II. Govorenje riječi i doktrina kako bi se zaludili ljudi i zadobilo njihovo poštovanje

Druga manifestacija ljudi, događaja i stvari koji uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu jest kada ljudi govore riječi i doktrine kako bi zaludili druge i zadobili njihovo poštovanje. Obično većina ljudi može govoriti ponešto riječi i doktrina. Većina je to i činila. Tipičnu pojavu govorenja riječi i doktrina trebamo smatrati posljedicom nečijeg malenog rasta i nerazumijevanja istine. Sve dok ne oduzimaju previše vremena, ne čine to namjerno, ne monopoliziraju razgovor, ne zahtijevaju od svih da im popuštaju kako bi govorili po volji, ne traže da ih svi slušaju i ne zaluđuju druge kako bi zadobili njihovo poštovanje, onda to ne predstavlja prekidanje ili ometanje. Budući da većini ljudi nedostaje istina-stvarnost, govorenje riječi i doktrina vrlo je česta pojava. Ako govore i ponešto neprikladno, to je oprostivo; može im se oprostiti i ne treba to shvaćati previše ozbiljno. Međutim, postoji jedna iznimka, a to je kada osoba koja govori riječi i doktrine to čini namjerno. Što to oni čine namjerno? Nije namjerno sâmo govorenje riječi i doktrina, jer i njima nedostaje istina-stvarnost. Njihovi postupci, kao što su govorenje riječi i doktrina, izvikivanje parola i teoretiziranje, isti su kao i kod svih ostalih. Ipak, postoji jedna razlika: kada govore riječi i doktrine, uvijek žele da ih drugi cijene i uvijek se žele uspoređivati s vođama i djelatnicima te s onima koji teže istini. Što je još nerazumnije, bez obzira na to što i kako govore, njihov je cilj privući ljude na svoju stranu, zaluditi ljudska srca, a sve radi toga da bi bili cijenjeni. Koja je svrha traženja poštovanja? Oni žele imati status i ugled u srcima ljudi, postati istaknuti pojedinac ili vođa u mnoštvu, postati netko izvanredan ili neuobičajen, postati posebna ličnost, netko čije riječi imaju autoritet. Ova se situacija razlikuje od uobičajenih pojava govorenja riječi i doktrina i predstavlja prekidanje i ometanje. Po čemu se ti ljudi razlikuju od onih koji na uobičajeniji način govore riječi i doktrine? Razlikuju se po svojoj neprestanoj želji da govore; iskoristit će svaku priliku da govore. Sve dok postoji okupljanje ili skupina ljudi – sve dok imaju publiku – oni će govoriti, posjedujući izrazito snažnu želju za tim. Svrha njihovog govora nije podijeliti s braćom i sestrama svoje nutarnje misli, dobitke, iskustva, razumijevanja ili uvide kako bi potaknuli razumijevanje istine ili put za njezinu primjenu. Umjesto toga, njihova je svrha iskoristiti priliku za govorenje doktrina kako bi se istaknuli, kako bi drugima dali do znanja koliko su učeni, kako bi pokazali da imaju pamet, znanje i obrazovanje te da su iznad prosječne osobe. Žele biti poznati kao sposobni pojedinci, a ne kao obični ljudi. Žele da im se za svako pitanje svi obraćaju i s njima se savjetuju. Žele biti prva osoba na koju će drugi pomisliti u vezi s bilo kojim problemom u crkvi ili bilo kojom poteškoćom s kojom se braća i sestre suočavaju; žele da drugi ne mogu ništa bez njih, da se ne usuđuju rješavati nijednu stvar bez njih, da svi čekaju na njihovu zapovijed. To je učinak koji žele postići. Svrha njihovog govorenja riječi i doktrina jest da zarobe i kontroliraju ljude. Za njih je govorenje riječi i doktrina samo metoda, pristup; ne govore oni riječi i doktrine zato što ne razumiju istinu, već time nastoje postići da im se ljudi dive iz srca, da se na njih ugledaju, pa čak i da ih se boje, postajući tako sputani i kontrolirani od njih. Ova vrsta govorenja riječi i doktrina stoga predstavlja prekidanje i ometanje. U crkvenom životu takve pojedince treba ograničiti, a to ponašanje govorenja riječi i doktrina također treba zaustaviti i ne dopustiti da se nastavi bez kontrole. Neki bi mogli reći: „Takve ljude treba ograničiti; treba li im onda i dalje dati priliku da govore?” Pošteno govoreći, može im se dati prilika da govore, ali čim se vrate svojim starim navikama razmetanja i njihova ambicija ponovno bukne, treba ih odmah prekinuti kako bi postali razumni i smireni. Što treba učiniti ako se često tako razmeću, ako se njihova ambicija i dalje često otkriva, a njihove je želje teško obuzdati? Treba ih potpuno ograničiti i spriječiti da govore. Ako ih nitko ne želi slušati dok govore, a njihov ton, držanje, pogled i geste svima su odbojni za čuti i vidjeti, onda je to ozbiljan problem. To doseže točku u kojoj svi osjećaju odbojnost. Zar takvi ljudi, koji u crkvi igraju ulogu kontrasta, ne bi trebali sići s pozornice? Vrijeme je da njihova uloga siđe s pozornice. Ne znači li to da su završili s vršenjem svoje službe? Što treba učiniti kada završe sa svojom službom? Treba ih ukloniti. Čim počnu govoriti, to je ista njihova stara priča koju ni ograničenje ne može zaustaviti. Svi su se umorili od slušanja. Njihovo odvratno lice, to lice Sotone, zlog đavla, postaje očito. Kakvi su to ljudi? To su antikristi. Ako ih se ukloni prerano, većina ljudi će gajiti predodžbe i neće biti uvjerena u srcu te će reći: „Božjoj kući nedostaje ljubavi, kad uklanja nekoga bez da ga uopće podvrgne razdoblju promatranja, ne ostavljajući mu nikakvu priliku za pokajanje. Samo su rekli nekoliko riječi koje govore laici, otkrili malo iskvarene naravi i bili malo oholi, ali njihove namjere nisu bile loše. Nije pošteno tako postupati s njima.” Međutim, kada većina može razlučiti i prozreti bit zlih ljudi, je li onda prikladno dopustiti takvim zlim ljudima da nastave sa svojim bezobzirnim zlodjelima, prekidanjem i ometanjem u crkvi? (Ne.) To je nepošteno prema svoj braći i sestrama. U takvim slučajevima, njihovo uklanjanje rješava problem. Jednom kada obave svoju posljednju službu i većina bude imala sposobnost razlučivanja, većina ljudi neće imati prigovora kada ih uklonite – neće se žaliti niti pogrešno razumjeti Boga. Ako još uvijek postoje ljudi koji ih brane, možeš reći: „Ta je osoba počinila mnoga zla u crkvi. Okarakterizirana je kao antikrist i uklonjena. A ti i dalje toliko suosjećaš s njom; još uvijek se sjećaš dobrote koju ti je iskazala i staješ u njezinu obranu. Previše si sentimentalan i potpuno ti nedostaju načela. Kakve su posljedice toga? Malo pomoći od nje i ti to ne možeš zaboraviti; što god kaže, ti to usrdno slušaš, uvijek joj želeći uzvratiti. Sada je uklonjena. Želiš li je i ti pratiti? Ako i ti želiš biti uklonjen, neka tako bude.” Je li ovo prikladan način za rješavanje situacije? U ovom trenutku, jest. Ako takvi ljudi dosljedno govore riječi i doktrine kako bi zaludili druge, ometajući ljude tako nepodnošljivo da više ne žele dolaziti na okupljanja, nije li to zato što su vođe i djelatnici otupljeni i tupi, bez sposobnosti razlučivanja i nesposobni da se s tim ljudima pozabave na vrijeme? To je nesposobnost obavljanja njihovog posla, neispunjavanje njihovih odgovornosti.

Do sada većina ljudi ima određeni stupanj razlučivanja prema onim antikristima koji govore riječi i doktrine. Osim ako se pritajuju, čim promole glave, djelujući dovoljno konkretno na razne načine, i njihove različite manifestacije budu dovoljne da ih ljudi prepoznaju kao antikriste, tada ne bi smjelo biti daljnjih odgađanja ili oklijevanja. Treba ih odmah ograničiti i izolirati. Ako njihovo služenje više nema vrijednosti, onda ih treba odmah ukloniti. Lako je razlučiti takve licemjerne antikriste koji govore riječi i doktrine, jer su takvi ljudi očito antikristi. Stvar je samo u tome što ova vrsta antikrista uvijek želi zaluditi ljude koristeći priliku za govorenje riječi i doktrina kako bi postigla svoj cilj držanja vlasti. Ovo je jedan od načina na koji se antikristi očituju i lako ga je razlučiti. O ovoj se temi već dovoljno raspravljalo, pa se ovdje neće detaljnije obrazlagati. Ukratko, vođe i djelatnici trebaju pomno paziti na takve ljude, pravovremeno i točno razumjeti i shvatiti njihova kretanja, misli i stajališta, kao i njihove planove i postupke te pogrešne izjave koje šire, te se u skladu s tim odmah pozabaviti njima. To je odgovornost vođa i djelatnika. Dakle, u ovom zadatku, vođe i djelatnici bi trebali biti barem duhovno pronicljivi i mentalno pedantni, a ne otupljeni i tupi. Ako antikrist tijekom okupljanja zaludi mnoge ljude govoreći riječi i doktrine, a crkveni vođe ga i dalje ne prepoznaju kao antikrista i ne mogu ga pravovremeno razotkriti i pozabaviti se njime, to je neispunjavanje njihovih odgovornosti. Ako su mnogi ljudi već zaluđeni od strane antikristâ i smatraju okupljanja besmislenima kada tamo ne mogu čuti antikriste kako govore riječi i doktrine, pa ne žele dolaziti na okupljanja, ili čak ne žele jesti i piti Božje riječi i slušati propovijedi, već radije slušaju antikriste kako propovijedaju – ako crkveni vođe shvate ozbiljnost situacije i počnu djelovati i preokretati stvari tek kada su ljudi u tolikoj mjeri zaluđeni i kontrolirani od strane antikrista – to bi uzrokovalo ogromne zastoje! Ulazak u život mnogih Božjih izabranika pretrpio bi štetu zbog otupljenosti i tuposti takvih lažnih vođa. Kada se antikristi raščlanjuju, razlučuju i uklanjaju, neki ljudi mogu biti zaluđeni i slijediti ih. Neki mogu čak reći: „Ako ih ti ukloniš, mi više nećemo vjerovati u Boga. Ako ih natjeraš da odu, svi ćemo otići!” U tom trenutku postaje potpuno jasno da crkveni vođe ne vrše apsolutno nikakav stvaran posao, što je teško neispunjavanje njihovih odgovornosti.

U crkvenom životu, prva stvar koju vođe i djelatnici moraju učiniti jest shvatiti stanje različitih pojedinaca. Moraju pažljivo promatrati i kroz interakciju razumjeti kojim je putem krenuo svaki pojedini član crkve i koja je njegova narav-bit, te pravovremeno i točno otkriti i prepoznati tko hoda putem antikrista, a tko posjeduje bit antikrista. Zatim bi se trebali usredotočiti na te pojedince, pomno ih pratiti i pravovremeno razumjeti i shvatiti stajališta i izjave koje oni šire te koje radnje se trenutno spremaju poduzeti. Kada žele zaluditi ljude te ih zarobiti i kontrolirati, vođe i djelatnici trebaju brzo ustati i zaustaviti ih, umjesto da pasivno čekaju. Ako čekate da ih Bog razotkrije, ili da braća i sestre budu zaluđeni, ili da braća i sestre steknu razumijevanje i razlučivanje o njima prije nego što razotkrijete antikriste, to bi već dovelo do kašnjenja u radu. Stoga, u zaštiti od antikrista, vođe i djelatnici trebaju prvi zadati udarac i pripremiti se unaprijed. Prvi je korak promicati i odgajati one koji su relativno čestiti i mogu težiti istini; to jest, pravilno napajati i opskrbljivati one koji preuzimaju vodeću ulogu u različitim poslovima te ih odgajati da budu stupovi u crkvi. Samo se na taj način različiti segmenti crkvenog rada mogu odvijati glatko i bez prepreka, a rad na evanđelju se može nastaviti širiti. Bez obzira o čemu se radi, ako bilo kojem poslu nedostaje dobar vođa, tada ga postaje vrlo teško provesti. Glavna manifestacija prkosa antikrista prema Bogu jest zaluđivanje Božjeg izabranog naroda da ih slijedi kako bi prekidali i ometali svaki posao u Božjoj kući. U crkvi, prva stvar koju antikristi namjeravaju učiniti jest nauditi onima s osjećajem za pravdu i onima koji preuzimaju vodeću ulogu u različitim poslovima. One koje mogu zaluditi i kontrolirati privlače na svoju stranu, a onima koje ne mogu zaluditi ili kontrolirati smještaju, hvataju ih u zamku i ruše te ih na kraju uklanjaju. To antikristima otvara put da kontroliraju crkvu. Oni prvo sruše nekoliko ključnih pojedinaca koji mogu težiti istini; većina ostalih su oni koji se okreću kako vjetar puše. Nakon toga, postaje im mnogo lakše posebno se pozabaviti vođama i djelatnicima. Bez suradnje i pomoći onih koji teže istini, vođe i djelatnici se u biti bore sami, bez podrške. Ti si na svjetlu, dok se antikristi skrivaju u tami, spremni u svakom trenutku izvesti podmukle napade, smjestiti ti, uhvatiti te u zamku i oklevetati, obarajući te na tlo tako da ne možeš ustati. Zatim antikristi pronalaze ljude da te dotuku dok ležiš, ostavljajući te potpuno obeshrabrenim i očajnim. Stoga je vrlo teško temeljito riješiti problem antikrista ako oni koji teže istini ne udruže snage protiv njih. U crkvenom životu, prva stvar koju vođe i djelatnici moraju učiniti jest održavati normalan red u crkvi. U prisutnosti ovih zlih ljudi koji hodaju putem antikrista, crkveni život neće donijeti dobre rezultate, neće lako doći na pravi put, a većina ljudi će često biti ometana i pod njihovim negativnim utjecajem. Stoga je otkrivanje, razumijevanje, shvaćanje i lociranje zlih ljudi, antikrista i onih koji hodaju putem antikrista prvi i najvažniji zadatak koji vođe i djelatnici trebaju poduzeti u pogledu crkvenog života. Samo ograničavanjem ili uklanjanjem tih ljudi može se održati normalan red crkvenog života. Ako ih se ne ograniči i dopusti im se da djeluju sa samovoljnom bezobzirnošću i uzrokuju ometanja, u različitim poslovima crkve doći će do zastoja. Budući da većini ljudi nedostaje razlučivanje prema njima i ne mogu prozreti njihovu bit, pa su čak i ometeni i zaluđeni njihovim različitim pogrešnim mislima i stajalištima, teško je da Božji izabrani narod u crkvenom životu dođe na pravi put i uđe u istina-stvarnost. Ako je tijekom tog razdoblja crkveni život vrlo normalan, Božji izabrani narod ostvaruje dobitke i napredak u jedenju i pijenju Božjih riječi i razgovoru u zajedništvu o istini, i konačno imaju nešto ulaska u život i malo istina-stvarnosti, ali ih onda zalude i ometaju antikristi koji govore riječi i doktrine, tada ne samo da gube ono malo čistog razumijevanja i istinskog shvaćanja koje su upravo stekli, već također usvajaju mnogo prividno uvjerljivih hereza i zabluda – brzo ponovno postaju smušeni, poput veslača koje struja nosi unatrag čim prestanu veslati, što je vrlo problematično. Ljudima nije lako ostvariti životni rast; mogu proći godine da se vidi i najmanji napredak, koji je iznimno spor. Ljudima je teško steći i ono malo rasta što ga imaju – on se ne stječe lako. Kroz zaluđivanje i ometanje od strane antikrista, gubi se i ono malo čistog razumijevanja koje ljudi imaju. Što je još ozbiljnije, nakon ometanja od strane Sotone i antikrista, ljudi se ispune mnoštvom Sotonine filozofije, Sotoninih spletki i lukavstava te otrovom koji je Sotona u njih usadio. Te stvari ne samo da ljudima ne dopuštaju upoznati Boga i pokoriti Mu se, već, naprotiv, uzrokuju da ljudi razviju predodžbe i pogrešna razumijevanja o Bogu i udalje se od Njega, čineći ljudske iskvarene naravi još težima i dodatno omogućujući njihovu izdaju Boga. Posljedice toga su vrlo ozbiljne. Recite Mi, suočeni s tako ozbiljnim posljedicama, je li nužno zaustaviti i ograničiti one koji zaluđuju ljude riječima i doktrinama? Nije li ovo važan zadatak koji bi crkveni vođe trebali poduzeti? (Jest.) Stoga je ograničavanje zlih ljudi i bezvjernika važan zadatak za crkvu. Neki ljudi kažu: „Nemam sposobnost razlučivanja. Ne znam kako to učiniti.” Zapravo, sve dok imaš volju, pažljivo promatraš i uvijek ispituješ ljudske namjere i motive, postupno ćeš razviti sposobnost razlučivanja. Ti bezvjernici i zli ljudi, čim se pokažu, imaju vlastite namjere i motive, a sve s ciljem da ih ljudi visoko cijene i idoliziraju te da slušaju što govore. Ako možeš uočiti njihove namjere i motive, to već znači da imaš nešto sposobnosti razlučivanja. Ako nisi siguran, možeš o tome razgovarati u zajedništvu s nekim ljudima koji relativno razumiju istinu. Tijekom razgovora, s jedne strane, možeš to odrediti kroz istinu koju svi razumiju i različite prikupljene činjenične dokaze. S druge strane, možeš – kroz Božje prosvjetljenje i usmjeravanje te svjetlo koje Bog daje tijekom razgovora u zajedništvu – dobiti potvrdu o toj stvari, potvrđujući je li dotična osoba doista antikrist i je li doista netko koga bi trebalo ograničiti. Kroz razgovor u zajedništvu, ako svi dobiju potvrdu i jednoglasno se slože, rekavši da je ta osoba doista antikrist kojeg bi trebalo ograničiti – nakon što se postigne konsenzus s braćom i sestrama i svi dođu do zajedničkog stajališta – sljedeći korak za vođe i djelatnike jest da brzo postupe s tom osobom i uklone je u skladu s istina-načelima. To je načelo. Jednom kada ljudi shvate ovo načelo, trebali bi obavljati stvaran posao, što znači ispunjavati svoju odgovornost i biti odani. Razumijevanje načela nije za propovijedanje ili za punjenje tvoje glave, već za njihovu primjenu u stvarnom poslu tvoje dužnosti. U stvarnom poslu, razumijevanje načela omogućuje ti da bolje i temeljitije ispuniš svoje odgovornosti i obveze. Stoga je i ovo dio posla vođa i djelatnika. Kako bi se održao normalan red crkvenog života i omogućilo braći i sestrama da normalno žive crkveni život i uđu u sve istine koje Bog zahtijeva, kada se pojave antikristi koji govore riječi i doktrine, vođe i djelatnici bi trebali prvi ustati da ih zaustave i ograniče. Što se tiče onih antikrista koji govore riječi i doktrine, ne radi se o tome da ih se ograniči samo zato što su rekli nekoliko pogrešnih stvari. Ako dugotrajno promatranje ili povratne informacije većine i njihove konkretne manifestacije budu dovoljne da se utvrdi da su doista tip antikrista, tada bi vođe i djelatnici trebali istupiti da ih zaustave i ograniče, i ne bi smjeli dopustiti da nastave djelovati bez kontrole. Popuštati njima je isto što i pustiti đavle, Sotone, nečiste duhove i zle duhove da divljaju u crkvi, što znači da takvi vođe i djelatnici zanemaruju svoje odgovornosti, u suštini radeći za Sotonu. Time je završen razgovor o drugoj vrsti problema u vezi s prekidanjem i ometanjem u crkvenom životu.