2. Međusobno razotkrivanje i napadi

Nekim ljudima nedostaje sposobnost razumijevanja dok jedu i piju Božju riječ i ne znaju kako razgovarati u zajedništvu o svom iskustvenom razumijevanju Božje riječi. Znaju samo s drugima povezati Božje riječi koje razotkrivaju ljude. I tako, kad god razgovaraju u zajedništvu o istini u Božjim riječima, uvijek imaju osobne motive; uvijek žele iskoristiti priliku da razotkriju i napadnu druge, što uzrokuje nemir u crkvi. Ako oni koji su razotkriveni mogu ispravno postupati u takvim situacijama, prihvatiti ih od Boga i naučiti se pokornosti i strpljenju, neće biti nikakvih sporova. Međutim, neizbježno je da se netko može osjećati prkosan kad čuje druge kako razgovaraju o njegovim problemima i razotkrivaju ih. U sebi misli: „Zašto ti, nakon što pročitaš Božje riječi, ne dijeliš svoja iskustvena razumijevanja o njima ili ne govoriš o spoznaji samoga sebe, nego umjesto toga isključivo napadaš i ciljaš na mene? Zar sam ti odbojan? Božje su riječi već jasno rekle da imam iskvarenu narav – moraš li ti to doista reći? Možda ja imam iskvarenu narav, ali zar je ti nemaš? Uvijek ciljaš na mene, nazivaš me prijevarnim, ali ni tebi ne manjka lukavosti!” Ispunjen ogorčenjem i prkosom, mogao bi pokazati strpljenje jednom ili dvaput, ali s vremenom, kad se njegove pritužbe nakupe, on eksplodira. A kad jednom eksplodira, posljedice su katastrofalne. Kaže: „Neki se ljudi, kad djeluju i govore, naizgled pretvaraju da su vrlo pošteni i otvoreni, ali u stvarnosti su puni svakojakih spletki i uvijek kuju urote protiv drugih. Nitko ne može dokučiti njihove misli ili namjere kad s njima razgovara; oni su prijevarni ljudi. Kad naiđemo na takve pojedince, ne možemo s njima razgovarati niti se družiti; oni su previše zastrašujući. Ako nisi pažljiv, upast ćeš u njihovu zamku pa će te prevariti i iskoristiti. Takvi su ljudi najviše zli, vrsta koju Bog najviše prezire i od koje se najviše gnuša. Treba ih baciti u bezdan, u jezero ognjeno i sumporno!” Čuvši to, druga osoba pomisli: „Imaš iskvarenu narav, a ne dopuštaš drugima da te razotkriju? Tako si ohol i samopravedan, pa ću pronaći još jedan odlomak Božjih riječi da te razotkrijem i da vidim što ćeš onda reći!” Druga se osoba još više razljuti nakon što je razotkrivena i pomisli: „Znači, nećeš to pustiti na miru, je li? Još uvijek ne odustaješ od toga, ha? Jednostavno ti se ne sviđam i misliš da imam iskvarenu narav, zar ne? Dobro, onda ću i ja tebe razotkriti!” I tako kaže: „Neki su ljudi jednostavno antikristi; vole status i pohvale drugih, vole držati prodike drugima, koristeći Božje riječi da bi razotkrivali i osuđivali druge, navodeći druge da misle kako oni sami nemaju iskvarenu narav. Drže se visoko i misle da su postali posvećeni, ali nisu li oni samo nečisti duhovi? Nisu li oni samo Sotone i zli duhovi? Što su antikristi? Antikristi su Sotone!” Koliko su se rundi borili? Ima li pobjednika? (Ne.) Jesu li rekli išta što bi moglo duhovno izgraditi druge? (Ne.) Pa, kakve su to riječi? (Sudovi, osude.) To su sudovi. Govore nepromišljeno bez obzira na stvarnu situaciju ili činjenice, samovoljno sudeći drugima i osuđujući druge, čak ih i proklinjući. Imaju li činjeničnu osnovu da drugu osobu nazivaju antikristom? Koja je zla djela i očitovanja antikrista ta osoba pokazala? Doseže li njezina iskvarena narav razinu antikristove biti? Kad Božji izabrani narod čuje kako razotkrivaju drugu osobu, hoće li misliti da je to objektivno i istinito? Ima li ikakve dobrote ili dobrih namjera u riječima koje su izgovorile te dvije osobe? (Ne.) Je li njihova svrha pomoći jedno drugome da spoznaju sebe i omogućiti im da što brže odbace svoju iskvarenu narav i uđu u istina-stvarnost? (Ne.) Zašto onda to čine? Čine to da bi iskalili osobnu zlobu, da bi napali drugu stranu i osvetili joj se, pa je samovoljno optužuju za nešto što uopće ne odgovara činjenicama. Oni jedno drugo ne procjenjuju i ne karakteriziraju točno, na temelju Božjih riječi i razotkrivenja i biti druge osobe, već umjesto toga koriste Božje riječi da bi se međusobno napadali, osvećivali i iskaljivali svoju osobnu zlobu; oni uopće ne razgovaraju u zajedništvu o istini. To je ozbiljan problem. Uvijek se hvataju za stvari o drugoj osobi kako bi je napali i osudili zbog posjedovanja ohole naravi – takav je stav podmukao i zlonamjeran, i to definitivno nije dobronamjerno razotkrivanje. Posljedično, to vodi samo do uzajamnog neprijateljstva i mržnje. Ako se razotkrivanje provodi sa stavom pomaganja drugima iz ljubavi, ljudi to mogu osjetiti i mogu se ispravno postaviti prema tome. Ali ako se netko uhvati za oholu narav druge osobe da bi je osudio i napao, to je isključivo radi udara na tu osobu i zlostavljanja te osobe. Svatko ima oholu narav, pa zašto uvijek ciljati na jednu osobu? Zašto se uvijek usredotočiti na jednu osobu i ne puštati je? Neprestano razotkrivati oholu narav te jedne osobe – je li svrha toga doista pomoći joj da odbaci tu narav? (Ne.) Koji je onda razlog za to? To je zato što im se druga osoba ne sviđa, pa traže prilike da je napadnu i da joj se osvete, uvijek je želeći mučiti. Stoga, kad kažu da je druga osoba antikrist, Sotona, đavao, prijevarna i podmukla osoba, je li to činjenično? Možda se malo dotiče činjenica, ali svrha izgovaranja tih stvari nije pomoći drugoj osobi ili razgovarati u zajedništvu o istini, već iskaliti osobnu zlobu i osvetiti se. Bili su mučeni, pa žele uzvratiti. Kako uzvraćaju? Tako što razotkrivaju drugu osobu, osuđuju je, nazivaju je đavlom, Sotonom, zlim duhom, antikristom – lijepeći joj najnečuveniju etiketu i najtežu optužbu. Nije li to samovoljan sud i osuđivanje? Namjera, svrha i motivacija obiju strana u izgovaranju ovih stvari nije pomoći drugoj osobi da spozna sebe i riješi svoje iskvarene naravi, a još manje pomoći joj da uđe u stvarnost Božje riječi ili razumije istina-načela. Umjesto toga, oni pokušavaju napasti i udariti na drugu osobu, razotkriti je kako bi postigli svoj cilj iskaljivanja osobne zlobe i osvete. To je upuštanje u međusobne napade i verbalne svađe. Iako se ovaj način napadanja drugih može činiti utemeljenijim od međusobnog razotkrivanja nedostataka, i on povezuje Božje riječi s drugom osobom kako bi se reklo da ona ima iskvarenu narav i da je đavao i Sotona, te se na površini čini prilično duhovnim, priroda ovih dviju metoda je ista. Nijedna od ovih metoda ne odnosi se na razgovor u zajedništvu o Božjoj riječi i istini unutar normalne ljudskosti, već se radi o neodgovornom i samovoljnom suđenju drugoj osobi, prokazivanju i proklinjanju druge osobe na temelju osobnih sklonosti te o upuštanju u osobne napade. Dijalozi takve prirode također uzrokuju prekide i ometanja u crkvenom životu te ometaju ulazak Božjeg izabranog naroda u život i štete mu.

Što biste trebali učiniti kad naiđete na dvoje ljudi koji se upuštaju u međusobne napade razotkrivanjem iskvarenih naravi jedno drugoga? Je li potrebno udariti šakom o stol i očitati im bukvicu? Je li potrebno proliti kantu hladne vode po njima da se ohlade i da shvate kako nisu u pravu te se ispričaju jedno drugome? Mogu li te metode riješiti problem? (Ne.) Ta se dva pojedinca uvijek svađaju na svakom okupljanju, a nakon što svako okupljanje završi, pripremaju se za sljedeći sukob. Kod kuće traže Božje riječi i utemeljenje koje će koristiti u svojim napadima, čak pišu i skice te smišljaju kako napasti drugu stranu, koje njezine aspekte napasti, kako joj suditi i osuđivati je, koji ton koristiti i koje Božje riječi upotrijebiti kako bi pokrenuli najuvjerljiviji napad i osudu. Također traže različite duhovne termine i koriste različite metode izražavanja kako bi osudili i udarili na drugu stranu, sprječavajući je da preokrene situaciju, te je nastoje srušiti u sljedećoj borbi i onemogućiti joj da se ponovno uzdigne. Sva ta ponašanja pripadaju upuštanju u međusobne napade i verbalne svađe. Je li takve probleme lako riješiti? Ako se, nakon što prime savjet, pomoć i razgovor u zajedništvu o istini od većine ljudi, oni i dalje ne kaju niti mijenjaju svoj smjer – to jest, svađaju se i proklinju jedno drugo čim se sretnu, ne slušaju ničiji savjet i ne prihvaćaju kad itko s njima razgovara u zajedništvu o istini ili ih orezuje – što treba učiniti? To je lako riješiti: treba ih ukloniti. Ne bi li to riješilo problem? Nije li to lako? Je li potrebno nastaviti razgovarati u zajedništvu s njima? Je li potrebno i dalje im s ljubavlju pomagati? Recite Mi, je li prikladno takvim ljudima s ljubavlju pokazivati toleranciju i strpljenje? (Nije prikladno.) Zašto nije prikladno? (Oni ne prihvaćaju istinu – nema smisla razgovarati u zajedništvu s njima.) Točno, oni ne prihvaćaju istinu. Oni sudjeluju na okupljanjima samo da bi se upuštali u verbalne svađe. Oni ne vjeruju u Boga da bi težili istini, već jednostavno vole sudjelovati u verbalnim svađama. Je li to otkrivanje i očitovanje normalne ljudskosti? Imaju li oni razumnost koju bi normalna ljudskost trebala posjedovati? (Ne.) Nedostaje im razumnost normalne ljudskosti. Tijekom okupljanja, ovakvi ljudi ne čitaju Božje riječi usredotočeno i na ispravan način kako bi mogli razumjeti i zadobiti istinu iz Božjih riječi te time riješiti svoje iskvarene naravi i svoje probleme. Umjesto toga, oni uvijek žele rješavati probleme drugih ljudi. Njihov je fokus stalno usmjeren na druge, oni drugima traže greške; uvijek im je cilj u Božjim riječima pronaći probleme drugih ljudi. Koriste priliku čitanja Božjih riječi i razgovora u zajedništvu o Božjim riječima da bi razotkrivali i napadali druge, te koriste Božje riječi da bi sudili drugima, omalovažavali ih i osuđivali. A ipak, ne primjenjuju Božje riječi na sebe. Kakva je to vrsta ljudi? Jesu li to ljudi koji prihvaćaju istinu? (Ne.) Oni su posebno dobri i gorljivi u jednoj stvari: nakon čitanja Božjih riječi, često kod drugih prepoznaju različite probleme, stanja i očitovanja koje Njegove riječi razotkrivaju. Što više prepoznaju te probleme, to više osjećaju da nose značajnu odgovornost i vjeruju da mogu mnogo toga učiniti, misleći da bi trebali razotkriti te probleme. Neće poštedjeti nijednu osobu koja ima te probleme. Kakva je to vrsta ljudi? Posjeduju li takvi ljudi razum? Imaju li sposobnost razumijevanja istine? (Ne.) U crkvi, ako takvi ljudi ne govore ili ne uzrokuju ometanja, nema potrebe baviti se njima. Međutim, ako dosljedno postupaju na ovaj način, uvijek napadajući druge, sudeći drugima i osuđujući ih, tada bi crkva trebala poduzeti odgovarajuće mjere da se s njima pozabavi i da ih ukloni. Što se tiče onih koje su ljudi razotkrili, a koji zatim napadaju njih, sude njima i osuđuju ih koristeći iste metode i sredstva, ako su okolnosti teške i ako su prekidali i ometali crkveni život, njih bi isto tako trebalo ukloniti i izolirati od Božjeg izabranog naroda – ne smije im se pokazati nikakva blagost.

Koja još očitovanja upuštanja u međusobne napade i verbalne svađe imaju prirodu prekidanja i ometanja crkvenog života? Međusobno razotkrivanje nedostataka i međusobno razotkrivanje iskvarenih naravi radi iskaljivanja osobne zlobe i međusobne osvete jasna su očitovanja prekidanja i ometanja crkvenog života. Osim ta dva očitovanja, tu je i pretvaranje da se osoba otvara, ogoljuje i analizira samu sebe kako bi namjerno razotkrila i analizirala druge – takva vrsta napada također je očitovanje prekidanja i ometanja crkvenog života. Dakle, je li nešto što osoba kaže napad sve dok se ne tiče njezinih vlastitih problema, već problema drugih ljudi, bez obzira na to je li rečeno na ciljani način ili neizravno, usput, na taktičan način? (Ne.) Koje onda situacije predstavljaju napade? To ovisi o namjeri i svrsi onoga što je rečeno. Ako je nešto rečeno da bi se udarilo na ljude i osvetilo im se, ili da bi se iskalila osobna zloba, to je napad. To je jedna situacija. Štoviše, preuveličavanje površinskih aspekata problema kako bi se ljudima sudilo i osuđivalo ih se u suprotnosti s činjenicama i onim što je istinito, neodgovorno brzopleto zaključivanje bez ikakvog sagledavanja biti problema – i to je iskaljivanje osobne zlobe i osvećivanje, to je suđenje i osuđivanje, i takva situacija također predstavlja napad. Što još? (Stvaranje neosnovanih glasina o ljudima, je li to jedno od toga?) Stvaranje neosnovanih glasina svakako se također računa, čak i više. Koliko situacija predstavlja napade? (Tri.) Sažmite te situacije. (Prva je udaranje na druge s određenom svrhom. Druga je suđenje drugima i osuđivanje drugih na način koji je suprotan činjenicama i onome što je istinito, što je samovoljno i neodgovorno karakteriziranje drugih ljudi. Treća je stvaranje neosnovanih glasina o ljudima.) Priroda svake od ove tri situacije kvalificira ih kao osobne napade. Kako razlikujemo koje se situacije kvalificiraju kao osobni napadi, a koje ne? Kad je riječ o onima koji napadaju, koji postupci ili riječi predstavljaju napad? Pretpostavimo da riječi neke osobe pomalo imaju prirodu navođenja i sposobne su zavesti druge, a imaju i kvalitetu izmišljanja glasina. Ta osoba stvara nešto iz ničega i izmišlja glasine i laži kako bi zaludila i obmanula ljude. Njezina je namjera i cilj navesti što više ljudi da priznaju i povjeruju da je ono što ona kaže ispravno i da se slože da je ono što kaže u skladu s istinom. Istovremeno, ona se također želi osvetiti nekom drugom, učiniti ga negativnim i slabim. Ona misli: „Ti imaš tako podao karakter – moram otkriti tko si zapravo i skršiti tu tvoju oholost, pa da vidimo onda čime ćeš se šepuriti i razmetati! Kako se ja uopće mogu istaknuti pored tebe? Moja mržnja neće biti umirena dok te ne satjeram u negativnost i ne srušim. Pokazat ću svima da i ti možeš biti negativan i da i ti imaš slabosti!” Ako je to njezin cilj, onda njezine riječi predstavljaju napad. Ali pretpostavimo da je njezina namjera jednostavno razjasniti činjenice i ono što je istinito u vezi s nekom stvari – nakon što je stekla točan uvid u nju i otkrila bit problema kroz razdoblje iskustva, osjeća da bi o tome trebalo razgovarati u zajedništvu kako bi većina to mogla razumjeti i znati kakvo je razumijevanje te stvari čisto, to jest, njezin je cilj ispraviti iskrivljene ili jednostrane poglede više ljudi na tu stvar – je li to napad? (Ne.) Ona ne prisiljava nekoga da prihvati njezino osobno mišljenje, a još manje gaji ikakvu namjeru osobne osvete. Umjesto toga, ona samo želi razjasniti činjeničnu istinu; koristi ljubav kako bi pomogla drugoj strani da razumije i kako bi je kroz to razumijevanje spriječila da zaluta. Bez obzira na to prihvaća li druga strana to ili ne, ona je u stanju ispuniti svoju odgovornost. Stoga takvo ponašanje, takav pristup, nije napad. Kroz rječnik, izbor riječi te način, ton i stav govora u ova dva različita očitovanja, može se razaznati koja je namjera i koji je cilj te osobe. Ako osoba namjerava napasti drugu stranu, njezin će rječnik sigurno biti oštar, a njezina namjera i cilj bit će očiti u njezinu tonu govora, intonaciji, izboru riječi i stavu. Ako ona ne prisiljava drugu stranu da prihvati ono što govori, i zasigurno je ne napada, onda će njezin govor definitivno biti u skladu s očitovanjima savjesti i razuma normalne ljudskosti. Osim toga, njezin stav pri govoru, ton i izbor riječi sigurno će biti racionalni, unutar okvira normalne ljudskosti.

Nakon što smo razgovarali u zajedništvu o načelima razlikovanja onoga što predstavlja osobni napad, a što ne, jeste li vi sada u stanju to razlučiti? Ako to još uvijek ne možete razlučiti, onda nećete moći proniknuti u bit problema. Bez obzira na to koliko ugodno zvuči nečiji razgovor u zajedništvu, ako ta osoba ne primjenjuje u skladu s načelima, ako joj cilj nije pomoći ljudima da razumiju istinu i ispravno obavljaju svoje dužnosti, već umjesto toga pronalazi stvari koje će koristiti protiv ljudi kako bi ih neprestano gnjavila, dajući sve od sebe da im sudi i osuđuje ih, te iako se naizgled čini kao da razlučuje ljude, zapravo ima namjeru i cilj da osudi i napadne druge, onda ta situacija uključuje osobni napad. Sitnice koje se događaju među ljudima vrlo su jednostavne i očite; kad bi se u vezi s tim stvarima razgovaralo u zajedništvu o istini, to bi trajalo manje od jednog okupljanja. Je li onda potrebno oduzimati vrijeme braći i sestrama govoreći mnogo o njima na svakom okupljanju? Nije potrebno. Ako ljudi uvijek neprestano gnjave druge, to predstavlja napadanje ljudi i uzrokovanje ometanja. Koji je razlog zašto se ljudi drže jedne stvari i beskrajno o njoj govore? To je zato što nitko nije voljan odustati od vlastitih namjera i ciljeva, nitko ne pokušava spoznati samoga sebe i nitko ne prihvaća istinu, niti činjenice i ono što je istinito, i tako neprestano gnjave druge. Kakva je priroda neprestanog gnjavljenja drugih? To je napad. To je hvatanje drugih za riječ, traženje dlake u jajetu i korištenje tuđih nedostataka protiv njih, beskrajno se zadržavajući na samo jednoj stvari i svađajući se dok se ne pocrveni u licu. Ako ljudi razgovaraju u zajedništvu unutar normalne ljudskosti, podržavajući i pomažući jedni druge – to jest, ispunjavajući svoju odgovornost – onda će odnos među njima postajati sve bolji i bolji. Ali ako se upuštaju u međusobne napade i svađe, uplićući se jedni s drugima kako bi razjasnili vlastita opravdanja, uvijek želeći imati prednost, ne želeći priznati poraz i ne pristajući na kompromis, ne odustajući od osobnih zamjerki, onda će odnos između njih dvoje na kraju postajati sve napetiji i sve gori; to neće biti normalan međuljudski odnos, a može čak doći do točke da im oči pocrvene kad god se sretnu. Razmislite o tome, kad se psi bore, oči onog žestokog pocrvene. U čemu je stvar s njegovim crvenim očima? Nije li on prepun mržnje? Nije li isto i s ljudima koji napadaju jedni druge? Ako, kad ljudi razgovaraju u zajedništvu o istini, ne napadaju jedni druge, već umjesto toga mogu nadomjestiti nedostatke jedno drugoga oslanjajući se na snage onog drugog i međusobno se podržavati, bi li bilo moguće da odnos među njima bude loš? Njihov bi odnos definitivno postajao sve normalniji. Kad dvoje ljudi razgovara, čavrlja, razgovara u zajedništvu ili čak raspravlja unutar savjesti i razuma normalne ljudskosti, njihov će odnos biti normalan i neće se ljutiti niti započinjati sukob čim se sretnu. Ako se u ljudima pojavi mržnja i val neobjašnjivog bijesa, a da čak nisu licem u lice, samo zato što je druga strana spomenuta, onda to nije očitovanje posjedovanja razuma i savjesti normalne ljudskosti. Ljudi napadaju jedni druge jer imaju iskvarene naravi; to je potpuno nepovezano s njihovim okruženjem. Sve je to zato što ljudi ne vole istinu, ne mogu prihvatiti istinu i ne primjenjuju istinu niti rješavaju stvari na temelju načela kad se dogode sporovi, i tako je uobičajeno da se u crkvenom životu događaju slučajevi međusobnog razotkrivanja nedostataka, suđenja, pa čak i međusobnih napada i osuđivanja. Zbog toga što ljudi imaju iskvarene naravi i često su u stanju nedostatka razuma te žive po svojim iskvarenim naravima, pa čak i ako razumiju nešto od istine, teško im je to primjenjivati, među njima lako nastaju sporovi i razne vrste napada. Ako se ti napadi događaju povremeno, oni imaju samo privremeni utjecaj na crkveni život, ali oni koji su dosljedno skloni međusobnim napadima uzrokuju ozbiljne prekide i ometanja u crkvenom životu, a također ozbiljno utječu na ulazak Božjeg izabranog naroda u život i ometaju ga.