II. Nebriga ili nepostavljanje pitanja o trošenju prinosa

Drugo očitovanje lažnih vođa u pogledu čuvanja prinosa jest to da ne znaju kako upravljati prinosima. Znaju samo da se prinosi ne smiju dirati, da se ne smiju samovoljno zloupotrijebiti ili pronevjeriti, da su sveti, posvećeni i da se o njima ne smije imati neprilične misli. Ali kada je riječ o tome kako točno dobro upravljati prinosima, kako biti dobar upravitelj pri njihovu čuvanju, oni nemaju put, nemaju načela, nemaju konkretne planove ni korake za taj posao. Dakle, u stvarima kao što su bilježenje, zbrajanje i čuvanje prinosa, kao i provjeravanje prihoda i rashoda te provjera troškova, ovi su lažni vođe prilično pasivni. Kada netko podnese nešto na odobrenje, oni to potpišu. Kada netko zatraži povrat troškova, oni mu ga daju. Kada netko zatraži novac za neku svrhu, oni mu ga uruče. Ne znaju gdje se čuvaju razni strojevi i oprema. Ne znaju ni je li njihov čuvar prikladan niti kako to procijeniti; ne mogu prozreti ljudska srca i ne mogu prozreti ljudsku bit. Dakle, iako postoji evidencija svih izlaza prinosa za čije su upravljanje ti ljudi zaduženi, kad se pogledaju detalji troškova na tim računima, uviđa se da su mnogi troškovi nerazumni i nepotrebni – mnogi su od njih prekomjerni i rasipnički. Prinosi se gube pod potpisima tih vođa i djelatnika. Naizgled se čini da obavljaju konkretan posao, ali u tome što rade zapravo nema nikakvih načela. Ne provode provjeru – samo obavljaju formalnosti, pridržavaju se pravila i propisa i ništa više. To uopće ne zadovoljava standarde za upravljanje prinosima, a još manje njihova načela. Stoga u razdoblju rada lažnih vođa ima previše nerazumnih troškova. Kako ti nerazumni troškovi nastaju ako netko nadzire stvari i upravlja njima? To je zato što ti vođe i djelatnici ne preuzimaju odgovornost u svom poslu. Obavljaju formalnosti i rješavaju stvari površno te ne postupaju u skladu s načelima. Ne zamjeraju se drugima, ponašaju se kao oni koji ugađaju ljudima i ne provode pravilnu provjeru. Među onima koji upravljaju prinosima možda čak nema nijedne istinski odgovorne osobe, nikoga tko može istinski provesti provjeru. Lažni vođe ne obraćaju pažnju na to jesu li ljudi koji čuvaju prinose prikladni ili postoje li opasne situacije u crkvama tih ljudi. Njima je, sve dok su oni sami sigurni, sve u redu. Kada se pojavi opasnost, najprije pomisle na to kamo mogu pobjeći i hoće li njihov vlastiti novac biti opljačkan, dok ne provjeravaju niti pitaju gdje se prinosi nalaze ili jesu li u opasnosti. Možda će zbog savjesti upitati nekoliko mjeseci ili čak pola godine nakon incidenta i, kad saznaju da je neke prinose uzeo veliki crveni zmaj, da su neke protratili zli ljudi, a da se za neke ne zna gdje su, osjećat će se loše neko vrijeme – malo će se moliti, priznati svoju pogrešku i to će biti kraj. Kakva su to stvorenja? Nije li takav način rada problematičan? Kako će Bog postupati s nekim tko gaji takav stav prema prinosima? Hoće li ga smatrati istinskim vjernikom? (Ne.) Kime će ga onda smatrati? (Nevjernikom.) Kada Bog nekoga smatra nevjernikom, osjeća li ta osoba to? Otupi i postane otupjela duha te kad nešto radi, nema Božje prosvjetljenje ni usmjeravanje ni ikakvo svjetlo. Nema Božju zaštitu kad joj se nešto dogodi i često je negativna i slaba te živi u tami. Iako često sluša propovijedi i može trpjeti i platiti cijenu u svom poslu, jednostavno ne napreduje i izgleda jadno. To su „rezultati” takve osobe. Nije li to još teže podnijeti od kazne? Recite Mi, ako je takav rezultat nečije vjere u Boga, je li to razlog za radost i slavlje ili za tugu i jadikovanje? Po Mom mišljenju, to nije dobar znak.

Lažni vođe posao upravljanja prinosima nikada ne shvaćaju ozbiljno. Iako govore: „Ljudi ne smiju dirati Božje prinose; Božje prinose nitko ne bi smio pronevjeriti i ne bi smjeli pasti u ruke loših ljudi”, i prilično dobro izvikuju te parole, a njihove riječi zvuče vrlo moralno i pristojno, ali se oni ne ponašaju kao ljudi. Iako ne pronevjeruju prinose i nemaju neprilične misli o njima niti imaju ikakvu namjeru da ih se domognu, a neki od njih čak nikada ne koriste novac Božje kuće niti diraju Božje prinose za bilo kakve troškove koje bi mogli imati, već za to troše vlastiti novac, kao vođe i djelatnici oni uopće ne obavljaju nikakav stvaran posao kada je u pitanju upravljanje prinosima. Ne čine čak ni tako jednostavne stvari kao što je raspitivanje o stanju troškova prinosa ili provjera troškova prinosa. To su, očito, lažni vođe. Njihov je stav prema prinosima ovaj: „Ja ih ne trošim i ne pronevjerujem, a i ne zanima me kako ih drugi troše ili pronevjeruju li ih drugi.” Tim lažnim vođama kažem da je taj njihov mlaki stav vrlo problematičan. Ne trošiti ih i ne pronevjerivati ih jest ono što bi ljudi trebali činiti, no ono što bi ti kao vođa ili djelatnik trebao činiti povrh toga jest dobro upravljati prinosima, a ti to nisi uspio učiniti. To se zove zanemarivanje dužnosti. To je očitovanje lažnog vođe. Možda nisi potrošio ni centa niti si pronevjerio ijedan prinos, ali ne obavljaš stvaran posao i ne obavljaš nikakav konkretan posao upravljanja prinosima i zato si okarakteriziran kao lažni vođa, što je opravdano i razumno. Neki vođe baš nikad ne uzimaju prinose niti ih koriste – čak i ako ih svi drugi vođe i djelatnici koriste, oni to ne čine i kada im Božja kuća nešto dodijeli, oni to odbiju. Čine se prilično čistima i bez pohlepe, ali kada po uređenju trebaju upravljati prinosima, neće uopće obavljati nikakav konkretan posao. Ma tko trošio prinose, oni će to potpisati – čak se ni ne raspituju i ne govore ni riječ više o tome. Iako ti ljudi ne pronevjere ni centa od prinosa, u okviru njihova upravljanja prinose uzimaju zli ljudi i zbog njihove neodgovornosti i zanemarivanja dužnosti prinose može rasipati i tratiti bilo tko. Nije li to rasipanje i traćenje povezano s njihovim lošim upravljanjem? Nije li uzrokovano njihovim zanemarivanjem dužnosti? (Jest.) Zar nemaju udjela u zlim djelima tih ljudi? Ne snose li odgovornost za njih? To je ogromna odgovornost od koje ne mogu pobjeći! Samo se drže svoga: „U svakom slučaju, ja ne pronevjerujem Božje prinose, ne želim to niti planiram to učiniti. Bez obzira na to tko troši Božje prinose, ja ih ne trošim; bez obzira na to tko ih uzima i koristi, to nisam ja; bez obzira na to tko ih uživa, ja to ne radim. To je moj stav prema prinosima – a ti radi što želiš!” Postoje li takvi ljudi? (Da.) Antikristi troše prinose na vrhunsku odjeću, luksuznu robu, pa čak i automobile. Recite Mi, mogu li ovakvi lažni vođe uočiti taj problem? Oni sami ne pronevjeruju prinose, imaju takav stav, pa zar ne vjeruju da je loše pronevjeriti ih? (Vjeruju.) Dakle, kada antikristi čine tako veliko zlo, zašto ga ignoriraju i ne zaustave? Zašto ga ne shvaćaju ozbiljno? (Ne žele uvrijediti druge.) Nije li to zlo djelo? (Jest.) To nije ispunjavanje odgovornosti koju bi upravitelj trebao ispuniti. Ako se tijekom tvog upravljanja prinosi nađu u posjedu zlih ljudi, ako se rasipaju, trate i troše na nerazuman način, ako tako nestaju, a ti ne poduzimaš ništa niti išta kažeš, nije li to zanemarivanje dužnosti? Nije li to očitovanje lažnog vođe? Ako ne kažeš ono što bi trebao, ne obaviš posao koji bi trebao, ne ispuniš odgovornost koju bi trebao i, iako razumiješ svaku doktrinu, jednostavno ne obavljaš stvaran posao, onda si definitivno lažni vođa. Vjeruješ: „U svakom slučaju, ja ne pronevjerujem prinose; ako drugi to čine, to je njihova stvar.” Nisi li onda lažni vođa? To što ne pronevjeruješ prinose, to je tvoja osobna stvar, ali čuvaš li prinose dobro? Ispunjavaš li svoju odgovornost u pogledu prinosa? Ako ne, onda si lažni vođa. Ne traži izgovore za sebe, govoreći: „U svakom slučaju, ja ne pronevjerujem prinose, pa nisam lažni vođa!” To što ne pronevjeruje prinose nije dovoljno mjerilo da bi se procijenilo je li vođa ili djelatnik kvalificiran; istinsko mjerilo kvalificiranosti jest ispunjava li svoju odgovornost, izvršava li ono što bi ta osoba trebala i ispunjava li obvezu koju bi ta osoba trebala ispuniti u pogledu stvari koje mu je Bog povjerio – to je ono najvažnije. Dakle, koje su tvoje obveza i odgovornost u upravljanju prinosima? Jesi li ih sve izvršio? Sasvim je jasno da nisi. Ti samo obavljaš formalnosti; bojiš se zamjeriti se ljudima, ali se ne bojiš uvrijediti Boga. Zanemaruješ prinose jer se bojiš zamjeriti se ljudima, bojiš se narušiti svoj dobar ugled u njihovim očima – ako imaš takvo očitovanje, definitivno si lažni vođa. Ovo nije etiketiranje. Činjenice su pred svima: ne možeš ispuniti čak ni svoju obvezu i odgovornost – tako si sebičan! Svojim stvarima, svojom osobnom imovinom upravljaš prilično dobro, savjesno i pažljivo. Ne dopuštaš da budu izložene vremenskim neprilikama; ne dopuštaš da ih itko odnese i ne dopuštaš da te itko iskorištava. Ali s prinosima nemaš nimalo osjećaja odgovornosti – ne izvršavaš čak ni desetinu odgovornosti koju imaš kada je u pitanju upravljanje tvojim vlastitim stvarima. Kako se tebe može smatrati dobrim upraviteljem? Kako se tebe može smatrati vođom ili djelatnikom? Ti si očito lažni vođa. To je očitovanje jedne vrste lažnog vođe.

III. Ograničavanje razumnih troškova

Postoji još jedna vrsta lažnih vođa, a i oni su prilično prijezira vrijedni. Nakon što takvi ljudi postanu vođe, uvide da je osoba koja je čuvala prinose rasipno i vrlo rastrošno trošila novac, pa je smijene. Potom žele pronaći osobu koja je sposobna pomno planirati i pažljivo raspolagati sredstvima, koja uistinu pazi na svaki novčić i koja zna ekonomično voditi kuću. Misle da bi takva osoba bila dobar upravitelj, no ispostavi se da ne smatraju nikoga prikladnim te na kraju sami čuvaju prinose. Kad braća i sestre kažu da je potrebno tiskati neke primjerke knjiga Božjih riječi za propovijedanje evanđelja, ti vođe to ne dopuštaju jer misle da tiskanje knjiga stoji mnogo novca; nije ih briga je li to hitno potrebno za posao – njima je sve dobro samo da se štedi novac. Jednostavno ne znaju kad bi korištenje Božjih prinosa bilo najviše u skladu s Njegovim namjerama; znaju samo štititi Božje prinose i ne dopustiti da ih se uopće dira. Ne troše ono što bi se trebalo potrošiti – provjeru obavljaju stvarno „dobro”, nema što! Kako se posao tako može provoditi? Imaju li ti vođe načela u svojim postupcima? (Ne.) Ne dopuštaju da se obavlja posao koji bi se trebao obaviti niti dopuštaju da se tiskaju knjige koje bi se trebale tiskati, a ne dopuštaju ni da se troši novac koji se mora potrošiti – ne dopuštaju nikakav razuman trošak. Je li to upravljanje? (Ne.) Što je to? To je nerazumijevanje načela. Ljudi koji ne razumiju načela ne znaju kako u svom radu upravljati prinosima. Vjeruju da moraju paziti na novac i ne dopustiti da se iznos umanji ni za jedan cent te da se, bez obzira na trošak, novac ne smije dirati. Je li to u skladu s Božjim namjerama? (Ne, nije.) Reguliranje stvari i provođenje provjere bez načela nije upravljanje. Neobuzdano trošenje, rasipanje i rastrošnost nisu upravljanje, ali ni nedopuštanje da se potroši ni cent te ograničavanje razumnih troškova zbog provjere također nije upravljanje. Nijedno nije u skladu s načelima. Budući da neki ljudi ne razumiju načela korištenja i dodjeljivanja prinosa te upravljanja njima, događaju se svakojake lakrdije i svakojaki kaos. Izvana se čini da su ti vođe prilično odgovorni i predani, ali kakav posao obavljaju? (Nenačelan.) A budući da je nenačelan, rad na evanđelju u njihovu području nailazi na smetnje i ograničenja, a pritom su i neki stručni poslovi ograničeni zbog njihove prestroge provjere korištenja prinosa. Na površini izgledaju vrlo savjesno i odgovorno u čuvanju prinosa. Ali zapravo, s obzirom na to da nemaju duhovno razumijevanje i postupaju samo na temelju svojih predodžbi i uobrazilja, pa čak i provjeru za Božju kuću provode pod izlikom štedljivosti za dobrobit crkve, ozbiljno utječu na napredak različitih stavki crkvenog posla, a da toga nisu ni svjesni. Mogu li se takvi ljudi okarakterizirati kao lažni vođe? (Mogu.) To ih kvalificira kao lažne vođe. U određenoj su mjeri već prouzročili smetnje i prekide u radu na evanđelju i u radu crkve. Te smetnje i prekidi uzrokovani su njihovim nerazumijevanjem načela, kao i time što rade nepromišljeno na temelju vlastitih sklonosti i predodžbi, ne tragajući za istina-načelima niti raspravljajući o stvarima ili surađujući s drugima. Dok su kod njih, prinosi se neće rasipati niti će se rastrošno trošiti, ali oni ne mogu razumno koristiti prinose u skladu s načelima i samo da bi ih zaštitili, ne dopuštaju da se, pa posljedično kasni rad na širenju evanđelja i to utječe na normalno funkcioniranje rada Božje kuće. Dakle, na temelju tog očitovanja, nimalo nije pretjerano okarakterizirati ih kao lažne vođe. Zašto se takvi ljudi također karakteriziraju kao lažni vođe? Oni ne znaju kako raditi, a njihovo poimanje o tome kako se odnositi prema prinosima i načini na koje se odnose prema njima toliko su izopačeni, mogu li onda dobro obavljati druge poslove? Zasigurno ne. Zar ne postoji problem s poimanjem tih ljudi? (Postoji.) Njihovo je poimanje izopačeno, drže se pravila, pretvaraju se i samo su pseudoduhovni. Ne uzimaju u obzir rad Božje kuće i ne postupaju u skladu s načelima – ne mogu pronaći načela za postupanje i samo se vode svojom sitnom pameću i vlastitom voljom te se pridržavaju pravila. Zato njihov rad rezultira smetnjama i prekidima. Njihov je način rada glup i nespretan – odvratan je. Takvi su ljudi očito lažni vođe. Postoji li itko tko kaže: „Tako dobro čuvam prinose, tako pažljivo radim ovaj posao, a ipak sam okarakteriziran kao lažni vođa. Onda više neću upravljati njima! Tko god ih želi trošiti, neka ih troši; tko god ih želi koristiti, neka ih koristi; tko god ih želi uzeti, neka ih uzme!”? Postoji li itko tko tako razmišlja? Koja je, dakle, naša svrha u razotkrivanju različitih stanja i očitovanja raznih vrsta lažnih vođa? (Da bi ljudi shvatili načela i izbjegli kročiti putem lažnih vođa.) Točno. Svrha je da ljudi shvate načela, da mogu dobro obavljati svoj posao i ispuniti svoju odgovornost u skladu s načelima, da ne postupaju po uobraziljama i predodžbama, da ne gaje ljudsku volju ili naglost, da ne dopuste da teorija koju su zamislili zamijeni istina-načela, da se ne pretvaraju da su duhovni i da ne koriste ono što smatraju duhovnošću kao krivotvorinu ili zamjenu za načela. Takvi ljudi postoje među vođama i djelatnicima i vrijedi ih uzeti kao upozorenje.

IV. Prisvajanje i uživanje u prinosima

Postoji još jedna vrsta lažnih vođa, a to što čine pri upravljanju prinosima još je gore. Oni vjeruju da kao vođe ili djelatnici ne mogu stalno držati oči uprte u prinose niti da mogu toliko paziti kada su prinosi u pitanju. Misle da samo trebaju dobro obavljati administrativni posao crkve, dobro obavljati poslove crkvenog života i ulaska u život Božjeg izabranog naroda te uz to osigurati da se razne vrste stručnih poslova dobro obavljaju. Vjeruju da su prinosi novac i predmeti koje Bog osigurava crkvi, te da su taj novac i ti predmeti tu da zadovolje potrebe vođa i djelatnika u njihovim životima i radu. Ovdje se podrazumijeva da su prinosi pripremljeni za vođe i djelatnike te da, jednom kada je netko izabran za vođu ili djelatnika, Bog mu dopušta da uživa te prinose i da vođe i djelatnici imaju prvenstvo u njihovu dodjeljivanju, uživanju i trošenju – i tako, jednom kada osoba postane vođa ili djelatnik, postaje gospodar prinosa, upravitelj i vlasnik prinosa. Kada ljudi te vrste tijekom svoga rada dođu u dodir s prinosima, oni ih ne evidentiraju, ne prebrojavaju i ne čuvaju niti provjeravaju ulazne i izlazne račune prinosa, a još manje provjeravaju stanje njihova trošenja i dodjele. Umjesto toga istražuju i utvrđuju koji prinosi postoje i ima li onih koje vođe i djelatnici mogu uživati. Takav je stav tih vođa i djelatnika prema prinosima. Po njihovu mišljenju prinose ne treba evidentirati, prebrojavati, čuvati niti treba provjeravati ulaze i izlaze prinosa ili stanje trošenja – takve stvari nemaju nikakve veze s njima – samo trebaju dodijeliti prinose vođama i djelatnicima, dajući im prvenstvo kada je u pitanju uživanje prinosa. Po njihovu je mišljenju ono što vođe i djelatnici kažu načelo – na njima je da odluče kako će trošiti i dodjeljivati prinose. Vjeruju da biti izabran za vođu ili djelatnika znači da je ta osoba već usavršena te da, poput svećenika, ima povlasticu uživati prinose, kao i pravo na konačnu riječ, pravo korištenja i pravo dodjele kada su prinosi u pitanju. U nekim crkvama vođe i djelatnici pogledaju, pregledaju i proberu prinose i prije nego što odgovarajuće osoblje evidentira, prebroji i pohrani stvari koje braća i sestre prinesu te zadrže sve što mogu koristiti, pojedu sve što mogu pojesti, odjenu sve što mogu nositi i izravno dodjeljuju sve što im ne treba onome kome to treba, donoseći tako odluke umjesto Boga. To je njihovo načelo. Što se ovdje događa? Zar oni doista misle da su svećenici? Nije li to krajnje nerazumno? (Jest.) Postoje i drugi vođe i djelatnici koji vide da jednoj obitelji nedostaju dvije stolice, da drugoj nedostaje peć i da je netko lošeg zdravlja i treba uzimati zdravstvene dodatke prehrani, pa onda koriste novac Božje kuće da kupe sve te stvari. Dodjela, potrošnja, trošenje i pravo korištenja svih prinosa pripadaju tim vođama i djelatnicima – ima li to smisla? Nije li taj pristup uzrokovan nečim što je pošlo po zlu s njihovim poimanjem? Na temelju čega oni donose odluke? Imaju li vođe i djelatnici pravo kontrolirati prinose? (Ne.) Prinosi su im dani da njima upravljaju, a ne da ih kontroliraju i koriste. Nemaju povlasticu da ih uživaju. Jesu li vođe i djelatnici jednaki svećenicima? Ljudima koji su usavršeni? Jesu li oni vlasnici prinosa? (Ne.) Zašto onda bez ovlaštenja odlučuju koristiti prinose da bi kupili stvari za ovu ili onu obitelj – otkud im to pravo? Tko im ga je dao? Propisuju li radni aranžmani: „Prvo što vođe i djelatnici trebaju učiniti nakon preuzimanja položaja jest preuzeti potpunu kontrolu nad financijama Božje kuće”? (Ne.) Zašto onda jedan dio vođa i djelatnika vjeruje u to? U čemu je tu problem? Kada brat ili sestra prinesu skupocjen odjevni predmet, a sutradan ga nosi neki vođa ili djelatnik, što se tu događa? Zašto prinosi koje su dali braća i sestre padaju u ruke pojedinca? „Pojedinac” ovdje ne znači nitko drugi doli vođa ili djelatnik. Oni ne samo da ne uspijevaju dobro upravljati prinosima, već predvode u prisvajanju i osobnom uživanju prinosa. U čemu je tu problem? Ako promatramo ovog vođu ili djelatnika u svjetlu toga da ne obavlja stvaran posao po pitanju upravljanja prinosima, tada se može okarakterizirati kao lažni vođa – ali ako ga promatramo u smislu da prisvaja i osobno uživa prinose, tada se svakako može okarakterizirati kao antikrist. Koji je, dakle, razuman način da se takva osoba okarakterizira? (Kao antikrist.) On je i lažni vođa i antikrist. Pri upravljanju prinosima lažni vođe pregledaju sve prinose i zaduže ljude da njima upravljaju. Ali prije nego što to učine, prisvoje dio za sebe i bez ovlaštenja odluče dodijeliti drugi dio. Što se tiče stvari koje su preostale – onih koje ne žele ili koje ne prepoznaju, ali ne žele dati drugima – te stvari zasad ostave po strani. Kad je riječ o tome gdje se ti prinosi nalaze, postoji li prikladna osoba da ih čuva, treba li ih redovito provjeravati, krade li ih tko ili ih tko prisvaja, lažni vođe jednostavno se time ne bave. Njihovo je načelo ovo: „Već sam se domogao stvari koje trebam uživati i stvari koje trebam. Tko god želi uzeti preostale stvari koje mi ne trebaju, neka ih uzme; tko god želi upravljati njima, neka upravlja. Pripadaju onome tko ih prvi zgrabi – u čije ruke padnu, taj se okoristi.” Kakvi su to načelo i logika? Takvi su ljudi jednostavno đavli i zvijeri!

Jednom je jedan lažni vođa rekao da u skladištu ima dosta stvari, a Ja sam ga upitao je li ih evidentirao. Rekao je: „Ne znam ni što su neke od tih stvari, pa nema načina da se evidentiraju.” Rekao sam: „To je besmislica. Kako ih nemaš načina evidentirati? Trebali bi postojati zapisi o njima još otkad su donesene ovamo!” „To je bilo davno, ne može se to znati.” Kakav je to govor? Preuzima li odgovornost? (Ne.) Rekao sam: „Ima nešto odjeće – vidi kome od braće i sestara treba pa im podijeli odjeću.” „Nešto od toga nije više u modi. Nikoga ne zanima.” Rekao sam: „Podijeli ono što braći i sestrama treba, a s onim što im ne treba postupi prikladno.” Nije to učinio. Je li bio savjestan i marljiv? Kada se od njega zatraži da obavi neki posao, on se stalno žali, govori negativne stvari i ističe poteškoće. No ne kaže da će te stvari dobro riješiti u skladu s načelima. Nema nimalo namjere da se pokori. Ma kakav mu netko postavio zahtjev, on stalno govori o poteškoćama, kao da će, ako tu osobu ostavi bez riječi nastavljajući tako, pobijediti i steći prednost i tada će njegov posao biti gotov. Kakvo je to stvorenje? Nisi postavljen za vođu ili djelatnika da bi stvarao nevolje ili da bi isticao poteškoće i probleme – postavljen si da bi rješavao probleme i nosio se s poteškoćama. Da si uistinu sposoban u svom poslu, onda bi nakon što izneseš probleme i poteškoće nastavio govoriti o tome kako bi ih riješio i sredio u skladu s načelima. Lažni vođe znaju samo izvikivati parole, propovijedati doktrinu, hvaliti se i govoriti o objektivnim opravdanjima i izgovorima – nemaju nimalo stvarne radne sposobnosti, a po pitanju upravljanja prinosima jednako su nesposobni raditi u skladu s načelima ili ispuniti svoju odgovornost. Toliko su slaboumni i nesposobni, a ipak i dalje osjećaju da sada kada su vođe ili djelatnici, imaju povlastice i status, da uživaju ugled te da su vlasnici i korisnici prinosa. Ta vrsta lažnih vođa zna samo uživati povlastice trošenja prinosa – ne može vidjeti niti otkriti nikakve slučajeve nerazumnog, nasumičnog trošenja prinosa, a možda ih i može vidjeti, no svejedno ne poduzima ništa da bi to riješila. Zašto je to tako? Zato što zna samo uživati u osjećaju superiornosti koji dolazi s time što je vođa ili djelatnik – nema nimalo razumijevanja za Božje zahtjeve prema vođama i djelatnicima ni za načela obavljanja posla Božje kuće. Oni su samo ništarije, samo smeće i samo slaboumni. Nije li odvratno da takvi smušeni ljudi i dalje žele uživati statusne povlastice? Što ste razumjeli iz našeg razotkrivanja ove vrste lažnih vođa? Čim takva osoba postane vođa ili djelatnik, želi kovati urote u vezi s prinosima, a oči su joj uprte u prinose. Na prvi se pogled može prepoznati da već dugo kopni za tim da rasipno troši novac i rastrošno koristi prinose. Sada konačno ima priliku; može na taj način samovoljno trošiti novac i koristiti Božje prinose kako želi, uživati stvari za koje nije radila. Njezina prava pohlepna priroda tako je potpuno razotkrivena. Vidite li vi takve ljude među vođama i djelatnicima, prošlim i sadašnjim? Oni uvijek pogrešno tumače odgovornosti i definiciju vođa i djelatnika, a čim postanu vođe ili djelatnici, smatraju se gospodarima Božje kuće, ubrajaju se u redove svećenika i misle da su ugledne osobe. Nije li to pomalo slaboumno? Je li istina da kada netko postane vođa ili djelatnik, više nije iskvareno ljudsko biće? Je li istina da se odmah pretvara u posvećenu osobu? Jednom kada postanu vođe, više ne znaju tko su i misle da bi trebali uživati prinose – nisu li takvi ljudi slaboumni? Takvi su ljudi svakako slaboumni, nemaju razuma normalne ljudskosti. Čak i nakon što smo ovako razgovarali u zajedništvu, oni i dalje ne znaju koje su dužnosti i odgovornosti vođa i djelatnika. Zasigurno postoje takvi vođe i djelatnici, a očitovanja takvih ljudi prilično su očita i istaknuta.

To su uglavnom očitovanja raznih vrsta lažnih vođa u pogledu čuvanja prinosa. Oni s ozbiljnijim problemima ne spadaju u kategoriju lažnih vođa – oni su antikristi. Zato trebate dobro shvatiti taj opseg. Ako je netko lažni vođa, to je ono što jest – ne može ga se okarakterizirati kao antikrista. Antikristi su mnogo opakiji od lažnih vođa u pogledu ljudskosti, radnji, očitovanja i biti. Većina lažnih vođa ima loš kov, slaboumni su, nedostaje im radna sposobnost, izopačeni su u svom poimanju i nemaju duhovno razumijevanje, karakter im je nizak, sebični su i podli, a srca im nisu na pravom mjestu. Zbog toga ne mogu i ne obavljaju stvarni posao u pogledu čuvanja prinosa i to utječe na razumno upravljanje i prikladno čuvanje prinosa. Zbog toga što lažni vođe zanemaruju svoje dužnosti, ne obavljaju stvaran posao i ne postupaju u skladu s načelima i zahtjevima Božje kuće dio prinosa čak pada u ruke zlih ljudi – a takvi se problemi događaju prilično često. Razna očitovanja lažnih vođa u pogledu čuvanja prinosa u osnovi se razotkrivaju ovako: karakter im je nizak, sebični su i podli, poimanje im je izopačeno, nedostaje im radna sposobnost, kov im je loš, uopće ne traže istina-načela i ponašaju se poput glupih i slaboumnih ljudi. Neki bi mogli reći: „Priznajemo sva druga očitovanja koja si razotkrio, ali ako su glupi i slaboumni, kako su mogli postati vođe?” Priznajete li da su neki vođe i djelatnici glupi i slaboumni? Postoje li takvi ljudi? Neki bi mogli reći: „Podcjenjuješ nas. Svi smo mi moderni ljudi, fakultetski ili srednjoškolski obrazovani – imamo izvrsne moći razlučivanja u pogledu ovog društva i čovječanstva. Kako bismo mogli izabrati slaboumnu osobu za svojeg vođu? To se nikako ne bi moglo dogoditi!” Što je tu nemoguće? Većina vas je slaboumna, a i nedovoljne inteligencije, pa itekako lako možete izabrati slaboumnu osobu za vođu. Zašto kažem da je većina vas slaboumna? Zato što većina vas, bez obzira na to koliko iskustva imate, ne može prozreti bit stvari i ne može shvatiti načela. Možete godinama ustrajati u pukom poštivanju pravila, opetovano primjenjujući isti pristup bez promjene, a cijelo vrijeme ostati nesposobni shvatiti načela bez obzira na to kako vam se o istini govorilo u zajedništvu. U čemu je tu problem? Vaš je kov previše loš. Ne možete prozreti bit ni uzrok problema i niste u stanju pronaći obrasce razvoja stvari, a još manje slijediti načela koja bi trebalo posjedovati u činjenju stvari – to se zove biti slabouman. Koliko vam dugo treba da shvatite načela za stvari koje se odnose na vaše dužnosti? Postoje neki ljudi koji nekoliko godina rade na izradi tekstova, ali su članci i scenariji koje pišu čak i sad sve same šuplje riječi, i dalje ne mogu shvatiti načela i ne znaju što je stvarnost niti kako reći nešto stvarno. To znači imati previše loš kov i prenisku inteligenciju. Ne bi li, s inteligencijom koju vi posjedujete, bilo itekako lako izabrati slaboumnu osobu za vođu? I ne biste ih samo izabrali, već biste i tvrdoglavo ustrajali na njima. Kad bi ih trebalo smijeniti, ti to ne bi želio. Kad bi ih dvije godine kasnije prozreo i stekao razumijevanje, tek tada bi mogao razlučiti da su oni lažni vođe, ali prije ne bi dopustio da ih se smijeni ma što ti se govorilo. Nisi li još slaboumniji od njih? Zašto kažem da su neki vođe i djelatnici nedovoljne inteligencije? Zato što znaju raditi samo najjednostavniji posao. Kada je riječ o malo složenijem poslu, ne znaju kako ga raditi, kada naiđu na malu poteškoću, ne znaju kako se s njom nositi, a kada im se da dodatan posao, ne znaju što bi sa sobom. Nije li to problem s njihovom inteligencijom? Niste li vi izabrali takve vođe? I vi im se klanjate u divljenju: „Oni vjeruju u Boga, a ne traže romantičnog partnera, i daju se za Boga više od dvadeset godina. Doista su odlučni u tome da trpe i vrlo su ozbiljni u svom radu.” „Ali razumiju li načela u svom radu?” „Ako oni ne razumiju, tko onda razumije?” A kad se provjeri, ispostavi se da je njihov rad potpuno kaotičan – nisu u stanju provesti ništa od posla. Kad im se kažu načela za njihov posao, nikad ne znaju kako ga obaviti. Samo stalno postavljaju pitanja i ne znaju što učiniti osim ako im se to izravno ne kaže. Reći im načela isto je kao ne reći ništa; čak i ako im se jedno po jedno navedu načela, oni i dalje ne znaju kako provesti posao. Postoje li takve vođe? Bez obzira na to kako im se načela govorila, oni ih ne razumiju i nisu u stanju provesti posao. Razgovarate s njima u zajedništvu ili ih podučavate o istim riječima ili stvari nekoliko puta, a oni svejedno ne razumiju i problem nakon toga ostaje potpuno neriješen – i dalje će pitati što učiniti, a ne smije se izostaviti ni jedna jedina riječ. Nisu li oni slaboumni? Niste li vi izabrali te slaboumne vođe? (Jesmo.) To ne možete poreći, zar ne? Takvih vođa itekako ima.

Razna očitovanja lažnih vođa o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu uglavnom se odnose na posao upravljanja prinosima. Kroz naše razotkrivanje raznih očitovanja lažnih vođa ljudi bi trebali znati da je upravljanje prinosima važan posao za vođe i djelatnike te da ga ne bi smjeli zanemariti. Iako se ovaj dio općih poslova razlikuje od drugih poslova, povezan je s normalnim funkcioniranjem drugih poslova Božje kuće. Stoga je upravljanje prinosima vrlo važan, ključan posao. Po čemu je važno? Stvari koje se čuvaju u sklopu upravljanja prinosima pripadaju Bogu – da se izrazim pomalo neprikladno, te su stvari Božje osobno vlasništvo, pa bi vođe i djelatnici tim više trebali u ovaj posao uložiti cijelo srce, biti savjesni i marljivi. Ako taj posao promatramo u smislu njegove prirode, ne mislim da je pretjerivanje uvrstiti ga u administrativni posao. U kategoriju administrativnog posla uvrštavamo ga zato što se obavljanje tog posla odnosi na stavove ljudi prema Bogu i prema Njegovoj imovini. Dakle, nužno je da ljudi imaju ispravan stav i da shvate ispravna načela u obavljanju ovog posla. U kategoriju upravnog posla stavljamo ga zato da vođe i djelatnici shvate da je vrlo važno obavljati ovaj posao, da je to vrlo važan posao i vrlo teško breme. To je zato da bi shvatili da mu ne bi trebali pristupati kao da je redovni dio općih poslova, već moraju imati točno, duboko znanje o važnosti ovog posla, a zatim ga obavljati svim srcem, savjesno i marljivo. Ljudi mogu biti nepažljivi prema drugim ljudima – čak i ako se dogode pogreške, to nije veliki problem. Ali potičem ljude da ne budu smušeni, da ne budu površni i da ne ostane sve samo na priči kad je u pitanju ophođenje prema Bogu. Dobro obavljati posao upravljanja prinosima važno je Božje poslanje za vođe i djelatnike.

8. svibnja 2021.