C. Načela i putovi za rješavanje predodžbi

Postoje još neke stvari o širenju predodžbi o kojima treba razgovarati u zajedništvu. Neki ljudi kažu: „Moramo primjenjivati razotkrivanje i raščlanjivanje tijekom crkvenog života kada je u pitanju širenje predodžbi i ograničiti ga. Međutim, tijekom vjerovanja u Boga, skloni smo razviti različite predodžbe; to je nešto izvan naše kontrole. Dakle, kada su u pitanju predodžbe, kakav bismo put primjene trebali slijediti kako bismo mogli točno postupati, a ne uzrokovati ometanja i prekide tijekom crkvenog života, štetno utjecati na druge ili uzrokovati gubitke u životima drugih ljudi? Koji je prikladan način postupanja?” Zar nije činjenica da ljudi imaju predodžbe? Zar to nije neizbježno? (Da.) Neki ljudi kažu: „Samo oni koji ne teže istini razvit će predodžbe.” Je li ova izjava točna? Samo je djelomično točna. Oni koji teže istini također mogu povremeno razviti predodžbe o Bogu kada se susretnu s posebnim situacijama jer, prije nego što ljudi shvate istinu i Božje namjere, i prije nego što steknu spoznaju o Bogu, razvit će neke predodžbe o Božjim riječima i djelu. Te predodžbe su neke lažne ljudske ideje koje nisu u skladu s istinom. Neke predodžbe mogu biti u skladu s moralom, filozofijom, tradicionalnom kulturom, etičkim teorijama i tako dalje, i na površini, te ideje mogu izgledati točne. Međutim, one jednostavno nisu u skladu s istinom i u sukobu su s njom. To je činjenica. Kako bi se ljudi trebali suočiti s tim predodžbama? Prije nego što ljudi počnu težiti istini, već nose sa sobom mnoge predodžbe; to su urođene predodžbe. Tijekom procesa u kojem ljudi teže istini, u njima će se pojaviti popriličan broj novih predodžbi zbog promjenjivih okruženja i različitih konteksta; to su stečene predodžbe. Obje vrste predodžbi su stvari s kojima se ljudi trebaju suočiti na svom putu vjerovanja u Boga. Dakle, postoji li rješenje za rješavanje predodžbi? Postoji li put primjene? Neki kažu: „To je lako riješiti. Možemo se buniti protiv svojih urođenih predodžbi; nema potrebe da im pridajemo ikakvu pažnju. Sigurni smo da će se u procesu težnje istini te predodžbe postupno riješiti i biti eliminirane kako budemo shvaćali istinu. Što se tiče stečenih predodžbi, oslanjamo se na Boga da ih riješi, i nismo ni njima sputani. Stoga, do danas, nismo u svojim srcima oblikovali predodžbe koje bi mogle dovesti do stvari poput otpora Bogu, osude Boga ili bogohuljenja.” Kakva je ova metoda primjene, ovaj način suočavanja i postupanja s predodžbama? Može li riješiti predodžbe? Ima li nedostataka? Je li ovaj stav prema predodžbama proaktivan i pozitivan? (Ne.) Ima li ovaj stav ikakav pozitivan učinak na ljude? Ako koristiš pasivnu metodu kojom zanemaruješ te predodžbe, pohranjuješ ih u najskrivenije dijelove svojega srca, potiskuješ ih i moliš se kad god se pojave, a zatim ih smatraš riješenima, postupajući s njima na isti način kad god se ponovno pojave te ne razmišljaš poslije o njima i ponašaš se kao da ne predstavljaju problem, vjerujući: „U svakom slučaju, Bog u koga vjerujem i dalje je moj Bog, i dalje sam Božje stvoreno biće, a Bog je i dalje moj Stvoritelj; to se nije promijenilo” – je li to najučinkovitiji način za rješavanje predodžbi? Postiže li se time pozitivan rezultat? Rješava li takva primjena predodžbe temeljito iz korijena? Očito ne. Bez obzira koliko su velike ili male, ima li ih mnogo ili malo, sve dok te predodžbe postoje u srcima ljudi, imat će neki negativan utjecaj na njihov ulazak u život i njihov odnos s Bogom, uzrokujući smetnje. Pogotovo kada su ljudi slabi; kada se susretnu s okruženjem koje ne mogu nadvladati; kada ne razumiju Božje namjere, nemaju put primjene i ne znaju kako udovoljiti Bogu; i kada osjećaju da nemaju nade za spasenje, te će se predodžbe brzo pojaviti u njima, zavladati njihovim mislima, zaokupiti im srca, pa čak mogu utjecati na to hoće li ostati ili otići te utjecati na put koji odaberu. Možda postoji predodžba do koje ti nikada nije bilo stalo i koja te nikada nije pogodila niti obeshrabrila – uvijek si vjerovao da si njezin gospodar, da je možeš kontrolirati – no nakon što doživiš određeni neuspjeh, smjenu ili isključenje, ili teško discipliniranje i prekoravanje od Boga, ili čak kada se osjećaš kao da si pao u bezdan, u tom trenutku ta predodžba za tebe više nije puki dodatak. Čak i ako je zanemariš, ona može ometati tvoje misli i navesti ih na pogrešan put, čak i zavladati tvojim mislima i gledištima, tvojim stavom prema Bogu i tvojom vjerom u Boga. Ako nemaš prikladnu metodu ili načelo primjene za postupanje s tim predodžbama, ili ako nemaš jasno razumijevanje o njima, te će predodžbe povremeno utjecati na tvoj ulazak u život ili na tvoje trenutne izbore. Mogu čak utjecati na tvoj odnos s Bogom i stav prema Bogu. Dakle, kada se suoče s različitim predodžbama koje se javljaju u bilo kojem kontekstu, kakav stav i metodu bi ljudi trebali usvojiti da se suoče s njima i da ih riješe, kako bi izbjegli štetu i postigli pozitivan učinak? To je pitanje o kojem bi trebalo jasno razgovarati u zajedništvu.

Ljudi koji žive u tijelu imaju slobodnu volju i slobodne misli. Bez obzira na to jesu li obrazovani, kakav im je kov ili kojeg su spola, sve dok ljudi imaju misli, stvarat će predodžbe. Ako predodžba zavlada tvojom iskvarenom naravi, opirat ćeš se Bogu zbog te predodžbe. Stoga se taj problem da ljudi imaju predodžbe mora riješiti. Nisu samo oni koji šire predodžbe ti koji stvaraju predodžbe; oni samo šire svoje predodžbe, bezobzirno stojeći u suprotnosti s Bogom i šireći različita gledišta i sudove o Njemu. Ali je li slučaj da oni koji ne šire predodžbe nemaju nijednu? Svatko ima predodžbe; to je činjenica. Razlika je u tome što oni koji namjerno šire predodžbe imaju priroda-bit koja suštinski ima odbojnost prema istini. Budući da ne prihvaćaju istinu i čak vjeruju da su njihove predodžbe ispravne i u potpunosti u skladu s istinom, ako njihove predodžbe dođu u sukob s istinom, oni biraju prihvatiti svoje predodžbe umjesto istine. Tu oni doživljavaju neuspjeh i zato bivaju ograničeni i osuđeni. Pa zašto obični, normalni ljudi ne bivaju osuđeni kada stvaraju predodžbe? To je zato što većina njih govori i djeluje s razumnošću i u svojim srcima znaju da ljudske predodžbe nisu u skladu s istinom i da su neispravne; iako ne mogu odmah riješiti svoje predodžbe, voljni su ih napustiti. Kada odluče prihvatiti istinu, njihove unutarnje predodžbe time bivaju zamijenjene i riješene istinom; oni se odriču svojih predodžbi i više nisu pod njihovim utjecajem, ograničenjem ili dominacijom. Dakle, ti ljudi, iako imaju predodžbe, ne šire ih. Oni i dalje mogu normalno obavljati svoje dužnosti, normalno slijediti Boga, prihvaćati Božje riječi i Božje djelo, pokoravati se Božjoj suverenosti i uređenjima te se pokoravati Božjem spasenju. Oni uvijek priznaju da su stvorena bića i da je Bog Stvoritelj. Bez obzira na to kakve predodžbe gaje u svojim srcima, mogu održavati normalan odnos s Bogom, održavati odnos između stvorenog bića i Stvoritelja, te mogu ne odustajati od svojih dužnosti, ne napuštati Božje ime, a njihova vjera u Boga ostaje nepromijenjena. Iako je ovo slučaj, ako se predodžbe nikada ne riješe, one i dalje mogu uništiti ljude i odvesti ih u propast. Stoga, ipak trebamo razgovarati u zajedništvu o tome kako se najbolje suočiti s predodžbama i riješiti ih.

Što mislite da je lakše riješiti: urođene predodžbe koje ljudi imaju prije vjerovanja u Boga ili predodžbe koje ljudi razvijaju u posebnim okruženjima i kontekstima nakon što povjeruju u Boga? (Urođene predodžbe je lakše riješiti.) Uobrazilje i predodžbe koje ljudi imaju o Bogu kada prvi put počnu vjerovati u Njega lakše je riješiti, dok predodžbe koje razvijaju dok doživljavaju Božje djelo nakon što su povjerovali u Njega nije tako lako riješiti – ovo je teorijska izjava, ali se na kraju ne podudara s činjenicama. Što znači „teorijska”? To znači da su takve zaključke ljudi izveli na temelju filozofije i logike. Nakon što ljudi prvi put počnu vjerovati u Boga i shvate istinu o vizijama, neke od njihovih predodžbi bivaju odbačene i riješene. U stvarnosti, ovo rješenje se postiže samo na razini doktrine; čini se kao da su te predodžbe riješene, ali mnoge predodžbe koje ljudi razvijaju dok slijede Boga povezane su s njihovim urođenim predodžbama. Teoretski, od ove dvije vrste predodžbi, urođene predodžbe je lakše riješiti, ali zapravo, sve dok ljudi mogu prihvatiti istinu i voljeti pozitivne stvari, sve dok postižu razumijevanje istine, obje vrste predodžbi je lako riješiti. Na primjer, neki od vas kažu da je urođene predodžbe lakše riješiti, ali možete naići na neke ljude s izopačenim shvaćanjima koji su vrlo tvrdoglavi i fiksiraju se na nevažne detalje, koji istražuju Bibliju, duhovne klasike i tumačenja tumača Biblije; ti ljudi ti ponavljaju stvari koje pronađu, i bez obzira na to kako ti razgovaraš u zajedništvu o istini, oni je ne prihvaćaju. Ne mogu prihvatiti čiste propovijedi, istinu ili ispravne riječi; ne usvajaju te stvari kada ih slušaju. S jedne strane, postoji problem s njihovom sposobnošću shvaćanja; s druge strane, oni ne vole pozitivne stvari ili istinu, već vole biti tvrdoglavi i fiksirati se na nevažne detalje, i poigravati se riječima, te vole teorije i teologiju. Mogu li takvi ljudi odbaciti svoje predodžbe? (Ne.) Sudeći po činjenicama, po naravi i sklonostima takvih ljudi, oni ne mogu prihvatiti istinu. Početne predodžbe ljudi su zapravo vrlo plitke i površne, vrlo ih je lako riješiti. Ako osoba ima normalno razmišljanje i normalnu sposobnost shvaćanja, kada s njom razgovaraš u zajedništvu o istini koja se tiče vizija, sve dok je razumije, lako može odbaciti svoje predodžbe. Ali postoji jedna vrsta ljudi koji nemaju normalno razmišljanje, ne mogu shvatiti istinu i ne prihvaćaju istinu. Mogu li takvi ljudi odbaciti svoje predodžbe? (Ne.) Stoga je predodžbe takvih ljudi teško riješiti. Ako je osoba normalnog razuma i sposobna prihvatiti istinu, onda bez obzira na to kakve predodžbe razvije o Bogu nakon što povjeruje u Boga, i bez obzira na to u kojem okruženju ili kontekstu te predodžbe nastanu, ona se ne prepire s Bogom. Ona kaže: „Ja sam čovjek, imam iskvarenu narav, moje razmišljanje i postupci mogu biti pogrešni. Bog je istina, Bog nikada nije u krivu. Bez obzira koliko razumne moje misli bile, one su i dalje ljudske misli, dolaze od čovjeka i nisu istina. Ako su u suprotnosti s Božjim riječima ili istinom, onda su te misli, ma koliko razumne, pogrešne.” Možda trenutno ne znaju točno u čemu su te predodžbe pogrešne, pa kako onda primjenjuju? Primjenjuju pokornost, nisu tvrdoglavi i ne fiksiraju se na određene detalje, te ostavljaju tu stvar po strani, vjerujući da će je jednog dana Bog otkriti. Netko ih pita: „Što ako je Bog ne otkrije?” Oni odgovaraju: „Onda ću se zauvijek pokoravati. Bog nikada nije u krivu i ono što Bog čini nikada nije pogrešno. Ako ono što Bog čini nije u skladu s ljudskim predodžbama, to ne znači da je Bog u krivu, već da ljudi to ne mogu shvatiti ili razumjeti. Stoga, ono što bi ljudi najviše trebali činiti jest da ne ispituju, da se ne zadržavaju na svojim predodžbama i da ne koriste svoje predodžbe kako bi pronalazili Bogu greške, koristeći svoje predodžbe kao razlog i izgovor da se ne pokoravaju Bogu i da Mu se opiru.” Ovako se oni odnose prema svojim predodžbama. Je li takav način postupanja primjenjivanje istine? To doista jest primjenjivanje istine. Kada razviju predodžbe, oni ne uspoređuju Boga s njima niti ih koriste da bi ispitivali Boga, da bi provjerili je li Bog istinit ili postoji li On. Umjesto toga, oni se odriču svojih predodžbi i nastoje prihvatiti istinu i spoznati Boga. Ipak, iako daju sve od sebe da spoznaju Boga, još uvijek Ga ne mogu spoznati. Što tada čine? I dalje se pokoravaju. Kažu: „Bog nikada nije u krivu. Bog je uvijek Bog. Bog je Onaj koji izražava istinu. Bog je izvor istine.” Oni prvo stavljaju Boga na položaj Boga, a sebe na položaj stvorenih bića kada se bave tim predodžbama. Stoga, čak i ako nisu ostavili po strani svoje predodžbe ili ih riješili, njihov stav pokornosti prema Bogu se ne mijenja. Taj stav ih štiti, omogućujući im da ostanu priznati od Boga kao stvorena bića pred Njim. Dakle, je li predodžbe takvih ljudi lako riješiti? (Da.) Kako se to postiže? Pretpostavimo da su ovako govorili nakon što su se susreli s nekom situacijom: „Reći da je sve što Bog čini istina i ispravno, da je Bog svemoguć i da ne može činiti pogreške – nije li to neispravno? Iako se kaže da Bog ne može činiti pogreške, to je samo teorijska izjava. Zapravo, postoje neke stvari koje Bog čini, a koje su neobzirne i ne podudaraju se s ljudskim osjećajima. Mislim da ta stvar nije sasvim u redu. Za stvari koje nisu sasvim u redu, ne trebam se pokoravati niti ih prihvaćati, zar ne? Iako ne poričem ime Boga niti Njegov identitet, predodžbe koje sam sada razvio dale su mi više uvida i bolje razumijevanje Boga – Bog također čini neke stvari pogrešno i ima trenutaka kada griješi. Dakle, od sada nadalje, neću vjerovati kada ljudi kažu da je Bog pravedan, savršen i svet. Stavit ću mali upitnik na te izjave. Iako je bog stvoritelj i mogu prihvatiti Njegovu suverenost, u budućnosti moram prihvaćati selektivno i ne mogu se zbunjeno i slijepo pokoravati. Što ako se pogrešno pokorim? Zar ne bih pretrpio gubitak? Ne mogu biti osoba koja se glupo pokorava.” Ako se s takvim stavom odnose prema predodžbama i Bogu, mogu li se lako odreći svojih predodžbi? Je li takav način postupanja primjenjivanje istine? (Ne.) Nije li odnos između njih i Boga postao problematičan? Zar ne ispituju neprestano Boga? Bog je postao predmet njihovog ispitivanja, a ne Vladar koji vlada njihovom sudbinom. Iako priznaju da su stvoreno biće pod vlašću Stvoritelja, ono što čine nije ispunjavanje dužnosti i obveza stvorenog bića. Oni se ne odnose prema Stvoritelju sa svog izvornog položaja stvorenog bića, već umjesto toga stoje u suprotnosti sa Stvoriteljem, ispitujući Stvoritelja i analizirajući Stvoriteljeva djela i postupanje, birajući hoće li se pokoriti i prihvatiti na temelju vlastite prosudbe. Jesu li takav stav i put primjene očitovanja koja bi trebao imati netko tko prihvaća istinu? Mogu li se njihove predodžbe riješiti? (Ne, ne mogu se riješiti.) Nikada se ne mogu riješiti. To je zato što je njihov odnos s Bogom iskrivljen; to nije normalan odnos, to nije odnos između stvorenog bića i Stvoritelja. Oni se prema Bogu odnose kao prema predmetu ispitivanja, neprestano Ga ispitujući. Prihvaćaju ono što misle da je ispravno i dobro, ali se u sebi opiru Bogu i nadmeću se s Bogom oko onoga što nije u skladu s ljudskim predodžbama i uobraziljama ili s ljudskim sklonostima, te se otuđuju od Boga. Je li takva osoba netko tko prihvaća istinu? Na površini, u odsustvu bilo kakvih incidenata i bez ikakvih predodžbi o Bogu, oni se mogu pokoriti riječima koje Bog govori. Ali jednom kada razviju predodžbe, njihovoj pokornosti gubi se svaki trag i ne može se provesti u djelo. Što se ovdje događa? Jasno je da oni nisu ljudi koji primjenjuju istinu. Oni ne prihvaćaju Boga kao izvor istine ili kao samu istinu. Ljudima koji ne prihvaćaju istinu teško je otpustiti ili riješiti svoje predodžbe, bez obzira na to kada te predodžbe nastanu.

Sudeći prema sadržaju prethodnog razgovora u zajedništvu, koju vrstu predodžbe mislite da je lakše riješiti? Ovisi o situaciji. Za one koji mogu prihvatiti istinu, koji imaju razum i ispravni su ljudi, njihove je predodžbe lako riješiti bez obzira na to kada se pojave. Za one koji ne mogu prihvatiti istinu, njihove je predodžbe teško riješiti bez obzira na to kada se pojave. Neki ljudi vjeruju u Boga dvadeset ili trideset godina, a čak ni sada, ništa što kažu nije u skladu s istinom; sve su to samo riječi i doktrine i ljudske predodžbe. Oni uopće ne razumiju nikakvu istinu – mogu li se odreći svojih predodžbi kada se iste pojave? To je teško reći. Ako ne prihvate istinu, neće se moći odreći svojih predodžbi. Neizbježno je da ljudi imaju predodžbe. Svačiji um može stvoriti različite predodžbe u bilo kojem trenutku, bilo da su urođene ili stečene. U svačijem srcu postoje predodžbe, bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga. Pa što treba učiniti? Je li taj problem jednostavno nerješiv? Može se riješiti; postoji nekoliko načela koja trebate zapamtiti. Ta su načela vrlo ključna. Kada se susretnete s takvim situacijama, primjenjujte u skladu s tim načelima. Nakon što budeš tako primjenjivao neko vrijeme, vidjet ćeš učinke i ući ćeš u istina-stvarnost. Kada se pojave predodžbe, bez obzira o kakvoj se predodžbi radi, prvo u svom srcu promisli i analiziraj je li takvo razmišljanje ispravno. Ako jasno osjećaš da je takvo razmišljanje neispravno i izopačeno, i da huli na Boga, onda se odmah pomoli, tražeći od Boga da te prosvijetli i usmjeri da prepoznaš bit tog problema, a nakon toga, razgovaraj o svom razumijevanju tijekom okupljanja. Dok stječeš razumijevanje i doživljavaš stvari, usredotoči se na rješavanje svojih predodžbi. Ako primjenjivanje na ovaj način ne postigne očite rezultate, trebao bi razgovarati u zajedništvu o tom aspektu istine s nekim tko razumije istinu, nastojeći dobiti pomoć od drugih i rješenja iz Božjih riječi. Kroz Božje riječi i svoja iskustva, postupno ćeš potvrditi da su Božje riječi ispravne, i ostvarit ćeš velike rezultate u pogledu rješavanja vlastitih predodžbi. Prihvaćanjem i doživljavanjem takvih riječi i djela od Boga, konačno ćeš razumjeti Božje namjere i steći neko znanje o Božjoj naravi, što će ti omogućiti da otpustiš i riješiš svoje predodžbe. Više nećeš pogrešno shvaćati Boga niti se čuvati od Njega, niti ćeš postavljati nerazumne zahtjeve. Ovo se odnosi na lako rješive predodžbe. Ali postoji druga vrsta predodžbi koju je ljudima teško razumjeti i riješiti. Za predodžbe koje je teško riješiti, postoji jedno načelo kojeg se trebate držati: nemojte ih izražavati niti širiti, jer izražavanje takvih predodžbi ne donosi dobro drugima; to je činjenica prkošenja Bogu. Ako razumiješ prirodu i posljedice širenja predodžbi, trebao bi to sam najbolje jasno procijeniti i suzdržati se od nepromišljenog govora. Ako kažeš: „Užasno se osjećam u crkvi dok zadržavam riječi u sebi; osjećam se kao da ću eksplodirati”, i dalje bi trebao razmotriti je li širenje tih predodžbi uistinu korisno za Božji izabrani narod. Ako nije korisno i može navesti druge da imaju predodžbe o Bogu, ili čak da prkose i sude Bogu, zar ne štetiš Božjem izabranom narodu? Ti štetiš ljudima; to se ne razlikuje od širenja pošasti. Ako uistinu imaš razum, radije bi sam podnio bol nego širio predodžbe i štetio drugima. Međutim, ako ti je mučno zadržati riječi u sebi, trebao bi se moliti Bogu. Ako se problem riješi, nije li to dobra stvar? Ako sudiš Bogu i pogrešno shvaćaš Boga sa svojim predodžbama čak i kada Mu se moliš, onda samo sebi stvaraš nevolje. Trebao bi se moliti Bogu ovako: „Bože, imam te misli i želim ih se odreći, ali ne mogu. Molim Te, discipliniraj me, razotkrij me kroz različita okruženja i daj mi da prepoznam da su moje predodžbe pogrešne. Bez obzira na to kako me Ti discipliniraš, voljan sam to prihvatiti.” Takav je stav ispravan. Nakon što se pomoliš Bogu s takvim stavom, nećeš li se osjećati manje sputano? Ako nastaviš moliti i tražiti, primajući prosvjetljenje i osvjetljenje od Boga, razumiješ Božje namjere i tvoje srce postaje svijetlo, više se nećeš osjećati sputano. Neće li se problem tada riješiti? Tvoje predodžbe, otpor i buntovništvo prema Bogu uglavnom će nestati; u najmanju ruku, nećeš osjećati potrebu da ih izraziš. Ako to i dalje ne uspije i problem nije u potpunosti riješen, pronađi nekoga s iskustvom da ti pomogne riješiti tvoje predodžbe. Neka ti pronađu nekoliko odlomaka Božjih riječi vezanih za rješavanje predodžbi koje imaš, i čitaj ih desetke ili stotine puta; možda će tvoje predodžbe biti temeljito riješene. Neki bi mogli reći: „Ako izrazim predodžbe tijekom okupljanja s braćom i sestrama, to će biti širenje predodžbi, pa to ne mogu učiniti. Ali užasno se osjećam držeći ih u sebi. Mogu li o njima razgovarati sa svojom obitelji?” Ako su članovi tvoje obitelji također braća i sestre u vjeri, izražavanje tih predodžbi pred njima također bi ih ometalo. Je li to prikladno? (Ne.) Ako bi ono što kažeš imalo štetan utjecaj na druge, povrjeđujući ih i navodeći ih na pogrešan put, nikako to ne smiješ reći. Umjesto toga, moli se Bogu da bi problem riješio. Sve dok se moliš i jedeš i piješ Božje riječi s pobožnim srcem, srcem koje gladuje i žeđa za pravednošću, tvoje se predodžbe mogu riješiti. Božje riječi sadrže sveobuhvatnu istinu; one mogu riješiti svaki problem. Ovisi samo o tome možeš li prihvatiti istinu i jesi li voljan primjenjivati Božje riječi, te možeš li se odreći vlastitih predodžbi. Ako vjeruješ da Božje riječi sadrže sveobuhvatnu istinu, trebao bi se moliti Bogu i tragati za istinom da riješiš probleme kada se pojave. Ako, nakon što si se molio neko vrijeme, još uvijek ne osjećaš da te je Bog prosvijetlio i nisi primio jasne riječi od Boga o tome što učiniti, ali nesvjesno tvoje predodžbe više ne utječu na tebe iznutra, ne ometaju tvoj život, postupno blijede, ne utječu na tvoj normalan odnos s Bogom, i naravno ne utječu na tvoje obavljanje dužnosti, nije li se tada ta predodžba u osnovi riješila? (Da.) To je put primjene.