, oni je neće prihvatiti; ma kako ih se orezalo, neće to shvatiti ozbiljno. Ako se od njih zatraži da plate odštetu, oni će to učiniti, ali će ubuduće i dalje postupati na isti način i neće se promijeniti. Sigurno neće postupati u skladu sa zahtjevima Božje kuće, već će postupati samovoljno, bezobzirno i bez načela. Kako se s takvom osobom treba postupiti? Može li se i dalje koristiti? Ne bi trebala; ako se koristi, onda su vođe i djelatnici velike budale – jednostavno su budalasti! Kada se takvi bezvjernici otkriju, treba ih odmah smijeniti, isključiti i očistiti iz crkve. Nisu čak kvalificirani ni da služe – nisu toga dostojni!

Kada vođe i djelatnici provjeravaju račune i rashode, možda neće pronaći samo slučajeve rasipanja i traćenja ili neke nerazumne rashode – možda će otkriti i da su neki od ljudi koji obavljaju ovaj posao lošeg karaktera, da su niski i sebični te da su nanijeli gubitke radu crkve. Ako otkrijete takvu situaciju, kako biste trebali postupiti? Lako je za to se pobrinuti: to se mora obaviti i riješiti na licu mjesta – smijenite te ljude, a zatim izaberite prikladne ljude da obavljaju posao. Prikladni su ljudi oni čija je ljudskost u skladu s mjerilom, koji posjeduju savjest i razum i koji su sposobni postupati u skladu s načelima Božje kuće. Kada kupuju za Božju kuću, kupovat će ekonomične stvari koje su ujedno i relativno praktične i izdržljive, stvari koje je neophodno kupiti. Nisu nužno usredotočeni na kupnju jeftinih stvari, ali ne osjećaju ni potrebu kupovati najskuplje stvari; unutar skupine sličnih proizvoda izabrat će one s prilično dobrim recenzijama i ugledom, kao i s prikladnim cijenama i, naravno, ako im je jamstvo duže, to je još bolje. To je vrsta osobe koju morate pronaći da obavlja kupnju za Božju kuću. Mora biti ispravnog srca, mora u svojim postupcima uzimati u obzir Božju kuću i promišljati o stvarima; mora i postupati u skladu sa zahtjevima Božje kuće, postupati i vladati se dolično, bez okolišanja i jasno. Jednom kada pronađete takvu osobu, dajte joj da obavi nekoliko stvari za Božju kuću i promatrajte je. Ako se čini relativno prikladnom, može se koristiti. Ali priča ne završava jednom kada je to dogovoreno – morate se i ubuduće sastajati s tom osobom, razgovarati s njom i nadzirati njezin rad. Neki pitaju: „Je li to zato što joj se ne može vjerovati?” Nije u potpunosti zbog nedostatka povjerenja – ponekad se inspekcije moraju provoditi čak i ako joj se može vjerovati. A što treba nadzirati? Gledajte je li bilo odstupanja u njezinoj praksi u situacijama kada nije razumjela načela ili je imala iskrivljeno shvaćanje. Potrebno je pomoći joj provođenjem provjere. Pretpostavimo, primjerice, da kaže da na tržištu postoji vrlo popularan predmet, ali ne zna može li ga Božja kuća koristiti i brine se da, ako ga ne kupi sada, možda se više neće prodavati u budućnosti. Pita te kako postupiti u tom slučaju. Ako ne znaš, trebaš je uputiti da pita nekoga tko je uključen u taj stručni posao. Taj stručnjak zatim kaže da je predmet novotarija koja većinu vremena neće biti od koristi i da nema potrebe trošiti novac na njega. Uz mišljenje stručnjaka kao referencu, odlučeno je da nema potrebe kupovati predmet, da bi kupnja tog predmeta bila rasipanje i da neće biti nikakvog gubitka ako se ne kupi sada. Vođe i djelatnici moraju svoj posao obavljati do te mjere. Bez obzira na to koliko je nešto važno ili beznačajno, ako to mogu vidjeti, razmisliti o tome ili se raspitati o tome, moraju to bez iznimke pratiti i nadzirati, i to na propisani način u skladu sa zahtjevima Božje kuće. To znači ispunjavati svoju odgovornost.

Neki ljudi često podnose zahtjeve za kupnju nekih predmeta i traže da Božja kuća kupi te proizvode, a kroz pažljiv pregled i provjere obično se utvrdi da je potrebno kupiti samo jednu od pet zatraženih stvari te da za ostale četiri nema potrebe kupovati. Što učiniti u takvim slučajevima? Predmeti za koje podnose zahtjev moraju se strogo pregledati i razmotriti, ne smiju se kupovati u žurbi. Ne smiju se kupovati samo zato što ti ljudi kažu da posao to zahtijeva – tim se ljudima ne smije dopustiti da samovoljno podnose zahtjeve po volji pod izlikom da je to za njihov posao. Bez obzira na to koju izliku koristili ti ljudi i bez obzira na njihovu hitnost, vođe i djelatnici ili ljudi zaduženi za upravljanje prinosima svakako moraju biti smirenog srca. Moraju savjesno pregledati i provjeriti te stvari; ne smije biti ni najmanje pogreške. Stvari koje se apsolutno moraju kupiti moraju se istražiti i moraju dobiti odobrenje vođa, a ako njihova kupnja nije obavezna, treba ih odbiti, a ne odobriti. Ako vođe i djelatnici taj posao obavljaju pedantno, konkretno i dubinski, to će smanjiti slučajeve rasipanja i traćenja prinosa, a još će više, dakako, smanjiti nerazumne rashode. Obavljanje ovog posla nije samo pitanje pažljivog promatranja zabilježenih prihoda i rashoda u knjigama, praćenje brojki. To je sporedno. Najvažnije je da ti je srce na pravom mjestu i da svaki rashod i svaku zabilježbu tretiraš kao da je zabilježba na tvojem vlastitom bankovnom računu. Tada ćeš ih detaljno gledati i moći ćeš ih zapamtiti, moći ćeš ih razumjeti – i ako dođe do propusta ili problema, moći ćeš to prepoznati. Ako na njih gledaš kao na tuđe ili javne račune, sigurno ćeš biti slijepih očiju i uma, nesposoban otkriti bilo kakve probleme. Neki ljudi uštede nešto novca u banci i svaki mjesec čitaju izvod i prate kamate, a zatim provjeravaju račune – provjeravaju koliko troše svaki mjesec, koliko podizanja novca imaju i koliko polažu. Svaka im je zabilježba sačuvana u mislima, znaju svaki broj kao svoj džep i potpuno su im jasni. Ako se negdje pojavi problem, mogu ga uočiti na prvi pogled i ne previde ni najmanju pogrešku. Ljudi mogu biti tako pažljivi sa svojim novcem, no pokazuju li istu brigu i o Božjim prinosima? Po Mom mišljenju, 99,9 % ljudi to ne pokazuje, pa kad se Božji prinosi predaju ljudima na čuvanje, često postoje slučajevi rasipanja i traćenja i raznih vrsta nerazumnih rashoda, a ipak nitko ne osjeća da je to problem, a ni ljudi odgovorni za taj posao nikad ne osjećaju grižnju savjesti. Da ne govorimo o gubitku sto juana – oni ni ako izgube tisuću ili deset tisuća, ne osjećaju nikakav prijekor, osjećaj duga ili optužbu u srcu. Zašto su ljudi tako smušeni kada je riječ o ovom pitanju? Ne upućuje li to da srca većine ljudi nisu na pravom mjestu? Kako to da si tako svjestan koliko novca imaš ušteđenog u banci, a kad se novac Božje kuće privremeno položi na tvoj račun radi čuvanja, to ne shvaćaš ozbiljno niti te briga. Kakav je to mentalitet? Nisi odan čak ni kad je riječ o čuvanju Božjih prinosa, pa jesi li još uvijek vjernik u Boga? Stav ljudi prema prinosima dokaz je njihova stava prema Bogu – njihov stav prema prinosima mnogo govori. Ljudi su ravnodušni prema prinosima i ne bave se njima. Ne žalosti ih ako se prinosi izgube; ne preuzimaju odgovornost i nije ih briga. Nemaju li oni isti takav stav prema Bogu? (Imaju.) Kaže li itko: „Božji su prinosi Njegovi. Sve dok ih ja ne želim i ne prisvajam, sve je u redu. Tko god ih prisvoji, bit će kažnjen – to je njegova stvar, i zaslužio je. To nema nikakve veze sa mnom. Nemam obvezu baviti se time”? Je li ova izjava ispravna? Jasno je da nije. U čemu je onda pogrešna? (Srce te osobe nije ispravno; ne brani rad Božje kuće i ne štiti prinose.) Kakva je ljudskost takve osobe? (Sebična je i niska. Jako joj je stalo do vlastitih stvari i jako ih dobro štiti, ali je nije briga za Božje prinose niti se raspituje o njima. Ljudskost takvih ljudi vrlo je niske kvalitete.) Prvenstveno je sebična i niska. Nisu li takvi ljudi hladnokrvni? Sebični su i niski, hladnokrvni i bez ljudskog osjećaja. Mogu li takvi ljudi voljeti Boga? Mogu li Mu se pokoriti? Mogu li imati bogobojazno srce? (Ne.) Zašto onda takvi ljudi slijede Boga? (Da bi dobili blagoslove.) Nije li to krajnje besramno? Odnos neke osobe prema Božjim prinosima najbolje otkriva kakva je njezina priroda. Ljudi zapravo ne mogu ništa učiniti za Boga. Čak i ako su u stanju obaviti malo dužnosti, to je vrlo ograničeno. Ako se čak ni prema prinosima, koji pripadaju Bogu, ne možeš ispravno odnositi ili ih dobro čuvati, ako gajiš takav stav i gledište, nisi li onda netko kome nedostaje mnogo ljudskosti? Nije li lažno da kažeš da voliš Boga? Nije li to obmanjujuće? To je jako obmanjujuće! U takvoj osobi nema nimalo ljudskosti – bi li Bog spasio takve podlace?

III. Praćenje, istraživanje i provjera svih vrsta troškova, uz strogu kontrolu

Da bi vođe i djelatnici bili dobri upravitelji Božje kuće, prvi je posao koji trebaju dobro obavljati pravilno upravljanje prinosima. Osim što trebaju pravilno čuvati prinose, trebali bi provoditi strogu kontrolu u pogledu trošenja prinosa. Što znači provoditi strogu kontrolu? To prvenstveno znači potpuno eliminirati nerazumne troškove i nastojati da svaki trošak prinosa bude razuman i učinkovit, a ne da se prinosi rasipaju i trate. Ako se otkriju slučajevi traćenja ili rasipništva, vođe i djelatnici ne samo da ih trebaju odmah zaustaviti, već i pozvati na odgovornost, a i pronaći prikladne ljude za obavljanje tog posla. Vođe i djelatnici trebali bi točno znati kamo ide svaki trošak i čemu je namijenjen unutar njihova djelokruga upravljanja – trebali bi strogo preispitivati te stvari. Na primjer, ako u sobi nedostaje ventilator, trebali bi dati smjernice za to tko će ga kupiti, koliko se na njega smije potrošiti i koje bi funkcije bilo najprikladnije da ima. Neki vođe i djelatnici kažu: „Zauzeti smo; ne možemo naći vremena da idemo u kupnju.” Ne traži se od tebe da ga ideš osobno kupiti. Trebao bi naći dobru osobu, osobu od kova da obavi taj zadatak. Nemoj za kupnju angažirati glupana ili lošu osobu čije srce nije na pravom mjestu. Ljudi normalne ljudskosti znaju da moraju kupovati stvari s prikladnim funkcijama i prikladne cijene – prekomjerne funkcije beskorisne su i stoje znatno više. Nasuprot tome, oni koji traže užitak i čije srce nije na pravom mjestu kupuju nepraktične stvari koje imaju niz raznih funkcija, što stoji znatno više. Kupci moraju posjedovati razum; moraju razumjeti načela. Kupljeni predmeti moraju biti praktični, a da ne stoje mnogo, i svi ih moraju smatrati prikladnima. Ako za kupnju zadužiš neodgovornu osobu koja voli neselektivno trošiti i rasipati novac, ona će jednostavno platiti visoku cijenu za vrhunski klima-uređaj, deset puta više nego što bi stajao ventilator. Vjeruje da, iako to stoji nešto više, ljudi moraju biti na prvom mjestu – taj klima-uređaj ne samo da filtrira zrak, već može prilagoditi i vlažnost i temperaturu, a ima i razne mjerače vremena i postavke. Nije li to rasipanje? To je rasipništvo i traćenje. Ta osoba želi uživati, troši novac radi uzbuđenja, da se pokaže, a ne da kupi praktične stvari. Takvim je ljudima srce na pogrešnom mjestu. Kad kupuju za sebe, pronalaze načine da uštede novac, traže artikle na sniženju i pokušavaju se cjenkati. Štede novac ako mogu – što jeftinije, to bolje. No kad kupuju za Božju kuću, nije ih briga koliko novca troše. Čak se i ne trude pogledati jeftine stvari; samo žele kupiti skupe, vrhunske, najsuvremenije stvari. To znači da im srce nije na pravom mjestu. Mogu li se koristiti ljudi čije srce nije na pravom mjestu? (Ne.) Kad obavljaju zadatke za Božju kuću, ljudi čije srce nije na pravom mjestu čine samo apsurdne i bezvrijedne stvari. Ne troše novac na prave stvari; samo trate i rasipaju prinose i svaki je njihov trošak nerazuman.

Neki drugi ljudi imaju mentalitet siromaštva i vjeruju da, kad kupuju za Božju kuću, moraju kupovati najjeftinije stvari, što jeftinije, to bolje. Misle da time štede novac Božje kuće, pa isključivo kupuju zastarjele stvari na sniženju. Zato kupuju najjeftinije strojeve koji su loše izrade. Ti se strojevi pokvare čim se počnu koristiti, nepopravljivi su i neupotrebljivi. Tada je potrebno kupiti druge, odgovarajuće kvalitete, koji se mogu normalno koristiti, pa se tako potroši još jedna svota novca. Nije li to budalasto? Takve ljude treba nazvati škrtima i onima koji posjeduju mentalitet siromaštva. Uvijek žele uštedjeti novac Božje kuće, a što se dobiva njihovim škrtarenjem i štednjom? Pretvara se u traćenje, u rasipanje novca. Čak se i opravdavaju: „Nisam to učinio namjerno. Imao sam dobre namjere – samo sam pokušavao uštedjeti novac Božje kuće – nisam htio neselektivno trošiti novac.” Ima li ikakve koristi od toga što oni to nisu htjeli? Oni zapravo troše novac neselektivno, uzrokuju rasipanje, a to troši i novac i radnu snagu. Ni takvi se ljudi ne mogu koristiti – oni su glupani, nisu dovoljno promućurni. Ukratko, za kupnju za Božju kuću ne smiju se koristiti ljudi čije srce nije na pravom mjestu, kao ni glupani. Treba koristiti promućurne ljude koji imaju određeno iskustvo u kupnji i određeni kov i koji na sve gledaju na neiskrivljen način. Što god da se kupuje, mora biti praktično, a cijena mora biti razumna, pa čak i ako se pokvari, mora se dati lako popraviti i za to se moraju lako moći kupiti dijelovi. To je razumno. Neki ljudi nakon što nešto kupe, uvide da postoji rok od mjesec dana za povrat i požure to isprobati te dobiju rezultate unutar mjesec dana. Ako je malo neispravno i ne radi dobro, odmah to vrate i odaberu nešto drugo, smanjujući tako gubitke. To su ljudi relativno dobre ljudskosti. Ljudi bez ljudskosti nešto kupe, a zatim to bace u stranu. Ne isprobaju da bi utvrdili je li nešto neispravno ili je trajno niti gledaju koliko dugo traje jamstvo ili do kad to mogu vratiti – ništa od toga ih ne zanima. Kad se jednog dana iznenada zainteresiraju za taj predmet, uzmu ga i isprobaju i tek tad otkriju da je pokvaren. Provjere račun i vide da je rok za povrat prošao i da se predmet više ne može vratiti. Tada kažu: „Kupimo onda drugi.” Nije li to rasipanje? „Kupimo drugi” – i zbog te rečenice Božja kuća mora izdvojiti još jednu svotu novca. Podnošenje zahtjeva za kupnju drugog predmeta naizgled je radi posla crkve i razuman trošak, ali je zapravo, u pozadini svega, to posljedica njihove nemarnosti u izvršavanju dužnosti jer nisu odmah provjerili predmet nakon što su ga kupili. Jedna je svota prinosa protraćena, a druga je plaćena te za novi predmet i dalje nema nikoga dobrog tko bi ga čuvao, pa se i on koristi samo kratko vrijeme prije nego što se pokvari. Iznenađujuće je da nema nikoga tko bi nadzirao te stvari, nikoga tko bi rješavao probleme koji se pojave – što rade vođe i djelatnici? Potpuno su zanemarili svoje odgovornosti u vezi s ovim poslom – nisu izvršili svoju funkciju nadziranja, inspekcije i provođenja provjere, pa se prinosi ovako rasipaju i trate. Ako su kupci odgovorni ljudi, odmah će vratiti predmet koji su kupili kad vide da nije praktičan. Tako se smanjuju gubitak i rasipanje. Ako su neodgovorni ljudi čije srce nije na pravom mjestu, kupit će loše stvari i tako protratiti prinose. Dakle, kome točno treba pripisati ovaj gubitak novca? Ne snose li odgovornost i kupac i vođe i djelatnici? Da su vođe i djelatnici savjesno, konkretno i pedantno postupali u vezi s time, ne bi li ti problemi bili otkriveni? Ne bi li te manjkavosti bile nadoknađene? (Bile bi.) Ako vođe i djelatnici često odlaze u crkve na raznim mjestima kako bi provjerili stanje trošenja prinosa, mogu pronaći probleme i eliminirati ovakvo rasipanje i traćenje. Ako su vođe i djelatnici lijeni i neodgovorni, ti će se slučajevi nerazumnih troškova te rasipanja i traćenja ponavljati – nastavit će se širiti. Što uzrokuje to širenje? Nema li to veze s tim što vođe i djelatnici ne rade stvaran posao, već se postavljaju iznad drugih i ponašaju se kao neučinkoviti dužnosnici? (Da.) Takvi vođe i djelatnici nemaju savjesti ni razuma i nemaju ljudskosti jer sav novac koji crkva troši pripada Božjoj kući i sve su to Božji prinosi, a oni vjeruju da to nema nikakve veze s njima, niti ih je briga niti pitaju o tome i ignoriraju to. Većina ljudi vjeruje da se novac Božje kuće treba trošiti, da je u redu trošiti ga na bilo koji način, da sve dok god ga ne stavljaju u svoj džep ili ga ne pronevjere, nije važno ako se protrati i da je to samo kupovanje iskustva i širenje vidika. Vođe i djelatnici samo zatvaraju oči pred tim: „Svatko može trošiti taj novac kako god želi i kupovati što god želi. Nije važno koliko se protrati – tko god protrati novac, odgovoran je za to i suočit će se s odmazdom i kaznom u budućnosti – to nema nikakve veze sa mnom. Uostalom, ne trošim ga ja i ne troši se moj novac.” Nije li to isti pogled i stav koji nevjernici gaje prema trošenju javnih sredstava? To je kao da troše novac svojih neprijatelja. Kad nevjernici rade u tvornici, ako je uprava popustljiva, zajedničke će se stvari uvijek krasti i nositi kući ili ležerno uništavati, a ako se nešto pokvari, tražit će se od tvornice da kupi novo. Kad kupuju za tvornicu, isključivo će kupovati dobre, skupe stvari. U svakom slučaju, novac će se trošiti proizvoljno i bez gornje granice. Ako i vjernici u Boga imaju takav mentalitet prema prinosima, mogu li biti spašeni? Hoće li Bog djelovati u takvoj skupini ljudi? (Neće.) Ako ljudi imaju ovakav stav prema Božjim prinosima, Ja ti ne bih trebao reći, već bi sam trebao znati kakav stav Bog ima prema tim ljudima.

Najizravniji način na koji se stav neke osobe prema Bogu očituje jest u njenom stavu prema prinosima. Kakav je tvoj stav prema prinosima, takav ti je i stav prema Bogu. Ako se prema prinosima odnosiš kao prema stavkama na svom bankovnom računu – pedantno, pažljivo, oprezno, strogo, odgovorno i pozorno – onda je tvoj stav prema Bogu više-manje isto takav. Ako je tvoj stav prema prinosima kao stav prema javnom vlasništvu, prema povrću na tržnici – ležerno kupuješ ono što ti treba, a ni ne pogledaš povrće koje ne voliš, ignoriraš ga bez obzira na to gdje je spremljeno, ne zabrinjavaš se oko toga ako ga netko uzme i koristi, praviš se da ne vidiš kad padne na tlo i netko stane na njega, uvjeren da sve to nema nikakve veze s tobom – onda to miriši na nevolju za tebe. Ako je tvoj stav prema prinosima takav, jesi li odgovorna osoba? Može li osoba poput tebe dobro obavljati dužnost? Očito je kakvu ljudskost imaš. Ukratko, u poslu upravljanja prinosima glavna je odgovornost vođa i djelatnika, osim da ih dobro čuvaju, to da prate naknadni rad – najvažnije je da redovito provjeravaju račune, kao i da prate, istražuju i provjeravaju sve vrste troškova te provode strogu kontrolu. Svakako moraju isključiti nerazumne troškove prije nego što dovedu do rasipanja i traćenja; a ako su nerazumni troškovi već doveli do toga, moraju odgovorne pozvati na odgovornost, upozoriti ih i naložiti im da plate odštetu. Ako ni taj posao ne možeš obaviti dobro, brzo daj ostavku – ne zauzimaj položaj vođe ili djelatnika jer ne možeš obavljati taj posao. Ako ne možeš preuzeti odgovornost ni za ovaj posao i ne možete ga dobro obaviti, koji posao možeš obaviti? Recite Mi sustavno: koliko ukupno zadataka vođe i djelatnici moraju obaviti u vezi s prinosima? (Prvi je njihovo čuvanje. Drugi je provjera računa. Treći je praćenje, istraživanje i provjeravanje svih vrsta troškova te provođenje stroge kontrole; nerazumni troškovi moraju se eliminirati i bez obzira na to tko uzrokuje rasipanje ili traćenje, mora ga se pozvati na odgovornost i natjerati da plati odštetu.) Je li lako raditi prema tim koracima? (Da.) Ovo je jasno ocrtan način rada. Ako ne možeš obaviti ni tako jednostavan posao, što onda možeš raditi kao vođa ili djelatnik – kao upravitelj Božje kuće? Slučajevi rasipanja i traćenja prinosa prisutni su na svakom koraku, a ako ti kao vođa ili djelatnik nemaš nikakve svijesti o tome i uopće se ne osjećaš loše zbog toga, je li Bog uopće u tvome srcu – ima li uopće u njemu mjesta za Njega? To je upitno. Kažeš da je tvoje srce koje ljubi Boga veliko i da doista imaš bogobojazno srce, no kad se Njegovi prinosi ovako rasipaju i trate, nekako nemaš nikakve svijesti o tome i uopće se ne osjećaš loše zbog toga – ne dovodi li to u pitanje tvoju ljubav prema Bogu i strah od Boga? (Da.) Čak je i tvoja vjera upitna, a kamoli tvoja ljubav prema Bogu i strah od Boga. Tvoja ljubav prema Bogu i strah od Boga nisu utemeljeni – nisu održivi! Dobro čuvanje prinosa obveza je koju bi vođe i djelatnici trebali ispuniti, a to im je i nezaobilazna odgovornost. Ako se prinosi ne čuvaju dobro, znači da zanemaruju svoje dužnosti i može se reći da su svi koji loše čuvaju prinose lažni vođe i lažni djelatnici.