U crkvenom životu postoji još jedna vrsta očitovanja borbe za status koja uključuje prekidanje i ometanje crkvenog života i crkvenog rada. Na primjer, ponekad, kad braća i sestre razgovaraju u zajedništvu o nekom problemu, svačiji razgovor u zajedništvu ima nešto svjetla; što više razgovaraju, to istina-načela postaju jasnija i bistrija, a put primjene brzo postaje shvatljiv. Međutim, netko bi mogao iznenada predstaviti „sjajnu ideju”, svoj prijedlog, prekidajući tijek razgovora u zajedništvu i preusmjeravajući temu drugamo, ostavljajući razgovor o glavnoj temi nedovršenim. Površno gledano, ne čini se da uzrokuju ometanje, a kamoli da ograničavaju druge u razgovoru o istini, ali nisu odabrali prikladno vrijeme za uvođenje te teme. Ubacivanjem novog pitanja za razgovor i raspravu u ključnom trenutku kad se razgovara o istini radi rješavanja problema, prethodno pitanje biva prekinuto prije nego što je u potpunosti riješeno. Zar to nije napuštanje zadatka na pola puta? Ne odgađa li to rješavanje problema? Ne samo da problem nije riješen, već je i odgođeno razumijevanje istine kod ljudi. Je li vjerojatno da bi razumni ljudi to činili? Je li pretjerano reći da takve stvari prekidaju i ometaju crkveni život? Uopće ne mislim da jest. Tako ometati okupljanje dok ljudi razgovaraju u zajedništvu o istini radi rješavanja problema – zar to nije namjerno prekidanje i ometanje crkvenog života? Ako se netko uvijek upliće u ključnim trenucima kad se razgovara o istini radi rješavanja problema, ako uvijek pokušava presjeći stvari, onda to nije problem nedostatka razuma; to je namjerno ometanje skupa dok se razgovara o istini radi rješavanja problema, to je naprosto zlo djelo prekidanja i ometanja crkvenog života – to čine samo antikristi i zle osobe, to čine samo ljudi koji mrze istinu. Bez obzira na kontekst ili okolnosti, takvi ljudi uvijek moraju izaći sa svojim „sjajnim idejama”, uvijek žele da su oči uprte u njih, da budu u središtu pozornosti. Bez obzira na to koliko je ključna i važna tema o kojoj ljudi razgovaraju, oni se uvijek moraju umiješati kako bi skrenuli pozornost i iznosili visokoparne ideje, želeći ispasti jedinstveni. Kakvu to predstavu pokušavaju izvesti? Zar se ne bore za status? Žele kontrolirati situaciju. Ne žele da ljudi imaju veće razumijevanje i veću jasnoću o istini; ono do čega im je najviše stalo jest da svi obraćaju pozornost na njih, slušaju ih i poslušni su im, te da svi rade kako oni kažu. To je očito borba za status. Kod nekih ljudi, bez obzira na posao koji rade, kad ih upitaš da razgovaraju o konkretnim idejama i planovima za provedbu nečega, te o detaljnim koracima za njihovo izvršenje, ne mogu smisliti ništa. Ipak, vole iznositi visokoparne ideje, izgledati nekonvencionalno i raditi nešto novo i blještavo. Bez obzira na situaciju, čim im sine neka nova ideja, predstavljaju je kao da su nadahnuti, nepromišljeno je predlažući drugima na prihvaćanje i odobravanje, bez dubljeg razmatranja. Ali kad ih se na kraju zamoli da rasprave o konkretnim putovima primjene, zanijeme. Nedostaje im sposobnosti, ali se i dalje žele pokazati, uvijek težeći tome da budu viđeni. Nisu voljni igrati sporednu ulogu; ne žele biti samo obični sljedbenici. Uvijek se boje da će ih drugi podcijeniti i uvijek se žele nametnuti. Zato uvijek iznose visokoparne ideje kako bi bili viđeni. U čemu je stvar s tim stalnim činjenjem? Kad im se u umu pojavi neka ideja, slijepo je smatraju dobrom i vrijednom primjene bez razmišljanja ili prije nego što je ideja sazrela. Kad nepromišljeno predstave tu ideju, drugi je ljudi ne razumiju i prirodno postavljaju neka pitanja. Nesposobni odgovoriti, i dalje ustraju na tome da je njihovo mišljenje ispravno i da bi ga svi trebali prihvatiti. Kakva je to narav? Kakve će posljedice donijeti njihovo neutemeljeno ustrajanje na vlastitim stavovima? Je li to korisno ili ometajuće za crkveni rad? Je li to korisno ili štetno za Božji izabrani narod? U stanju su to reći bez ikakvog osjećaja odgovornosti – koja im je svrha? Samo da se nametnu. Boje se da drugi neće znati da oni imaju tako „sjajne ideje”, neće znati da imaju kov, inteligenciju i sposobnosti; bore se za to priznanje, da ih većina ljudi visoko cijeni. I što se na kraju dogodi? Nepromišljeno daju prijedloge, a drugi u početku misle da stvarno imaju neke sposobnosti, nešto istinsko. Ali s vremenom postane očito da su to samo glupani, bez stvarnog znanja ili vještine, a ipak uvijek žele imati zadnju riječ. To je borba za status. Bez stvarne sposobnosti, i dalje žele voditi glavnu riječ; uvijek iznose visokoparne ideje bez predstavljanja ikakvih konkretnih planova, bez konkretnog puta primjene. Kakve bi bile posljedice da se takvim ljudima stvarno povjere zadaci? Sigurno bi došlo do kašnjenja. Zašto uvijek teže borbi za status, za držanje vlasti, kad ne mogu ništa postići? To su samo glupani kojima nisu sve na broju; rečeno elegantnijim rječnikom, potpuno su lišeni razuma. Među nevjernicima ima previše takvih ljudi, puno priče, a malo djela. Većina ljudi može donekle razlučiti o kakvoj se vrsti osobe radi. Ako netko uvijek iznosi visokoparne ideje i želi izgledati inovativno, treba biti oprezan da vas ne prevari. Ako doista postoji netko s pronicljivim idejama tko može predstaviti i konkretan plan, to je prihvatljivo samo ako je izvedivo; ako samo iznosi visokoparne ideje bez konkretnih planova, onda se prema njima treba odnositi s oprezom. Treba održati razgovor u zajedništvu kako bi se utvrdilo postoji li za njihove ideje održiv put ili ne. Ako većina smatra da je njihova ideja izvediva i da ima put primjene, onda je treba isprobati neko vrijeme da se vide rezultati prije donošenja odluke.

Bez obzira na to o kojem aspektu istine crkva razgovara ili koji problem rješava, svakakvi će se ljudi razotkriti. Nakon dulje interakcije, može se vidjeti tko istinski ljubi i može prihvatiti istinu, a tko su oni koji prekidaju i ometaju, ne baveći se onim što bi trebali. Mislite li da oni koji vole iznositi visokoparne ideje i predstavljati nove zamisli mogu prihvatiti istinu i krenuti pravim putem vjere u Boga? Mislim da im to nije lako. Koju ulogu ti ljudi igraju u crkvenom životu? Koje su posljedice toga što često iznose visokoparne ideje i ne bave se onim što bi trebali? To prekida i ometa crkveni život, kao što većina ljudi može vidjeti, i ako se to nastavi, odgodit će težnju Božjeg izabranog naroda za istinom i ulaskom u stvarnost. Iako oni koji vole iznositi visokoparne ideje nisu nužno zle osobe, posljedice njihovih postupaka vrlo su štetne za ulazak u život Božjeg izabranog naroda, a istovremeno njihovi postupci odgađaju i utječu na rad crkve. Dakle, kako bi trebalo riješiti taj problem? Kako bi se trebalo prikladno postupati s ljudima koji vole iznositi visokoparne ideje i predstavljati nove zamisli? Prva metoda je sljedeća: ako vole iznositi visokoparne ideje i uvijek imaju mišljenja, pustite ih da prvo govore, a zatim primijenite razlučivanje. Bez obzira o kome se radi, svatko je slobodan govoriti i izražavati mišljenja; nitko to ne bi trebao ograničavati. Svatko tko uistinu ima ideje i mudre uvide trebao bi dobiti priliku da ih iznese i pojasni, da svi vide, a zatim treba razgovarati i raspraviti da se vidi je li to ispravno, je li u skladu s istina-načelima i postoji li neki dio koji se može usvojiti. Ako je vrijedno učenja i ako se iz toga može izvući neka korist, to je dobro; ako se nakon razgovora i rasprave utvrdi da ono što govore nema vrijednosti i nije preporučljivo, onda to treba odbaciti. Ovakvom primjenom svatko će rasti u razlučivanju; kad god se nešto pojavi, svi će znati kako razmisliti o toj stvari i bolje će razumjeti različite ljude. Takva je primjena korisna za Božji izabrani narod i neće donijeti ometanja radu crkve; takav je način primjene ispravan. Druga metoda je sljedeća: kad ono što je rečeno nema vrijednosti i nikakva se korist neće steći čak i ako se o tome razgovara i raspravlja, takve prijedloge treba izravno odbiti i nema potrebe za bilo kakvim razgovorom ili raspravom. Ako osoba neprestano postavlja takva bezvrijedna pitanja i iznosi „sjajne ideje”, zbog čega je Božjem izabranom narodu toga dosta i ne želi je slušati, zar takvu osobu ne bi trebalo ograničiti? Najbolje bi bilo savjetovati je da pokaže više razuma, da se suzdrži od izgovaranja stvari koje ne bi trebala reći kako bi izbjegla utjecaj na druge. Ako toj osobi nedostaje razuma i ustraje na takvom ponašanju, uzrokujući ometanja u crkvenom životu i čineći sve posebno razdraženima, čak do točke bijesa, onda je ona zla osoba koja ometa crkveni život. S njom se mora postupati u skladu s načelima Božje kuće za čišćenje crkve – treba je ukloniti iz crkve; to je prikladno. Recite Mi, kakvi su ljudi većina onih koji vole iznositi visokoparne ideje? Jesu li oni tip koji teži istini? Daju li se iskreno za Boga? Sigurno ne. Koju onda svrhu i namjeru imaju kad uzrokuju takva ometanja u crkvenom životu? To zahtijeva razlučivanje. Ako svi već dovoljno razumiju takve ljude, znajući da im nedostaje intelekta, kova i razuma – da su jednostavno glupani – najprikladniji način postupanja s njima kad izraze svoje „sjajne ideje” jest zaustaviti ih i ograničiti, natjerati ih da šute. Ako ustraju na govoru, na uzrokovanju ometanja u crkvenom životu, onda ih treba ukloniti iz crkve kako bi se spriječile daljnje nevolje. Neki kažu: „Zar im se time ne uništavaju prilike za spasenje?” Pogrešno je tako reći. Može li Bog spasiti takve ljude? Mogu li ljudi s takvom naravi prihvatiti istinu? Mogu li postići spasenje ako uopće ne prihvaćaju istinu? Nije li krajnje glupo i neuko ne moći ni prozrijeti takve stvari? Bez obzira na sve, oni koji često uzrokuju ometanja u crkvenom životu su zle osobe i Bog ih ne spašava. Držati u crkvi nekoga koga Bog ne spašava, zar to nije namjerno nanošenje štete Božjem izabranom narodu? Je li netko tko sažalijeva takve zle osobe uistinu pun ljubavi? Mislim da nije; njegova je ljubav lažna. Istina je da namjerava naštetiti Božjem izabranom narodu. Stoga, Božji izabranici moraju biti oprezni prema svima koji brane zle osobe, da ih ne zaludi njihov đavolji govor. Neki koji vole iznositi visokoparne ideje, iako se ne čine kao zle osobe i ne čine očito zla djela, mogu uzrokovati ometanja u crkvenom životu stalnim iznošenjem svojih visokoparnih ideja; u najmanju ruku, ti su ljudi smušeni. Što vi mislite, mogu li smušeni ljudi biti spašeni? Sigurno ne. Ako smušeni ljudi neprestano ometaju crkveni život, i njih bi trebalo ukloniti iz crkve. Smušeni ljudi ne prihvaćaju istinu, nepopravljivo su nepokajani i njihov je svršetak isti kao i svršetak zlih osoba. Bilo da su zli ili smušeni, ako često prekidaju i ometaju crkveni život, ne slušaju savjete i govore nekontrolirano i bez prestanka, nije li to znak nenormalnog razuma? Koje bi bile posljedice ako takvi smušeni ljudi nastave dugoročno ometati crkvu na taj način? Nadalje, mogu li se oni uistinu pokajati? Spašava li Bog takve smušene ljude s nenormalnim razumom? Jednom kad se ta pitanja temeljito shvate, bit će jasno kako pravilno postupati s takvim pojedincima. Smušeni ljudi zasigurno ne ljube istinu i istina je izvan njihova dosega. Smušeni ljudi ne razumiju ljudski jezik; može se reći da smušenim ljudima nedostaje normalne ljudskosti i da su napola ludi – u stvarnosti, oni su jednostavno beskorisni. Mogu li smušeni ljudi dobro služiti? Sa sigurnošću se može reći da nisu u stanju ni služiti u skladu s mjerilom jer im je razum nezdrav; oni su ljudi koji uopće ništa ne razumiju. Ako netko želi pokazati ljubav prema smušenim ljudima, neka ih taj i podupire. Stav Božje kuće prema smušenim ljudima jest da se moraju ukloniti. Svatko tko uopće ne prihvaća istinu, svatko tko svoju dužnost ne vrši iskreno, uvijek je obavljajući površno, treba biti ograničen ako često uzrokuje ometanja u crkvenom životu. Ako neki od njih osjećaju kajanje i voljni su se pokajati, treba im dati priliku. One čija se bit ne može prozrijeti treba privremeno zadržati u crkvi, dopuštajući Božjem izabranom narodu da ih nadzire, promatra i raste u razlučivanju. Ako postoje oni koji dosljedno prekidaju i ometaju i, unatoč tome što su bili orezivani, ostaju nepopravljivo nepokajani, nastavljajući se boriti za slavu i dobitak, napadati i isključivati pozitivne pojedince – posebno napadajući one koji teže istini i mogu dijeliti iskustvena svjedočenja, te one koji se iskreno daju za Boga i vrše svoje dužnosti – onda su ti pojedinci zle osobe i antikristi, oni su bezvjernici. Za takve ljude nije dovoljno samo ih zaustaviti i ograničiti; treba ih odmah ukloniti iz crkve kako bi se spriječile buduće nevolje. Takav način primjene u potpunosti je u skladu s Božjim nakanama.

Ovo su, više-manje, različita očitovanja borbe za status, od blažih do teških. Blaža očitovanja uglavnom se odnose na ismijavanje vođa i djelatnika grubim riječima, traženje dlake u jajetu i napadanje proaktivnosti vođa i djelatnika, s ciljem da ih se uništi i diskreditira. Najteža očitovanja su izravno i otvoreno suprotstavljanje vođama i djelatnicima, pronalaženje nečega što se može iskoristiti protiv njih te njihovo prosuđivanje, osuđivanje, napadanje i isključivanje, a zatim njihovo izoliranje i prisiljavanje da priznaju krivnju i daju ostavku kako bi im se oteo status. To su najteži problemi prekidanja i ometanja koji se javljaju u crkvenom životu. Oni koji otvoreno galame protiv vođa ili djelatnika i bore se s njima za status su oni koji ometaju rad crkve i opiru se Bogu; oni su zle osobe i antikristi, i ne samo da ih se mora zaustaviti i ograničiti – ako je situacija ozbiljna i potrebno ih je ukloniti ili izbaciti, onda s njima treba postupati u skladu s načelima. Postoji i drugo očitovanje borbe za status: isključivanje i napadanje ljudi koji više teže istini u crkvi. Budući da ljudi koji teže istini imaju čisto razumijevanje, te imaju iskustvo i istinsko znanje o Božjim riječima, i često razgovaraju o istini kako bi riješili probleme među braćom i sestrama, i tako izgrađuju Božji izabrani narod, te postupno stječu ugled u crkvi, te zle osobe i antikristi su zavidni i prkosni prema njima, te ih isključuju i napadaju. Svako ponašanje koje se sastoji od napadanja ili isključivanja ljudi koji teže istini izravno predstavlja prekidanje i ometanje crkvenog života. Neki ljudi možda ne ciljaju izravno na crkvene vođe, ali imaju posebnu antipatiju i prezir prema ljudima u crkvi koji razumiju istinu i imaju praktična iskustva. Oni također isključuju i tlače takve ljude, često ih ismijavajući i izrugujući im se, čak im postavljajući zamke i spletkareći protiv njih, i tako dalje. Iako su takvi problemi manje teški od borbe s crkvenim vođama za status u smislu njihove prirode i okolnosti, oni također predstavljaju prekidanje i ometanje crkvenog života i treba ih zaustaviti i ograničiti. Ako je većina braće i sestara u crkvi pogođena i često uronjena u negativnost i slabost – ako problemi dovedu do takvih posljedica, onda oni predstavljaju prekidanje i ometanje. Vrsta zle osobe koja stvara prekide i ometanja ne bi trebala biti samo ograničena, već bi je trebalo poslati u grupu B na izolaciju i razmišljanje, ili pak ukloniti. Oni koji se upuštaju u postupke koji po svojoj prirodi uzrokuju prekide i ometanja su ljudi koji po navici čine zlo. Treba praviti razliku između zlih ljudi koji često čine zlo i onih koji povremeno čine zlo u smislu načina na koji se s njima postupa. Oni koji čine raznovrsna zla su antikristi; oni koji povremeno čine zlo su loše ljudskosti. Ako se dvoje ljudi povremeno svađaju ili ulaze u sporove zbog svojih nespojivih osobnosti, ili zato što imaju različite poglede pri obavljanju stvari, ili zato što imaju različite načine govora, ali crkveni život nije pogođen, onda to nema prirodu uzrokovanja prekida i ometanja; to je drugačije od zlih ljudi koji prekidaju i ometaju crkveni život. Sve ono što po svojoj prirodi uzrokuje prekide i ometanja u crkvenom životu, o čemu smo govorili, očitovanje je zlodjela koja čine zle osobe. Kad zle osobe čine zlo, to je po navici. Ono što zle osobe najviše mrze su ljudi koji teže istini. Kad vide da je netko tko teži istini u stanju podijeliti svoje vlastito iskustveno svjedočenje i time zadobiti posebno divljenje drugih, postaju zavidni, puni mržnje, a oči im gore od bijesa. Tko god razmišlja o sebi i poznaje sebe, tko god dijeli svoja praktična iskustva i tko god svjedoči o Bogu, nailazi na ismijavanje, ocrnjivanje, tlačenje, isključivanje, osuđivanje, pa čak i progon od strane tih zlih ljudi. Oni po navici postupaju na taj način. Ne dopuštaju nikome da bude bolji od njih, ne mogu podnijeti da vide ljude koji su bolji od njih. Kad vide nekoga tko je bolji od njih, postaju ljubomorni, ljuti, bijesni i razmišljaju o tome da im naude i da ih muče. Takvi su ljudi već uzrokovali teške prekide i ometanja u crkvenom životu i poretku crkve, i vođe i djelatnici trebali bi se udružiti s braćom i sestrama u razotkrivanju, zaustavljanju i ograničavanju takvih pojedinaca. Ako ih nije moguće ograničiti, i oni se ne pokaju niti promijene smjer nakon što im je istina bila iznesena kroz razgovor u zajedništvu, onda su oni zle osobe, a zle osobe treba mjeriti i s njima postupati u skladu s načelima Božje kuće za čišćenje crkve. Ako, kroz razgovor u zajedništvu, vođe i djelatnici postignu konsenzus i utvrde da se radi o zloj osobi koja ometa crkvu, onda se s tim pitanjem treba postupati u skladu s istina-načelima: osobu treba ukloniti iz crkve. Ne bi trebalo biti daljnjeg toleriranja takvih zlih ljudi koji ometaju crkveni život. Ako je vođama i djelatnicima jasno da se radi o zloj osobi koja uzrokuje ometanje, a oni se ipak prave neupućenima i toleriraju zlu osobu koja čini zlo i uzrokuje ometanje, onda ne ispunjavaju svoje odgovornosti prema braći i sestrama i nisu odani Bogu i Božjem poslanju.

Neki ljudi mogu izgledati dobro gledano izvana, ali zapravo, njihov je kvocijent inteligencije poput glupanovog. Govore i djeluju ne shvaćajući što je ispravno, nedostaje im razumnost normalne ljudskosti. Takvi se ljudi također vole boriti za status i ugled, boriti se za zadnju riječ i natjecati se za visoko mišljenje drugih. U crkvenom životu često predlažu prividno valjane, ali zapravo lažne stavove i argumente kako bi privukli pozornost i visoko mišljenje većine drugih ljudi, ometajući misli ljudi, ometajući njihovo ispravno razumijevanje i znanje o Božjim riječima, te ometajući njihovo pozitivno razumijevanje svega. Kad drugi razgovaraju o Božjim riječima i o svojim čistim razumijevanjima, ti ljudi često iskoče poput lakrdijaša kako bi se nametnuli i prigrabili svu pozornost, uvijek želeći pokazati braći i sestrama da znaju pokoji trik, da su učeni, te visoko obrazovani i upućeni, i tako dalje. Iako još nemaju jasne ciljeve u smislu kojeg vođu ciljati, ili za čiju se poziciju boriti, njihove su želje i ambicije toliko velike da su njihove riječi i djela uzrokovali ometanja u crkvenom životu, pa bi ih također trebalo ograničiti u skladu s težinom situacije i njezine prirode. Najbolje bi bilo prvo s njima razgovarati u zajedništvu o istini kako bi ih se ispravno usmjerilo i pružilo im smjer za njihovo vladanje, omogućujući im da se promijene i da shvate kako normalno živjeti crkveni život, kako se ophoditi s drugima, ostati na svom pravom mjestu i biti razumni. Ako je to zbog njihove mladosti, nedostatka uvida i mladenačke oholosti, i ako su se pokajali nakon opetovanih razgovora, shvaćajući da su njihovi prethodni postupci bili pogrešni, sramotni, da su svima bili odbojni i svima donijeli nevolje, te su izrazili svoje isprike i kajanje zbog toga, onda im to ne treba zamjerati – može im se jednostavno pomoći s ljubavlju. Međutim, ako njihovi pogrešni postupci koji su sve ometali nisu bili posljedica mladenačke oholosti ili nerazumijevanja istine, već su bili potaknuti skrivenim motivima, i oni nastavljaju sa svojim ponašanjem unatoč opetovanom nagovaranju da prestanu s time; i ako su, štoviše, bili orezivani, a braća i sestre su s njima razgovarali u zajedništvu o ozbiljnosti ovog problema – ponuđen im je razgovor i pomoć i s negativnih i s pozitivnih aspekata – a oni i dalje ne mogu prepoznati vlastitu prirodu-bit, ne mogu vidjeti ometanje koje ti postupci uzrokuju drugima i njihove teške posljedice, te nastavljaju stvarati ometanja i prekide provodeći te iste radnje kad god im se pruži prilika, onda su u tom slučaju opravdane strože mjere. Ako, unatoč pruženim brojnim prilikama za pokajanje, oni uopće ne razmišljaju o sebi niti pokušavaju spoznati sebe, i bez obzira na to kako se s njima razgovara o istini, ne razumiju, niti znaju kako postupati razumno i u skladu s načelima, već se umjesto toga tvrdoglavo drže svog načina postupanja, onda s tim ljudima postoji problem. U najmanju ruku, s racionalnog stajališta, nedostaje im razum normalne osobe. To je tako, gledajući površno. Ako se gleda u smislu biti, bez obzira na to kako se s njima razgovara, ne mogu prepoznati ozbiljnost problema, niti mogu pronaći svoje pravo mjesto, niti mogu prihvatiti razgovor i pomoć, ili pokušati primjenjivati prema putu koji su braća i sestre iznijeli u zajedništvu – ako ne mogu postići ni te stvari, onda njihov problem nije samo nedostatak razuma, već problem s njihovom ljudskošću. Iako se čini da nenamjerno uzrokuju prekide i ometanja, ti postupci definitivno nisu bez namjere, već su učinjeni sa svrhom i motivima. Ostavljajući po strani koji bi mogli biti motivi ili svrha tih pojedinaca, ako ono što govore i čine ozbiljno prekida i ometa ulazak u život braće i sestara, i crkveni život, dovodeći do toga da mnogi ljudi ne dobivaju ništa od življenja crkvenog života, do te mjere da drugi nisu voljni okupljati se samo zato što su oni prisutni, ili kad god govore, ljudi postanu zasićeni i žele otići, onda priroda ovog problema postaje ozbiljna. Kako bi trebalo postupati s takvim ljudima? Ako i dalje ustraju u činjenju tih stvari unatoč tome što im je u brojnim prilikama ponuđen razgovor i pomoć, te su im dane prilike za pokajanje, onda je problematična njihova priroda-bit. Oni nisu ljudi koji istinski vjeruju u Boga i mogu prihvatiti istinu, već umjesto toga imaju neke druge skrivene namjere. Gledajući njihovu prirodu-bit, prekidi i ometanja koje uzrokuju u crkvenom životu definitivno nisu nenamjerni, već ti ljudi imaju svrhu i motive. Ako se takvim ljudima daju daljnje prilike, je li to pošteno prema Božjem izabranom narodu koji normalno živi crkveni život? (Ne.) Problem s takvim pojedincima već se u tolikoj mjeri razotkrio; ako im se i dalje daju prilike čekajući njihovo pokajanje, s rezultatom da na kraju počine još više zla, dovodeći više ljudi u negativnost, slabost i bezizlaznost, tko će onda nadoknaditi taj gubitak? Stoga, ako su ti pojedinci dobili priliku za razgovor i pomoć s ljubavlju, ili su poduzete mjere da ih se zaustavi i ograniči, a oni i dalje ne mijenjaju svoje stare navike i ustraju u svom izvornom ponašanju, onda s njima treba postupati u skladu s načelima: u blažim slučajevima treba ih izolirati; u teškim slučajevima treba ih ukloniti iz crkve. Kako zvuči ovo načelo? Radi li se o nemilosrdnom odbacivanju nekoga, bez davanja prilike za pokajanje? Ili o proizvoljnom donošenju odluke bez primjene ikakvog razlučivanja i bez jasnog razumijevanja kakva je uistinu njihova priroda-bit? (Ne.) Ako se, unatoč ponuđenom razgovoru i pomoći, te danim prilikama za pokajanje, načini i narav tih ljudi uopće nisu promijenili, i oni se ne kaju, ostajući kakvi su bili prije – s jedinom razlikom da su ono što su prije činili otvoreno i vidljivo sada činili u tajnosti i potajno, ali ometanje i prekid ostaju isti – onda ih crkva više ne može zadržati. Takvi ljudi nisu članovi Božje kuće; oni nisu Božje ovce. Njihova prisutnost u Božjoj kući služi isključivo za uzrokovanje ometanja i prekida, i oni su Sotonine sluge, a ne braća i sestre. Ako ih uvijek tretiraš kao braću i sestre, neprestano ih podupirući i pomažući im, te razgovarajući s njima u zajedništvu o istini, a to na kraju rezultira gubitkom mnogo truda bez ikakvog ploda, nije li to glupo? To je više od gluposti; to je glupo, krajnje glupo!

Gledajući prirodu problema, različita očitovanja i vrste ljudi, događaji i stvari uključenih u borbu za status mogu se u osnovi svrstati u ove tri vrste. Borba za status je čest problem u crkvenom životu, koji se pojavljuje u različitim skupinama ljudi i u različitim aspektima crkvenog života. Što se tiče onih koji se bore za status, u blažim slučajevima treba im ponuditi obilan razgovor u zajedništvu o istini kako bi ih se podržalo i pomoglo im da shvate istinu, te im dati priliku da se pokaju. Ako je slučaj teži, treba ih pomno nadzirati, i čim se otkrije da govore ili djeluju s ciljem postizanja određenog motiva ili cilja, treba ih odmah zaustaviti i ograničiti. Ako je slučaj još teži, s njima treba postupati u skladu s crkvenim načelima za uklanjanje i izbacivanje ljudi. To je odgovornost koju bi vođe i djelatnici trebali ispuniti kad se ti ljudi, događaji i stvari uključeni u borbu za status pojave u crkvenom životu. Naravno, to također zahtijeva da sva braća i sestre istupe i surađuju sa vođama i djelatnicima na ovom poslu, zajednički ograničavajući različita ponašanja i postupke zlih ljudi koji uzrokuju prekidanje i ometanje, težeći osigurati da svaka prigoda crkvenog života bude prosvijetljena Duhom Svetim, ispunjena mirom i radošću i Božjom prisutnošću, te da ima Božji blagoslov i usmjeravanje, a svaki skup bude vrijeme uživanja i dobitka. To je najbolja vrsta crkvenog života, ona koju Bog želi vidjeti. Obavljanje ovog posla je relativno složeno za vođe i djelatnike, jer uključuje međuljudske odnose, te uključuje obraz i interese ljudi, a također uključuje i razinu razumijevanja istine kod ljudi, što ga čini nešto izazovnijim. Međutim, kad se problemi pojave, nemojte ih izbjegavati, i nemojte umanjivati velike probleme kao manje i na kraju ih ostaviti neriješenima; niti se s njima treba nositi koristeći filozofije za ovozemaljsko ophođenje, zatvarajući oči pred njima. Još važnije, nemojte biti oni koji ugađaju drugima, već radije postupajte s različitim vrstama ljudi koji se bore za status u skladu s istina-načelima. Je li ovaj razgovor u zajedništvu jasan? (Da.) Time završava naš razgovor u zajedništvu o petom pitanju.