IV. Pravovremeno saznavanje o tome gdje se nalaze prinosi, kao i o raznim okolnostima njihovih čuvara

Osim provjeravanja stanja trošenja prinosa i uklanjanja nerazumnih troškova, vođe i djelatnici imaju još jedan, najvažniji zadatak: trebaju na vrijeme saznati gdje se nalaze prinosi, kao i razne okolnosti njihovih čuvara. Cilj je toga spriječiti da zli ljudi, ljudi s mutnim planovima i ljudi pohlepna srca iskoriste propuste kako bi prisvojili prinose. Neki ljudi vide da Božja kuća ima toliko toga i da neke stvari nitko ne čuva niti o njima vodi evidenciju, pa stalno razmišljaju o tome kada će te stvari pretvoriti u svoje privatno vlasništvo i imati ih za vlastitu upotrebu. Takvih je ljudi posvuda. Neki ljudi naizgled ne iskorištavaju druge i nemaju veliku želju za materijalnim stvarima ili novcem, ali to je zato što situacija i uvjeti nisu pravi – kad bi se prinosi zaista stavili u njihove ruke na čuvanje, mogli bi ih itekako prisvojiti. Neki pitaju: „Ali prije je bio tako dobra osoba: nije bio pohlepan i bio je dobrog karaktera – pa zašto ga je razotkrio tek pokoji prinos stavljen u njegove ruke?” To proizlazi iz toga što nisi proveo mnogo vremena s tim ljudima, nisi ih duboko razumio, nisi prozreo njihovu priroda-bit. Da si ranije shvatio kakva je to osoba, prinosi bi bili spašeni od nesreće da ih prisvoje zli ljudi. Dakle, kako bi se spriječilo da prinosi padnu u ruke zlih ljudi, vođe i djelatnici imaju još jedan važniji zadatak: na vrijeme saznati i biti u toku s time gdje se nalaze prinosi i s raznim okolnostima njihovih čuvara. Recimo da netko radi upravljanja u posjedu ima nekoliko stotina ili nekoliko tisuća juana, ako ima imalo savjesti, neće ih pronevjeriti – ali da se radi o desecima ili stotinama tisuća, na većinu se ljudi ne bi moglo osloniti, to bi bilo opasno i njihova bi se srca tada mogla promijeniti. Kako bi se njihova srca mogla promijeniti? Nekoliko stotina ili tisuća teško da će pokolebati srce osobe, ali desecima ili stotinama tisuća srce se lako može pokolebati. „Ovoliko ne bih mogao zaraditi ni za nekoliko života, a sada je to u mojim rukama – koliko bi mi bolje bilo da je moje!” Razmišlja: „Ne osjećam se krivim zbog ovih misli – pa postoji li zapravo bog ili ne? Gdje je bog? Nije li istina da nitko ne zna da imam te misli? Nitko ne zna i ne osjećam se krivim ni loše – znači li to da nema boga? Znači, ako uzmem ovaj novac za sebe, neću li se suočiti s kaznom ili odmazdom? Neće li biti posljedica?” Nije li srce ove osobe u procesu mijenjanja? Nisu li prinosi u njezinim rukama u opasnosti? (Jesu.) Osim toga, neki ljudi koji upravljaju prinosima prilično su dobri, imaju temelj u svojoj vjeri u Boga i odani su u svojem radu, pa čak i ako im date da čuvaju nekoliko desetaka ili stotina tisuća juana, moći će to dobro učiniti i sigurno je da ih neće pronevjeriti. Ali u njihovim obiteljima ima nekoliko nevjernika i, kad ti ljudi vide novac, oči im pocrvene kao kad vuk ugleda svoj plijen. Zaboravite na desetke ili stotine tisuća – strpali bi tisuću juana u svoje džepove kad bi ih vidjeli. Nije ih briga čiji je novac; vjeruju da pripada onome tko ga uspije strpati u džep, onome tko ga prvi zgrabi. Ako oko osobe koja čuva prinose ima ovakvih zlih vukova, nisu li onda prinosi u opasnosti da budu prisvojeni bilo gdje i bilo kada? Može li se takva situacija dogoditi? (Može.) Nije li opasno ako su vođe i djelatnici nemarni i nemaju osjećaj odgovornosti, pa to čak ni ne primijete ili ne odu raspitati se o tome i istražiti to kad su prinosi u tako opasnoj situaciji? Nešto bi moglo poći po zlu bilo gdje i bilo kada. Postoji još jedna vrsta situacija: neki čuvari čuvaju i novac i razne predmete u svojim domovima, u kojima i ugošćuju braću i sestre te vođe i djelatnike. To može biti relativno sigurno ako je privremeno, no je li prikladno dugoročno držati prinose ondje? (Ne.) Čak i ako je osoba koja ih čuva prikladna, okruženje i uvjeti apsolutno nisu. Ili je potrebno prestati ugošćivati ljude ili se prinosi moraju premjestiti. Ako vođe i djelatnici ni ne istraže ovaj posao niti ispunjavaju svoju odgovornost u vezi s njim, nešto može poći po zlu bilo gdje i bilo kada; može doći do gubitka prinosa te oni mogu pasti u ruke zlih demona bilo gdje i bilo kada. Postoji još jedna vrsta situacija: neke su crkve u neprijateljskim okruženjima u kojima ljudi često bivaju uhićeni, pa postoji velika vjerojatnost da će lokacije kuća u kojima se čuvaju prinosi biti izdane te da će veliki crveni zmaj upasti u njih i pretražiti ih – zli demoni mogu u bilo kojem trenutku opljačkati prinose. Jesu li takva mjesta prikladna za pohranu prinosa? (Ne.) Dakle, ako su već tamo stavljeni, što treba učiniti? Odmah ih premjestiti. Neki vođe i djelatnici ne ispunjavaju svoju odgovornost i ne rade stvaran posao. Nisu u stanju predvidjeti takve stvari ni razmišljati o njima, nemaju svijesti o njima i tek kad nešto pođe po zlu i zli demoni otmu prinose, pomisle: „Trebali smo ih još onda premjestiti” i osjete tek malo takvog žaljenja. Ali ako ništa ne pođe po zlu, može proći još deset godina, a oni i dalje neće premjestiti prinose. Ne vide kakve ozbiljne posljedice mogu proizaći iz ovog problema i nisu u stanju odrediti prioritete na temelju važnosti i hitnosti. Vođe i djelatnici trebali bi imati jasno razumijevanje ove situacije kad se s njom susretnu: „Jedno od mjesta gdje se pohranjuju prinosi nije prikladno. Okruženje je preopasno, a dosta braće i sestara u blizini je uhićeno, praćeni su ili su stavljeni pod nadzor u blizini. Moramo smisliti način da izvučemo prinose odande. Odnijeti ih na relativno sigurno mjesto bio bi bolji potez nego ih ostaviti ondje gdje jesu i čekati da budu oteti.” Prinose bi trebali premjestiti čim se situacija pojavi i predvide da su u opasnosti kako bi ih sačuvali od toga da ih otme i proždere veliki crveni zmaj, zli đavao. To je jedini način da se osigura sigurnost prinosa i izbjegnu bilo kakve zamke ili propusti. To je posao koji bi vođe i djelatnici trebali raditi. Čim se pojavi i najmanji znak opasnosti, čim netko bude uhićen, čim se pojavi neka situacija, prva misao vođa i djelatnika trebala bi biti jesu li prinosi sigurni, mogu li pasti u ruke zlih ljudi ili bi ih oni mogli prisvojiti ili ih pak zli demoni oteti i je li došlo do kakvih gubitaka u prinosima. Trebali bi odmah poduzeti mjere za zaštitu prinosa. To je odgovornost vođa i djelatnika. Neki vođe i djelatnici mogu reći: „Da bismo tako radili, morali bismo riskirati. Možemo li ne raditi to? Nije li istina da su nam ljudi na prvom mjestu, što znači da nema potrebe stavljati prinose na prvo mjesto i da na prvo mjesto treba staviti ljude?” Što mislite o njihovu pitanju? Imaju li ti ljudi ljudskosti? (Ne.) Dobro čuvati prinose, dobro njima upravljati i budno ih paziti – to su odgovornosti koje bi dobar upravitelj trebao ispuniti. Ozbiljnije rečeno, čak i ako moraš žrtvovati svoj život, isplati se i to je ono što trebaš učiniti. To je tvoja odgovornost. Ljudi uvijek viču: „Umrijeti za Boga dostojna je smrt.” Jesu li ljudi zaista voljni umrijeti za Boga? Ne traži se od tebe sada da umreš za Boga; od tebe se samo traži da preuzmeš malo rizika kako bi sačuvao prinose na sigurnom. Jesi li to voljan učiniti? Trebao bi sretno reći: „Jesam!” Zašto? Jer to je Božje poslanje i zahtjev čovjeku, to je tvoja nezaobilazna odgovornost i ne bi trebao pokušavati to izbjeći. Budući da tvrdiš da bi umro za Boga, zašto onda ne možeš platiti malu cijenu i preuzeti malo rizika da bi sačuvao prinose? Nije li to ono što bi trebao učiniti? Ako ne radiš ništa stvarno, a stalno vičeš o umiranju za Boga, nisu li te riječi šuplje? Vođe i djelatnici trebali bi imati čisto razumijevanje posla čuvanja prinosa i trebali bi preuzeti tu odgovornost. Ne bi je trebali izbjegavati niti se kloniti toga i ne bi trebali bježati od svoje odgovornosti. Budući da si vođa ili djelatnik, ovaj je posao teret koji ti je dužnost preuzeti. To je važan posao – jesi li voljan to učiniti, čak i ako se dovedeš u opasnost, čak i ako ti je život u pitanju? Bi li to trebao učiniti? (Da.) Trebao bi biti voljan to učiniti; ne smiješ se odreći ove odgovornosti. To je Božji zahtjev čovjeku i poslanje koje mu Bog daje. Bog ti je rekao Svoj najosnovniji zahtjev i poslanje – ako ga nisi voljan izvršiti, što si onda u stanju raditi?

Vođe i djelatnici trebali bi obavljati posao čuvanja i trošenja prinosa što je moguće pedantnije i konkretnije. Ne bi trebali biti traljavi u tome, a još manje se prema tome odnositi kao prema tuđem poslu i odricati se odgovornosti. Vođe i djelatnici trebali bi osobno provoditi provjeru, uključiti se i raspitivati se o tim stvarima, pa čak i osobno njima rukovati kako bi spriječili da zli ljudi i ljudi loše ljudskosti iskoriste propuste i uzrokuju uništenje. Što pedantnije obavljaš ovaj posao, to će zli i loši ljudi imati manje prilika da iskoriste propuste; što su tvoja ispitivanja detaljnija i što je tvoje upravljanje strože, to će biti manje slučajeva nerazumnih troškova, rasipanja i traćenja. Neki kažu: „Radi li se ovdje o štednji novca za Božju kuću? Nedostaje li Božjoj kući sredstava? Ako je tako, prinijet ću još.” Je li o tome riječ? (Ne.) To je odgovornost vođa i djelatnika, to je Božji zahtjev čovjeku i to je načelo kojeg se vođe i djelatnici trebaju pridržavati u obavljanju ovog posla. Budući da si vjernik u Boga, netko tko je preuzeo ulogu upravitelja u Božjoj kući, tvoj stav prema prinosima trebao bi biti odgovoran i uključivati provođenje stroge kontrole; inače nisi kvalificiran za obavljanje ovog posla. Da si običan vjernik kojem nedostaje osjećaj odgovornosti i koji ne teži istini, od tebe se ne bi tražilo da činiš te stvari. Ti si vođa ili djelatnik; ako nemaš taj osjećaj odgovornosti, nisi podoban biti to, pa čak i ako služiš kao vođa ili djelatnik, ti si neodgovoran lažni vođa ili lažni djelatnik i prije ili kasnije bit ćeš isključen. Svi oni kojima u potpunosti nedostaje osjećaj odgovornosti ljudi su koji uopće ne brane rad Božje kuće – svima njima nedostaje i najmanja trunka savjesti i razuma. Kako bi takvi ljudi uopće mogli obavljati dužnosti? Svi su oni bezobzirno smeće – trebali bi odmah napustiti Božju kuću i vratiti se u svijet kojem pripadaju!

Kad ne bismo ovako u zajedništvu razgovarali o osnovnom znanju o prinosima, kao i o istinama uključenima u čuvanje prinosa i načelima koja bi ljudi trebali primjenjivati, zar vam ne bi te stvari bile nejasne? (Bi.) Kad ljudima nisu jasna precizna načela, mogu li ispuniti dio svoje odgovornosti? Jesu li ispunjavali svoju odgovornost? Nije li se većina ljudi vodila najplićom teorijom i načelom: „U svakom slučaju, ne žudim za Božjim prinosima, ne pronevjerujem ih niti zloupotrebljavam i dobro pazim na njih i ne dopuštam ljudima da ih proizvoljno troše – to je dovoljno”? Je li to primjenjivanje istine? Je li to ispunjavanje odgovornosti? (Ne.) Ako znanje većine ljudi ne ide dalje od ovog mjerila, onda ova tema zaista zaslužuje razgovor u zajedništvu. Je li vam nakon ovog razgovora sada jasnije kako čuvati prinose te kakav biste stav i kakvo znanje trebali imati u njihovu čuvanju? (Da.) S time ćemo završiti svoj razgovor o istinama koje se tiču prinosa i o načelima koja se odnose na to kako se odnositi prema prinosima i kako njima upravljati.

Stavovi i očitovanja lažnih vođa u pogledu prinosa

I. Tretiranje prinosa kao zajedničke imovine

U nastavku ćemo provesti jednostavno razotkrivanje i raščlanjivanje lažnih vođa u pogledu jedanaeste točke odgovornosti vođa i djelatnika. Pogledat ćemo kakva su očitovanja lažnih vođa u njihovu stavu prema prinosima te u čuvanju prinosa i upravljanju njima. Prvo je očitovanje da lažnim vođama nedostaje točna spoznaja o prinosima. Oni vjeruju: „Prinosi se nazivno daju bogu, ali se zapravo daju crkvi. Ne znamo gdje se bog nalazi, a ionako ne može iskoristiti toliko stvari. Ti se prinosi samo nazivno daju bogu; zapravo se daju crkvi i Božjoj kući i nisu izričito ponuđeni nijednoj određenoj osobi. Crkva i božja kuća drugi su naziv za sav njihov narod, a to podrazumijeva da su prinosi svačiji, a ono što je svačije zajednička je imovina. Dakle, prinosi su zajednička imovina koja pripada svoj braći i sestrama.” Je li ovo shvaćanje točno? Sasvim je očito da nije. Zar ne postoji problem s ljudskošću ljudi koji imaju takvo shvaćanje? Nisu li to ljudi koji žude za prinosima? Tu metodu i takvo gledište prema prinosima koriste ljudi koji imaju pohlepna srca i želju da se domognu prinosa. Jasno je da bacaju oko na prinose i željeli bi ih prisvojiti za vlastiti užitak. Kakva su to stvorenja? Nisu li isti kao Juda? Dakle, ovakav vođa ili djelatnik smatra da su prinosi Bogu zajednička imovina crkve. Takav stav gaji u srcu – ne čuva prinose ozbiljno niti njima razumno i odgovorno upravlja, već ih koristi po volji, drsko i na potpuno neobuzdan način, bez načela. Dopušta svakome da ih koristi, a tko god ima veći „službeni položaj”, tko god ima viši status, tko god je ugledan među braćom i sestrama dobiva prvenstvo u posjedovanju i korištenju. Isto je kao u tvrtkama i tvornicama u društvu, gdje službene automobile i dobre, vrhunske stvari koriste menadžeri, direktori tvornica i predsjednici. Vjeruje da bi tako trebalo biti i s Božjim prinosima, da tko god je vođa ili djelatnik ima prvenstvo u uživanju vrhunskih stvari Božje kuće, u uživanju prinosa danih Bogu. Dakle, svi oni koji to što su vođe i djelatnici koriste kao izgovor za kupnju vrhunskih računala i mobitela, kao i svi oni vođe i djelatnici koji uzimaju prinose za sebe, vjeruju da su prinosi zajednička imovina i da bi se trebali koristiti i rasipati kako im se prohtije. Kada neka braća i sestre prinose zlatni i srebrni nakit, torbe, odjeću i cipele, ne navode da ih prinose Bogu, pa neki lažni vođe vjeruju: „Budući da nisu naveli da se ovi predmeti prinose bogu, trebali bi biti za korištenje crkvi. Što god se da crkvi, zajednička je imovina, a vođe i djelatnici trebali bi imati prvenstvo u uživanju zajedničke imovine.” I tako, oni te stvari uzimaju za sebe kao nešto što se podrazumijeva. Stvari koje ostanu nakon što su ih oni probrali može koristiti tko god želi i uzeti tko god želi – svi ih podijele među sobom. Ovi vođe i djelatnici to nazivaju dijeljenjem bogatstva; slijedeći ih, ljudi mogu dobro jesti i piti i zaista uživati. Svi su sretni i govore: „Hvala bogu – bismo li mogli uživati u ovim stvarima da ne vjerujemo u Njega? Ovo su prinosi i nismo dostojni uživati ih!” Govore da nisu dostojni, a ipak grčevito drže te stvari i ne puštaju ih. Takvi vođe i djelatnici ne samo da se domognu prinosa i dijele ih te osobno uživaju u njima bez ičijeg odobrenja, već, dok to čine, bez iznimke ne obraćaju nikakvu pažnju na upravljanje prinosima, troškove i korištenje prinosa niti biraju prikladne ljude da njima upravljaju i vode evidenciju o njima, a još manje provjeravaju račune ili rigorozno preispituju stanje troškova. Ravnodušnost lažnih vođa prema upravljanju prinosima dovodi do kaosa, a neki se prinosi izgube i protrate. Ono što se najviše ističe u radu lažnih vođa jest da svatko radi po svojoj volji. Ono što nadzornik bilo kojeg tima kaže, vrijedi, a kada bilo koji tim treba nešto kupiti, mogu sami odlučiti o tome, bez potrebe da podnose zahtjev za odobrenje. Sve dok je nešto potrebno za rad, mogu to kupiti, bez razmišljanja o tome koliko to stoji, mogu li to iskoristiti ili je li to uopće potrebno – pa ipak troše prinose, a ne nečiji osobni novac. Lažni vođe ne nadziru to niti provjeravaju, a još manje razgovaraju u zajedništvu o načelima. Kad se nešto kupi, lažni vođe uopće ne obraćaju pažnju na to ima li tko to čuvati, može li nešto poći po zlu s tim ili vrijedi li potrošenog novca. Zašto ne obraćaju pažnju na te stvari? Zato što novac nije njihov – misle da ga svatko može trošiti jer se ionako ne troši njihov novac. U svakom aspektu upravljanja prinosima vlada kaos. Koliko je to kaotično? Isto je kao u velikim državnim tvornicama socijalističkih zemalja gdje svatko dobiva jednak dio bez obzira na to koliko radi. Svatko nosi stvari kući, jede tvorničku hranu i zarađuje tvornički novac te pronevjeruje tvorničke stvari. To je potpuni kaos. Lažni vođe ne postavljaju pravila za troškove pri kupnji bilo kakvih uređaja ili opreme. Božja kuća postavlja pravila, ali oni ne provode rigorozno preispitivanje, provjeru, praćenje ni inspekciju troškova. Ne rade ništa od toga. Rad lažnih vođa potpuno je kaotičan, ni u čemu nema reda i posvuda su propusti. Na svakom koraku zlim ljudima i onima zlih namjera dopušteno je da iskorištavaju propuste i stječu prednost. Ti ljudi potpuno neobuzdano rasipaju i traće Božje prinose, a ipak nisu ni na koji način kažnjeni ni sankcionirani – nisu dobili čak ni upozorenje. Kakvi su to vođe i djelatnici? Zar ne grizu ruku koja ih hrani? Jesu li oni upravitelji Božje kuće? Oni su lopovi i izdajice Božje kuće!

Kako bi trebalo gledati na ove vođe i djelatnike koji ne preuzimaju odgovornost kada je u pitanju čuvanje prinosa? Nisu li oni niskog karaktera i lišeni savjesti i razuma? Ti lažni vođe stvari koje braća i sestre prinose Bogu i crkvi smatraju vlasništvom Božje kuće i kažu da bi njima trebala upravljati braća i sestre kao grupa. I zato, kad se otkriju problemi, a Višnji ljude smatra odgovornima za to, daju sve od sebe da se obrane i ne priznaju koliko je po svojoj prirodi ozbiljno to što su krali i prisvojili Božje prinose nakon što su postali vođe i stekli status. Nisu li to ljudi niskog karaktera? Jednostavno su besramni! Ne znaju zašto braća i sestre prinose novac i predmete niti kome ih prinose. Da nema Boga, tko bi olako prinio stvari koje voli? Ovo je tako jednostavna logika, a ipak je ovi takozvani „vođe” ne znaju niti razumiju. Ti lažni vođe imaju omiljenu frazu: „prinosi Božje kuće”. Nije li potrebno ispraviti taj izraz? Koji bi bio ispravan izraz? „Prinosi” ili „Božji prinosi”. Ako ćete dodati odrednicu, trebali biste dodati „Božji” – prinosi pripadaju samo Bogu. Ako ne dodate odrednicu, to su jednostavno „prinosi” – ljudi bi i dalje trebali znati da je vlasnik prinosa Stvoritelj, Bog, a ne čovjek. Čovjek nije dostojan posjedovati prinose, pa čak ni svećenici ne mogu reći da su prinosi njihovi – mogu uživati prinose uz Božje dopuštenje, ali im prinosi ne pripadaju. Odrednica za „prinose” nikada neće biti nijedna osoba – to može biti samo Bog i nitko drugi. Stoga je sasvim očito da je izraz „prinosi Božje kuće”, koji često izgovaraju lažni vođe, pogrešan i treba ga ispraviti. Ne bi smjeli postojati izrazi kao što su „prinosi Božje kuće” ili „prinosi crkve”. Ima nekih ljudi koji čak govore „naši prinosi” i „prinosi naše Božje kuće”. Svi su ti izrazi pogrešni. Prinose Bogu daje stvoreno čovječanstvo, oni koji slijede Boga. Samo Bog ima isključivo pravo biti njihov vlasnik, korisnik i uživatelj. Prinosi nisu zajednička imovina; ne pripadaju čovjeku, a još manje crkvi i Božjoj kući, već pripadaju Bogu. Bog dopušta crkvi i Božjoj kući da ih koriste – to je Njegovo poslanje. Stoga su svi izrazi kao što su „prinosi Božje kuće”, „prinosi crkve” i „naši prinosi” neprecizni i, štoviše, izrazi ljudi sa skrivenim motivima, namijenjeni da ljude navedu na pogrešan put i otupe ih, a još više da ih pogrešno usmjere. Ti ljudi prinose svrstavaju u zajedničku imovinu koja pripada crkvi, Božjoj kući ili svoj braći i sestrama. Sve je to problematično i pogrešno i treba se ispraviti. Ovo je očitovanje jedne vrste lažnog vođe. Takvi ljudi uzimaju prinose kao zajedničku imovinu i koriste ih kako im se prohtije; ili vjeruju da kao vođe imaju pravo raspodijeliti te stvari, pa ih dodjeljuju ljudima koji im se sviđaju ili svima jednako. Kakav scenarij pokušavaju stvoriti? Onaj u kojem su svi jednaki, gdje svatko može uživati Božju milost, gdje svi dijele. Žele kupiti naklonost ljudi svojom velikodušnošću s resursima Božje kuće. Nije li to odvratno? To je podlo, besramno ponašanje! Kako okarakterizirati takve ljude? Takvi lažni vođe žude za prinosima i, kako bi spriječili ljude da ih nadziru, razotkriju i razluče, preostale predmete koje ne koriste dodjeljuju braći i sestrama te tako kupuju njihovu naklonost i postižu scenarij u kojem su svi jednaki, omogućuju svima da imaju koristi od povezanosti s njima da ih nitko ne bi razotkrio. Da naiđete na ovakvog vođu koji bi vam mogao omogućiti da izvučete neku korist i s kojim biste mogli uživati neku „zajedničku imovinu” – da imate to pravo i iskoristite takvu prednost – biste li bili zadovoljni time? Biste li to mogli odbiti? (Bismo.) Ako ste pohlepni, nemate bogobojazno srce i ne bojite se Boga, onda ne bi mogao. Svatko s imalo integriteta, imalo razuma i imalo bogobojaznog srca odbit će to, a i ustat će da bi prekorio tog vođu, orezao ga i zaustavio ga govoreći: „Prvo što bi ti kao vođa trebao činiti jest dobro upravljati prinosima, a ne pronevjerivati ih, a još manje bez ovlaštenja odlučivati da ih raspodijeliš svima po svojoj volji. Nemaš to pravo; to nije Božje poslanje za tebe. Prinosi su dani Bogu na korištenje, a postoje načela za njihovo korištenje u crkvi – nitko nema zadnju riječ o njima. Možda si ti vođa, ali nemaš tu povlasticu. Bog ti je nije podario. Nemaš pravo koristiti Božje stvari – Bog te nije zadužio za taj posao. Zato brzo skini zlatni i srebrni nakit koji su braća i sestre prinijeli Bogu i skini odjeću koju su Mu prinijeli. Brzo plati odštetu za stvari koje si pojeo, a nisi smio. Ako si još čovjek i imaš imalo srama, učinit ćeš to odmah. Nadalje, bez obzira na to kome si poslao te prinose da bi im se dodvorio ili kome si dopustio da ih se domogne i uživa ih, odmah ih vrati. Ako to ne učiniš, obavijestit ćemo svu braću i sestre i postupati s tobom kao s Judom!” Biste li se usudili to učiniti? (Da.) Svatko ima tu odgovornost kada su u pitanju prinosi i trebao bi se prema njima odnositi s takvom savješću i takvim stavom. Naravno, ima obvezu i nadzirati kako se drugi odnose prema prinosima, čuvaju li ih dobro i upravljaju li njima u skladu s načelima. Nemoj misliti da to nema nikakve veze s tobom, pa onda ne preuzeti odgovornost i govoriti: „Uostalom, ja nisam vođa ni djelatnik, to nije moja odgovornost. Čak i ako to otkrijem, ne moram se time zamarati niti išta reći o tome – to je stvar za vođe i djelatnike. Tko god samovoljno troši novac i pronevjeruje prinose, taj je Juda i Bog će ga kazniti kad za to dođe vrijeme. Za svaku je posljedicu odgovoran onaj koji ju je uzrokovao. Nema potrebe da se ja time zamaram. Kakvo bi dobro proizašlo iz toga da ja o tome govorim kad mi nije mjesto?” Što mislite o takvoj osobi? (Nema savjesti.) Ako otkriješ da u nekim područjima u koja vođe i djelatnici ne zalaze ima ljudi koji rasipaju prinose i prisvajaju ih, trebao bi osobno upozoriti uključene osobe, a i odmah to prijaviti vođama i djelatnicima. Trebao bi reći: „Naš voditelj tima i naš vođa često uzimaju prinose za sebe. Ujedno samovoljno troše prinose i bez rasprave s drugima sami odlučuju o kupnji koječega. Većina njihovih troškova nije u skladu s načelima. Može li Božja kuća to riješiti?” Odgovornost je Božjeg izabranog naroda da prijavi probleme koje primijeti i obavijesti druge o njima. Ovaj je naš razgovor u zajedništvu bio o očitovanju jedne vrste lažnih vođa – njihov je stav prema prinosima takav da ih tretiraju kao zajedničku imovinu.