2. Izbacivanje negativnosti dok se odbija prihvatiti orezivanje

Postoji još jedna situacija u kojoj su ljudi skloni izbacivati negativnost: kad se suoče s orezivanjem i ne mogu prihvatiti neke riječi orezivanja, u srcu će gajiti neposluh, nezadovoljstvo i ogorčenost, a ponekad čak i osjećati da ih se nepravedno tretira. Vjeruju da im je nanesena nepravda: „Zašto mi nije dopušteno da se objasnim ili razjasnim? Zašto me se neprestano orezuje?” Kakvu negativnost ti ljudi obično izbacuju? Također traže razloge da se opravdaju i obrane. Umjesto da analiziraju, nadomjeste ili isprave svoje pogreške, oni iznose svoje razloge, govoreći stvari poput toga zašto nešto nisu dobro učinili, koji su uzroci iza toga, koji su bili objektivni čimbenici i uvjeti i kako to nisu učinili namjerno; koriste te izgovore da se opravdaju i obrane kako bi postigli svoj cilj odbijanja orezivanja. Ti ljudi ne priznaju da je orezivanje ispravno i analiziraju događaj orezivanja s mnogim drugim ljudima, pokušavajući jasno objasniti stvar pred svima. Čak šire ideje poput: „Ovakvo će orezivanje obeshrabriti ljude da vrše svoje dužnosti. Nitko više neće biti voljan vršiti svoje dužnosti. Ljudi neće znati kako nastaviti i neće imati put primjene.” Postoje čak i neki ljudi koji naizgled razgovaraju u zajedništvu o tome kako prihvaćaju orezivanje, ali zapravo koriste taj razgovor da se opravdaju i obrane, navodeći sve više ljudi da vjeruju kako Božja kuća uopće ne uzima u obzir osjećaje ljudi u načinu na koji postupa s njima i da čak i mala pogreška može rezultirati orezivanjem. Oni koji su skloni izbacivati negativnost nikada ne promišljaju o sebi. Čak i kad se suoče s orezivanjem, ne promišljaju o prirodi svojih pogrešaka ili o onome što ih je uzrokovalo. Ne analiziraju ta pitanja, već se umjesto toga dosljedno raspravljaju, opravdavaju i brane. Neki ljudi čak kažu: „Prije nego što sam bio orezan, osjećao sam da postoji put koji treba slijediti. Ali kad sam orezan, postao sam zbunjen. Više ne znam kako primjenjivati istinu ni kako vjerovati u Boga i ne vidim put naprijed.” Drugima također govore: „Morate jako paziti da ne budete orezani; to je tako bolno, kao da vam gule kožu. Ne slijedite moj stari put. Pogledajte što je od mene postalo nakon što sam orezan. Zaglavio sam, ne mogu ni naprijed ni natrag; ništa što učinim nije ispravno!” Jesu li te riječi ispravne? Ima li u njima išta problematično? (Da. Opravdavaju se i raspravljaju, govoreći da nisu učinili ništa loše.) Koja se poruka prenosi kroz to opravdavanje i raspravljanje? (Govore da Božja kuća griješi što orezuje ljude.) Neki ljudi kažu: „Prije orezivanja, osjećao sam kao da imam put koji treba slijediti, ali nakon orezivanja, ne znam što da radim.” Zašto ne znaju što da rade nakon što su orezani? Koji je razlog tome? (Kad se suoče s orezivanjem, ne prihvaćaju istinu niti pokušavaju spoznati sebe. Gaje neke predodžbe i ne tragaju za istinom da ih riješe. To ih ostavlja bez puta. Umjesto da pronađu uzrok u sebi, tvrde suprotno, da ih je orezivanje navelo da izgube put.) Nije li to prebacivanje krivnje? To je kao da kažu: „Ono što sam učinio bilo je u skladu s načelima, ali tvoje orezivanje jasno pokazuje da mi ne dopuštaš da postupam u skladu s načelima. Pa, kako bih onda trebao primjenjivati istinu u budućnosti?” To je ono što misle ljudi koji govore takve stvari. Prihvaćaju li oni orezivanje? Prihvaćaju li činjenicu da su pogriješili? (Ne.) Ne znači li ta izjava zapravo da znaju kako bezobzirno činiti nedjela, ali kad su orezani i od njih se traži da postupaju u skladu s načelima, ne znaju što da rade i postanu zbunjeni? (Da.) Pa, kako su onda prije postupali? Kad se netko suoči s orezivanjem, nije li to zato što nije postupao u skladu s načelima? (Da.) Oni bezobzirno čine nedjela, ne tragaju za istinom i ne postupaju u skladu s načelima ili pravilima Božje kuće, pa bivaju orezani. Svrha je orezivanja omogućiti ljudima da tragaju za istinom i postupaju u skladu s načelima, kako bi ih se spriječilo da ponovno bezobzirno čine nedjela. Međutim, kad se suoče s orezivanjem, ti ljudi kažu da više ne znaju kako postupati ni kako primjenjivati istinu – sadrže li te riječi ikakav element samospoznaje? (Ne.) Oni nemaju namjeru spoznati sebe ili tragati za istinom. Umjesto toga, impliciraju: „Prije sam jako dobro vršio svoje dužnosti, ali otkad si me ti orezao, bacio si moje misli u nered i zbunio me u vezi s mojim pristupom dužnostima. Sada moje razmišljanje nije normalno i nisam više tako odlučan ni odvažan kao prije, nisam tako hrabar, a sve je to zbog orezivanja. Otkad sam orezan, srce mi je duboko ranjeno. Zato moram reći drugima da budu jako oprezni kad vrše svoje dužnosti. Ne smiju otkrivati svoje mane ni posrtati; ako posrnu, bit će orezani, a onda će postati plašljivi i izgubit će polet koji su nekoć imali. Njihov će odvažni duh biti znatno otupljen, a njihova mladenačka hrabrost i želja da daju sve od sebe nestat će, ostavljajući ih slabim kukavicama, koje se boje vlastite sjene i osjećaju da ništa što čine nije ispravno. Više neće osjećati Božju prisutnost u svojim srcima i osjećat će se sve udaljenijima od Njega. Čak će se i molitva i vapaj Bogu činiti neuslišanima. Osjećat će da nemaju istu vitalnost, polet i ljupkost, pa će čak početi i prezirati sami sebe.” Jesu li to iskrene riječi koje je u zajedništvu izrekla osoba s iskustvom? Jesu li istinske? Izgrađuju li ljude duhovno ili koriste ljudima? Nije li to samo iskrivljavanje činjenica? (Da, te su riječi prilično apsurdne.) Oni kažu: „Ne slijedite moje stope niti ponavljajte moj stari put! Vi me sada vidite kao prilično poslušnog, ali zapravo sam se samo uplašio nakon onog orezivanja i nisam više tako slobodan i nesputan kao prije.” Kakav učinak te riječi imaju na slušatelje? (Čine ljude opreznijima prema Bogu, navodeći ih da postupaju oprezno iz straha od orezivanja.) Imaju takav negativan učinak. Nakon što to čuju, ljudi će pomisliti: „Pričaj mi o tome! Jedan mali propust i završiš orezan – ne možeš ništa učiniti da to spriječiš! Zašto je tako teško vršiti dužnosti u Božjoj kući? Uvijek se govori o istina-načelima – to je stvarno zahtjevno! Zar nije u redu samo živjeti jednostavan, miran život? To nije visok zahtjev ni ekstravagantna nada, ali zašto je to tako teško postići? Stvarno se nadam da neću biti orezan. Ja sam vrlo plašljiva osoba; obično, kad me ljudi mrko gledaju i govore glasno, srce mi počne snažno lupati. Ako se zaista suočim s orezivanjem i riječi budu tako stroge, analizirajući činjenice na taj način, kako bih to mogao podnijeti? Zar ne bih imao noćne more? Svi kažu da je orezivanje dobro, ali ne vidim kako je to istina. Nije li se ona osoba uplašila? Da sam ja orezan, i ja bih se uplašio.” Nije li to učinak uzrokovan riječima onih koji izbacuju negativnost? Je li taj učinak pozitivan ili negativan? (Negativan.) Te negativne izjave mogu nanijeti ogromnu štetu onima koji su voljni težiti istini! Dakle, recite Mi, jesu li oni koji često izbacuju negativnost i šire smrt Sotonine sluge? Jesu li to ljudi koji ometaju rad crkve? (Da.)

Neki ljudi postupaju prema vlastitim idejama i krše načela. Nakon orezivanja, osjećaju da su, unatoč tako napornom radu i plaćenoj cijeni, ipak orezani, pa im se srca ispune neposluhom i ne prihvaćaju razotkrivanje ili analizu. Vjeruju da je Bog nepravedan i da je Božja kuća nepravedna prema njima, jer tako korisne i talentirane osobe kao što su oni, koje podnose toliko patnje i plaćaju tako visoku cijenu, ostaju bez pohvale od Božje kuće i čak bivaju orezane. Iz njihovog neposluha proizlaze pritužbe i oni će izbaciti svoju negativnost: „Kako ja to vidim, nema ničeg težeg od vjerovanja u boga; stvarno je teško primiti neke blagoslove i uživati malo milosti. Platio sam tako visoku cijenu, a orezan sam jer sam jednu stvar loše učinio. Ako netko poput mene nije dorastao zadatku, tko bi mogao biti? Nije li bog pravedan? Zašto ja nisam u stanju prepoznati njegovu pravednost? Kako je božja pravednost tako nespojiva s ljudskim predodžbama?” Oni ne analiziraju što su učinili protivno načelima ni koje su iskvarene naravi otkrili. Ne samo da im nedostaje i najmanji trag kajanja ili pokornosti – oni čak otvoreno osuđuju i opiru se. Nakon što čuju takvu izjavu, većina ljudi počne donekle suosjećati s njima i nađe se pod njihovim utjecajem: „Istina je, zar ne? Vjeruje u Boga dvadeset godina a ipak se suočio s takvim orezivanjem. Ako netko tko vjeruje dvadeset godina ne mora nužno biti spašen, onda ljudi poput nas imaju još manje nade.” Nisu li otrovani? Jednom kad se negativnost izbaci, otrov je posijan, poput sjemena posađenog u ljudska srca, koje hvata korijen, klija, cvjeta i donosi plod u njihovim umovima. Prije nego što to i shvate, ljudi su otrovani, i u njima se javljaju otpor i pritužbe protiv Boga. Kad budu orezani, ti ljudi postaju neposlušni prema Bogu i nezadovoljni načinom na koji je Božja kuća postupila s njima. Umjesto da usvoje stav pokajanja i ispovijedi, oni se raspravljaju, opravdavaju i brane. Na sve strane trube o tome koliko su teškoća podnijeli, kakav su posao obavili i koje su dužnosti vršili tijekom mnogih godina vjere, te kako se sada, umjesto da primaju nagrade, suočavaju s orezivanjem. Ne samo da iz orezivanja ne uspijevaju prepoznati vlastitu iskvarenost i pogreške koje su počinili, već šire i ideju da je način na koji je Božja kuća postupila s njima nepravedan i nerazuman, da se s njima ne bi trebalo tako postupati, a ako se postupa, onda Bog nije pravedan. Razlog zašto izbacuju tu negativnost jest taj što ne mogu prihvatiti orezivanje ni činjenicu da su pogriješili, a još manje prihvaćaju ili priznaju činjenicu da su nanijeli štetu ulasku u život braće i sestara te radu crkve. Vjeruju da su postupili ispravno i da je Božja kuća pogriješila što ih je orezala. Izbacivanjem negativnosti, žele reći ljudima da je Božja kuća nepravedna u postupanju s ljudima: jednom kad netko pogriješi, Božja kuća će to iskoristiti kao oružje protiv njega, uhvatiti se za taj problem i nemilosrdno ga orezivati, dok ne postane poslušan i ne bude mislio da nije dao nikakav doprinos, da više nemaju nikoga tko ih idolizira, da više ne cijene sami sebe i da se više ne usuđuju tražiti nagrade od Boga – tek tada će Božja kuća postići svoj cilj. U izbacivanju te negativnosti njihov je cilj pridobiti više ljudi da stanu u njihovu obranu, da navedu više ljudi da shvate „pravu istinu” i da vide koliko su patnje podnijeli tijekom mnogih godina vjerovanja u Boga, koliko su njihovi doprinosi bili značajni i koliko su kvalificirani te koliko su iskusni vjernici. Time žele pridobiti druge da stanu na njihovu stranu u zajedničkom protivljenju pravilima Božje kuće i orezivanju koje im je Božja kuća zadala. Nije li to po prirodi privlačenje ljudi na svoju stranu? (Da.) U izbacivanju negativnosti na ovaj način njihov je cilj privući ljude na svoju stranu i zaluđivati ih, i oni ometaju rad crkve kako bi dali oduška svojoj ogorčenosti. Bez obzira na konačni učinak koji to ima na ljude nakon što su izbacili svoju negativnost, učinak i posljedica su da su ljudi zaluđeni i ometeni, da im je nanesena šteta. To nije duhovno izgrađujuće. To je negativan učinak.

To su u osnovi vrste negativnosti koje ljudi izbacuju kad se suoče s orezivanjem. Ne mogu prihvatiti orezivanje te su u srcu nezadovoljni i neposlušni, nesposobni prihvatiti to od Boga. Njihova prva reakcija nije tragati za istinom u vezi s orezivanjem te promišljati o sebi, spoznavati i analizirati sebe, kako bi vidjeli što su točno pogriješili, jesu li njihovi postupci bili u skladu s načelima, zašto ih je Božja kuća orezala i je li takvo postupanje prema njima bilo posljedica osobne ogorčenosti ili je bilo pravedno i razumno. Njihova prva reakcija nije tražiti te stvari – umjesto toga, njihova je prva reakcija osloniti se na svoje kvalifikacije, podnesene teškoće i izdatke kako bi se suprotstavili orezivanju. Na taj način, sve što se javi u njihovom srcu neminovno će biti negativno, bez imalo pozitivnog. Dakle, kad razgovaraju u zajedništvu o svojim osjećajima i shvaćanju nakon što su orezani, oni zasigurno izbacuju negativnost i šire predodžbe. Izbacivanje negativnosti i širenje predodžbi trebalo bi odmah zaustaviti i ograničiti, a ne popuštati im i ignorirati ih. Te negativne stvari će sprječavati ulazak svake osobe, ometati ga i štetiti mu, i ne mogu igrati pozitivnu ulogu, a još manje mogu potaknuti ljude na odanost Bogu ili na odano vršenje svojih dužnosti. Stoga, kad takvi ljudi izbacuju negativnost, oni ometaju crkveni život i trebalo bi ih ograničiti.

3. Izbacivanje negativnosti kada su ugled, status i interesi narušeni

Osim izbacivanja negativnosti nakon što su smijenjeni ili orezani, u kojim drugim situacijama ljudi izbacuju negativnost? (Kad su interesi ljudi narušeni i osjećaju da su pretrpjeli gubitak.) (Neki ljudi vrše svoje dužnosti dugi niz godina, ali kad se razbole ili nesreće pogode njihove obitelji, kažu: „Što sam dobio vjerujući u Boga toliko godina?”) Uobičajena „uzrečica” negativaca je: „Što sam dobio?” Koje druge situacije postoje? (Neki ljudi ne samo da ne uspijevaju postići rezultate u svojim dužnostima, već često griješe, pa kažu: „Zašto Bog prosvjetljuje druge, a ne mene? Zašto im je Bog dao tako dobar kov, dok je moj kov tako loš?” Umjesto da promišljaju o vlastitim problemima, prebacuju odgovornost na Boga, govoreći da ih Bog nije prosvijetlio ni usmjerio, a onda se neprestano žale na Boga.) Tvrde da je Bog nepravedan, pitajući zašto On prosvjetljuje i daruje milost drugima, a ne njima, gunđajući zašto ne postižu rezultate u svojim dužnostima – oni se žale. Primjeri koje ste naveli su dobri. Ima li još? (Neki ljudi postanu puni ogorčenosti kad se njihova zaduženja izmijene, pitajući se zašto se to dogodilo i sumnjajući da ih vođe i djelatnici ciljaju i otežavaju im stvari.) Osjećaju li da ih Božja kuća gleda svisoka? (Da.) Neki ljudi koji ne obavljaju stvarni posao bivaju smijenjeni i eliminirani, i osjećaju da su im ugled i status narušeni. Da bi izlili svoje nezadovoljstvo, uvijek gunđaju iza leđa: „Vjerujem u boga kratko vrijeme, moja sposobnost shvaćanja nije dobra i lošeg sam kova. Ne mogu se mjeriti s drugima. Ako kažu da nisam sposoban, onda sigurno nisam!” Naizgled, priznaju svoje nedostatke, ali zapravo pokušavaju povratiti izgubljene koristi, neprestano gunđajući i govoreći stvari kako bi zadobili suosjećanje ljudi i naveli ih da osjećaju da je Božja kuća nepravedna. Čim su njihovi interesi narušeni, postaju nevoljki i uvijek se nadaju da će nadoknaditi svoje gubitke i dobiti kompenzaciju. Ako to ne dobiju, gube vjeru u Boga i više ne znaju kako vjerovati u Njega, govoreći stvari poput: „Prije sam mislio da je vjerovanje u boga sjajno i da će obavljanje posla kao vođa ili djelatnik u crkvi sigurno donijeti velike blagoslove. Nikad nisam očekivao da ću biti smijenjen i eliminiran te odbačen od drugih. Da se tako nešto može dogoditi u božjoj kući! Nije svatko tko vjeruje u boga nužno dobra osoba, i ne predstavlja nužno sve što božja kuća čini boga ili pravdu.” Kakva je priroda ovakvih izjava? Njihove riječi, i izričito i prešutno, prenose napad. Prenose osudu i otpor. Naizgled, čini se da ciljaju određenog vođu ili crkvu, ali ono na što uistinu ciljaju u svom srcu jesu Bog, Njegove riječi te upravne odluke i pravila Njegove kuće. Oni čisto daju oduška svojoj ogorčenosti. Zašto daju oduška svojoj ogorčenosti? Osjećaju da su pretrpjeli gubitak; u srcu osjećaju nepravdu i nezadovoljstvo te žele tražiti stvari i dobiti kompenzaciju. Iako negativnost koju takvi ljudi izbacuju ne predstavlja značajnu prijetnju većini, te odvratne riječi su poput dosadnih muha ili stjenica koje stvaraju umjereno ometanje u glavama ljudi. Većina ljudi osjeća odbojnost i averziju kad čuje te riječi, ali neizbježno će biti onih istog kova kao takvi ljudi, onih s istim naravima, suštinama i sklonostima, koji su istog kova kao i ti ljudi, i koji su pod njihovim utjecajem i ometanjem. To je neizbježno. Štoviše, neki ljudi malenog duhovnog rasta kojima nedostaje razlučivanje mogu biti ometeni tim negativnim primjedbama, a njihova vjera u Boga može biti pod utjecajem. Ti ljudi već ne znaju čemu točno služi vjera u Boga, nejasne su im istine o vizijama, a i njihova sposobnost shvaćanja istine je slaba. Kad čuju te negativne izjave, vrlo je vjerojatno da će ih nehotice prihvatiti i tako trpjeti njihov utjecaj. Te su riječi otrov. Lako se mogu usaditi u srca ljudi. Jednom kad netko prihvati te negativne primjedbe, kad ga Božja kuća zamoli da obavi dužnost, on odgovara ravnodušno. Kad Božja kuća zatraži njihovu suradnju na nekom zadatku, oni su mlaki. Prihvatit će ga samo ako im se prohtije; inače neće, uvijek s raznim razlozima i izgovorima. Prije nego što su čuli te negativne primjedbe, bilo je malo iskrenosti u njihovoj vjeri u Boga i imali su donekle pozitivan, proaktivan stav pri vršenju svojih dužnosti. Ali nakon što su čuli te negativne primjedbe, postaju ravnodušni, a hladni su i prema svojoj braći i sestrama. Oprezni su prema njima. Kad im crkva uredi da obave dužnost, oni je stalno izbjegavaju i opetovano odguruju, pokazujući veliku pasivnost. Prije su na vrijeme dolazili na okupljanja, ali nakon što su čuli te primjedbe, njihovo prisustvo postaje neredovito – dođu kad su dobro raspoloženi, a ne dođu kad nisu. Ako se kod kuće dogodi nešto neugodno, brinu se da bi se mogla dogoditi neka nesreća, pa više prisustvuju okupljanjima i više čitaju Božje riječi. Ako su oduševljeni, sretni i dirnuti nakon čitanja Božjih riječi, čak će i ponuditi nešto novca. Ali kad se stvari kod kuće smire, opet prestaju dolaziti na okupljanja. Kad braća i sestre pokušaju s njima razgovarati u zajedništvu u nadi da će ih podržati, oni nalaze izgovore da odbiju; a kad braća i sestre odu do njihove kuće, neće otvoriti vrata, čak i kad su očito kod kuće. Što se ovdje događa? Bili su pod utjecajem tih negativnih primjedbi – otrovani su i vjeruju da vjernici u Boga nisu pouzdani. U početku su tim ljudima prilično vjerovali, a kad su čitali Božje riječi, mislili su: „Ovo su Božje riječi, ovi ljudi su moja braća i sestre, ovo je Božja kuća – kako divno!” Ali nakon što su čuli negativne primjedbe koje su širili određeni ljudi, promijenili su se. Nisu li bili pod utjecajem? Nije li njihovom ulasku u život učinjena šteta? (Da.) Tko je utjecao na njih? Ljudi koji izbacuju negativnost, oni koji su izrekli te primjedbe. Ako netko još nije položio čvrst temelj na istinitom putu ili jeo i pio Božje riječi do te mjere da razumije istinu, lako može biti pod utjecajem negativnih stvari. A posebno oni koji nemaju sposobnost shvaćanja istine, već jednostavno promatraju trendove, promatraju situaciju i gledaju površinske pojave – oni još lakše bivaju poneseni negativnim riječima. Pogotovo kad čuju ljude kako govore zablude poput: „božja kuća nije nužno pravedna i nije sve što božja kuća čini pozitivno”, njihova opreznost raste još više. Izjavu koja je u skladu s istinom nije uvijek lako prihvatiti, ali negativna izjava, apsurdna izjava, izjava koja proturječi istini – one se mogu previše lako ukorijeniti u srcima ljudi, a njihovo uklanjanje nije lako. Ljudima je tako teško prihvatiti istinu, a tako lako prihvatiti zablude!

Neki ljudi s lošom ljudskosti pridaju veliku važnost vlastitom ugledu, slavi, tjelesnom užitku te osobnoj imovini i interesima. Kad njihov ugled, status i izravni interesi pretrpe gubitke, oni to ne prihvaćaju od Boga, niti prihvaćaju okruženje koje im je Bog priredio, te se ne mogu odreći tih stvari i zanemariti svoj osobni dobitak i gubitak. Umjesto toga, koriste razne prilike da izliju svoje nezadovoljstvo i neposluh te da izbace svoje negativne emocije, čineći da neki ljudi uslijed toga teško pate. Stoga, kad takvi ljudi izbacuju negativnost, crkveni vođe moraju prvo odmah shvatiti situaciju te pravovremeno zaustaviti i ograničiti te ljude. Naravno, crkveni vođe bi također trebali proaktivno razotkrivati te ljude i razgovarati u zajedništvu s braćom i sestrama o tome kako ih razlučiti, i zašto govore te negativne i apsurdne stvari, kao i kako postupati s tim riječima i razlučiti ih kako bi se spriječilo da čovjek bude zaluđen te da mu nanesu ozbiljnu štetu. Nužno je biti u stanju razlučiti i analizirati takve ljude te ih na taj način izbjegavati i odbacivati, i više ne biti zaluđen od njih. To je posao koji bi crkveni vođe trebali obavljati. Naravno, ako obična braća i sestre otkriju takve ljude i razluče bit njihove ljudskosti, trebali bi se također držati podalje od njih. Ako nemaš dovoljnu sposobnost oduprijeti im se, ili dovoljan rast da ih podržiš, pomogneš im i promijeniš ih, i ako osjećaš da ne možeš izdržati njihove negativne primjedbe i njihove riječi nezadovoljstva i neposluha, najbolji je pristup držati se podalje. Ako osjećaš da si vrlo jak, da imaš nešto rasta i da možeš primijeniti razlučivanje i ostati nepromijenjen bez obzira na to što netko kaže, da bez obzira na to koliko je teška negativnost koju izbacuju, to neće promijeniti tvoju vjeru u Boga, da možeš razlučiti takve ljude, i da ih također možeš razotkriti i zaustaviti kad izbacuju negativnost – onda ih ne trebaš izbjegavati niti se čuvati od njih. Ali ako osjećaš da nemaš takav rast, put i načelo za postupanje s takvim ljudima jest držati se podalje od njih. Je li to lako postići? (Da.) Neki ljudi kažu: „Mogu li ih tolerirati, podnositi i opraštati im?” I to je u redu, i nije pogrešno, ali to nije najvažnija ni najbolja primjena. Recimo da ih podnosiš, toleriraš i popuštaš im, i na kraju te oni zalude i privuku na svoju stranu. I pretpostavimo da bez obzira na to kako te Božja kuća opskrbljuje i podržava, ti to ne osjećaš; ili da kad čitaš Božje riječi, često si pod utjecajem njihovih misli i primjedbi, i čim pomisliš na nešto što su rekli, tvoj je um pogođen i nisi u stanju nastaviti čitati. A kad braća i sestre razgovaraju u zajedništvu o svom razumijevanju istine – posebno kad razgovaraju o razlučivanju primjedbi takvih ljudi – opet si pod utjecajem i pogođen njihovim riječima, što uzrokuje nered u tvom umu. Ako je to slučaj, onda bi se trebao držati podalje od takvih ljudi. Tvoja tolerancija i strpljivost bit će neučinkovite i nisu najbolji način obrane od takvih ljudi. Recimo da tvoja tolerancija i strpljivost nisu prikriveno, vanjsko ponašanje, već da zapravo imaš dovoljno rasta da se suočiš s takvim ljudima. Bez obzira na to što kažu, čak i ako ne progovoriš, još uvijek ih možeš razlučiti u svom srcu; u stanju si pokazati suzdržanost prema njima i ignorirati ih, ali bilo koje negativne riječi ili riječi nerazumijevanja i pritužbe na Boga koje kažu neće ni najmanje utjecati na tvoju vjeru u Boga, niti će utjecati na tvoju odanost u vršenju tvoje dužnosti ili tvoju pokornost Bogu. U tom slučaju, možeš ih tolerirati i podnositi. Koje je načelo primjene tolerancije i strpljivosti? Ne trpjeti štetu. Ignoriraj ih, pusti ih da govore što god žele – na kraju krajeva, takvi su ljudi samo nerazumni smutljivci i besramno su tvrdoglavi. Bez obzira na to kako s njima razgovaraš u zajedništvu o istini, oni je neće prihvatiti; oni su od đavala i Sotone, i beskorisno je razgovarati s njima. Stoga, prije nego što ih Božja kuća ukloni i pozabavi se s njima, ako imaš rast da ih toleriraš i podnosiš a da ne trpiš štetu, to je najbolje. Usvajate li vi obično ovo načelo tolerancije i strpljivosti? Trpite svakakve ljude, ali ponekad niste pažljivi i malo vas zalude; poslije toga postanete svjesni toga, osjećate da dugujete Bogu, molite se nekoliko dana i preokrenete svoje stanje, i približite se Bogu. Većinu vremena, možete jasno vidjeti da takvi ljudi nisu dobri i da su od đavala. Iako možeš imati normalnu interakciju s njima, u nutrini si udaljen i osjećaš odbojnost prema njima. Bez obzira na to što kažu ili koje negativne primjedbe i stavove iznose, oglušiš se na to, ignorirajući, i misliš: „Govori što god hoćeš. Mogu te razlučiti. Jednostavno se ne družim s ljudima poput tebe.” Je li to načelo koje vi slijedite većinu vremena kad se bavite takvim stvarima? Postići ovo također nije loše; nije lako i zahtijeva razumijevanje nekih istina i posjedovanje određenog rasta. Ako nemaš čak ni tu razinu rasta, onda nećeš moći ostati postojan i nećeš dobro vršiti svoju dužnost.