Koliko dugo već razgovaramo u zajedništvu o odgovornostima vođa i djelatnika? (Četiri i pol mjeseca.) Imate li vi, nakon što smo toliko dugo razgovarali o ovome, sada nešto jasnije razumijevanje o konkretnom radu koji vođe i djelatnici trebaju obavljati? (Da, naše razumijevanje o tome je nešto jasnije.) Trebalo bi biti jasnije nego prije. Moj je razgovor u zajedništvu toliko konkretan i jasan da ako netko i dalje ne razumije, to bi značilo da je intelektualno ograničen, zar ne? (Da.) Gledajući sada na ovo, mislite li da je lako biti dobar vođa ili djelatnik? (Nije lako.) Koje su kvalitete potrebne? (Treba posjedovati kov i ljudskost neophodne za vođe i djelatnike, kao i istina-stvarnost i osjećaj odgovornosti.) U najmanju ruku, treba imati savjest, razum i odanost, a nakon toga kov i radnu sposobnost. Kada osoba posjeduje sve te kvalitete, može biti dobar vođa ili djelatnik i ispuniti svoje odgovornosti.

Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Drugi dio)

Na posljednjem okupljanju, razgovarali smo u zajedništvu o dvanaestoj stavci odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” Unutar ove stavke, prvenstveno smo razgovarali o tome koji ljudi, događaji i stvari prekidaju i ometaju djelo Božje i normalan red u crkvi. Ako vođe i djelatnici žele zaustaviti i ograničiti razne ljude, događaje i stvari koji uzrokuju prekide i smetnje unutar crkve, i žele dobro obaviti ovaj posao, moraju prvo znati i shvatiti koji ljudi, događaji i stvari prekidaju i ometaju djelo Božje i normalan red u crkvi. Nakon toga, moraju te pojave dovesti u vezu s ljudima, događajima i stvarima u stvarnom crkvenom radu i crkvenom životu, a zatim izvršiti različite zadatke kao što je njihovo zaustavljanje i ograničavanje. To je zahtjev za vođe i djelatnike. Na našem posljednjem okupljanju, razgovarali smo u zajedništvu o nekim od raznih ljudi, događaja i stvari koji prekidaju i ometaju rad crkve i crkveni život, počevši od onih koji se odnose na crkveni život. Također smo kategorizirali ljude, događaje i stvari u crkvenom životu koji po svojoj prirodi uzrokuju prekide i ometanja. Koliko je ukupno bilo točaka? (Jedanaest. Prvo, često skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini; drugo, govorenje riječi i doktrina kako bi se zaludili ljudi i zadobilo njihovo poštovanje; treće, brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova; četvrto, formiranje klika; peto, borba za status; šesto, sijanje razdora; sedmo, napadanje i mučenje ljudi; osmo, širenje predodžbi; deveto, izbacivanje negativnosti; deseto, širenje neutemeljenih glasina; i jedanaesto, kršenje izbornih načela.) Šesta točka je sijanje razdora, koje po svojoj prirodi uzrokuje prekide i ometanja, ali u usporedbi s drugim zlim djelima, to je manji problem. Promijenite to u „upuštanje u neprimjerene odnose”, i priroda ovoga je ozbiljnija od sijanja razdora. Sedma točka je napadanje i mučenje ljudi. Promijenite to u „upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe” – nije li ovo po prirodi ozbiljnije, te konkretnije i prikladnije? (Da.) Međusobni napadi i verbalne svađe su često prisutna vrsta problema u crkvenom životu koja se odnosi na prekide i ometanja. Izmjena ove dvije točke na ovaj način čini ih prikladnijima i bližima problemima koji se javljaju unutar crkvenog života. Jedanaesta točka je kršenje izbornih načela. Promijenite to u „manipuliranje izborima i njihovo prekidanje”. Ovo je samo promjena u formulaciji; priroda ovoga ostaje ista, samo je stupanj pojačan – sada se više odnosi na prirodu uzrokovanja prekida i ometanja.

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

V. Borba za status

Prošli put smo u zajedništvu razgovarali do četvrte točke, formiranja klika. Ovaj put ćemo prijeći na razgovor o petoj točki, borbi za status. Borba za status je problem koji se često javlja u crkvenom životu i nije ga neuobičajeno vidjeti. Koja stanja, ponašanja i očitovanja pripadaju praksi borbe za status? Koja očitovanja borbe za status pripadaju problemu prekidanja i ometanja Božjeg djela i normalnog reda u crkvi? Bez obzira o kojoj točki ili kategoriji razgovaramo, ona se mora odnositi na ono što je rečeno u dvanaestoj stavci, o „raznim ljudima, događajima i stvarima koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi”. Mora doseći razinu prekidanja i ometanja, i mora se odnositi na tu prirodu – tek tada je vrijedno razgovora u zajedništvu i raščlambe. Koja su očitovanja borbe za status povezana s ovom prirodom prekidanja i ometanja rada doma Božjeg? Najčešće se ljudi bore s crkvenim vođama za status, što se uglavnom očituje u tome da iskorištavaju pogreške i propuste vođa kako bi ih ocrnili i osudili, te namjerno razotkrivaju njihova otkrivanja iskvarenosti te propuste i nedostatke u njihovoj ljudskosti i kovu, osobito kada se radi o odstupanjima i greškama koje su počinili u svom radu ili pri postupanju s ljudima. To je najčešće viđeno i najočitije očitovanje borbe s crkvenim vođama za status. Nadalje, ti ljudi ne mare za to koliko dobro crkveni vođe obavljaju svoj rad, postupaju li u skladu s načelima ili postoje li problemi s njihovom ljudskošću, i jednostavno su buntovni prema tim vođama. Zašto su buntovni? Zato što i oni žele biti crkveni vođe – to je njihova ambicija, njihova želja, i zato su buntovni. Bez obzira na to kako crkveni vođe rade ili rješavaju probleme, ti se ljudi uvijek hvataju za stvari u vezi s njima, sude im i osuđuju ih, pa čak idu toliko daleko da od muhe prave slona, iskrivljavaju činjenice i dižu sve na razinu principa. Oni ne koriste mjerila koja dom Božji zahtijeva od vođa i djelatnika da bi procijenili djeluju li ti vođe u skladu s načelima, jesu li ispravni ljudi, jesu li ljudi koji teže istini i imaju li savjest i razum. Oni ne procjenjuju vođe prema tim načelima. Umjesto toga, na temelju vlastitih namjera i ciljeva, neprestano cjepidlače i traže dlaku u jajetu, pronalazeći stvari koje će upotrijebiti protiv vođa ili djelatnika, šireći glasine iza njihovih leđa o tome da rade stvari koje nisu u skladu s istinom, ili razotkrivajući njihove nedostatke. Mogli bi, na primjer, reći: „Vođa taj-i-taj je jednom pogriješio i bio je orezan od Višnjeg, a nitko od vas to nije znao. Vidite, tako se dobro pretvaraju!” Oni ne razmatraju i ne mare za to je li taj vođa ili djelatnik meta odgajanja od strane Božjeg doma, ili je li u skladu s mjerilom kao vođa ili djelatnik, oni im samo nastavljaju suditi, izvrtati činjenice i podmetati im iza leđa. I s kojim ciljem oni to čine? Da bi se borili za status, zar ne? Postoji cilj u svemu što govore i čine. Oni ne uzimaju u obzir crkveni rad, a njihova procjena vođa i djelatnika ne temelji se na riječima Božjim ili istini, a još manje na radnim aranžmanima Božjeg doma ili načelima koja Bog zahtijeva od čovjeka, već na njihovim vlastitim namjerama i ciljevima. Oni se protive svemu što vođe ili djelatnici kažu, a zatim nude svoje vlastite „uvide”. Bez obzira na to koliko je onoga što vođe i djelatnici govore u skladu s istinom, oni to ni najmanje ne prihvaćaju. Odbacuju sve što vođe i djelatnici kažu i iznose vlastita različita mišljenja. Osobito, kada se vođa ili djelatnik otvori i potpuno ogoli, govoreći o svojoj samospoznaji, oni se osjećaju još zadovoljnije i misle da su pronašli svoju priliku. Kakvu priliku? Priliku da ocrne tog vođu ili djelatnika, da svima daju do znanja da taj vođa ili djelatnik ima loš kov, da može biti slab, da je također iskvaren čovjek, da također često griješi u onome što radi i da nije ništa bolji od bilo koga drugog. To je njihova prilika da pronađu nešto što će upotrijebiti protiv tog vođe ili djelatnika, njihova prilika da potaknu sve da osude, svrgnu i sruše tog vođu ili djelatnika. A motivacija za sva ta ponašanja i postupke nije ništa drugo doli borba za status. Ako se slijede izborna načela i načela odgajanja i korištenja ljudi u Božjem domu, u normalnim okolnostima, takvi pojedinci nikada neće biti izabrani za vođe ili djelatnike. To je nešto što su oni prozreli i jasno shvatili, pa pribjegavaju bilo kakvim sredstvima kako bi napali i osudili vođe i djelatnike. Bez obzira tko postane vođa ili djelatnik, oni su jednostavno prkosni prema njima, i uvijek cjepidlače i iznose neodgovorne, kritičke komentare o njima. Čak i ako nema ničeg lošeg u postupcima ili riječima tih vođa i djelatnika, oni uvijek uspiju pronaći neku grešku kod njih – zapravo, problemi koje oni izdvajaju nisu stvar principa, već su čisto trivijalne stvari. Pa zašto se onda bave tim trivijalnim stvarima? Zašto su u stanju tako otvoreno suditi i osuđivati vođe i djelatnike zbog takvih stvari? Imaju samo jedan cilj, a to je borba za moć i status. Bez obzira na to kako dom Božji u zajedništvu razgovara o raznim očitovanjima lažnih vođa i antikrista, oni ta očitovanja nikada ne povezuju sa sobom, već ih isključivo povezuju sa vođama i djelatnicima na svim razinama. Jednom kada pronađu podudaranje, misle: „Sada imam dokaz; konačno sam našao nešto što mogu iskoristiti protiv njih i dobio sam dobru priliku.” Tada postaju još neobuzdaniji u razotkrivanju, suđenju, davanju kritičkih procjena i osuđivanju svega što ti vođe i djelatnici čine. Neka od pitanja koja pokreću mogu na površini izgledati pomalo problematična, ali kada se mjere prema načelima, nisu značajna. Pa zašto ih onda iznose? Ne iz bilo kojeg drugog razloga, već da bi razotkrili vođe i djelatnike, s ciljem da ih osude i poraze. Ako vođe i djelatnici budu natjerani u negativnost, mole za milost i poklone im se, ako braća i sestre vide da su ti vođe uvijek negativni i slabi, i da često griješe kada djeluju, te ih više ne biraju za vođe, ako braća i sestre više ne slušaju tako pažljivo kada ti vođe u zajedništvu govore o istini, i ako ljudi više ne surađuju tako aktivno i ozbiljno kada ti vođe provode rad, tada će oni koji se bore za status biti zadovoljni i imat će priliku da to iskoriste. To je scenarij koji najviše žele vidjeti i ono čemu se najviše nadaju da će se dogoditi. Koji je njihov cilj u svemu tome? Nije da pomognu ljudima razumjeti istinu i razlučiti lažne vođe i antikriste, niti da vode ljude pred Boga. Umjesto toga, njihov je cilj poraziti i srušiti vođe i djelatnike kako bi ih svi vidjeli kao najprikladnijeg kandidata za vođu. U tom trenutku, njihov će cilj biti postignut i samo će morati čekati da ih braća i sestre predlože za vođu. Ima li takvih ljudi u crkvi? Kakve su njihove naravi? Ti pojedinci su zlobne naravi, uopće ne ljube istinu, niti je primjenjuju; oni samo žele imati vlast. A što je s onima koji razumiju nešto od istine i posjeduju nešto razlučivanja – bi li oni bili voljni dopustiti takvim ljudima da drže vlast? Bi li oni bili voljni pasti pod njihovu vlast? (Ne.) Zašto ne? Kad bi većina ljudi mogla jasno vidjeti priroda-bit takvih pojedinaca, bi li ih i dalje birali za vođe? (Ne.) Ne bi, osim ako su se svi tek upoznali i nisu baš dobro upoznati jedni s drugima. Ali jednom kada se upoznaju i jasno vide koji pojedinci imaju loš kov i smeteni su, koji su zli ljudi zlobne i podle naravi, koji žude za borbom za status i hodaju putem antikrista, koji mogu težiti istini i odano vršiti svoje dužnosti, i tako dalje, jednom kada dokuče priroda-bit i kategorije raznih ljudi, tada će izbor vođa biti relativno ispravan i u skladu s načelima.

Bi li većina ljudi radije izabrala za vođu nekoga tko se uvijek bori za status, ili bi izabrali nekoga čiji su kov i radna sposobnost relativno prosječni, ali tko je marljiv i postojan? Kada nije jasno kakav je karakter tih dvaju pojedinaca, koja je njihova priroda-bit, ili kojim putem idu, koga bi većina ljudi radije izabrala za vođu? (Drugoga, onoga tko je postojan.) Većina ljudi bi izabrala drugoga. Očitovanja onih koji se uvijek bore za status dokaz su njihove ljudskosti i biti. Zar većina ljudi ne može prozrijeti i razlučiti njihova očitovanja? Ljudi će reći: „Ova osoba uvijek stvara probleme crkvenom vođi; njegove su ambicije usmjerene na postizanje statusa crkvenog vođe, on želi zamijeniti nju kao vođu. Otkako je ta osoba izabrana za crkvenu vođu, on ju je uvijek imao na piku i gledao poprijeko. Uvijek joj drsko odgovara i pronalazi greške u svemu što ona radi, hvatajući se za sve što može, a također joj sudi i razotkriva njezine nedostatke iza njezinih leđa. Osobito tijekom okupljanja ili kada se u zajedništvu razgovara o radu, ako se ona na trenutak ne izrazi jasno, on je prekida, pokazujući veliku nestrpljivost. Čak je i prezire, ruga joj se, ismijava je i smije joj se; otežava joj stvari na svakom koraku i dovodi je u neugodne situacije.” Kada su ta ponašanja svima razotkrivena, neće li većina ljudi moći razlučiti tog pojedinca? (Da.) Onda, pogoduje li to njegovom preuzimanju položaja vođe? Definitivno ne. Jesu li ti ljudi koji se bore za status pametni ili glupi? Jasno, oni su idioti, budale. Postoji još jedan ozbiljan problem: ti pojedinci su đavli, a njihova je priroda nepromjenjiva! Njihova želja za moći i statusom je nekontrolirana, čak do te mjere da izgube razum, što nije svojstveno normalnoj ljudskosti. Ta želja premašuje granice razumnosti i savjesti normalne ljudskosti, dostižući razinu beskrupuloznosti. Ti će ljudi djelovati na ovaj način bez obzira na vrijeme, mjesto ili kontekst, ne uzimajući u obzir posljedice, a kamoli utjecaj svojih postupaka. To su najtipičnija očitovanja i pristupi onih koji se bore za status. Kad god je okupljanje ili razgovor u zajedništvu o radu, čim se svi okupe, ti pojedinci uzrokuju ometanja poput dosadnih muha, kvareći crkveni život i normalan red razgovora u zajedništvu o istini. Takva ponašanja i pristupi po svojoj prirodi uzrokuju prekide i ometanja. Ne bi li takve pojedince trebalo ograničiti? U teškim slučajevima, ne bi li ih trebalo ukloniti ili izbaciti? (Da.) Ponekad, oslanjanje isključivo na snagu crkvenih vođa da ograniče zle ljude može biti prilično slab i izoliran napor – ako, nakon što jasno vide ozbiljnost prekidanja i ometanja koje uzrokuju zli ljudi i temeljito razluče njihovu bit, braća i sestre se mogu ujediniti s crkvenim vođama u zaustavljanju i ograničavanju takvih zlih pojedinaca, neće li to biti učinkovitije? (Da.) Ako netko kaže: „Ograničavanje zlih ljudi je odgovornost vođa i djelatnika, to nema nikakve veze s nama običnim vjernicima. Nećemo se time zamarati! Zli ljudi se bore za status s crkvenim vođama; bore se za status s onima koji ga imaju. Mi nemamo status; oni ne pokušavaju ništa uzeti od nas. U svakom slučaju, to nas ne pogađa. Neka se bore kako žele. Ako crkveni vođe imaju sposobnost, trebali bi ih ograničiti; ako ne, trebali bi ih pustiti na miru. Kakve to veze ima s nama?” Je li to gledište dobro? (Ne.) Zašto nije dobro? (Ne podržavaju normalan red u crkvi.) Točnije rečeno, na što se odnosi normalan red u crkvi? Ne odnosi li se na normalan crkveni život? (Da.) To uključuje normalan i uredan crkveni život – uključuje uredno jedenje i pijenje Božjih riječi, što znači da ljudi mogu molitveno čitati i u zajedništvu razgovarati o Božjoj riječi, te dijeliti osobna iskustva, u crkvenom životu gdje Duh Sveti djeluje, Bog je prisutan i Bog vodi, a istovremeno primati prosvjetljenje i usmjeravanje od Duha Svetoga i stjecati svjetlo. To je ono što bi Božji izabrani narod trebao uživati u crkvenom životu. Ako neki ljudi unište taj normalan red, onda bi ih trebalo zaustaviti i ograničiti u skladu s načelima, i ne bi ih se smjelo tolerirati. To nije samo odgovornost i obveza vođa i djelatnika, već i odgovornost i obveza svih koji razumiju istinu i posjeduju razlučivanje. Naravno, bilo bi najbolje kad bi crkveni vođe mogli stati na čelo ovog rada, razgovarajući u zajedništvu s braćom i sestrama o prirodi postupaka tih pojedinaca, o tome kojoj vrsti ljudi ti pojedinci pripadaju na temelju svojih očitovanja, te kako bi braća i sestre trebali razlučiti i prozrijeti takve pojedince. Ako se ti zli ljudi ne ograniče, a braća i sestre budu svi uznemireni, zaluđeni i obmanuti od njih, te crkveni vođe na kraju budu izolirani umjesto tih zlih ljudi, tada će ta crkva postati paralizirana i neizbježno utonuti u kaos. Može li se normalan crkveni život nastaviti u takvim okolnostima? Ako se ne može nastaviti, hoće li crkvena okupljanja i dalje biti plodonosna? Hoće li Božji izabrani narod i dalje nešto dobivati od takvih okupljanja? Ako Božji izabrani narod ništa ne dobiva od njih, jesu li takva okupljanja blagoslovljena od Boga ili se On njih gnuša? Naravno, On ih se gnuša. Okupljanja bez djelovanja Duha Svetoga i bez Božjeg blagoslova više se ne mogu smatrati crkvenim životom, već postaju sastanci društvene skupine. Sviđa li se ikome neuredan crkveni život? Je li on za ikoga izgrađujuć ili koristan? (Ne.) Ako tijekom ovog razdoblja ti nisi dobio ništa u smislu svog ulaska u život ni s jednog okupljanja, onda ti to vrijeme nije imalo nikakvu vrijednost ni značenje; ti si protratio to vrijeme. Ne znači li to da je tvoj ulazak u život pretrpio gubitak? (Da.) Ako tijekom okupljanja postoje zli ljudi koji se bore za status, te se prepiru i svađaju s crkvenim vođom, i ljudi se posljedično osjećaju tjeskobno, a cijelo okupljanje postane prožeto zagađenom atmosferom i ispunjeno Sotoninom opakom energijom, i ako, osim raspravljanja o temama tko je u pravu, a tko u krivu, nitko ne dolazi pred Boga da se moli i traga za istinom, i nitko ne djeluje u skladu s načelima, hoće li onda nakon takvog okupljanja tvoja vjera u Boga porasti ili se smanjiti? Hoćeš li ti razumjeti i dobiti više kada je u pitanju istina, ili će tvoj um biti uznemiren prepirkama i nećeš dobiti baš ništa? Ponekad bi ti mogao pomisliti: „Ne razumijem zašto ljudi vjeruju u Boga. Koji je smisao vjerovanja u Boga? Kako se ti ljudi mogu tako ponašati? Jesu li oni još uvijek vjernici u Boga?” Zbog jednog jedinog ometanja od Sotona i zlih đavola, srca ljudi postaju uznemirena i smućena; osjećaju da je vjerovanje u Boga besmisleno i ne znaju vrijednost vjerovanja u Boga, a njihovi umovi postaju raspršeni. Ako svi mogu biti budni i osobito osjetljivi i oštri u vezi s takvim stvarima, umjesto da budu otupjeli i spori, onda kada zli ljudi često govore ili čine stvari u crkvenom životu radi borbe za status, većina ljudi će brzo shvatiti da postoji problem koji treba riješiti. Moći će brzo razlučiti tko manipulira tim situacijama i koja je njihova narav-bit, brzo će shvatiti ozbiljnost problema i moći će zaustaviti i ograničiti zle u kratkom vremenskom razdoblju, uklanjajući ih iz crkve i sprječavajući ih da nastave ometati i sputavati ljude unutar crkve. Ne bi li to bilo korisno i izgrađujuće za većinu ljudi? (Da.)

Ako se vi susretnete sa situacijama u kojima se zli ljudi bore za status, kako ćete se nositi s njima? Kakvo je stajalište većine? (Zaustavit ćemo takvo ponašanje.) Samo ga zaustaviti? Kako ćete ga zaustaviti? Hoćete li im zabraniti da govore, ili reći: „Ne sviđa nam se što ti govoriš, zato manje govori na budućim okupljanjima!”? Hoće li to upaliti? Hoće li te oni poslušati? (Ne.) Dakle, što biste vi trebali učiniti? Ti trebaš temeljito razotkriti i raščlaniti njihove namjere, motive i prirodu-bit u skladu s Božjom riječi, kako bi braća i sestre mogli razlučiti i biti na oprezu prema takvim ljudima i prirodi njihovih postupaka, umjesto da budeš netko tko ugađa drugima i samo čekaš da crkveni vođe i djelatnici razotkriju zle ljude prije nego što zauzmeš stav i kažeš: „Ne bi im više trebalo dopustiti da dolaze na okupljanja.” Je li dobro biti onaj koji ugađa drugima? (Ne, nije.) Kada se suoči s takvim situacijama, ne preferira li većina ljudi izbjegavati i kloniti se tih stvari, umjesto da se sukobljava s tim zlim ljudima, kako bi izbjegli da ih uvrijede i da im kasnije bude neugodno u interakciji s njima? Ne pridržava li se većina ljudi načela za ovozemaljsko ophođenje da budu oni koji ugađaju drugima? (Da.) Onda je to problem. Pretpostavimo da su osamdeset posto ljudi u crkvi ljudi koji ugađaju drugima, i kada vide takve zle pojedince kako se bore za status, nadmoć i položaje vođa u crkvenom životu, nitko ne ustaje da ih zaustavi ili ograniči, a većina ima sljedeće stajalište: „Što manje problema, to bolje. Bolje se ne kačiti s njima, pa zar ih ne mogu jednostavno izbjeći? Samo ću ih se kloniti i to će biti kraj. Neka se bore; kada dođe vrijeme, Bog će ih kazniti. Kakve to veze ima sa mnom!” Može li crkveni život u takvim okolnostima i dalje biti plodonosan? Većina ljudi je lijena i ovisna; jednom kada su crkveni vođe izabrani, oni smatraju da je njihov posao gotov i samo čekaju da crkveni vođe sve obave. Ako ih pitaš jesu li u njihovoj crkvi podijeljene knjige Božjih riječi, je li bilo prekidanja ili ometanja u crkvenom životu, ili izgovara li itko uvijek riječi i doktrine ili se bori sa vođama za status, oni kažu: „Crkveni vođe znaju sve o tim stvarima. Ja ne znam o njima i ne trebam se time zamarati. Vođe će se pobrinuti za njih kada dođe vrijeme.” Oni se ne bave niti se raspituju o bilo čemu, nisu informirani o bilo čemu, i niti znaju niti mare za bilo koje od ljudi, događaja ili stvari koji su uključeni u crkveni život, a o kojima bi trebali znati. Kada se radi o onome što ti zli ljudi koji se pojavljuju u crkvi govore i čine kada se bore za status, kao i o ometanjima i utjecajima koje uzrokuju u crkvenom životu, oni su prema tome potpuno ravnodušni, i ne raspituju se niti pitaju o tim stvarima. Nakon što je sve gotovo, ako ih pitaš jesu li stekli imalo razlučivanja, mogu li razlučiti zle ljude i koja su očitovanja zlih ljudi, ne mogu reći ništa osim: „Pitajte crkvene vođe; oni sve znaju.” Nije li takva osoba rob? Oni su robovi, kukavice su i beskorisni, i žive podlim životom. Situacije u kojima se zli ljudi bore za status zahtijevaju razlučivanje, suočavanje i rješavanje. To nije isključivo odgovornost crkvenih vođa; sav izabrani Božji narod dijeli tu odgovornost. Većina vođa razumije nešto više istina od prosječne osobe, na oprezu su prema tim problemima i mogu vidjeti ciljeve i bit postupaka tih ljudi. Istovremeno, većina ljudi bi također trebala praktično učiti lekcije i rasti u razlučivanju, te se ujediniti u skladu s onima u crkvi koji imaju osjećaj za pravdu, i razumiju istinu i teže istini, kako bi poduzeli odgovarajuće mjere protiv tih zlih pojedinaca koji ometaju i prekidaju crkveni život. Trebali bi ih izolirati ili ukloniti, umjesto da stoje po strani i samo pomalo slušaju razgovor u zajedništvu, malo proširuju svoje vidike i u svom srcu imaju određenu svijest o toj temi kada se suoče s tim problemima, a zatim smatraju da je njihov posao gotov. To je zato što crkveni život nije nešto što se tiče samo crkvenih vođa, a živjeti dobar crkveni život i održavati normalan red crkvenog života nije samo odgovornost crkvenih vođa – već zahtijeva da ga svi zajedno ustanu održavati.

Ljudi koji se bore za status – tip spomenut u petoj točki – često se pojavljuju u crkvenom životu. Njihovo najočitije očitovanje je borba za status s crkvenim vođama, a zatim borba za status s onima koji posjeduju dobar kov i relativno čisto shvaćaju istinu, onima koji imaju duhovno razumijevanje i onima među braćom i sestrama koji razumiju istina-načela, često izazivajući te pojedince. Ti ljudi često u crkvenom životu u zajedništvu razgovaraju o nekim čistim razumijevanjima i svjetlu, dijeleći neka osobna iskustva koja su vrijedna i prenose praktično razumijevanje; ovo uvelike pomaže i izgrađuje braću i sestre. Nakon što čuju njihov razgovor u zajedništvu, braća i sestre imaju put, znajući kako primjenjivati i iskusiti Božju riječ i kako riješiti vlastite probleme. Osjećaju se vrlo zahvalno na Božjem usmjeravanju, a istovremeno cijene one koji imaju čisto shvaćanje istine i praktična iskustva i dive im se. Stoga, skloni su visoko cijeniti te pojedince i približiti im se. Pojava tih pozitivnih stvari koje ugađaju Bogu u crkvenom životu je ono što oni koji se bore za status najmanje žele vidjeti. Kad god vide nekoga da u zajedništvu razgovara o praktičnim iskustvima, osjećaju se uznemireno i ljubomorno, te im postane posebno nelagodno. U toj svojoj nelagodi, pokazuju držanje prkosa, prezira i nezadovoljstva, često u svojim srcima proračunavajući kako da učine da oni koji imaju praktična iskustva i razumiju istinu izgledaju glupo, kao i kako da učine da braća i sestre vide njihove mane i nedostatke, kako ih više ne bi visoko cijenili ili im se približavali. Stoga, oni koji se bore za status sigurno će reći neke stvari i poduzeti neke radnje. Oni napadaju i isključuju one koji dijele iskustvena svjedočenja i one čiji česti razgovori u zajedništvu o istini osiguravaju i pomažu ulazak u život braće i sestara. Oni često pronalaze nešto što mogu iskoristiti protiv pozitivnih osoba i razotkrivaju njihove nedostatke, s ciljem da udalje Božji izabrani narod od svih koji često u zajedništvu razgovaraju o istini i dijele iskustvena svjedočenja. Ukratko, oni koji se bore za status su negativci koji se infiltriraju u crkvu i igraju ulogu Sotoninih slugu.

Jedna sestra, koja je prije vjerovanja u Boga činila greške u svojim intimnim odnosima, pokajala se nakon što je postala vjernica i nikada više nije činila takve greške. Osjećala je posebno kajanje zbog svojih prošlih prijestupa i stoga se otvorila i razgovarala u zajedništvu s braćom i sestrama. Koja je svrha i načelo otvaranja i razgovora u zajedništvu? To je poticanje uzajamnog razumijevanja i uklanjanje unutarnjih prepreka između braće i sestara. Većina braće i sestara, nakon što shvate istinu, mogu se otvoriti i u zajedništvu razgovarati o vlastitim otkrivanjima iskvarenosti i prošlim prijestupima, istovremeno izražavajući zahvalnost i hvalu za Božje spasenje. Je li takvo otvaranje i razgovor u zajedništvu prikladno? (Da.) Nakon što shvate istinu, većina braće i sestara može se otvoriti i razgovarati u zajedništvu na ovaj način; predstavlja li to problem? (Ne.) Vrlo je normalno da su ljudi činili neke greške u pogledu svojih intimnih odnosa ili u drugim aspektima prije nego što su povjerovali u Boga. Neki ljudi mogu govoriti o tim greškama, dok se neki skrivaju i pretvaraju, i bez obzira na to kako drugi primjenjuju otvaranje i ogoljavanje, oni sami ne govore ništa. Vjeruju da su te greške njihova sramotna tajna, o kojoj ne smiju nikome reći, kako ne bi izgubili svoj ugled, obraz i položaj. Međutim, neki ljudi shvaćaju stvari drugačije; vjeruju da, budući da su povjerovali u Boga i prihvatili Božje spasenje, sada bi se trebali otvoriti i u zajedništvu razgovarati o svojim prošlim nedjelima i pogrešnim putevima kojima su hodali, te ih iznijeti na raščlambu, i da su to samo stvari kroz koje su prošli kao ljudi koje je Sotona iskvario. Sada se mogu otvoriti, ogoliti i razgovarati u zajedništvu. Bilo da se radi o pravljenju pregleda prošlosti ili o stavljanju točke na nju, činjenica da ti ljudi to mogu učiniti dokazuje kakav je njihov stav prema primjeni istine: oni su voljni primjenjivati istinu i imaju odlučnost da je primjenjuju. Kako točno netko primjenjuje ovisi o njegovom shvaćanju i odlučnosti. Međutim, otvaranje i ogoljavanje definitivno nije greška, a još manje grijeh. To se ne bi smjelo koristiti kao adut protiv nekoga, a još manje bi trebalo postati dokaz koji druga osoba koristi da bi ga napala. Većina ljudi se može ispravno postaviti prema toj stvari, to jest, njihovo shvaćanje o tome je čisto i u skladu s istina-načelima. Međutim, zli pojedinci gaje pogrešne namjere; oni inzistiraju na tome da se hvataju za stvari o ljudima kako bi ih ismijavali, poigravali se s njima i sudili im. Takva zla djela su prilično očita. Oni koji se mogu ogoliti, otvoriti i u zajedništvu razgovarati o svojoj iskvarenosti i pogrešnim putevima kojima su išli, posjeduju srca koja gladuju i žeđaju za pravednošću u svom pristupu istini i riječima Božjim. Posljedično, dok čitaju Božje riječi, nesvjesno stječu neka praktična razumijevanja i uvide. Ta praktična razumijevanja i uvidi pomažu im pronaći put primjene kad se suoče s poteškoćama i bezbrojnim situacijama koje se događaju u njihovim životima, što dovodi do nekog istinskog iskustvenog razumijevanja istine. Razgovor o tim istinskim iskustvenim razumijevanjima u zajedništvu je izgrađujuć i koristan za druge; braća i sestre će gledati na te pojedince s divljenjem i poštovanjem, govoreći: „Tvoja praktična iskustva su zaista divna. Nakon što sam čuo o njima, i sam to duboko proživljavam. Vidim da je tvoj način primjene ispravan i blagoslovljen od Boga. I ja sam voljan otpustiti vlastite predodžbe i predrasude i odbaciti svoje terete; želim primjenjivati istinu na jednostavan način i primiti Božje prosvjetljenje i smjernice poput tebe. Taj put je ispravan.” Nisu li ta očitovanja sasvim normalna? Nije li vrlo ispravno da se takav odnos pojavi među braćom i sestrama? To je vrsta međuljudskog odnosa koja se razlikuje od vrste koja se nalazi među onima koji ne vjeruju u Boga; to je odnos koji Bog priznaje i koji On želi vidjeti. Samo kada takav normalan odnos postoji među braćom i sestrama, crkveni život može biti normalan. Međutim, uvijek će biti nekih zlih ljudi ili nekih sa zlonamjernim namjerama, koji će ustati da napadaju, ocrnjuju i isključuju one s praktičnim iskustvima, one koji žeđaju i gladuju za istinom, i one koji se dive ljudima s iskustvom i cijene ih. Zašto napadaju te pojedince? Njihova svrha nije ništa drugo doli borba za određeni status unutar crkve. Budući da ne ljube istinu niti teže za njom, pretvaraju se da su oni koji teže istini izmišljajući lažna iskustva kako bi zaludili sve i stekli njihovo visoko poštovanje. To je korištenje Sotoninih metoda zaluđivanja i kontroliranja ljudi kako bi postigli željeni status i moć. Takvi se incidenti često događaju u crkvama posvuda i svima su vidljivi. Ako vi otkrijete da neka braća i sestre posjeduju nešto od istina-stvarnosti, mogu u zajedništvu razgovarati o istinskom iskustvenom razumijevanju Božjih riječi tijekom okupljanja i stekli su pohvalu mnogih, a ipak su iz nekog razloga napadnuti, izloženi osveti i bačeni u patnju od strane nekih, onda biste vi trebali biti na oprezu i razlučiti kakvi ljudi tako postupaju. Zašto su oni koji teže istini često napadnuti i isključeni? Što se ovdje zapravo događa? To definitivno ukazuje na problem.

U crkvenom životu treba obratiti posebnu pozornost na one koji često prigovaraju vođama i djelatnicima. Nadalje, neki se ljudi često rugaju, ismijavaju ili napadaju one koji više teže istini i čeznu za Božjim riječima. Te negativce također treba pomno nadzirati i promatrati kako bi se vidjelo koji će biti njihovi sljedeći postupci. Ako netko može razotkrivati nedostatke crkvenih vođa ili napadati pojedince koji posjeduju istina-stvarnost bez ikakvog opravdanog razloga dok sudjeluje u crkvenom životu, iza toga definitivno stoji problem i razlog; to zasigurno nije bezrazložno. Braća i sestre trebaju ozbiljno obratiti pozornost na takve pojedince jer to nije mala stvar. Ponekad, netom nakon što čuju svjedočanstvo o praktičnom iskustvu i osjete potpunu radost u srcu, ili netom nakon što steknu malo svjetla i razumijevanja, ipak mogu biti zbunjeni s nekoliko zaluđujućih riječi koje izgovore zli ljudi, izgubivši tako sve što su upravo stekli. Taman kad počnu graditi malo vjere, zle osobe ih ometu i oni se vrate u prvobitno stanje; taman kad počnu razvijati nešto žeđi za istinom i Božjom riječju, zajedno s nešto odlučnosti da provode istinu u djelo, zle osobe ih ometu, oni se obeshrabre i izgube motivaciju, te požele što prije napustiti to mjesto sukoba. Jesu li te posljedice ozbiljne? Vrlo su ozbiljne. Stoga, ako u crkvi postoji netko tko uvijek započinje svađe zbog nečega što nije u skladu s njegovim željama, tko se prepire oko toga tko je u pravu, raspravlja o ispravnom i pogrešnom, pa čak i osporava tko je nadmoćniji, a tko podređeniji, takvi bi pojedinci trebali biti znak za uzbunu. Pogledajte koju ulogu igraju u crkvi, kakve posljedice donose, i kroz to možete prozrijeti što je njihova priroda-bit.