Što se tiče teme međusobnih napada i verbalnih svađa o kojoj smo upravo razgovarali u zajedništvu, razumijete li vi sada načela razlučivanja? Možete li razlikovati koje situacije predstavljaju međusobne napade i verbalne svađe? Međusobni napadi i verbalne svađe često se događaju među skupinama ljudi i često se mogu primijetiti. Međusobni napadi prvenstveno uključuju namjerno ciljanje nečijih problema kako bi se te ljude osobno napalo, sudilo im se, osuđivalo ih, pa čak i proklinjalo, s ciljem osvete, protunapada, iskaljivanja osobne zlobe i tako dalje. U svakom slučaju, međusobni napadi i verbalne svađe ne odnose se na razgovor u zajedništvu o istini, niti na primjenu istine u praksi, i zasigurno nisu očitovanje skladne suradnje. Umjesto toga, oni su očitovanje osvećivanja ljudima i napadanja ljudi uslijed naglosti i Sotonine iskvarene naravi. Svrha međusobnih napada i verbalnih svađa apsolutno nije jasno razgovarati o istini, a još manje raspravljati kako bi se razumjela istina. Umjesto toga, svrha je zadovoljiti vlastite iskvarene naravi, ambicije, sebične želje i tjelesne sklonosti. Očito, međusobni napadi se ne odnose na razgovor u zajedništvu o istini, i zasigurno se ne odnose na pomaganje ljudima i ophođenje s ljudima s ljubavlju; umjesto toga, oni su jedna od Sotoninih strategija i metoda za mučenje, poigravanje i zavaravanje ljudi. Ljudi žive u iskvarenim naravima i ne razumiju istinu. Ako ne odaberu primjenjivati istinu u praksi, vrlo im je lako upasti u takve zamke i iskušenja, te u bitke međusobnih napada i verbalnih svađa. Svađaju se dok im lica ne pocrvene i čak nastavljaju u nedogled, sve zbog jedne riječi, fraze ili pogleda, boreći se godinama da nadmaše jedni druge, do točke gdje obje strane gube, sve zbog jedne stvari. Čim se sretnu, svađaju se beskrajno, a neki se čak napadaju, psuju i osuđuju jedni druge u računalnim chat skupinama. Koliko je ta mržnja postala ozbiljna! Nisu se dovoljno međusobno proklinjali tijekom okupljanja, još nisu ublažili svoju mržnju, nisu postigli svoje ciljeve, a nakon što odu kući, što više o tome razmišljaju, to postaju ljući, i tamo se nastavljaju međusobno proklinjati. Kakav je to duh? Je li vrijedan promicanja, je li vrijedan zagovaranja? (Ne.) Kakav je to „neustrašivi duh”? To je duh koji se ničega ne boji, to je duh bezakonja, to je posljedica Sotoninog kvarenja čovjeka. Naravno, takva ponašanja i postupci donose značajna ometanja i gubitke ulasku u život tih pojedinaca, a također uzrokuju ometanja i prekidanja crkvenog života. Stoga, ako vođe i djelatnici, kada se suoče s tim situacijama, otkriju da se dvoje ljudi međusobno napadaju i upuštaju u verbalne svađe, i zaklinju se da će se boriti do kraja, moraju ih brzo ukloniti, i ne smiju ih tolerirati i zasigurno im ne smiju povlađivati. Moraju zaštititi ostalu braću i sestre i održavati normalan crkveni život, osiguravajući da svako okupljanje postigne rezultate, a ne dopustiti takvim pojedincima da zauzimaju vrijeme braće i sestara za čitanje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o istini, ometajući normalan crkveni život. Ako se tijekom okupljanja otkrije da se međusobno napadaju i upuštaju u verbalne svađe, to se mora odmah zaustaviti i riješiti. Ako se to ne može ograničiti, te ljude se mora odmah razotkriti i raščlaniti kroz okupljanje, i treba ih ukloniti. Crkva je mjesto za jedenje i pijenje Božjih riječi, za štovanje Boga; to nije mjesto za međusobno napadanje ili upuštanje u verbalne svađe radi iskaljivanja osobne zlobe. Svatko tko često ometa crkveni život, utječući na ulazak u život Božjeg izabranog naroda, mora biti uklonjen. Takvi ljudi nisu dobrodošli u crkvu, koja ne dopušta smetnje od đavola ili prisutnost zlih ljudi – uklonite te ljude, i problem će biti riješen.

Ako se u crkvi otkrije da se neki ljudi upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, onda bez obzira na njihove izgovore i razloge, i bez obzira na to što je fokus njihove rasprave – bilo da je to nešto do čega je svima stalo ili ne – sve dok se uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života, taj se problem mora riješiti odmah i bez suzdržavanja. Ako nije moguće zaustaviti ili ograničiti uključene, treba ih ukloniti. To je posao koji vođe i djelatnici trebaju raditi kada se suoče s takvim situacijama. Glavno načelo nije da gledaš kroz prste na loše ponašanje tih ljudi tolerirajući ih ili im povlađujući, niti da djeluješ kao „pravedni službenik” koji im sudi o ispravnom i pogrešnom, gledajući tko je u pravu, a tko u krivu, tko je u pravu, a tko nije, jasno razlikujući tko je u pravu od onoga tko je u krivu, a zatim izričući jednaku kaznu objema stranama, ili kažnjavajući onoga koga smatraš krivim, a nagrađujući drugoga – to nije način rješavanja problema. U rješavanju ovog pitanja, ti ga ne bi trebao mjeriti prema zakonu, a još manje ga mjeriti i suditi mu prema moralnim standardima, već ga trebaš mjeriti i rješavati prema načelima crkvenog rada. Što se tiče obiju strana uključenih u međusobne napade, sve dok uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života, crkveni vođe i djelatnici trebali bi smatrati svojom dužnošću da ih zaustave i ograniče, ili da ih izoliraju ili uklone, umjesto da pažljivo slušaju kako obje strane prepričavaju što se dogodilo i govore o svojim razlozima i izgovorima, te o namjeri, svrsi i korijenskom uzroku iza njihovog napada na drugu osobu i ulaska u verbalnu svađu – oni ne bi trebali razumjeti cijelu priču, već bi trebali riješiti problem, tako što će eliminirati ta prekidanja i ometanja crkvenog života i pozabaviti se onima koji su ih uzrokovali. Pretpostavimo da vođe i djelatnici pokušavaju ublažiti stvari i zauzimaju neutralan stav, usvajajući pomirljivu politiku prema objema osobama koje su se upustile u međusobne napade, dopuštajući im da bezobzirno uzrokuju prekidanja i ometanja crkvenog života bez interveniranja ili rješavanja – oni neprestano povlađuju tim ljudima. Svaki put ih samo potiču i savjetuju, i nisu u stanju temeljito riješiti problem. Takvi vođe i djelatnici su nemarni u svojim odgovornostima. Ako se u crkvi pojavi problem ljudi koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, uzrokujući ozbiljna ometanja i štetu crkvenom životu, čime se kod većine ljudi javlja ogorčenost i odbojnost, vođe i djelatnici moraju djelovati brzo, izolirajući ili uklanjajući obje strane u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće i načelima za čišćenje crkve. Ne bi trebali djelovati kao „pravedni službenici” koji sude u slučaju za uključene i donose presude u vezi s tim osobnim svađama, ne bi trebali pažljivo slušati te ljude kako iznose gnjusne, opširne besmislice da bi vidjeli tko je u pravu, a tko u krivu, tko je ispravan, a tko nije, i nakon što prosude te stvari, navesti još više ljudi da vode rasprave i razgovore u zajedništvu o tim stvarima, što dovodi do toga da još više ljudi gaji odbojnost i gađenje u svojim srcima. To će potratiti vrijeme koje bi ljudi trebali koristiti za jedenje i pijenje Božjih riječi i razgovor u zajedništvu o Božjim riječima. To je još više zanemarivanje odgovornosti od strane vođa i djelatnika, i to načelo primjene je neispravno. Ako se strane koje su bile ograničene u nekom trenutku pokaju i više ne zauzimaju vrijeme okupljanja svojim međusobnim napadima i verbalnim svađama, tada se izolacija koja im je nametnuta može ukinuti. Ako su bili uklonjeni kao zli ljudi, a netko tvrdi da su se promijenili nabolje, potrebno je vidjeti pokazuju li stvarna očitovanja pokajanja, a također treba tražiti mišljenje većine o tom pitanju. Čak i ako budu primljeni natrag, moraju se pomno nadzirati, a njihovo vrijeme govora mora biti strogo ograničeno, a kasnije se s njima treba postupati u skladu s njihovim očitovanjima. To su načela koja bi crkveni vođe i djelatnici trebali razumjeti i na koja bi trebali obratiti pažnju. Naravno, rješavanje ovog pitanja ne može se temeljiti na subjektivnim pretpostavkama; međusobni napadi obiju strana moraju imati prirodu prekidanja i ometanja. Ljudima se ne bi trebalo zabraniti govoriti i izolirati ih samo zato što je jedan od njih na trenutak rekao nešto što je povrijedilo drugoga, a ta je osoba zatim uzvratila vlastitim komentarom. Postupanje s ljudima na taj način zaista nije u skladu s načelima! Vođe i djelatnici moraju pravilno shvatiti načela, osiguravajući da se većina slaže da su njihovi postupci u skladu s načelima, umjesto da postupaju samovoljno čineći loše stvari ili da od muhe prave slona. Kada je riječ o ovom aspektu rada, s jedne strane, većina mora naučiti razlučiti što predstavlja napad, a s druge strane, crkveni vođe i djelatnici također trebaju znati načela koja treba shvatiti i odgovornosti koje treba ispuniti u obavljanju ovog posla.

4. Proizvoljno osuđivanje ljudi

Postoji još jedno očitovanje međusobnih napada. Neki ljudi znaju neke duhovne izraze i uvijek u svom govoru koriste neke od njih, kao što su „đavao”, „Sotona”, „ne primjenjivati istinu”, „ne ljubiti istinu”, „farizej” i tako dalje – oni koriste te izraze da bi proizvoljno sudili određenim ljudima. Zar to nema pomalo prirodu napada? Prije je bio jedan čovjek koji je u ophođenju s braćom i sestrama htio psovati svakoga tko nije postupao po njegovoj volji. Ali pomislio je u sebi: „Sad kad vjerujem u Boga, psovanje se čini nepristojnim. Zbog toga se čini da odstupam od svetačke doličnosti. Ne mogu psovati niti koristiti prost rječnik, ali ako ne psujem, osjećat ću se nemirno, neću moći dati oduška svojoj mržnji – uvijek ću htjeti psovati. Kako da ih onda psujem?” Stoga je izmislio novi izraz. Tko god ga je uvrijedio, povrijedio svojim postupcima ili ga nije slušao, on bi ga opsovao ovako: „Zli đavle!” „Ti si zli đavao!” „Taj i taj je zli đavao!” Dodao je „zli” ispred riječi „đavao” – doista nikad prije nisam čuo da netko koristi taj izraz. Zar nije prilično nov? Ležerno je psovao braću i sestre, nazivajući ih „zlim đavlima” – kome bi bilo ugodno to čuti? Na primjer, ako bi zamolio brata ili sestru da mu natoči čašu vode, a ta osoba je bila prezauzeta i rekla mu da to sam učini, opsovao bi je: „Ti zli đavle!” Ako bi se vratio sa sastanka i vidio da mu obrok još nije pripremljen, naljutio bi se: „Vi zli đavli, svi ste tako lijeni. Ja izađem vršiti svoju dužnost, a kad se vratim, čak ni obrok ne čeka gotov za mene!” Svatko tko je s njim dolazio u doticaj mogao je potencijalno biti opsovan kao „zli đavao”. Kakva je to osoba? (Zla osoba.) Po čemu je zao? U njegovim očima, svatko tko ga uvrijedi ili mu nije po volji je zli đavao – on sâm nije, ali svi ostali jesu. Ima li on ikakvu osnovu za to što govori? Nikakvu; on je samo proizvoljno odabrao riječ kojom bi psovao ljude, a koja bi mu omogućila da dâ oduška svojoj mržnji i iskali svoje osjećaje. On vjeruje da će drugi, ako nekoga doista opsuje, reći da ne izgleda kao vjernik u Boga, ali misli da ako nekoga nazove đavlom, to nije psovanje i da bi to drugima trebalo izgledati razumno, zadovoljavajući njegove vlastite želje, a da mu drugi ne mogu naći zamjerku. Taj je čovjek prilično lukav i prilično zao, koristi najzlonamjerniji rječnik, vrstu rječnika koja ljudima ne ostavlja načina za otpor, kako bi im se osvetio i osudio ih, a ipak ga ljudi ne mogu optužiti da psuje ili da govori nerazumno. Kad se suoče s takvom osobom, bi li je većina ljudi izbjegavala ili joj se približila? (Izbjegavali bi je.) Zašto? Ne usuđuju se izazivati ga, pa ga mogu samo izbjegavati; to je ono što bi pametni ljudi učinili.

Pojava da netko bude proizvoljno osuđivan, etiketiran i zlostavljan često se događa u svakoj crkvi. Na primjer, neki ljudi gaje predrasude prema određenom vođi ili djelatniku te, kako bi se osvetili, govore o njemu iza njegovih leđa, razotkrivajući ga i raščlanjujući ga pod izlikom razgovora u zajedništvu o istini. Namjera i ciljevi iza takvih postupaka su pogrešni. Ako netko doista razgovara u zajedništvu o istini kako bi svjedočio o Bogu i bio na korist drugima, trebao bi razgovarati o svojim istinskim iskustvima i donositi korist drugima raščlanjivanjem i spoznavanjem samog sebe. Takva primjena daje bolje rezultate i Božji izabrani narod će je odobriti. Ako nečiji razgovor u zajedništvu razotkriva, napada i omalovažava drugu osobu u pokušaju da udari na nju ili joj se osveti, tada je namjera razgovora pogrešna, neopravdana je, mrska je Bogu i nije poučna za braću i sestre. Ako je nečija namjera osuđivati ili mučiti druge, onda je to zla osoba koja čini zlo. Sav Božji izabrani narod trebao bi imati sposobnost razlučivanja kada su u pitanju zle osobe. Ako netko hotimice napada, razotkriva ili omalovažava ljude, treba mu se pomoći s ljubavlju, razgovarati s njim u zajedništvu i raščlaniti ga, ili ga orezati. Ako nije u stanju prihvatiti istinu i tvrdoglavo se odbija popraviti, onda je to posve druga stvar. Kada je riječ o zlim ljudima koji često proizvoljno osuđuju, etiketiraju i muče druge, treba ih temeljito razotkriti kako bi ih svi naučili razlučivati, a zatim ih treba ograničiti ili izbaciti iz crkve. To je ključno, jer takvi ljudi ometaju crkveni život i crkveni rad, te su skloni navoditi ljude na pogrešan put i unositi kaos u crkvu. Naročito neke zle osobe često napadaju i osuđuju druge, isključivo kako bi postigle svoj cilj da se istaknu i navedu druge da ih visoko cijene. Te zle osobe često na sastancima koriste priliku razgovora u zajedništvu o istini kako bi neizravno razotkrivale, raščlanjivale i potiskivale druge. Čak to i opravdavaju govoreći da to čine kako bi pomogle ljudima i riješile probleme prisutne u crkvi, te koriste te izlike kao paravan kojim postižu svoje ciljeve. To su ljudi koji napadaju i muče druge, i svi su oni očito zle osobe. Svi oni koji napadaju i osuđuju ljude koji teže istini su krajnje pakosni, a samo oni koji razotkrivaju i raščlanjuju zle ljude kako bi zaštitili djelo Božje kuće imaju osjećaj za pravdu i Bog ih odobrava. Zli ljudi su često vrlo lukavi u svom zlodjelu; svi su vješti u korištenju doktrine kako bi našli opravdanja za sebe i postigli svoj cilj zaluđivanja drugih. Ako Božji izabrani narod nema sposobnost razlučiti ih i nije u stanju ograničiti te zle ljude, crkveni život i rad crkve bit će bačeni u potpuni nered – ili čak pandemonij. Kada zle osobe razgovaraju u zajedništvu o problemima i raščlanjuju ih, uvijek imaju namjeru i cilj, i uvijek je to usmjereno na nekoga. Oni ne raščlanjuju ili spoznaju sebe, niti se otvaraju i ogoljavaju kako bi riješili vlastite probleme – umjesto toga, oni koriste priliku da razotkriju, raščlane i napadnu druge. Često iskorištavaju razgovor u zajedništvu o samospoznaji kako bi raščlanjivali i osuđivali druge, a putem razgovora o Božjim riječima i istini, oni razotkrivaju, omalovažavaju i ocrnjuju ljude. Posebno osjećaju odbojnost i mržnju prema onima koji teže istini, onima koji nose teret za rad crkve i onima koji često vrše svoje dužnosti. Zli ljudi će koristiti svakakva opravdanja i izlike kako bi udarili na motivaciju tih ljudi i spriječili ih u obavljanju crkvenog rada. Dio onoga što osjećaju prema njima je ljubomora i mržnja; drugi dio je strah da ti ljudi, ustajući da rade, predstavljaju prijetnju njihovoj slavi i dobitku te statusu. Stoga, oni željno traže svaki mogući način da ih upozore, potisnu i ograniče, čak idući toliko daleko da prikupljaju materijal kako bi im smjestili i iskrivili činjenice da bi ih osudili. To u potpunosti otkriva da je narav tih zlih ljudi takva da mrzi istinu i pozitivne stvari. Oni gaje posebnu mržnju prema onima koji teže istini i vole pozitivne stvari, te prema onima koji su prilično bezazleni, pristojni i časni. Možda to ne govore, ali takav je njihov način razmišljanja. Dakle, zašto oni specifično ciljaju na one koji teže istini, te na pristojne i časne ljude, da bi ih razotkrivali, omalovažavali, potiskivali i isključivali? To je očito njihov pokušaj da svrgnu i obore dobre ljude i one koji teže istini, da ih zgaze pod nogama, kako bi mogli kontrolirati crkvu. Neki ljudi ne vjeruju da je to tako. Njima postavljam jedno pitanje: zašto, kada razgovaraju u zajedništvu o istini, te zle osobe ne razotkrivaju ili ne raščlanjuju sebe, već uvijek ciljaju na druge i razotkrivaju ih? Može li doista biti da oni ne otkrivaju iskvarenost, ili da nemaju iskvarenu narav? Zasigurno ne. Zašto onda inzistiraju na ciljanju drugih radi razotkrivanja i raščlanjivanja? Što točno pokušavaju postići? Ovo pitanje zahtijeva duboko promišljanje. Čovjek postupa kako treba ako razotkriva zla djela zlih ljudi koja ometaju crkvu. Ali umjesto toga, ti ljudi razotkrivaju i muče dobre ljude, pod izlikom razgovora u zajedništvu o istini. Koja je njihova namjera i cilj? Jesu li bijesni jer vide da Bog spašava dobre ljude? To je ono što doista jest. Bog ne spašava zle ljude, pa zli ljudi mrze Boga i dobre ljude – to je sasvim prirodno. Zli ljudi ne prihvaćaju istinu niti teže istini; oni sami ne mogu biti spašeni, a ipak muče one dobre ljude koji teže istini i koji mogu biti spašeni. U čemu je ovdje problem? Da ti ljudi imaju spoznaju o sebi i istini, mogli bi se otvoriti i razgovarati u zajedništvu, no oni uvijek ciljaju i provociraju druge – uvijek imaju sklonost napadati druge – i uvijek postavljaju one koji teže istini kao svoje zamišljene neprijatelje. To su obilježja zlih ljudi. Oni koji su sposobni za takvo zlo su autentični đavli i prave Sotone, tipični antikristi, koje treba ograničiti, a ako čine mnogo zla, s njima se mora pozabaviti odmah – izbaciti ih iz crkve. Svi oni koji udaraju na dobre ljude i isključuju ih jesu trule jabuke. Zašto ih nazivam trulim jabukama? Zato što su skloni izazivati nepotrebne sporove i sukobe u crkvi, zbog čega stanje tamo postaje sve ozbiljnije. Danas ciljaju na jednu osobu, sutra na drugu, i uvijek ciljaju na druge, na one koji vole istinu i teže istini. To lako može omesti crkveni život i negativno utjecati na to da Božji izabrani narod normalno jede i pije Božje riječi, kao i na njihov normalan razgovor u zajedništvu o istini. Te zle osobe često iskorištavaju življenje crkvenog života kako bi napadale druge u ime razgovora u zajedništvu o istini. U svemu što kažu osjeća se neprijateljstvo; daju provokativne primjedbe kako bi napale i osudile one koji teže istini i one koji se daju za Boga. Koje će biti posljedice toga? To će prekidati i ometati život crkve, te uzrokovati da se ljudi osjećaju nemirno u svom srcu i da ne mogu biti mirni pred Bogom. Naročito, bezobzirne stvari koje te zle osobe govore kako bi osudile, udarile na druge i ranile druge mogu izazvati otpor. To ne pogoduje rješavanju problema; naprotiv, potiče strah i tjeskobu u crkvi i narušava odnose među ljudima, što dovodi do razvoja napetosti među njima i uzrokuje da upadnu u sukob. Ponašanje tih ljudi ne samo da utječe na crkveni život, već također dovodi do sukoba u crkvi. Može čak utjecati na rad crkve u cjelini i na širenje evanđelja. Stoga, vođe i djelatnici trebaju upozoriti takvu vrstu osobe, a također je trebaju ograničiti i pozabaviti se s njom. S jedne strane, braća i sestre moraju postaviti stroga ograničenja tim zlim ljudima koji često napadaju i osuđuju druge. S druge strane, crkvene vođe trebaju odmah razotkriti i zaustaviti one koji proizvoljno udaraju na druge i osuđuju druge, a ako ostanu nepopravljivi, ukloniti ih iz crkve. Zle ljude se mora spriječiti da ometaju život crkve na sastancima, a istovremeno, smušene ljude treba ograničiti u tome da govore na način koji utječe na crkveni život. Ako se pronađe zla osoba koja čini zlo, mora je se razotkriti. Apsolutno joj se ne smije dopustiti da djeluje samovoljno, čineći zlo kako želi. To je nužno za održavanje normalnog crkvenog života i osiguravanje da se Božji izabrani narod može normalno okupljati, jesti i piti Božje riječi, te razgovarati u zajedništvu o istini, što im omogućuje da normalno ispunjavaju svoje dužnosti. Samo tada se Božja volja može izvršiti u crkvi, i samo na taj način Njegov izabrani narod može razumjeti istinu, ući u stvarnost i steći Božje blagoslove. Jeste li vi otkrili takve zle ljude u crkvi? Oni uvijek gaje mržnju punu zavisti prema dobrim ljudima i uvijek ih ciljaju. Danas im se ne sviđa jedna dobra osoba, sutra druga; u stanju su kritizirati bilo koga i pronaći mu mnoštvo mana, i štoviše, ono što govore zvuči vrlo utemeljeno i razumno, i na kraju izazovu opći bijes, postajući pošast za skupinu. Oni ometaju crkvu do te mjere da su srca ljudi u rasulu, mnogi ljudi postaju negativni i slabi, na sastancima se ne stječe nikakva korist niti duhovna pouka, a neki čak izgube želju za pohađanjem sastanaka. Nisu li takvi zli ljudi trule jabuke? Ako nisu dosegli razinu na kojoj bi ih trebalo ukloniti, treba ih izolirati ili ograničiti. Na primjer, tijekom sastanaka, dodijelite im zabačeno mjesto za sjedenje kako biste ih spriječili da utječu na druge. Ako inzistiraju na traženju prilika da govore i napadaju ljude, treba ih ograničiti – zabraniti im da govore beskorisne stvari. Ako ih postane nemoguće ograničiti i na rubu su da eksplodiraju ili da se počnu opirati, treba ih odmah ukloniti. To jest, kada više nisu voljni biti ograničeni i kažu: „Na temelju čega mi ograničavate govor? Zašto svi ostali smiju govoriti pet minuta, a ja samo jednu minutu?” – kada stalno postavljaju ta pitanja, to znači da će se opirati. Kada se spremaju opirati, nisu li prkosni? Ne pokušavaju li izazvati nevolje, potaknuti nemir? Ne spremaju li se omesti crkveni život? Spremaju se otkriti svoje pravo lice; došlo je vrijeme da se s njima pozabavi – moraju se brzo ukloniti. Je li to razumno? Da, jest. Osigurati da većina može živjeti normalan crkveni život doista nije lako, sa svim vrstama zlih ljudi, zlih duhova, nečistih duhova i „posebnih talenata” koji žele pomrsiti konce. Smijemo li ih ne ograničiti? Neki „posebni talenti” počinju omalovažavati i napadati druge čim otvore usta – ako nosiš naočale ili ako nemaš puno kose, napadaju te; ako dijeliš svoje iskustveno svjedočenje tijekom sastanaka ili ako si proaktivan i odgovoran u vršenju svojih dužnosti, napadaju te i osuđuju; ako imaš vjeru u Boga tijekom kušnji, ako si slab, ili ako nadvladaš obiteljske poteškoće koristeći svoju vjeru bez prigovaranja Bogu, napadaju te. Što ovdje znači napad? To znači da bez obzira što drugi činili, to se tim ljudima nikada ne sviđa; uvijek im se ne sviđa, uvijek traže mane koje ne postoje, uvijek nastoje optužiti druge za nešto i ništa što drugi učine nikada nije ispravno u njihovim očima. Čak i ako razgovaraš u zajedništvu o istini i rješavaš probleme u skladu s radnim aranžmanima Božje kuće, oni će sitničariti i kritizirati, nalazeći manu u svemu što činiš. Oni namjerno izazivaju nevolje i svatko je podložan njihovim napadima. Svaki put kad se takva osoba pojavi u crkvi, morate se pozabaviti s njom; ako se pojave dvije, onda se trebate pozabaviti s objema. To je zato što je šteta koju nanose crkvenom životu značajna, oni uzrokuju prekide i ometanja u radu crkve, a posljedice toga su strašne.