VI. Upuštanje u neprimjerene odnose

Šesta točka koja prekida i ometa Božje djelo i normalan red u crkvi jest upuštanje u neprimjerene odnose. Sve dok ljudi dolaze u doticaj i mogu se okupljati, postojat će zajednički život, a iz njega će proizaći različiti odnosi. Koji su, dakle, od tih odnosa primjereni, a koji neprimjereni? Prvo razgovarajmo o tome što čini primjerene odnose, a zatim ćemo razgovarati u zajedništvu o onim neprimjerenima. Kad se braća i sestre sretnu i pozdrave, mogu reći nešto poput: „Kako si u posljednje vrijeme? Jesi li dobrog zdravlja? Kreće li ti dijete sljedeće godine u srednju školu? Kako ide posao tvom supružniku?” Smatra li se takvo uzajamno pozdravljanje primjerenim odnosom? (Da.) Zašto to kažete? Zato što je, kad se dvoje ljudi koji se dugo nisu vidjeli slučajno sretnu, izgovoriti nekoliko pozdravnih riječi najosnovniji bonton, kao i najtemeljniji iskaz brige i pozdrava. Sve su to riječi, djela i relevantne teme koje ljudi iznose unutar granica normalne ljudskosti. Sudeći po njihovu dosadašnjem razgovoru, očito je da je njihov odnos sasvim primjeren. Njihov se dijalog temelji i na bontonu i na normalnoj ljudskosti i na temelju te dvije točke može se utvrditi da je odnos između dvoje ljudi koji razgovaraju primjeren te da predstavlja normalan međuljudski odnos. Ako se dvoje ljudi dobro poznaju, ali se, kad se sretnu, oboje namršte i ne razgovaraju, a kad se pogledaju, oči im gore od neprijateljstva, je li takav odnos normalan? (Ne.) Zašto nije normalan? Kako bi ga točno trebalo definirati? Kad se dvoje ljudi sretne, ali se ne pozdrave, čak ni ne kažu „bok”, a kamoli da se upuste u normalan razgovor i dijalog, očito je da njihova očitovanja ne odražavaju ono što se očekuje od normalne ljudskosti. Njihov odnos nije normalan međuljudski odnos; pomalo je iskrivljen, ali još uvijek ne predstavlja neprimjeren odnos, još uvijek postoji određena udaljenost od toga. Općenito, ako je odnos među ljudima uspostavljen na temelju normalne ljudskosti, gdje pojedinci mogu biti u interakciji i družiti se normalno i u skladu s načelima te si međusobno pomagati, pružati podršku i opskrbljivati jedni druge, sve to ukazuje na primjerene odnose među ljudima. To znači rješavati stvari na služben način, ne upuštati se u transakcije, bez isprepletenih interesa, a još više bez mržnje, a djela nisu vođena tjelesnim željama. Sve to spada u okvir primjerenih odnosa. Nije li taj raspon prilično širok? Normalni međuljudski odnosi uključuju dijalog i komunikaciju unutar područja normalne ljudskosti, interakciju i druženje s drugima te zajednički rad na temelju savjesti i razuma normalne ljudskosti. Na višoj razini, to uključuje interakciju i druženje u skladu s istina-načelima. Ovo je opća definicija primjerenih međuljudskih odnosa. Pozdravljanje pri susretu najnormalniji je oblik interakcije. Biti u stanju normalno pozdraviti i razgovarati bez prenemaganja, bez pretpostavljanja naklonosti tamo gdje je nema, bez postavljanja svisoka, govoriti bez tlačenja drugih ili uzdizanja sebe, normalno govoriti i komunicirati – tako bi trebali govoriti i komunicirati oni koji posjeduju normalnu ljudskost i to je osnovni način interakcije unutar normalnih međuljudskih odnosa. Božji izabrani narod trebao bi, u najmanju ruku, posjedovati savjest i razum te se ophoditi, družiti se i surađivati s drugima u skladu s načelima i mjerilima koje Bog zahtijeva od ljudi. To je najbolji pristup. To može zadovoljiti Boga. Dakle, koja su istina-načela koja Bog zahtijeva? Da ljudi imaju razumijevanja za druge kad su slabi i negativni, da su obzirni prema njihovoj boli i poteškoćama, a zatim da se raspituju o tim stvarima, nude pomoć i podršku i čitaju im Božje riječi kako bi im pomogli riješiti probleme, omogućujući im da razumiju Božje namjere i prestanu biti slabi te ih dovodeći pred Boga. Nije li ovakav način primjene u skladu s načelima? Primjena na ovaj način u skladu je s istina-načelima. Naravno, odnosi ove vrste još su više u skladu s istina-načelima. Kad ljudi namjerno uzrokuju ometanje i prekidanje ili namjerno obavljaju svoju dužnost na površan način, ako ti to vidiš i u stanju si im na to ukazati, ukoriti ih i pomoći im u skladu s načelima, onda je to u skladu s istina-načelima. Ako ti na to zažmiriš ili odobravaš njihovo ponašanje i prikrivaš ih, pa čak ideš tako daleko da im govoriš lijepe stvari kako bi ih pohvalio i zapljeskao im, ti načini interakcije s ljudima, bavljenja problemima i rješavanja problema očito su u suprotnosti s istina-načelima i nemaju temelja u Božjim riječima. Dakle, ti načini interakcije s ljudima i rješavanja problema očito su neprimjereni, a to doista nije lako otkriti ako se ne raščlane i ne razluče u skladu s Božjim riječima. Ljudi koji ne razumiju istinu vjerojatno neće prepoznati te probleme, a čak i ako priznaju da su to problemi, nije im ih lako riješiti. Često smo govorili da cjelokupno iskvareno čovječanstvo živi po Sotoninoj naravi, a ova očitovanja su dokaz toga. Vidite li sada jasno?

Glavni fokus našeg današnjeg razgovora u zajedništvu jest razotkriti očitovanja četiriju vrsta neprimjerenih odnosa koji uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu. Tko su oni koji se upuštaju u neprimjerene odnose unutar crkve? Što točno čini neprimjeren odnos? Koji su problemi uključeni u upuštanje u neprimjerene odnose? Budući da naša glavna tema razgovora uključuje različite ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi, ova rasprava o neprimjerenim odnosima ograničena je na one koji uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu. Ne svrstavamo bez razlike sve vrste neprimjerenih odnosa zajedno, a stvari izvan crkvenog života nisu naša briga. Morate shvatiti ovu stvar čisto, bez odstupanja. Dakle, kad je riječ o upuštanju u neprimjerene odnose, koji su problemi i koji su odnosi među ljudima neprimjereni? Koji neprimjereni odnosi uzrokuju prekidanje i ometanje u crkvenom životu i kod većine ljudi? Je li o ovim problemima vrijedno razgovarati u zajedništvu? (Da.) To su stvari koje se moraju jasno razjasniti u našem razgovoru.

A. Neprimjereni odnosi među spolovima

Koja je najčešća, najlakše razumljiva i najlakše okarakterizirana vrsta neprimjerenog odnosa u crkvenom životu? (Odnosi među spolovima.) To je prvi aspekt koji ljudima pada na pamet kad pomisle na neprimjerene odnose. Neki ljudi, kad god su u skupini, uvijek koketiraju sa suprotnim spolom; koriste sugestivne geste i izraze, govore na posebno izražajan način i vole se razmetati. Da upotrijebim neprimjeren izraz, to je šepurenje svojom seksualnošću. Vole se pred suprotnim spolom prikazati kao duhoviti, humoristični, romantični, džentlmeni, herojski, karizmatični i učeni, između ostalih kvaliteta; posebno uživaju u razmetanju. Zašto se razmeću? Ne radi borbe za status, već radi privlačenja suprotnog spola. Što im više pripadnika suprotnog spola posvećuje pažnju, upućujući im poglede divljenja, strahopoštovanja i obožavanja, to postaju uzbuđeniji i energičniji. Kako provode više vremena sudjelujući u crkvenom životu i dolaze u doticaj s više ljudi, ciljaju na nekoliko pojedinaca, koketirajući i izmjenjujući poglede s nekima od suprotnog spola, često govoreći na provokativan način, čak i s prizvukom seksualnog uznemiravanja. Je li takva vrsta odnosa među ljudima primjerena? (Ne.) To predstavlja upuštanje u neprimjerene odnose. Takvi pojedinci čak i vrijeme okupljanja koriste za razmetanje, govoreći tako da izgledaju posebno duhovito i šarmantno pred osobom koja im se sviđa ili za koju su zainteresirani, koristeći sugestivne geste i poglede, s pobjedničkim i uzbuđenim izrazom lica, čak se i šepureći, a sve s kojim ciljem? Cilj je zavesti suprotni spol u neprimjeren odnos. Unatoč tome što mnoga braća i sestre osjećaju odbojnost prema tome i unatoč brojnim upozorenjima onih oko njih, oni i dalje ne prestaju i ustraju u svom bezobzirnom zavođenju. Ako takvi neprimjereni odnosi uključuju samo dvoje ljudi koji koketiraju jedno s drugim izvan crkvenog života i ne utječu na crkveni život ili rad crkve, onda se ta stvar za sada može ostaviti po strani. Međutim, ako se oni koji se upuštaju u neprimjerene odnose po navici tako ponašaju unutar crkvenog života i uzrokuju ometanja drugih, treba ih upozoriti i ograničiti. Ako ostanu nepopravljivi unatoč ponovljenim opomenama i već su ozbiljno omeli crkveni život, treba ih ukloniti iz crkve glasovanjem Božjeg izabranog naroda. Je li ovakav pristup prikladan? (Da.) Ako se radi samo o mladim ljudima koji su u normalnoj vezi, trebali bi također biti diskretni tijekom okupljanja kako ne bi utjecali na druge. Crkva je mjesto za štovanje Boga, molitveno čitanje Božjih riječi i življenje crkvenog života; osobne naklonosti ne bi se smjele unositi u crkveni život da bi se ometali drugi. Ako to uzrokuje ometanje drugih, utječe na raspoloženje drugih tijekom okupljanja, utječe na njihovo čitanje Božjih riječi i njihovo razumijevanje i spoznaju Božjih riječi, čineći da više ljudi bude ometeno i uznemireno, onda se takav odnos karakterizira kao neprimjeren odnos. Čak i legitimna veza, ako uzrokuje ometanje drugih, bit će okarakterizirana kao neprimjeren odnos, a kamoli zavođenje suprotnog spola izvan veze. Stoga, ako se netko upušta u neprimjerene odnose unutar crkvenog života, ne bi mu se to smjelo prešutno dopuštati ili tolerirati, već bi ga trebalo dočekati s upozorenjima, ograničenjima, pa čak i uklanjanjem u skladu s načelima. To je posao koji bi vođe i djelatnici trebali obavljati. Ako se otkrije da se netko upušta u neprimjerene odnose i da je uzrokovao smetnje za većinu ljudi u crkvi, pri čemu njegova prisutnost dovodi do toga da drugi budu ometeni i uhvaćeni u zamku bludnih misli, čak dovodi do raspada obitelji i uzrokuje da neki novi vjernici izgube interes za okupljanja, čitanje Božjih riječi, pa čak i za samu vjeru, te umjesto toga postanu zaljubljeniji u osobu koju obožavaju, želeći pobjeći s njom i provesti život zajedno te napustiti svoju vjeru – ako je ozbiljnost situacije eskalirala do te mjere, a vođe i djelatnici to ne shvaćaju ozbiljno, misleći da je to samo ljudska strast na djelu, da to nije ništa veliko i da je to nešto što obični ljudi svi rade, ne prepoznajući ozbiljnost problema, a još manje shvaćajući dokle se problem može razviti, već ga ignoriraju, bivajući posebno neosjetljivi i tupi u svom odgovoru na takve stvari, što u konačnici uzrokuje štetne posljedice za većinu u crkvi – onda priroda tih incidenata predstavlja ozbiljno prekidanje i ometanje. Zašto kažem da predstavlja ozbiljno prekidanje i ometanje? Zato što ti incidenti ometaju normalan red crkvenog života i štete mu. Stoga, jednom kad se takvi pojedinci pojave u crkvi, treba ih ograničiti, bez obzira na to koliko ih je, osiguravajući da se svaki slučaj obradi, a ako je situacija ozbiljna, moraju se izolirati. Ako izolacija ne da rezultate, a oni nastave zavoditi suprotni spol, ometati crkveni život i štetiti normalnom poretku crkve, onda ih treba ukloniti iz crkve u skladu s načelima. Je li ovakav pristup prikladan? (Da.) Utjecaj takvih stvari na crkveni život i na rad crkve izuzetno je štetan; slične su pošasti i moraju se iskorijeniti.

Svatko tko je sklon zavođenju suprotnog spola to čini kamo god pođe, neumorno se upuštajući u takva ponašanja. Njihove mete za zavođenje i uznemiravanje često su mladi i privlačni pojedinci, ali ponekad uključuju i sredovječne ljude – koga god smatraju privlačnim, proaktivno traže prilike da ga zavedu. Ako namjeravaju zavesti druge, neki se ljudi ne mogu oduprijeti iskušenju i bit će zavedeni, što lako dovodi do neprimjerenih odnosa. Budući da je rast ljudi premalen i nedostaje im istinska vjera u Boga, kao i razumijevanje istine, kako bi mogli nadvladati ta iskušenja i oduprijeti se takvim zavođenjima? Rast ljudi je premalen; posebno su slabi i nemoćni kad se suoče s tim iskušenjima i zavođenjima. Teško im je ostati nedirnutima. Bio je jedan muški vođa koji bi pokušao zavesti svaku lijepu ženu koju bi vidio; ponekad zavođenje samo jedne nije bilo dovoljno – mogao bi zavesti tri ili četiri žene, čineći da sve budu toliko opčinjene njime da bi izgubile apetit i ne bi mogle spavati, pa čak i izgubile želju za obavljanjem svojih dužnosti. Takva je bila „čar” tog čovjeka. Da je samo normalno komunicirao s ljudima, bez namjernog pokušaja da ih zavede, njegov utjecaj ne bi bio tako velik. Tek kad je namjerno izvodio predstave i zavodio druge, sve je više ljudi nasjedalo na to, povećavajući broj onih koji su bili zavedeni u neprimjerene odnose s njim. Ljudi su postali nemoćni da se odupru i pali su u ta iskušenja. To je bila „čar” požude; ono što je činio stvaralo je iskušenja, zavođenja i ometanja za obje strane. Jedan muškarac zavodi nekoliko žena odjednom – nije li mu srce bilo u kaosu ili što? Kojoj ženi prvo posvetiti pažnju, koju prvo zadovoljiti – ne bi li bio mentalno iscrpljen? (Da.) Ako je bilo tako iscrpljujuće, zašto se nastavio tako ponašati? To je opačina; takav je stvor bio, to je bila njegova priroda. Jednom kad su žrtve zavedene i padnu u iskušenje, je li im lako pobjeći iz iskušenja? Jednom uhvaćeni u iskušenju, bit će teško pobjeći. Jelo, spavanje, hodanje, obavljanje dužnosti – bez obzira na to što rade, um im je ispunjen mislima o toj osobi, srce im je ispunjeno tom osobom. Takva su ometanja izuzetno ozbiljna! Ono što slijedi jest neprestano razmišljanje o tome kako ugoditi toj osobi, kako joj se baciti u naručje, kako je osvojiti, kako je monopolizirati, kako se natjecati i boriti s drugim suparnicima. Nisu li to posljedice ometanja? Je li lako pobjeći iz takvog stanja? (Nije lako.) Posljedice postaju teške. Može li u to vrijeme nečije srce još uvijek biti mirno pred Bogom? Kad čitaju Božje riječi, mogu li ih još uvijek upiti? Mogu li još uvijek imati svjetlo? Hoće li tijekom okupljanja još uvijek biti raspoloženi za razmatranje i razgovor u zajedništvu o Božjim riječima te za slušanje drugih kako dijele Božje riječi? Neće; njihova će srca biti ispunjena požudom, predmetom njihova obožavanja, lišena bilo kakvih ozbiljnih stvari – čak će i Bog nestati iz njihovih srca. Ono što slijedi jest razmišljanje o tome kako iskusiti ljubav, kako biti romantičan i tako dalje, a želja za vjerovanjem u Boga potpuno se gubi. Jesu li te posljedice dobre? Je li to ono što ljudi žele vidjeti? (Ne.) Jesu li posljedice zavođenja i pada u iskušenje nešto što ljudi mogu spriječiti? Mogu li ljudi kontrolirati te posljedice? Može li to ovisiti o njima? Mogu li dosegnuti razinu da mogu stati kad to u srcu požele? Nitko to ne može postići. To je posljedica ometanja koja takvi neprimjereni odnosi uzrokuju ljudima. Kad Boga nema u nečijem srcu i kad netko više ne želi čitati Božje riječi, koje su posljedice? Postoji li još nada za spasenje? Nada za spasenje svodi se na nulu. Sve je izgubljeno; one oskudne doktrine koje su prethodno razumjeli, odlučnost i odluka da se daju za Boga i želja za stjecanjem Božjeg spasenja, sve je to bačeno u vjetar – to su posljedice. Ljudi se u svojim srcima udaljavaju od Boga i odbacuju Ga, a i Bog njih odbacuje. Ta posljedica nije nešto što bi itko tko vjeruje u Boga i slijedi Ga želio vidjeti, niti je to činjenica koju bilo koji Božji sljedbenik može prihvatiti. Međutim, jednom kad ljudi padnu u takva iskušenja i budu uhvaćeni u vrtlog neprimjerenih odnosa, teško im se izvući, a još su manje sposobni kontrolirati se. Stoga bi takve neprimjerene odnose trebalo ograničiti. U ozbiljnim slučajevima, one koji dosljedno ometaju i uznemiravaju suprotni spol trebalo bi promptno i brzo pročistiti iz crkve kako ne bi ometali crkveni život i, još više, kako bi se spriječilo da više ljudi bude uhvaćeno u iskušenje. Je li ovaj pristup razuman? (Da.)

U dvanaestoj stavci odgovornosti vođa i djelatnika, vođe i djelatnici moraju uložiti krajnji napor u svakom zadatku kako bi osigurali da Božji izabrani narod može voditi normalan crkveni život, štiteći braću i sestre od bilo kakvog prekidanja ili ometanja u crkvenom životu. To znači štititi svu braću i sestre koji mogu voditi normalan crkveni život. Što točno treba štititi? Braću i sestre treba štititi kako bi mogli doći pred Boga u miru tijekom okupljanja i spokojno molitveno čitati i dijeliti Božje riječi; istovremeno, braća i sestre trebali bi moći jednodušno moliti Boga, tražiti Božje namjere, tražiti prosvjetljenje i osvjetljenje od Boga, steći Božju prisutnost i primiti Božje blagoslove i usmjeravanje. To je najveći i najvažniji interes sve braće i sestara i bitan je za svakoga; tiče se toga mogu li biti spašeni i mogu li imati dobro odredište. Stoga je nužno strogo ograničiti, izolirati ili ukloniti one koji se upuštaju u neprimjerene odnose unutar crkve; posebno, oni koji se upuštaju u odnose među spolovima moraju biti strogo nadzirani. Što znači nadzor? Ako se radi samo o manjem slučaju, treba ih razotkriti i orezati te brzo zaustaviti i ograničiti i spriječiti da utječu na druge. Ako se radi o ozbiljnom slučaju, nužno je djelovati odlučno i bez oklijevanja; treba ih što prije ukloniti iz crkve kako bi se spriječilo da ometaju više ljudi. Ako žele uzrokovati smetnje, neka to čine vani u svijetu, ometajući koga god žele; dovoljno je reći da sva braća i sestre u crkvenom životu koji teže istini ne bi smjeli biti ometani njima. To je primarno načelo i cilj za rad vođa i djelatnika u pogledu ove dvanaeste odgovornosti.

B. Homoseksualni odnosi

Što se tiče pitanja neprimjerenih odnosa, ono o čemu smo uglavnom maloprije razgovarali u zajedništvu bilo je upuštanje u neprimjerene odnose među spolovima. Kad netko zavodi, mami, razmeće se i zadirkuje suprotni spol; aktivno nekome prilazi i pokušava se zbližiti; često na okupljanjima namjerno ili nenamjerno nastoji sjediti blizu te osobe; i k tome ne zavodi samo jednu osobu, nego prelazi na drugu ako prvi pokušaj ne uspije, pa su zbog toga mnogi pripadnici suprotnog spola u crkvi uznemiravani – tada je to pitanje postalo ozbiljno. To obuhvaća neprimjerene odnose među spolovima. Osim odnosa sa suprotnim spolom, postoje i neki neprimjereni odnosi među osobama istog spola. Ako su dvije osobe istog spola u posebno prijateljskim odnosima, poznaju se dugo i prilično su bliske, onda je ispravno da su često u kontaktu. Međutim, jednom kad to eskalira do upuštanja u pohotne tjelesne odnose, takvi bi se odnosi također trebali klasificirati kao neprimjereni. Ako je između dvije osobe istog spola tjelesni kontakt čest, čak do te mjere da obično koriste provokativan rječnik i ako se njih dvoje često može vidjeti kako su zagrljeni ili pokazuju još očitije ponašanje i postupke, tada s vremenom svima postaje očito sljedeće: „Nije da si ovo dvoje pomažu ili da su karakterno podudarni; oni se ne druže unutar okvira normalne ljudskosti. To je homoseksualnost!” Sada većina ljudi razumije da je homoseksualnost neprimjeren odnos, po prirodi čak ozbiljniji i neprimjereniji od onoga među različitim spolovima. Ako takvi odnosi postoje unutar crkve, mogli bi se širiti poput pošasti, vodeći neke u ovu vrstu iskušenja i zavođenja. Neki ljudi kažu da su se u prošlosti upuštali u homoseksualnost, ali da to nisu činili svojevoljno. Ostavljajući po strani jesu li oni uistinu homoseksualci ili koja je njihova seksualna orijentacija, ako mogu pasti u takvo iskušenje pod utjecajem zavođenja – ostavljajući za sada po strani jesu li to učinili svojevoljno ili pasivno – onda su, prije svega, time bili ometani. Sudeći po njihovoj tvrdnji da to nisu učinili svojevoljno, oni su bili žrtve. Stoga, ako homoseksualci zavode i mame druge osobe istog spola, oni koji su zavedeni, iako ne nužno i sami homoseksualci, mogu postati homoseksualci nakon što ih netko zavede. Nije li to opasna situacija? Zašto reći da su takvi ljudi homoseksualci? Kada heteroseksualne osobe zavode mnoge ljude, to spada u kategoriju promiskuiteta, što predstavlja neprimjeren odnos. Pa kako onda, kada se dvije osobe istog spola koje imaju blizak odnos i dobro se slažu drže za ruke i grle, što je sve normalno, to može eskalirati do toga da budu definirani kao homoseksualci? Radi se o seksualnom odnosu između njih – jednom kada dođe do te razine odnosa, to postaje homoseksualnost. Kada stavljaju ruke jedno drugome preko ramena, prianjaju jedno drugome oko vrata ili se drže oko struka, to nije normalan tjelesni kontakt između osoba istog spola; naprotiv, to je tjelesni kontakt vođen požudom, koji se razlikuje po prirodi i stoga spada u kategoriju neprimjerenih odnosa. Je li za većinu ljudi u crkvi gledanje takvih homoseksualaca izgrađujuće ili ne? (Ne, nije izgrađujuće.) Osjeća li se većina ljudi ometeno nakon što to vidi? Da nisi bio upućen u situaciju i da ti stave ruku oko vrata ili struka, ili te čak poljube u lice, bi li se osjećao ometeno? (Da.) Nakon što se osjetiš ometeno, bi li ti srce bilo mirno ili nemirno? (Osjećao bih gađenje.) Pa, bi li se onda javio osjećaj da si sagriješio? Ako ne razumiješ točno što je bit ove vrste problema i samo te je netko istog spola dodirnuo, a da o tome poslije nisi puno razmišljao, onda nema velikog problema. Međutim, ako o tome razmišljaš i ne možeš prestati, a onda ne možeš pustiti tu osobu, slično kao što bi netko mogao čeznuti za suprotnim spolom, bez obzira na to opireš li se u svojoj subjektivnoj svijesti ili ne, onda pojava takvih misli u tebi ukazuje na to da si već bio ometen, zar ne? Stoga je priroda homoseksualnih odnosa, ove vrste neprimjerenih odnosa, mnogo ozbiljnija. Neki ljudi ne vide razliku između promiskuiteta među heteroseksualcima i homoseksualnosti, te ta dva pitanja tretiraju kao jednaka. Zapravo, problem homoseksualnosti daleko je ozbiljniji od problema promiskuiteta među heteroseksualcima.

Ako se u crkvi pojave pojedinci koji se upuštaju u homoseksualne odnose i ne budu ograničeni, oni predstavljaju prijetnju i uzrokuju ometanje za sve. Kakvo ometanje? Izvana, većina ljudi ne može otkriti nikakve probleme s njihovom ljudskošću prilikom interakcije s njima, ali produžena interakcija zamućuje im um i pomračuje im srca. Oni gube entuzijazam za vjerovanje u Boga i, bez nailaženja na ikakve posebne probleme, postaju nespremni vjerovati u Boga, gube interes za čitanje Božjih riječi, osjećaju se sve udaljenijima od Boga u svojim srcima i gaje zle misli o odustajanju od vjere. Stoga, takve neprimjerene homoseksualne odnose unutar crkve ne treba samo zaustaviti i ograničiti; oni koji se u njih upuštaju trebaju također biti odmah uklonjeni iz crkve. To je apsolutno. Jednom kada se takvi pojedinci otkriju, bez obzira na dužnosti koje obavljaju ili njihov status, moraju biti odmah uklonjeni iz crkve, bez ikakve tolerancije! To je crkveni propis. Zašto ovaj propis postoji? Temelji se na čvrstim osnovama. Bog je stvorio ljude kao muškarca i ženu; nakon što je stvorio Adama, njegova partnerica bila je Eva, a ne drugi Adam. Poduzimanje takve radnje protiv onih koji se upuštaju u homoseksualne odnose temelji se na Božjim riječima i apsolutno je točno. Neki bi mogli reći: „Zašto tim ljudima ne dati priliku da se pokaju? Mladi su; zar im se ne bi smjelo dopustiti da počine neku budalaštinu?” Ne! Ostale budalaštine mogu se tretirati različito ovisno o okolnostima i prirodi, ali ova konkretna budalaština apsolutno nije bilo kakva budalaština; ona se apsolutno ne može tolerirati i svatko tko počini takvo djelo unutar crkve mora biti odmah uklonjen! Ako bi se cijela crkva sastojala od homoseksualaca, onda bi svi bili uklonjeni. Takva crkva nije poželjna, niti jedna! To je načelo. Neki kažu: „Neki su ljudi uključeni u homoseksualni odnos sa samo jednom osobom, ali nisu zavodili druge niti su počeli uznemiravati bilo koga drugog. Treba li s takvim pojedincima postupiti i ukloniti ih?” Ako su uistinu homoseksualci, pustiti ih da ostanu u crkvi je poput postavljanja tempirane bombe među Božji izabrani narod – ona će prije ili kasnije eksplodirati. Čak i da nisu ometali, zavodili ili maltretirali bilo koje pojedince istog spola, to ne znači da ne bi u budućnosti. Možda je stvar u tome da još nisu pronašli nekoga tko im se sviđa, nekoga koga vole ili vrijeme nije pravo i svima još uvijek nedostaje uzajamnog poznavanja i razumijevanja. Ali jednom kada vrijeme bude pravo i pogodno za takve ljude, oni će krenuti u akciju. Stoga se takvi pojedinci apsolutno nikada ne smiju tolerirati niti im se smije dopustiti da ostanu unutar crkve, jer su neprirodni i neljudi su. Crkva ne želi takve ljude. Postupanje s onima koji su uključeni u takve neprimjerene odnose na ovaj način nije pogrešno niti pretjerano. Međutim, neki kažu: „Neki homoseksualci izgledaju prilično dobro; nisu učinili ništa loše, poštuju zakone i propise, pokazuju poštovanje prema starijima i ljubav prema mladima, uvijek čine dobre stvari, neki čak imaju darove i vještine, a neki su posebno velikodušni i uslužni u crkvi. Trebali bismo ih pustiti da ostanu u crkvi.” Je li ta misao ispravna? (Ne.) Bez obzira na to jesu li tvoje misli ispravne ili pogrešne, moraš biti u stanju prozrijeti prirodu homoseksualaca. Crkveno načelo prema pojedincima koji se upuštaju u homoseksualne odnose jest njihovo uklanjanje. To je upravna odluka koju nitko ne smije prekršiti; svatko mora postupati u skladu s ovim načelom.

Ljudi najlakše mogu razlučiti, prozrijeti i okarakterizirati očitovanja ove dvije vrste neprimjerenih odnosa o kojima smo upravo razgovarali u zajedništvu. Što se tiče onih koji su uključeni u takve neprimjerene odnose, vođe i djelatnici, kako bi postupali s njima, s jedne strane moraju ispuniti svoje odgovornosti koristeći mjere kao što su zaustavljanje, ograničavanje, izoliranje i uklanjanje. S druge strane, braća i sestre također trebaju razlučiti i kloniti se onih koji su uključeni u ove dvije vrste neprimjerenih odnosa, kako bi izbjegli da budu zavedeni i padnu u iskušenje, što bi moglo utjecati na njihovu vjeru u Boga i njihovu težnju za istinom radi postizanja spasenja. Jednom kad se čovjek nađe u iskušenju, teško se izvući. Većina ljudi trebala bi biti u stanju razlučiti ove dvije vrste ljudi. Ne ponašajte se kao što se ljudi ponašaju u društvu, pretvarajući se da ne vidite tko s kime flertuje, nemajući ispravno gledište ili stav prema onima koji se upuštaju u promiskuitet; oni su u stanju imati normalnu interakciju s takvim pojedincima sve dok to ne utječe na njihove interese, razgovarajući s njima kao da se ništa nije dogodilo. Imaju li takvi ljudi načela u tome kako se odnose prema drugima? Nimalo. Svi nevjernici žive po filozofijama za ovozemaljsko ophođenje, nastojeći nikoga ne uvrijediti kako bi se zaštitili, ali kuća Božja apsolutno je drugačija od nevjerničkog društva. U kući Božjoj istina ima vlast. Bog zahtijeva da se ljudi odnose prema drugima na temelju istina-načela. Svi iz Božjeg izabranog naroda prihvaćaju istinu i opremaju se njome te je koriste da bi razlučivali ljude i postupali s njima, ne samo da bi održali crkveni život i zaštitili braću i sestre, već, što je još važnije, da bi zaštitili sebe od patnje iskušenja i izbjegli da budu namamljeni u iskušenje. Što ranije razlučiš takve pojedince i udaljiš se od njih, to ćeš biti dalje od iskušenja i zaštićeniji. Ovako se trebate odnositi prema pojedincima koji su se upustili u neprimjerene odnose; to je u skladu s istina-načelima i u skladu s Božjim nakanama.