III. Brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova

Zatim, razgovarajmo u zajedništvu o trećem pitanju: brbljanju o kućnim stvarima, građenju osobnih veza i obavljanju osobnih poslova. Ovi problemi sadržani u trećem pitanju, o kojima ćemo razgovarati u zajedništvu, očito se ne bi trebali pojavljivati u crkvenom životu. Kada žive crkvenim životom, ljudi dolaze jesti i piti Božje riječi, dijeliti Božje riječi, razgovarati u zajedništvu o istini i o svojim osobnim iskustvenim svjedočenjima, dok ujedno traže Božje nakane i razumijevanje istine. Dakle, treba li probleme poput brbljanja o kućnim stvarima, građenja osobnih veza i obavljanja osobnih poslova u crkvenom životu zaustaviti i ograničiti? (Da.) Neki ljudi kažu: „Zar nije u redu pozdraviti jedni druge? Ako su dvije osobe relativno bliske i već se poznaju, pa se sretnu tijekom crkvenog života i malo porazgovaraju, je li to brbljanje o kućnim stvarima? Treba li i to ograničiti?” Odnosi li se treće pitanje na takve probleme? (Ne.) Jasno je da ne. Ako bi se čak i jednostavni, uljudni pozdravi trebali ograničiti, tada bi se ljudi u budućnosti bojali govoriti kada se sretnu. Treće pitanje – brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova – možda se sastoji samo od ova tri izraza, ali problemi koje ti izrazi predstavljaju nisu jednostavni, uljudni pozdravi ili razgovori. To su zla djela koja mogu prekidati i ometati crkveni život i nanositi mu štetu. Budući da predstavljaju prekidanje i ometanje, vrijedno je o njima razgovarati u zajedništvu. O čemu bi trebalo porazgovarati? Upravo o kojim problemima, koje riječi ljudi govore, koje stvari čine, te koji govor, ponašanja i držanje ljudi mogu doseći razinu prekidanja i ometanja crkvenog rada. Razmotrimo neke konkretne primjere da vidimo jesu li ti problemi ozbiljni, predstavljaju li prekidanje i ometanje, te treba li ih zaustaviti i ograničiti.

U crkvenom životu, neki ljudi često govore o nevažnim obiteljskim stvarima i vlastitim predodžbama i idejama kao da su to glavne teme za raspravu. Ona kaže: „Društvo je sada tako mračno; tako je naporno komunicirati i živjeti među nevjernicima. Nevjernici su sposobni za sve; to je stvarno nepodnošljivo!” Tada neka braća i sestre kažu: „Mi vjerujemo u Boga; bez obzira s kakvim se situacijama suočavali, moramo biti u stanju primijeniti razlučivanje i tragati za istinom i tražiti putove primjene. Ako budeš živjela ovako, nećeš se osjećati iscrpljeno.” Ipak, ona kaže: „Božja riječ je istina, ali nije lijek za sve. Brinula sam se da me muž vara, i ispostavilo se da je to istina – našao je mlađu i ljepšu od mene. Kako da ja sad živim?” Brbljajući tako, počinje tužno plakati. Njezin govor na ovaj način budi tugu kod nekih drugih. Neki, koji dijele njezinu nevolju, odmah se s njom slože i počnu razgovarati upravo ondje. Tijekom dvosatnog okupljanja, ona temeljito raspravlja o tome kako su se ona i njezin muž svađali nakon što ju je prevario, kako je pokušavala smisliti načine da prebaci njihovu zajedničku imovinu, kako se savjetovala s odvjetnikom kako bi izbjegla gubitke nakon razvoda, i tako dalje i tako dalje. Je li to vrsta teme o kojoj bi se trebalo raspravljati u crkvenom životu? (Ne.) Ako tvoja obiteljska pitanja nisu riješena i nemaš mira za okupljanje, bolje je da ne dolaziš. Mjesto okupljanja crkve nije mjesto da istresaš svoje osobne jade, niti je za brbljanje o kućnim stvarima. Ako se suočavaš s poteškoćama kod kuće i ne želiš da te ta pitanja zapetljaju, sputaju ili ograniče, i želiš tragati za istinom da bi razumio Božju nakanu, i želiš se svega toga osloboditi, tada možeš ukratko razgovarati u zajedništvu o svojim problemima tijekom okupljanja kako bi braća i sestre mogli s tobom razgovarati o istini da ti pomognu. To ti može pomoći da razumiješ Božju nakanu i postaneš jak, da te ta pitanja ne sputavaju, da izađeš iz negativnosti i slabosti, te da odabereš put koji je ispravan i najprikladniji za tebe. To je ono o čemu bi trebala razgovarati u zajedništvu. Međutim, ako te iritantne trivijalnosti iz svog doma donosiš u crkveni život da ih istresaš i o njima propovijedaš, a većina ljudi te, iz neugode, ne zaustavlja niti prekida, već samo skuplja strpljenje i prisiljava se slušati tebe kako govoriš o tim iritantnim trivijalnostima, je li to prikladno? Pokazuje li to ljubav? Je li to tolerantno i strpljivo? To tvoje ponašanje već je uzrokovalo ometanje crkvenog života. Tko zbog toga trpi? To je Božji izabrani narod. Osobito u okruženju kontinentalne Kine, gdje okupljanje nije lako i vjernici se moraju skrivati posvuda, čak i moraju unaprijed dogovarati stvari – ako netko istrese sve te iritantne obiteljske stvari na mjestu okupljanja da ih svi čuju i komentiraju, je li to prikladno? Većina ljudi dolazi na okupljanja da bi razumjela istinu i Božje nakane, a ne da bi slušala te iritantne trivijalnosti, ne da bi slušala tebe kako brbljaš o kućnim stvarima. Neki ljudi kažu: „Nemam nikoga drugog s kim sam blizak, pa što je loše u tome da o tome govorim s braćom i sestrama?” Možeš govoriti o tome, ali vrijeme je važno. Izvan vremena okupljanja, sve dok je druga strana voljna slušati, možeš govoriti o tome; to je tvoja sloboda i Božja kuća te neće ograničavati. Međutim, mjesto i vrijeme koja sada odabireš za razgovor o takvim stvarima nisu ispravna. Ovo je u crkvenom životu, tijekom vremena okupljanja, i tvoje beskrajno čavrljanje o obiteljskim stvarima neprestano uznemiruje braću i sestre i trebalo bi ga ograničiti. Nije li to pravilo? To doista jest pravilo. Nerazumijevanje pravila je neprihvatljivo, jer može dovesti do nerazumnog ponašanja i ometanja drugih. Ponašanja, govor i držanje koji uzrokuju ometanje trebali bi biti ograničeni; to je odgovornost vođa i djelatnika, kao i odgovornost svih braće i sestara. Neki ljudi obično imaju malo toga za razgovarati u zajedništvu na okupljanjima, ali kad god se pojave problemi u njihovom obiteljskom životu, istresaju te iritantne trivijalnosti na druge da ih slušaju. Jesu li drugi dužni slušati? Jesu li oni obvezni umjesto tebe prosuđivati što je ispravno, a što pogrešno? Nemaju takve obveze. To su tvoji osobni poslovi i trebao bi ih sam rješavati; ne bi trebao govoriti o svojim osobnim poslovima tijekom vremena okupljanja. To je protiv pravila i nerazumno, i takvo ponašanje treba ograničiti.

Nekim ljudima djeca odu na sveučilište, a oni se počnu brinuti za buduće izglede svoje djece, tražeći veze za njih, neprestano razmišljajući: „U našoj obitelji nema državnih službenika; kakav posao moj sin može naći nakon što diplomira? Što je s njegovom budućnošću? Hoće li me moći uzdržavati u starosti? Moram naći način da mu osiguram dobar posao nakon diplome.” Kada dolaze na okupljanja, kažu: „Moj sin je vrlo poslušan. Ne samo da podržava moju vjeru u Boga, već i on želi vjerovati nakon što završi sveučilište. Međutim, jedna stvar je, čak i ako vjerujemo u Boga, još uvijek moramo od nečega živjeti, zar ne? Ne znam kakav će posao moći naći nakon diplome. Koji su poslovi sada dobro plaćeni? Sestro ta i ta, čuo sam da je tvoj muž menadžer. Ima li on načina da pomogne? Moj sin je obrazovan, vidio je svijeta, ima bolji kov od mene i dobar je s računalima; moći će u budućnosti obavljati dužnosti u Božjoj kući. Ali sada, pitanje pronalaženja posla treba prvo riješiti; bilo bi mu teško ako ne može naći posao.” Svaki put kad dođu na okupljanje, pokreću te teme, a razgovor se nastavlja unedogled. Gledaju tko bi mogao suosjećati s njima i onda traže načine da izgrade veze s tim ljudima. Tijekom okupljanja, pokušavaju im se približiti, udovoljavaju njihovim sklonostima, pa čak i daju darove, ponekad donoseći ukusnu hranu ili kupujući im sitnice. Nije li to građenje osobnih veza i pletenje mreže? Koja je svrha pletenja mreže? To je korištenje drugih za obavljanje vlastitih osobnih poslova, za postizanje vlastitih ciljeva. Tijekom okupljanja, nisu voljni slušati braću i sestre kako dijele svoja iskustvena svjedočenja, ignoriraju bilo koji posao koji im Božja kuća dodijeli i nisu voljni slušati braću i sestre koji im pokušavaju pomoći i savjetovati ih o njihovom stanju. Oni su samo posebno entuzijastični oko toga da njihov sin nađe posao, govoreći o tome bez prestanka. Ne samo da govore svakome koga vide, već i tijekom okupljanja. Ukratko, posebno su pažljivi prema tom pitanju i ulažu mnogo truda u njega. Na svakom okupljanju, moraju oduzeti nešto vremena braći i sestrama da bi razgovarali o tom pitanju. Čak i kada razgovaraju u zajedništvu o vlastitim iskustvima, ne zaboravljaju to spomenuti, govoreći dok svi ne postanu nestrpljivi i zgađeni, pri čemu se većina ljudi osjeća previše neugodno da ih zaustavi. U tom trenutku, vođe i djelatnici trebali bi ispuniti svoju odgovornost i ograničiti ih, govoreći: „Svi su svjesni tvoje situacije. Ako su neka braća i sestre voljni pomoći, to je vaš osobni odnos. Ako drugi nisu voljni pomoći, ne smiješ ih prisiljavati. Pomaganje tvom sinu da nađe posao nije obveza ni odgovornost braće i sestara; to je tvoja osobna stvar i ne bi trebala oduzimati dragocjeno vrijeme braći i sestrama za jedenje i pijenje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini. Nemoj ometati druge u jedenju i pijenju Božjih riječi razgovorom o svojim osobnim poslovima. Nakon okupljanja, možeš razgovarati s kime god želiš, tražiti pomoć od koga god želiš, ali nemoj koristiti vrijeme okupljanja za razgovor o tome. Korištenje vremena okupljanja za obavljanje osobnih poslova je nerazumno i sramotno; to je očitovanje ometanja crkvenog života. Ovdje je kraj ovoj stvari.” To je ono što bi vođe i djelatnici trebali učiniti.

Tijekom okupljanja, neke starije sestre primijete da su mlade sestre u obiteljima koje ih ugošćuju lijepe, poštene, te da iskreno vjeruju u Boga i teže istini, pa im se svide i žele da te mlade sestre postanu njihove snahe. Ne samo da to stalno spominju tijekom okupljanja, već i svaki put kad dođu na okupljanja, čine male usluge i pružaju dodatnu brigu mladim sestrama. Čak i kada se mlade sestre ne slažu, one im ustrajno dosađuju i gnjave ih, ne puštajući ih na miru. Kakvi su to ljudi? Nisu li niskog karaktera? Budući da su sve sestre u vjeri, većina može samo razgovarati u zajedništvu o Božjim nakanama i Njegovim riječima kako bi riješila ta pitanja. Međutim, nekim ljudima nedostaje savjesti, razuma i samosvijesti, imaju ogromne osobne želje i žele ostvariti bilo koje sebične želje koje imaju bez ikakvog osjećaja srama. Tako neki ljudi postaju žrtve i osjećaju se neugodno tijekom okupljanja. Ne uzrokuje li to ometanje drugima? Što bi trebalo učiniti u takvim situacijama? Crkveni vođe moraju istupiti kako bi ograničili i uklonili takve stvari iz crkvenog života i među braćom i sestrama. Nadalje, neki ljudi na okupljanja donose svakakva raspoloženja – sin im nije odan, njihova snaha uvijek nosi stvari u kuću svojih roditelja, sukobi između svekrve i snahe… O tim iritantnim trivijalnostima govore na svakom okupljanju, a svoje pritužbe započinju s: „Sve što Bog kaže je istina; čovječanstvo je sada tako iskvareno! Pogledajte samo mog sina i snahu, nemaju savjesti, nemaju razuma – to je nedostatak ljudskosti o kojem Bog govori, gori su čak i od životinja. Čak i janjad zna kleknuti dok siše, ali moj sin zaboravi majku čim ima ženu!” Svaki put kad prisustvuju okupljanjima, izražavaju te pritužbe. Postoje i ljudi koji, kada dođu na okupljanja, govore o stvarima u svojim tvrtkama – tko ima visoku radnu učinkovitost i dobiva više bonusa; tko će biti unaprijeđen sljedeći mjesec, dok oni nemaju nade; tko se najbolje odijeva i kupuje najviše markirane robe; tko se udao za bogatog muža… Oni koji vjeruju u Boga duže vrijeme i imaju neki temelj, ne žele slušati takav govor i osjećaju odbojnost prema tome. Međutim, neki novi vjernici, koji još nisu uspostavili temelj ili razvili interes za Božje riječi, smatraju takve teme poticajnima, vjerujući da su pronašli mjesto za razgovor i građenje osobnih veza. Tijekom okupljanja, razgovaraju naprijed-natrag, i postupno, to dvoje ljudi pronađe zajednički jezik i uspostavi vezu, razvijajući tako privatni odnos. Mjesto okupljanja postalo je mjesto za trgovinu, mjesto gdje se ljudi upuštaju u besposleno čavrljanje, grade osobne veze, vode poslovne dogovore i obavljaju komercijalne operacije. To su pitanja koja bi vođe i djelatnici trebali odmah prepoznati i zaustaviti.

Neki ljudi dolaze na okupljanja s ciljem da pronađu dobar posao za sebe, neki da bi pomogli svojim muževima da budu unaprijeđeni, neki da bi pronašli dobre poslove za svoju djecu, a neki da bi kupili robu s popustom. Drugi dolaze kako bi pronašli dobrog glavnog liječnika za bolesne u svojoj obitelji, a da ne moraju dati toliko darova. Ukratko, ovi bezvjernici koji ne teže istini i imaju skrivene namjere, smatraju da je vrijeme crkvenih okupljanja najbolje vrijeme za građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova. Često, pod izlikom razgovora u zajedništvu o Božjim riječima ili poznavanja ovog opakog svijeta i biti ovog iskvarenog čovječanstva, iznose vlastite poteškoće i pitanja o kojima žele razgovarati, na kraju malo-pomalo razotkrivajući svoje skrivene sebične motive i osobne poslove koje namjeravaju obaviti. Oni razotkrivaju vlastite namjere i navode druge da pogrešno vjeruju da se suočavaju s poteškoćama, sugerirajući da bi svi trebali pokazati ljubav i pomoći im bezuvjetno i ne očekujući ništa zauzvrat. Mašu zastavom vjerovanja u Boga kako bi iskoristili razne propuste, tražeći na mjestima okupljanja prijatelje koje žele steći i one koji im mogu obaviti poslove. Neki, koji žele kupiti automobil po povlaštenoj cijeni, traže među braćom i sestrama bilo koga tko radi u salonu automobila ili tko ima veze s vlasnikom. Jednom kada prepoznaju svoju metu, kreću u akciju, ulaguju im se i grade veze. Ako ta osoba voli čitati Božje riječi, često posjećuju njezin dom kako bi zajedno čitali Božje riječi, a na okupljanjima sjede pored nje i razmjenjuju kontaktne informacije. Zatim započinju svoju ofenzivu, odlučni da ne odustanu dok ne postignu svoj cilj. Sve su to pitanja koja se često pojavljuju unutar crkve i među ljudima. Ako se ta pitanja pojave na mjestima okupljanja i tijekom vremena okupljanja, ona će, zapravo, uzrokovati prekidanje i ometanje crkvenog života, utječući na crkveni život. Ako u nekoj crkvi dugo vremena nema crkvenog života, tada ta crkva postaje društvena skupina, mjesto za trgovinu, mjesto za građenje osobnih veza, traženje usluga preko veze i obavljanje osobnih poslova. Priroda tog mjesta se mijenja, a koje su posljedice toga? U najmanju ruku, to dovodi do gubitka crkvenog života, što znači gubitak dragocjenog vremena provedenog u molitvenom čitanju Božjih riječi s braćom i sestrama i razumijevanju istine. Štoviše, i najvažnije, to dovodi do gubitka dragocjene prilike da Duh Sveti djeluje, da prosvijetli ljude da razumiju istinu. Sve to šteti ljudskom ulasku u život. Stoga, za dobrobit i ulazak Božjeg izabranog naroda u život, i da bismo bili odgovorni za svačiji život, potrebno je zaustaviti i ograničiti takve pojedince; to je posao koji bi vođe i djelatnici trebali raditi. Naravno, ako obična braća i sestre mogu prozrijeti te ljude i njihova djela, trebali bi također ustati da ih odbiju i kažu im „ne”. Osobito dok žive crkvenim životom, što je najvažnije vrijeme za ljude, ako netko zauzima vrijeme okupljanja da bi razgovarao o tim stvarima i obavljao ih, braća i sestre imaju pravo ignorirati ih, a još više, pravo da takve stvari zaustave i odbiju. Je li ispravno to činiti? (Da.) Neki ljudi misle da Božja kuća time pokazuje nedostatak ljudske topline. Je li ljudska toplina normalna ljudskost? Je li ljudska toplina u skladu s istinom? Ako ti imaš ljudsku toplinu i zauzimaš vrijeme okupljanja za svoje osobne poslove, čak i navodeći većinu ljudi da te prate i podržavaju, postižući svoju svrhu obavljanja osobnih poslova, i ometajući normalan red Božjeg izabranog naroda u čitanju Božjih riječi i razgovoru u zajedništvu o istini, te uzrokujući da izgube to dragocjeno vrijeme, je li to pošteno prema njima? Je li to u skladu s posjedovanjem ljudske topline? To je najneljudskiji i najnemoralniji pristup, i ljudi bi trebali ustati i osuditi ga. Ako su vođe i djelatnici neučinkoviti beskičmenjaci, beskorisni i nesposobni da odmah zaustave i ograniče takva ponašanja, ne radeći stvaran posao, tada bi se braća i sestre s osjećajem za pravdu trebala ujediniti kako bi spriječila da se takvo ponašanje i ova atmosfera šire u crkvi. Ako ne želiš izgubiti dragocjeno vrijeme za čitanje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini, ne želiš da tvoj ulazak u život bude ometan i pretrpi gubitke, uništavajući tvoju priliku za spasenje, onda bi trebao ustati da odbiješ, zaustaviš i ograničiš te pojave. Činiti tako je prikladno i u skladu s Božjim nakanama. Nekima od vas je neugodno to učiniti; tebi je možda neugodno, ali opakima nije. Imaju drskosti da zauzmu tvoje dragocjeno vrijeme okupljanja: vrijeme da Duh Sveti djeluje i da te Bog prosvijetli. Ako ti je neugodno odbiti ih, onda zaslužuješ gubitak u svom životu! Ako si voljan pokazivati ljubav Sotoni, đavlima i bezvjernicima, nudeći im pomoć, žrtvujući se za druge i zanemarujući načela, koga možeš kriviti za gubitak u svom životu? Stoga, svi slučajevi građenja osobnih veza i obavljanja osobnih poslova moraju biti potpuno izbrisani iz crkvenog života. Ako netko ustraje na svom putu i inzistira na brbljanju o svojim kućnim stvarima, upuštanju u besposleno čavrljanje, obavljanju osobnih poslova ili pronalaženju poslova i romantičnih partnera za druge tijekom vremena okupljanja, na taj način pronalazeći razne izgovore da provede to vrijeme, kako bi se s takvom osobom trebalo postupati? Prvo, treba je zaustaviti; ako i dalje ne sluša, tada treba provesti izolaciju i ograničenja. Ako potajno nastavi uzrokovati ometanje, ulagujući se kome god može i svugdje uznemiravajući normalne živote braće i sestara, tada je treba ukloniti i ne smatrati je bratom ili sestrom. Nema pravo živjeti crkvenim životom i nije dostojna sudjelovanja na okupljanjima. Takve ljude treba ograničiti i odbaciti. Ovaj posao, naravno, također je važan zadatak koji bi vođe i djelatnici na svim razinama trebali obavljati. Kada se takve stvari i situacije pojave, vođe i djelatnici trebali bi biti prvi koji će ustati i zaustaviti ih. Kako biste ih trebali zaustaviti? Trebali biste im reći: „Znaš li da je ovo tvoje ponašanje već uzrokovalo prekidanje i ometanje crkvenog života? To je nešto što sva braća i sestre smatraju odbojnim i gnušaju ga se, a osuđuje ga i Bog. Trebao bi prestati s ovim ponašanjem. Ako ne poslušaš uvjeravanje i ustraješ na svom putu, tada će tvoj crkveni život biti zaustavljen, tvoje knjige Božjih riječi bit će oduzete, a za crkvu više nećeš postojati!” Naravno, postoje neki ljudi koji, zbog svog malog rasta i nedostatka razumijevanja istine, mogu povremeno čavrljati o kućnim stvarima, uspostaviti vezu s nekim ili obaviti neku manju stvar, a situacija nije previše ozbiljna. Je li to u redu? (Da.) U okolnostima koje ne uzrokuju nikakvo ometanje svima, prihvatljivo je da braća i sestre pomažu jedni drugima i pokazuju malo ljubavi jedni prema drugima. Ali o čemu mi to razgovaramo u zajedništvu? To je kada su takva ponašanja i djela već uzrokovala prekidanje i ometanje normalnog crkvenog života; u takvim slučajevima, uključene treba zaustaviti i ograničiti. Ne bismo im smjeli dopustiti da nastave prekidati i ometati crkveni život. Poduzimanje ovih radnji korisno je za ulazak u život braće i sestara. Neki ljudi pokazuju slična ponašanja, ali situacija nije teška i ne predstavlja prekidanje i ometanje; to su samo normalne interakcije među braćom i sestrama, međusobno pomaganje i normalno međusobno savjetovanje ili raspitivanje o općim stvarima koje netko ne razumije. Sve dok to ne zauzima vrijeme okupljanja i dok se obje strane slažu i voljne su bez nametanja jedna drugoj, i to je interakcija koja spada u opseg normalne ljudskosti, tada je to dopušteno i crkva to neće ograničavati. Ipak, postoji jedna stvar: ako nečiji nepromišljeni govor i djela u crkvenom životu uzrokuju uznemiravanje ili ometanje braći i sestrama, a neki su ljudi osjetili odbojnost zbog toga i izrazili svoje prigovore, tada bi vođe i djelatnici trebali istupiti kako bi riješili taj problem. Ili, ako su drugi već prijavili nekoga, navodeći da ta osoba ne razgovara u zajedništvu o Božjim riječima tijekom vremena okupljanja, već brblja o svojim kućnim stvarima i gradi osobne veze, tretirajući mjesto okupljanja kao mjesto za građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova, tražeći usluge od drugih i iskorištavajući koga god može; i navodeći da je ta osoba niskog karaktera, sebična, prezira vrijedna i odvratna, te da ne teži istini već svugdje traži prednosti, tražeći razne prilike za vlastitu korist, tada takvu osobu treba izolirati.

Neki pojedinci iskorištavaju neku bogatu i utjecajnu braću i sestre da im obave poslove, a ako njihovi zahtjevi nisu ispunjeni, često ih osuđuju iza leđa, tvrdeći da tim ljudima nedostaje ljubavi i da nisu pravi vjernici, pa ih čak žele i prijaviti. Jeste li se susreli s takvim pojedincima? Zar se takvim ljudima ne bi trebalo pozabaviti? Kada se suočite s takvim situacijama, što treba učiniti? Vođe i djelatnici trebali bi istupiti kako bi riješili problem, djelujući u skladu s načelima, kako bi osigurali da braća i sestre ne budu ometani. Je li pogrešno da im netko odbije nešto učiniti? Je li odbijanje da im se pomogne jednako neprimjenjivanju istine ili nedostatku ljubavi prema Bogu? (Ne.) Hoće li netko nekome pomoći, to je njegova sloboda; ima pravo izbora. Božja kuća ne propisuje da braća i sestre moraju jedni drugima pomagati rješavati obiteljske poteškoće unutar crkvenog života. Crkveni život nije mjesto za rješavanje obiteljskih problema, već mjesto okupljanja za jedenje i pijenje Božjih riječi i rast u životu. Neki ljudi koriste crkveni život za rješavanje vlastitih problema – kakve posljedice to može donijeti? Ne utječe li to na jedenje i pijenje Božje riječi od strane Božjeg izabranog naroda i na njihovo opremanje istinom? Osobni životni problemi mogu se rješavati privatno s braćom i sestrama; nema potrebe donositi ih u crkveni život na rješavanje. Svatko bi trebao znati kakve posljedice nastaju kada obavljanje osobnih poslova ometa Božji izabrani narod u življenju crkvenog života. Jednom kada vođe i djelatnici otkriju takve stvari, trebali bi istupiti da ih riješe. Trebali bi štititi one u crkvi koji mogu normalno obavljati svoje dužnosti, štititi one koji istinski teže istini, ograničavati zle ljude i sprječavati ih da postignu svoje ciljeve. To je odgovornost vođa i djelatnika. Treba jasno razlučiti kako se postupa s normalnim slučajevima trećeg pitanja, koja su očitovanja teške prirode ili okolnosti, te koje vrste i očitovanja predstavljaju prekidanje i ometanje. Jednom kada se težina okolnosti jasno razluči, s njome treba postupati u skladu s njezinom prirodom. To je nešto što vođe i djelatnici trebaju razumjeti, a to je također nešto što bi svatko trebao shvatiti.