Dvanaesta stavka: Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih (Treći dio)

Razni ljudi, događaji i stvari koji prekidaju i ometaju crkveni život

Na posljednjem okupljanju, razgovarali smo u zajedništvu o dvanaestoj odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno i točno identificirati razne ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi; zaustaviti ih i ograničiti, te preokrenuti situaciju; dodatno, razgovarati u zajedništvu o istini kako bi Božji izabrani narod kroz takve stvari razvio razlučivanje i učio iz njih.” U pogledu ove odgovornosti, prvenstveno smo u zajedništvu razgovarali o raznim problemima vezanim za crkveni život, koje smo podijelili na jedanaest točaka. Izvolite, pročitajte ih. (Prvo, često skretanje s teme tijekom razgovora u zajedništvu o istini; drugo, govorenje riječi i doktrina kako bi se ljude zaludilo i zadobilo njihovo poštovanje; treće, brbljanje o kućnim stvarima, građenje osobnih veza i obavljanje osobnih poslova; četvrto, formiranje klika; peto, borba za status; šesto, upuštanje u neprimjerene odnose; sedmo, upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe; osmo, širenje predodžbi; deveto, izbacivanje negativnosti; deseto, širenje neutemeljenih glasina; i jedanaesto, manipuliranje izborima i njihovo prekidanje.) Prošli put smo razgovarali u zajedništvu o petoj točki, borbi za status, i šestoj točki, upuštanju u neprimjerene odnose. Ove dvije vrste problema, kao i prethodna četiri problema, također uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom životu i normalnom redu crkve. S obzirom na prirodu ove dvije vrste problema, štetu koju nanose crkvenom životu i njihov utjecaj na ulazak ljudi u život, obje mogu predstavljati ljude, događaje i stvari koji prekidaju i ometaju Božje djelo i normalan red u crkvi.

VII. Upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe

Danas ćemo razgovarati u zajedništvu o sedmoj točki – upuštanju u međusobne napade i verbalne svađe. Takvi su problemi česti u crkvenom životu i svima očiti. Kada se ljudi okupe da jedu i piju Božju riječ, da razgovaraju u zajedništvu o svojim osobnim iskustvima ili raspravljaju o nekim stvarnim problemima, različita gledišta ili rasprave o ispravnom i pogrešnom često dovode do prepirki i sporova među ljudima. Ako se ljudi ne slažu i imaju različita stanovišta, ali to ne ometa crkveni život, smatra li se to upuštanjem u međusobne napade i verbalne svađe? To se ne računa; to spada u normalan razgovor u zajedništvu. Stoga, na površini se može činiti da su mnogi problemi povezani sa sedmom točkom, ali zapravo, samo oni koji su po svojim okolnostima i prirodi teži, te tako predstavljaju prekide i ometanja, spadaju pod ovu točku. Hajdemo sada razgovarati o tome koji problemi po svojoj prirodi spadaju pod ovu točku.

Prvo, promatrajući očitovanja upuštanja u međusobne napade, ovdje se zasigurno ne radi o normalnom razgovoru u zajedništvu o istini ili traganju za istinom, niti o stjecanju različitih shvaćanja ili svjetla na temelju razgovora o istini, niti o traganju, razgovoru o istini, raspravljanju o istina-načelima i traženju puta primjene u vezi s određenom istinom; umjesto toga, radi se o prepiranju i sporenju oko ispravnog i pogrešnog. To je u osnovi način na koji se to očituje. Događa li se ovakva vrsta problema ponekad u crkvenom životu? (Da.) Samo na temelju vanjskog izgleda, očito je da čin poput upuštanja u međusobne napade zasigurno nije traganje za istinom, niti razgovor u zajedništvu o istini pod usmjeravanjem Duha Svetoga, niti skladna suradnja, već je umjesto toga ukorijenjen u naglosti, a rječnik koji se u njemu koristi sadrži sud i osuđivanje, pa čak i kletve – takvo očitovanje je uistinu otkrivanje Sotonine iskvarene naravi. Kada se ljudi međusobno napadaju, bez obzira je li njihov rječnik oštar ili taktičan, on u sebi nosi naglost, zlobu i mržnju, te je lišen ljubavi, tolerancije i strpljivosti, a prirodno je još više lišen skladne suradnje. Metode koje ljudi koriste da bi se međusobno napadali su raznolike. Na primjer, kada dvoje ljudi raspravlja o nekoj stvari, osoba A kaže osobi B: „Neki ljudi imaju lošu ljudskost i oholu narav; prave se važni kad god učine i najmanju sitnicu i nikoga ne slušaju. Baš su onakvi kao što Božje riječi kažu o onima koji su barbari i bez ljudskosti poput zvijeri.” Nakon što je to čula, osoba B pomisli: „Nije li ono što si upravo rekao bilo usmjereno na mene? Čak si se pozvao na Božje riječi da me razotkriješ! Budući da si govorio o meni, neću se ni ja suzdržavati. Bio si neljubazan prema meni, pa ću i ja tebi nanijeti nepravdu!” I tako, osoba B kaže: „Neki ljudi se izvana mogu činiti vrlo pobožnima, ali zapravo su duboko u sebi podmukliji od bilo koga drugog. Čak se upuštaju u neprimjerene odnose sa suprotnim spolom, baš poput bludnica i prostitutki o kojima se govori u Božjim riječima – Bog se potpuno gnuša takvih ljudi, On osjeća odbojnost prema njima. Kakva je korist od prividne pobožnosti? Sve je to pretvaranje. Bogu su najviše mrski oni koji se pretvaraju; svi koji se pretvaraju su farizeji!” Nakon što je to čula, osoba A pomisli: „Ovo je protunapad na mene! U redu, bio si neljubazan prema meni, pa nemoj mene kriviti što se ne suzdržavam!” I tako, riječ po riječ, njih dvoje su se počeli svađati. Je li ovo razgovor u zajedništvu o Božjim riječima? (Ne.) Što oni rade? (Napadaju jedno drugo i svađaju se.) Čak se uhvate za nešto i nalaze „temelj” za svoje napade, pozivajući se na Božje riječi kao na temelj – to je upuštanje u međusobne napade, a istovremeno i upuštanje u verbalne svađe. Viđa li se ovaj oblik razgovora u zajedništvu ponekad u crkvenom životu? Je li ovo normalan razgovor u zajedništvu? Je li to razgovor unutar normalne ljudskosti? (Ne.) Dakle, uzrokuje li ovaj oblik razgovora prekide i ometanja u crkvenom životu? Kakve prekide i ometanja uzrokuje? (Normalan crkveni život biva ometen, ljudi upadaju u sporove oko ispravnog i pogrešnog i posljedično nisu u stanju smireno promišljati i razgovarati o Božjim riječima.) Kada se ljudi upuštaju u takve svađe i prepirke oko ispravnog i pogrešnog, te provode osobne napade tijekom crkvenog života, djeluje li Duh Sveti i dalje? Duh Sveti ne djeluje; ovakva vrsta razgovora u zajedništvu stvara pomutnju u srcima ljudi. Postoje neke riječi u Bibliji, sjećate li ih se? („Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac Moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u Moje ime, tu sam i Ja među njima” (Mt 18,19–20).) Što ove riječi znače? Kada se ljudi okupe pred Bogom, trebaju biti jednog srca i uma i ujedinjeni pred Bogom; Bog će im udijeliti blagoslove, a Duh Sveti će djelovati, samo kada su ljudi jednog srca i uma. Ali jesu li dvoje ljudi koji su se svađali, a koje sam maloprije spomenuo, bili jednog srca i uma? (Ne.) U što su se oni upuštali? U međusobne napade, svađu, pa čak i sud i osuđivanje. Iako na površini nisu koristili proste psovke niti spominjali imena, motivacija iza njihovih riječi nije bila razgovarati u zajedništvu o istini ili tragati za istinom, i nisu govorili unutar savjesti i razuma normalne ljudskosti. Svaka riječ koju su izgovorili bila je neodgovorna i nosila je sa sobom agresivnost i zlobu; svaka riječ nije odgovarala činjenicama, niti je imala ikakav temelj. Svaka riječ se nije ticala prosuđivanja stvari prema Božjim riječima i Božjim zahtjevima, već se radilo o pokretanju osobnih napada, prosudbi i osuđivanja na temelju vlastitih sklonosti i volje protiv osobe koju mrze i preziru. Nijedno od toga nije očitovanje bivanja jednog srca i uma; umjesto toga, to su riječi i očitovanja koja dolaze iz naglosti i Sotonine iskvarene naravi, i nisu ugodna Bogu; stoga, ondje nema djelovanja Duha Svetoga. Ovo je jedno očitovanje upuštanja u međusobne napade.

U crkvenom životu, sporovi i sukobi često nastaju među ljudima zbog nevažnih stvari ili sukobljenih gledišta i interesa. Sporovi se također često događaju zbog nespojivih osobnosti, ambicija i sklonosti. Razne vrste neslaganja i nesloge također se pojavljuju među pojedincima zbog razlika u društvenom statusu i stupnju obrazovanja, ili razlika u pogledu njihove ljudskosti i prirode, pa čak i razlika u načinima govora i postupanja sa stvarima, među ostalim razlozima. Ako ljudi ne traže rješenje za te probleme koristeći Božju riječ, ako nema međusobnog razumijevanja, tolerancije, podrške i pomoći, i ako ljudi umjesto toga u srcu gaje predrasude i mržnju te se odnose jedni prema drugima s naglošću unutar iskvarenih naravi, onda će to vjerojatno dovesti do međusobnih napada i osuđivanja. Neki ljudi imaju nešto savjesti i razuma, te kada dođe do sporova, oni mogu biti strpljivi, postupati razumno i pomoći drugoj strani s ljubavlju. Međutim, neki ljudi to ne mogu postići; nedostaju im čak i najosnovnija tolerancija, strpljenje, ljudskost i razum. Oni često razvijaju razne predrasude, sumnje i nesporazume prema drugima zbog beznačajnih stvari, ili jedne jedine riječi ili izraza lica, zbog čega u srcu počinju gajiti razne misli, sumnje, sudove i osuđivanja prema njima. Ove se pojave često događaju unutar crkve i često utječu na normalne odnose među pojedincima, na skladne odnose braće i sestara, pa čak i na njihov razgovor u zajedništvu o Božjim riječima. Kada su ljudi u međusobnoj interakciji, uobičajeno je da nastaju sporovi, ali ako se takvi problemi često javljaju u crkvenom životu, oni mogu utjecati na normalan crkveni život, ometati ga, pa čak i uništiti. Na primjer, ako netko započne svađu na okupljanju, tada će to okupljanje biti ometeno, crkveni život neće donijeti ploda, a oni koji prisustvuju okupljanju neće ništa zadobiti, te će se u biti uzalud okupljati i gubiti vrijeme. Posljedično, ti problemi će već utjecati na normalan red crkvenog života.

A. Nekoliko vrsta očitovanja upuštanja u međusobne napade i verbalne svađe

1. Međusobno razotkrivanje nedostataka

Neki ljudi tijekom okupljanja uvijek vole čavrljati o kućnim stvarima i nevažnim temama, te razgovaraju o trivijalnim kućanskim poslovima i upuštaju se u brbljanje s braćom i sestrama kad god ih sretnu, što braću i sestre čini bespomoćnima. Netko može ustati da ih prekine, ali što se tada događa? Ako ih se neprestano prekida, postaju nesretni, a kad su oni nesretni, to znači nevolju. Oni misle: „Ti me uvijek prekidaš i ne daš mi da govorim. U redu, onda. Ja ću tebe prekidati kada ti budeš govorio! Kada budeš razgovarao u zajedništvu o Božjim riječima, ja ću upasti s drugim odlomkom Božjih riječi. Kada budeš besjedio o spoznaji sebe, ja ću besjediti o Božjim riječima koje sude ljudima. Kada budeš besjedio o razumijevanju svoje ohole naravi, ja ću besjediti o Božjim riječima koje određuju ishode i odredišta ljudi. Što god ti rekao, ja ću reći nešto drugo!” I ne samo to, ako se i drugi pridruže da ih prekinu, ta osoba ustaje i napada ih. Istovremeno, budući da u srcu gaje ogorčenost i mržnju, tijekom okupljanja često razotkrivaju nedostatke osobe koja ih je prekinula, govoreći o tome kako je ta osoba varala druge u poslu prije nego što je povjerovala u Boga, kako je bila beskrupulozna u svom ophođenju s drugima, i tako dalje – o tim stvarima govore kad god ta osoba progovori. U početku, ta osoba može pokazivati strpljenje, ali s vremenom počinje misliti: „Ja ti uvijek pomažem, uvijek pokazujem toleranciju i strpljenje prema tebi, ali ti meni ne pokazuješ nimalo tolerancije. Ako se tako ponašaš prema meni, nemoj me kriviti što se neću suzdržavati! Toliko dugo živimo u istom selu – oboje se dobro poznajemo. Ti si mene napao, pa ću i ja tebe napasti; ti si razotkrio moje nedostatke, ali i ti ih sam imaš napretek.” I tako, kažu: „Čak si i krao stvari kad si bio mlad; te sitne krađe koje si činio još su sramotnije! Barem je ono što sam ja radio bio posao, sve je to bilo radi preživljavanja. Tko ne napravi nekoliko pogrešaka na ovom svijetu? A što je s tvojim ponašanjem? Tvoje je ponašanje lopova, razbojnika!” Nije li to upuštanje u međusobne napade? Koja je metoda ovih napada? To je međusobno razotkrivanje nedostataka, zar ne? (Da.) Oni čak misle u sebi: „Stalno razotkrivaš moje nedostatke, dopuštajući da svi saznaju za njih i za moju nečasnu prošlost, zbog čega me drugi više neće cijeniti – e pa, onda se neću ni ja suzdržavati. Znam sve o tome koliko si partnera imao, s koliko si osoba suprotnog spola bio; držim sve ove adute u rukavu. Ako opet razotkriješ moje nedostatke i ako me izazoveš, iznijet ću sva tvoja zlodjela na vidjelo!” Međusobno razotkrivanje nedostataka čest je problem među onima koji se dobro poznaju. Možda zbog neslaganja ili zato što između njih postoje sukobi ili kivnost, dvoje ljudi tijekom okupljanja izvlači stare i beznačajne stvari kako bi ih koristili kao oružje za međusobni napad. To dvoje ljudi jedno drugome razotkriva nedostatke te se međusobno napada i osuđuje, oduzimajući svima vrijeme za jedenje i pijenje Božje riječi i utječući na normalan crkveni život. Mogu li takva okupljanja donijeti ploda? Osjećaju li ljudi oko njih i dalje želju za okupljanjem? Neka braća i sestre počinju misliti: „Ovo dvoje su stvarno naporni, koja je svrha iznositi te prošle stvari! Oboje sada vjeruju u Boga, trebali bi to pustiti. Tko nema problema? Nisu li oboje sada došli pred Boga? Svi se ti problemi mogu riješiti Božjom riječju. Razotkrivanje nedostataka ne predstavlja primjenu istine, niti izvlačenje pouka iz tuđih prednosti kako bi se ispravili vlastiti nedostaci; to su međusobni napadi, to je sotonsko ponašanje.” Njihovi međusobni napadi ometaju i uništavaju normalan crkveni život. Nitko ih ne može zaustaviti i oni neće poslušati bez obzira tko s njima u zajedništvu razgovara o istini. Neki ih ljudi savjetuju: „Prestanite razotkrivati nedostatke jedno drugome. Zapravo, cijela stvar nije tako velika; nije li to samo kratko verbalno neslaganje? Nema duboke mržnje između vas dvoje. Kad biste se oboje mogli otvoriti, ogoliti se, otpustiti svoje predrasude, ogorčenost i mržnju da biste se molili i tragali za istinom pred Bogom, svi bi se ti problemi mogli riješiti.” Ali to dvoje ljudi je i dalje na mrtvoj točki. Jedan od njih kaže: „Kad bi se on meni prvi mogao ispričati i kad bi se on prvi otvorio i ogolio, onda bih i ja učinio isto. Ali ako, kao i prije, on ne bude htio pustiti ovu stvar, onda se ni ja neću suzdržavati prema njemu! Tražiš od mene da primjenjujem istinu – zašto je on ne primjenjuje? Tražiš od mene da pustim stvari – zašto on to ne učini prvi?” Nije li to nerazumno ponašanje? (Da.) Počinju se ponašati nerazumno. Ničiji savjet na njih ne djeluje i ne slušaju razgovor u zajedništvu o istini. Čim se vide, svađaju se, razotkrivaju nedostatke jedno drugome i međusobno se napadaju. Osim što se ne potuku, u svemu što čine jedno drugome postoji mržnja, a svaka riječ koju izgovore sadrži notu napada i proklinjanja. Ako u crkvenom životu postoje dvoje ljudi poput ovih koji se međusobno napadaju i upuštaju u verbalne svađe čim se vide, može li takav crkveni život donijeti ploda? Mogu li ljudi iz toga izvući išta pozitivno? (Ne.) Kada se takve situacije pojave, većina ljudi postane zabrinuta, govoreći: „Svaki put kad se okupimo, to dvoje se uvijek svađa i ne sluša ničije savjete. Što da radimo?” Sve dok su oni tamo, okupljanja nisu mirna i svi su njima ometeni. U takvim slučajevima, crkveni vođe bi se trebali umiješati kako bi riješili taj problem; ne smiju dopustiti takvim pojedincima da nastave ometati crkveni život. Ako nakon ponovljenih savjeta, razgovora u zajedništvu i pozitivnog usmjeravanja ne budu postignuti nikakvi rezultati i obje strane se nastave držati svojih predrasuda i odbijaju oprostiti jedno drugome te se nastave međusobno napadati i ometati crkveni život, onda je potrebno postupiti prema načelima. Treba im reći: „Vas dvoje ste već dugo u ovom stanju i to je uzrokovalo ozbiljna ometanja u crkvenom životu i kod sve braće i sestara. Većina ljudi je ljuta na ovo vaše ponašanje, ali se boji išta reći o tome. S obzirom na vaš trenutni stav i očitovanja, crkva mora, u skladu s načelima, obustaviti vaše sudjelovanje u crkvenom životu i poslati vas u izolaciju radi promišljanja o sebi. Kada se budete mogli skladno slagati, normalno razgovarati u zajedništvu i imati normalne međuljudske odnose, tada se možete vratiti u crkveni život.” Bez obzira na to slažu li se oni s tim ili ne, crkva bi trebala donijeti ovu odluku; to je postupanje prema načelima. S takvim se stvarima treba postupati na takav način. S jedne strane, to je korisno za to dvoje pojedinaca; može ih potaknuti da promišljaju o sebi i da spoznaju sebe. S druge strane, to prvenstveno štiti više braće i sestara od ometanja zlih ljudi. Neki ljudi kažu: „Nisu učinili nikakvo zlo; u pogledu njihove biti, oni također nisu zli ljudi. Samo imaju manje mane u svojoj ljudskosti, samo su samovoljni, skloni nerazumnom ponašanju i skloni ljubomori i sporovima. Zašto ih izolirati samo zbog toga?” Bez obzira na to kakva je njihova ljudskost, sve dok ometaju crkveni život, crkveni vođe bi se trebali umiješati kako bi riješili taj problem. Ako su ove dvije osobe zle, onda čim se to razluči, odgovor ne bi trebao biti jednostavno da ih se izolira; mora se odmah donijeti odluka da ih se izravno ukloni. Ako su njihova djela ograničena na međusobno napadanje i prepiranje oko ispravnog i pogrešnog bez nanošenja štete drugima ili činjenja drugih loših djela koja bi uzrokovala gubitke interesima Božje kuće, i oni nisu zli, onda ih ne treba ukloniti. Umjesto toga, njihov crkveni život treba obustaviti i treba ih izolirati radi promišljanja o sebi. Ovaj je pristup najprikladniji. Svrha postupanja s tom stvari na ovaj način je osigurati normalan red crkvenog života i jamčiti da se crkveni rad može normalno odvijati.