B. Karakteristike ljudskosti ljudi koji često napadaju druge

Danas smo razgovarali u zajedništvu o nekoliko aspekata vezanih uz problem međusobnih napada i verbalnih svađa. Jeste li shvatili prirodu očitovanja koja pokazuju različite vrste pojedinaca unutar svakog od tih aspekata? Krenimo od onih koji su skloni napadati druge – posjeduju li oni razum normalne ljudskosti? (Ne.) Kako se očituje njihov nedostatak razuma? Koji su njihovi stavovi i načela prema ljudima, događajima i stvarima? Koje metode i stavove biraju za ophođenje s različitim ljudima, događajima i stvarima? Na primjer, sklonost raspravljanju o ispravnom i pogrešnom, nije li to jedan od stavova koje gaje prema ljudima, događajima i stvarima? (Jest.) Voljeti raspravljati o ispravnom i pogrešnom znači pokušavati razjasniti što je ispravno, a što pogrešno u svakoj pojedinoj stvari, ne zaustavljajući se dok se stvar ne raščisti i ne shvati tko je bio u pravu, a tko u krivu, te se tvrdoglavo fiksirati na besmislene stvari. Koji je uopće smisao takvog postupanja? Je li u konačnici ispravno raspravljati o ispravnom i pogrešnom? (Ne.) U čemu je pogreška? Postoji li ikakva veza između toga i primjenjivanja istine? (Ne postoji veza.) Zašto kažete da ne postoji veza? Raspravljanje o ispravnom i pogrešnom nije pridržavanje istina-načela, to nije raspravljanje ili razgovor u zajedništvu o istina-načelima; umjesto toga, ljudi uvijek govore o tome tko je u pravu, a tko u krivu, tko ima valjan razlog, a tko nema, tko izražava višu doktrinu; to je ono što oni istražuju. Kada Bog stavlja ljude na kušnju, oni uvijek pokušavaju raspravljati s Bogom, uvijek iznose neki razlog. Raspravlja li Bog o takvim stvarima s tobom? Pita li Bog koji je kontekst? Pita li Bog koji su tvoji razlozi i uzroci? On ne pita. Bog pita imaš li ti stav pokornosti ili otpora kada te On kuša. Bog pita razumiješ li ti istinu ili ne, jesi li pokoran ili ne. To je sve što Bog pita, ništa drugo. Bog te ne pita koji je razlog tvojeg nedostatka pokornosti, On ne gleda imaš li ti dobar razlog – On apsolutno ne razmatra takve stvari. Bog samo gleda jesi li ti pokoran ili ne. Bez obzira na tvoje životno okruženje i koji je kontekst, Bog samo ispituje postoji li pokornost u tvom srcu, imaš li ti stav pokornosti. Bog ne raspravlja s tobom o ispravnom i pogrešnom; Bog ne uzima u obzir tvoje razloge. Bog mari samo za to jesi li ti istinski pokoran – to je sve što Bog pita. Nije li to istina-načelo? Kod takvih ljudi koji vole raspravljati o ispravnom i pogrešnom, koji se vole upuštati u verbalne svađe – postoje li istina-načela u njihovim srcima? (Ne.) Zašto ne? Jesu li ikada obraćali pažnju na istina-načela? Jesu li ikada težili za njima? Jesu li ih ikada tražili? Nikada nisu obraćali pažnju na njih, niti su za njima težili ili ih tražili, i ona su potpuno odsutna iz njihovog srca. Kao rezultat toga, oni mogu živjeti samo unutar ljudskih predodžbi, sve što se nalazi u njihovom srcu je ispravno i pogrešno, točno i netočno, izlike, razlozi, sofizmi i rasprave, nakon čega ubrzo napadaju jedni druge, sude jedni drugima i osuđuju jedni druge. Narav takvih ljudi je da vole raspravljati o ispravnom i pogrešnom te suditi ljudima i osuđivati ih. Takvi ljudi nemaju nimalo ljubavi ni prihvaćanja za istinu, skloni su pokušavati raspravljati s Bogom, čak i suditi Bogu i prkositi Mu. Na koncu, bit će kažnjeni.

Tragaju li za istinom oni koji vole raspravljati o ispravnom i pogrešnom? Traže li oni Božje nakane, Božje zahtjeve ili istina-načela koja bi trebalo primjenjivati u tim situacijama, kroz ljude, događaje i stvari s kojima se susreću? Ne traže. Kada se suoče sa situacijama, skloni su proučavati „kakav je bio taj događaj” ili „kakva je ta osoba”. Kakvo je to ponašanje? Nije li to ono što ljudi često nazivaju neumoljivim fiksiranjem na ljude i stvari? Oni raspravljaju o opravdanjima ljudi i tijeku događaja, inzistiraju na razjašnjavanju tih stvari, ali ne spominju u kojem su dijelu procesa tih složenih situacija tragali za istinom, razumjeli istinu ili bili prosvijetljeni. Nedostaju im ta iskustva i metode primjene. Oni samo neprestano govore: „Ti si me očito ciljao tom stvari, vrijeđao si me. Misliš li da sam toliko glup da ne mogu shvatiti? Zašto bi me vrijeđao? Ja tebe nisam uvrijedio; zašto bi ti mene ciljao? Budući da me ciljaš, neću se suzdržavati! Dugo sam bio strpljiv s tobom, ali moje strpljenje ima granice. Nemoj misliti da sam laka meta; ne bojim te se!” Držeći se tih pitanja, oni neprestano iznose svoja opravdanja, razglabajući o ispravnom i pogrešnom te točnom i netočnom u toj stvari, ali njihova takozvana opravdanja uopće nisu u skladu s istinom i nijedna njihova riječ nije u skladu s Božjim zahtjevima. Oni se zadržavaju na ljudima, događajima i stvarima do te mjere da je drugima toga već preko glave i nitko ih nije voljan slušati, no oni se sami nikada ne umaraju govoreći o tim stvarima, govore o njima kamo god idu, kao da su opsjednuti. To se zove neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari, i jednostavno odbijanje traganja za istinom. Druga karakteristika ljudi koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe je njihova posebna sklonost neumoljivom fiksiranju na ljude i stvari. Vole li istinu oni koji se neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari? (Ne.) Oni ne vole istinu, to je očito. Onda, razumiju li ti pojedinci istinu? Znaju li oni što je doista istina o kojoj Bog govori? Sudeći po njihovom vanjskom ponašanju neumoljivog fiksiranja na ljude i stvari, znaju li oni što je istina doista? Jasno je da ne znaju. Koja je ideja koju oni štuju? To je ideja da je onaj čije su riječi najopravdanije u pravu, da je onaj čiji su postupci časni i mogu se iznijeti na vidjelo u pravu, i da je onaj tko djeluje u skladu s moralom, etikom i tradicionalnom kulturom, stječući odobrenje većine, u pravu. Po njihovom mišljenju, to „pravo” predstavlja istinu, pa se mogu s velikom drskošću neumoljivo fiksirati na ljude i stvari, i nikada ne prestaju razglabati o tim stvarima. Oni vjeruju da biti u pravu znači posjedovati istinu – nije li to vrlo problematično? Neki ljudi kažu: „Nisam prekidao niti ometao rad crkve, ne iskorištavam druge, ne volim krasti od drugih i nisam nasilnik; nisam zla osoba.” Podrazumijeva li se ovdje da si ti osoba koja primjenjuje istinu, netko tko posjeduje istinu? Velik dio onih koji se neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari vjeruju za sebe da su čestiti ljudi pa se ne boje zlih jezika i smatraju sebe časnim i poštenim ljudima koji nikada ne bi laskali drugima. Stoga, kada se suoče sa situacijama, skloni su raspravljati i debatirati, te na taj način inzistiraju na dokazivanju da je njihovo opravdanje ispravno. Oni vjeruju da ako je njihovo opravdanje čvrsto, i može se otvoreno predstaviti, i većina se s njim slaže, onda su oni osobe koje posjeduju istinu. Što je njihova „istina”? Kojim se mjerilom mjeri? Mislite li vi da takvi ljudi mogu razumjeti istinu? (Ne.) Stoga se oni uvijek neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari i tvrdoglavo se zadržavaju na njima. Ti ljudi ne razumiju istinu, pa uvijek govore: „Nisam te uvrijedio. Zašto me uvijek ciljaš? Nije ispravno što me ciljaš!” Oni vjeruju: „Ako te nisam uvrijedio, ne bi se trebao tako ponašati prema meni. Budući da se tako ponašaš prema meni, uzvratit ću ti, osvetit ću se, a moja osveta je legitimna samoobrana, zakonita je. To je istina-načelo. Stoga, ono što ti radiš nije u skladu s istina-načelima, ali ono što ja radim jest. Zato ću se fiksirati na ovu stvar, uvijek ću potezati ovo pitanje i uvijek spominjati tebe!” Oni vjeruju da je neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari u skladu s istina-načelima, ali nije li to ogromna pogreška? To je doista ogromna pogreška i oni su pogrešno usmjereni. Neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari je sasvim različita stvar od primjenjivanja istine. To je drugi problem s ljudskošću tih ljudi – oni se neumoljivo fiksiraju na ljude i stvari. S čime su povezani problemi ljudskosti? Nisu li povezani s nečijom prirodom? Ti ljudi vjeruju u Boga dugi niz godina, ali ne razumiju istinu, i misle da su izrazi koje znaju, kao što su biti otvoren i častan, pošten i iskren, otvorena srca i susretljiv, izravan i čestit, i tako dalje, temelji vladanja, i smatraju te stvari istina-načelima. To je duboko pogrešno gledište.

Ljudi koji se upuštaju u međusobne napade i koji su skloni sudjelovati u verbalnim svađama imaju nenormalnu ljudskost. Prvi aspekt toga je ljubav prema raspravljanju o ispravnom i pogrešnom; drugi je neumoljivo fiksiranje na ljude i stvari. Koji je treći aspekt? Nije li to njihovo potpuno odbijanje prihvaćanja istine? Oni ne mogu prihvatiti ni jednu jedinu ispravnu izjavu. Oni misle: „Čak i ako je to što kažeš ispravno, ti i dalje trebaš paziti na moj obraz, trebaš govoriti taktično i ne povrijediti me. Ako su tvoje riječi oštre i mogle bi me osramotiti, moraš mi ih reći nasamo. Ne smiješ me povrijediti pred puno ljudi, ne obazirući se na moj ponos i ne ostavljajući mi časnog uzmaka. Štoviše, to što ti kažeš je pogrešno, pa moram uzvratiti!” U ozbiljnijim slučajevima, takvi se ljudi opiru: „Bez obzira na to koliko su tvoje riječi ispravne, neću ih prihvatiti! U redu je ako govoriš o bilo kome drugom, ali ciljati mene nije u redu, čak i ako si u pravu!” Čak i kada čitaju Božje riječi, ako osjete da ih Božje riječi ciljaju ili razotkrivaju, osjećaju odbojnost prema tim riječima i ne žele ih slušati – samo što se, budući da su suočeni samo s Božjim riječima, ne mogu raspravljati s Njim. Ako netko ukaže na njihove probleme ili im to kaže licem u lice, ili ih nenamjerno spomene bez namjere da ih cilja, oni su sposobni uzvratiti i započeti verbalne svađe. Ne znači li to da takvi pojedinci potpuno odbijaju prihvatiti istinu? (Da.) To je bit njihove ljudskost-biti – apsolutno odbijanje prihvaćanja istine. Stoga, bez obzira na sadržaj njihovih verbalnih svađa ili gdje se te svađe odvijaju, jasno je kakva je ljudskost takvih ljudi. Oni ne razumiju istinu, pa čak i ako razumiju ono što se govori tijekom propovijedi, ne prihvaćaju istinu; i dalje se upuštaju u međusobne napade i neprestano sudjeluju u verbalnim svađama, ili su često skloni napadati druge. Sudeći po tim njihovim očitovanjima, kakvi su to ljudi? Prvo, jesu li oni netko ko ljubi istinu? Jesu li oni pojedinci koji mogu primjenjivati istinu kada je razumiju? (Ne.) Kada otkriju probleme, mogu li tragati za istinom da ih riješe? (Ne.) Kada gaje predodžbe, predrasude ili osobna mišljenja o drugim ljudima, mogu li preuzeti inicijativu da ih ostave po strani kako bi tragali za istinom? (Ne.) Oni ne mogu učiniti ništa od toga. Gledajući sve te stvari za koje su nesposobni, očito je da svi pojedinci koji su skloni napadati druge i upuštati se u verbalne svađe nisu nikakvo cvijeće. Sudeći po njihovim različitim očitovanjima, oni ne vole istinu i nisu voljni tragati za njom. U stvarima koje uključuju istinu, bez obzira na to koje pristranosti ili pogrešne stavove razviju, ostaju samopravedni i uopće ne tragaju za istinom, pa čak i kada im se istina jasno iznese u razgovoru u zajedništvu, odbijaju je prihvatiti, a još su manje voljni primjenjivati je. Istovremeno, ti pojedinci pokazuju još odvratnije očitovanje: nakon što steknu razumijevanje nekih riječi i doktrina, koriste te velike doktrine koje razumiju kako bi proizvoljno napadali druge, sudili drugima i osuđivali ih, pa čak i sputavali i kontrolirali druge. Ako te ne uspiju potčiniti svojim sudovima i osudama, smislit će svaki mogući način da te sputaju šupljim teorijama. Ako i dalje ne popustiš, pribjeći će još više prezira vrijednim i strašnijim metodama da te napadnu, sve dok im ne popustiš, postaneš slabi i negativan, ili im se počneš diviti i dopustiš da tobom manipuliraju – tada će se osjećati zadovoljno. Dakle, na temelju ponašanja, očitovanja i stava tih pojedinaca prema istini, kakvi su to ljudi? Oni potpuno odbijaju prihvatiti istinu – to je njihov stav prema istini. A što je s njihovom ljudskošću? Većina tih pojedinaca su zle osobe; u najmanju ruku, više od 90% njih jesu. Zli ljudi vole razjašnjavati što je ispravno, a što pogrešno u svakoj stvari, inače neće odustati, i uvijek imaju takvu sklonost. Dodatno, kada se suoče sa situacijama, zle osobe se zadržavaju na ljudima i stvarima, i neumoljivo se fiksiraju na njih, uvijek iznoseći vlastita opravdanja, uvijek pokušavajući navesti sve da se slože s njima i podrže ih te kažu da su u pravu, i ne dopuštajući nikome da kaže nešto loše o njima. Štoviše, kada se zle osobe suoče sa situacijama, uvijek traže prilike da uhvate ljude u zamku i kontroliraju ih. Koju metodu koriste da kontroliraju ljude? Oni svakog osuđuju, čineći da svi vjeruju da je neadekvatan, da ima probleme i mane, i da je inferioran tim zlim ljudima, nakon čega se zle osobe osjećaju zadovoljno i sretno. Jednom kada su sve druge bacili na koljena, ostavljajući samo sebe da stoje, nisu li sve stavili pod svoju kontrolu? Cilj koji postižu kontroliranjem ljudi je da osude i sruše sve, čineći da svi vjeruju da su nesposobni, da postanu negativni i slabi, izgube vjeru u Božje riječi i u istinu, te izgube vjeru u Boga i nemaju put kojim bi išli – nakon toga se te zle osobe osjećaju sretno i zadovoljno. Gledajući ove aspekte, nije li jasno da zle osobe čine većinu takvih pojedinaca? Pogledajte koje vrste ljudi uvijek teže napadati druge kada su u skupini, bilo licem u lice ili iza leđa, koristeći različite metode za napad – takve su osobe zle. Ti pojedinci uopće ne prihvaćaju istinu, niti razgovaraju u zajedništvu o istini, i često iskorištavaju situaciju da se hvale kako su dobri ljudi, da je sve što rade opravdano i dobro utemeljeno, i da se ponašaju na pošten i otvoren način – uvijek se hvale da su pristojni i časni ljudi, te izravni i pravedni pojedinci. Ti ljudi nikada ne svjedoče za istinu, niti svjedoče za Božje riječi, oni se samo vole neumoljivo fiksirati na ljude i stvari, i iznositi svoja osobna opravdanja. Njihova namjera i cilj je navesti ljude da vjeruju kako su oni dobri ljudi i kako sve razumiju. Što se tiče onih u crkvi koji se često upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, bilo da se radi o onima koji započinju napade ili onima koji su napadnuti, ako je crkveni život prekinut i ometen, tada bi većina ljudi trebala ustati da ih upozori i ograniči. Tim ljudima se ne bi smjelo dati vremena da samovoljno čine zlo, niti bi im se smjelo dopustiti da utječu na druge dajući oduška svojoj osobnoj zlobi i tražeći osvetu zbog svojih osobnih zamjerki i trenutne ljutnje. Naravno, crkvene vođe bi također trebale savjesno ispuniti svoje odgovornosti, učinkovito ograničavajući te ljude u prekidanju i ometanju crkvenog života, i štiteći većinu ljudi od ometanja. Kada se ljudi upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe, crkvene vođe bi ih trebale moći zaustaviti i ograničiti na vrijeme. Ako pokušaj zaustavljanja i ograničavanja ne riješi problem, i oni nastave napadati jedni druge i ulaziti u verbalne svađe, ometajući druge, i nastave uništavati crkveni život, onda takve pojedince treba ukloniti ili izbaciti. To je odgovornost crkvenih vođa.

Dosta smo razgovarali u zajedništvu o ponašanjima i očitovanjima onih koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe. Također smo maloprije ukratko raščlanili njihovu ljudskost i o njoj razgovarali u zajedništvu, što će vam omogućiti da steknete više razlučivanja o njima i omogućiti većini vas da prozrete što se događa i da ih pravovremeno razlučite kada govore i djeluju. Što temeljitije razumijete i spoznate bit tih ljudi, to ćete ih brže moći razlučiti i posljedično ćete biti sve manje ometani od njih. Većina vas bi trebala biti načisto u vezi sa štetom koju oni koji se upuštaju u međusobne napade i verbalne svađe nanose crkvenom životu i Božjem izabranom narodu. Takvi ljudi definitivno neće promišljati o sebi i prestati se boriti. Ako se s njima pravovremeno ne pozabavi i ne ukloni ih se, uzrokovat će stalno prekidanje i ometanje u crkvenom životu. Stoga je postupanje s takvim ljudima i njihovo uklanjanje vrlo važan zadatak za crkvene vođe i ne smije se zanemariti.

5. lipnja 2021.