U crkvenom životu, tko je još sklon izbacivanju negativnosti? Neki ljudi obavljaju svoju dužnost bez rezultata, neprestano griješe; ne promišljaju o sebi, već uvijek smatraju da Bog nije pravedan ni pravičan, da Bog uvijek milostivo postupa s drugima, a ne s njima, da ih Bog podcjenjuje i nikada ih ne prosvjetljuje, i zato njihovo obavljanje dužnosti nikada ne donosi rezultate te nikada ne mogu postići svoj cilj da se istaknu i budu cijenjeni. U srcu počinju gajiti pritužbe na Boga, a dok to čine, u njima se javljaju zavist, prezir i mržnja prema onima koji odano obavljaju svoje dužnosti. Kakvu ljudskost imaju takvi ljudi? Nisu li uskogrudni? Osim toga, ne razumiju kako težiti istini u svojoj vjeri u Boga, zar ne? Ne razumiju što znači vjerovati u Boga. Misle da je vjerovanje u Boga i obavljanje dužnosti poput polaganja prijemnog ispita za fakultet, gdje se uvijek trebaju uspoređivati bodovi i rang-liste. Stoga pridaju veliku važnost tim stvarima. Nije li to njihovo stanje? Prije svega, iz perspektive shvaćanja istine, imaju li takvi ljudi duhovno razumijevanje? Nemaju, i ne razumiju što znači vjerovati u Boga i težiti istini. S jedne strane, pridaju veliku važnost svojem rangiranju među drugima; s druge strane, uvijek koriste metodu bodovanja kako bi procijenili koliko dobro drugi obavljaju svoje dužnosti i koliko dobro ih oni sami obavljaju, baš kao da ocjenjuju učenike u školi, procjenjujući vjeru ljudi u Boga i obavljanje njihovih dužnosti tom metodom. Nije li nešto pogrešno u tome? Dodatno, nije li pogrešan način na koji obavljaju svoje dužnosti s velikim trudom? Ne obavljaju li svoje dužnosti s trudom koji se ulaže u učenje i polaganje ispita? (Da.) Zašto to kažemo? Razumiju li takvi ljudi kako tražiti načela kada vjeruju u Boga i obavljaju svoje dužnosti? Mogu li tražiti načela? S jedne strane, ne znaju kako tražiti načela. Kako bi ljudi trebali čitati Božje riječi, kako razgovarati u zajedništvu o istini i kako pravilno obavljati svoje dužnosti – te stvari ne razumiju, niti mare za njih. Znaju samo da moraju pronaći načela i postupati u skladu s njima, ali ne razumiju što načela propisuju, što Bog zahtijeva ili kako drugi postupaju u skladu s načelima. Jednostavno to ne shvaćaju. A s druge strane, mogu li procijeniti obavljanje dužnosti na temelju Božjih mjerila za ocjenjivanje je li obavljanje dužnosti u skladu s mjerilom, i načela koja On zahtijeva od ljudi u obavljanju njihove dužnosti? Mogu li razumjeti te stvari iz Božjih riječi i razgovora u zajedništvu braće i sestara? Prije svega, ne razumiju Božje riječi, niti razumiju pitanja obavljanja dužnosti. Nakon što počnu vjerovati u Boga i obavljati dužnosti, razmišljaju: „Kad sam išao u školu, otkrio sam jedno pravilo: sve dok si voljan marljivo raditi i više učiti, možeš postići visoke ocjene. Stoga ću isto činiti u svojoj vjeri u boga. Više ću čitati božje riječi i više se moliti. Dok drugi čavrljaju ili jedu, ja ću učiti himne i učiti napamet Božje riječi. S takvim trudom, bog će me zasigurno blagosloviti, s obzirom na moj naporan rad, marljivost i radišnost, a moje obavljanje dužnosti sigurno će biti plodonosno. Siguran sam da ću postići visoke ocjene među drugima te da ću biti cijenjen i promaknut.” Ipak, unatoč tome, i dalje ne mogu ostvariti svoje želje: „Zašto sam ja još uvijek manje učinkovit od drugih u obavljanju svoje dužnosti? Kako ću ikada biti promaknut ili upotrijebljen za važne zadatke? Ne znači li to da nema nade? Rođen sam natjecateljski nastrojen, nisam voljan zaostajati za drugima. Takav sam bio u školi i takav sam još uvijek, u svojoj vjeri u boga. Odlučan sam nadmašiti svakoga tko me nadmaši. Neću se smiriti dok to ne učinim!” Vjeruju da će, uz ispravnu metodu i pristup – samo ako primijene trud iz marljivog učenja na čitanje više Božjih riječi i učenje više himni; ne upuštajući se u besposlene razgovore; ne usredotočujući se na odijevanje; manje spavajući i manje uživajući; zauzdavajući svoje tijelo; i ne prepuštajući se tjelesnim udobnostima – tada moći primiti Božje blagoslove te su sigurni da će postići rezultate u obavljanju svoje dužnosti. Međutim, stvari se uvijek odvijaju drugačije nego što su očekivali: „Zašto ja još uvijek neprestano griješim u obavljanju svoje dužnosti i zašto je još uvijek ne mogu obavljati tako dobro kao drugi? Drugi rade brzo i dobro, a vođa ih uvijek hvali i cijeni. Podnio sam toliko patnje i teškoća. Zašto još uvijek ne postižem rezultate?” Dok o tome razmišljaju, konačno dolaze do značajnog otkrića: „Ispada da je bog nepravedan. Toliko dugo vjerujem u boga i tek sada to uviđam! Bog je milostiv prema kome to želi biti. Pa zašto onda ne želi biti milostiv prema meni? Je li to zato što sam glup, zato što mi laskanje i rječitost nisu jača strana, zato što nisam domišljat? Ili je to zato što izgledam previše obično i nisam baš obrazovan? Ovo bog mene razotkriva, zar ne? Pročitao sam toliko božjih riječi – zašto bog nije milostiv prema meni, već me umjesto toga razotkriva?” Dok o tome razmišljaju, postaju negativni: „Ne želim više obavljati svoju dužnost. Bog me nije blagoslovio dok sam obavljao svoju dužnost, a pročitao sam više božjih riječi, ali on me nije prosvijetlio. U božjim riječima je rečeno da je bog milostiv prema kome to želi biti i da iskazuje milosrđe prema kome želi. Ja nisam netko prema kome bog pokazuje milosrđe ili je milostiv. Zašto bih ja trebao trpjeti ovu muku?” Što više razmišljaju, to postaju negativniji i to manje osjećaju da imaju kuda dalje. Osjećaju se ugušeni svojim pritužbama i više ne žele obavljati svoju dužnost; a kada obavljaju svoju dužnost, rade to samo reda radi. Kako god drugi razgovarali u zajedništvu o načelima, to do njih ne dopire. U njima nema nikakve reakcije. Kada su u takvom stanju, imaju li ikakav ulazak u život? Imaju li ikakvu odanost u obavljanju svoje dužnosti? Nemaju više, a i ono malo truda i marljivosti što su nekoć imali također je nestalo. Dakle, što je ostalo u njihovom srcu? „Samo ću planirati u hodu i prihvaćati stvari kako dolaze. Bog bi me mogao svakog dana razotkriti i eliminirati, odustati od mene. Kada dođe dan kada mi ne bude dopušteno obavljati svoju dužnost, neću je ni obavljati. Znam da nisam dovoljno dobar. Bog me možda još nije eliminirao, ali znam da me ne voli. Samo je pitanje vremena kada ću biti eliminiran.” Te misli i stavovi javljaju se u njihovom srcu, a u interakciji s drugima, takve primjedbe povremeno izlete: „Samo vi nastavite iskreno vjerovati. Vaša vjera i obavljanje dužnosti sigurno će biti blagoslovljeni od boga. Ja sam beznadan slučaj. Došao sam do kraja svog puta. Bez obzira koliko sam marljiv ili radišan, nema koristi. Ako bog nekoga ne voli, nikakav trud koji uloži nema nikakve koristi. Ja obavljam svoju dužnost ulažući onoliko truda koliko mogu; ako nema kamo s mojim trudom, tu se ništa ne može učiniti. Može li bog prisiliti ljude da rade ono što je izvan njihovih mogućnosti? Bog ne može natjerati ribu da živi na suhom!” Što se ovime govori? Podrazumijeva se: „Takav sam kakav jesam. Bez obzira kako bog postupao sa mnom, ovo će biti moj stav.” Recite Mi, zašto bi netko s takvim stavom i namjerom i dalje želio primiti Božje blagoslove? Mogu li to stanje i taj stav koji su razvili utjecati na druge? Lako mogu imati negativan i štetan utjecaj, vodeći druge u negativnost i slabost. Nije li to zaluđivanje drugih i nanošenje štete drugima? Ljudi s takvim stupnjem negativnosti su đavli, zar ne? Đavli nikada ne vole istinu.

Neki ljudi ne izbacuju svoju negativnost u dugačkim izlaganjima; oni jednostavno izgovore nekoliko fraza: „Svi ste vi bolji od mene. Svi ste vi silno blagoslovljeni. Ja sam beznadan slučaj. Ma koliko se trudio, beskorisno je. Nemam nade da ću primiti Božje blagoslove.” Iako su riječi jednostavne i čine se bezazlenima, zvučeći kao da ispituju sami sebe, raščlanjuju sami sebe i prihvaćaju činjenice poput vlastitog lošeg kova i nedostataka, u stvarnosti oni izbacuju neku vrstu nevidljive negativnosti. Te riječi nose sarkazam i porugu, kao i otpor, i naravno, još više od toga, nose nezadovoljstvo Bogom, zajedno s negativnim raspoloženjem i potištenošću. Tih negativnih riječi možda je malo, ali to raspoloženje, poput zarazne bolesti, može utjecati na druge. Iako izričito ne kažu: „Više ne želim obavljati svoje dužnosti, nemam nade u spasenje, a i svi ste vi u opasnosti”, oni šalju signal zbog kojeg ljudi osjećaju da ako ta osoba, unatoč svom trudu, nema nade u spasenje, onda oni koji se ne trude imaju još manje nade. Odašiljanjem tog signala, oni govore svima: „Nada je važna. Ako ti Bog ne da nadu, ako te Bog ne blagoslovi, onda je sav tvoj trud uzaludan.” Nakon što većina ljudi prihvati taj signal, duboko u njima njihova vjera u Boga ne može a da ne oslabi, a odanost i iskrenost koje bi trebali pokazati pri obavljanju svojih dužnosti uvelike se smanjuju. Iako izbacuju tu negativnost bez jasne namjere da zalude ili privuku ljude na svoju stranu, to negativno raspoloženje brzo utječe na druge, čineći da osjete krizu, osjećajući da je njihov trud lako protraćen; to čini da ljudi žive u svojim osjećajima, koristeći osjećaje da nagađaju o Bogu te da analiziraju i preispituju Božji stav i iskrenost prema ljudima na temelju površnih pojava. Kada se to negativno raspoloženje prenese na druge, oni ne mogu a da se ne udalje od Boga te da pogrešno razumiju i sumnjaju u ono što je Bog rekao, više ne vjerujući u Njegove riječi. Istovremeno, više nemaju iskrenosti prema svojim dužnostima; nespremni su platiti cijenu i nespremni su imati imalo odanosti. To je utjecaj tih negativnih primjedbi na ljude. Koja je posljedica tog utjecaja? Nakon što čuju te riječi, ljudi ne dobivaju duhovnu pouku, a još manje postižu samospoznaju, otkrivaju svoje nedostatke ili postaju sposobni primjenjivati istinu i obavljati svoje dužnosti u skladu s načelima – ne stječu nijedan od tih pozitivnih rezultata. Umjesto toga, taj utjecaj čini ljude još negativnijima, razmišljaju o odustajanju od težnje za istinom i više nemaju odlučnosti u svojim dužnostima. Zašto su izgubili vjeru? (Osjećaju da nemaju nade u spasenje.) Točno, ti si prihvatio tu poruku i osjećaš da nemaš nade u spasenje, pa se ne želiš truditi obavljati svoju dužnost. To ponašanje pokazuje da ti ne težiš iskreno istini, već uvijek na temelju osjećaja, raspoloženja i nagađanja prosuđuješ je li Bog zadovoljan tobom, imaš li nade u spasenje i odobrava li Bog tvoje obavljanje dužnosti. Kada ljudi prosuđuju te stvari na temelju nagađanja, nemaju mnogo motivacije za primjenjivanje istine. Zašto je to tako? Mogu li ljudi točno suditi o Bogu kada o Njemu sude na temelju nagađanja? Mogu li ljudi točno nagađati o svakoj misli i ideji koju Bog ima? (Ne.) Ljudski umovi puni su prijevare, transakcija, filozofija za ovozemaljsko ophođenje, Sotonine logike i tako dalje. Koje su posljedice toga da ljudi nagađaju o Bogu na temelju tih stvari? To vodi sumnji u Boga, udaljavanju od Boga, pa čak i potpunom gubitku vjere u Boga. Kada osoba potpuno izgubi vjeru u Boga, neizbježno će se u njezinom srcu pojaviti veliki upitnik o tome postoji li Bog. U tom trenutku, njezino vrijeme kao vjernika u Boga će završiti – ona je potpuno uništena. Dodatno, je li ispravno da ljudi nagađaju o Bogu? Je li to stav koji bi stvoreno biće trebalo imati prema Stvoritelju? Jasno je da nije. Ljudi ne bi trebali nagađati o Bogu, niti bi trebali spekulirati o Božjem razmišljanju ili Njegovim mislima o ljudima. To je samo po sebi pogrešno; ljudi su zauzeli pogrešno stajalište i položaj.

Ljudi se ne bi trebali odnositi prema Bogu s nagađanjem, spekulacijama, sumnjom ili podozrenjem, niti bi o Njemu trebali suditi na temelju ljudskih misli i gledišta, filozofija za ovozemaljsko ophođenje ili akademskog znanja. Dakle, kako bi se ljudi trebali odnositi prema Bogu? Prvo, ljudi bi trebali vjerovati da je Bog istina. Božji zahtjevi prema ljudima, Njegove namjere prema njima, Njegova ljubav i mržnja prema ljudima, te Njegovi aranžmani, misli i ideje za razne vrste ljudi, i tako dalje, ne zahtijevaju tvoje spekulacije; te stvari imaju jasna objašnjenja i jasna značenja u Božjim riječima. Trebaš samo vjerovati, tražiti, a zatim provoditi Božje riječi u djelo – to je toliko jednostavno. Bog od tebe ne traži da na temelju osjećaja prosuđuješ što On namjerava učiniti s tobom ili kako te On vidi. Dakle, ti misliš da nemaš nade u spasenje – je li to osjećaj ili činjenica? Jesu li Božje riječi tako rekle? (Ne.) Onda, što kažu Božje riječi? Bog govori ljudima kako tragati za istinom radi nalaženja rješenja i kako pronaći put za primjenu istine kad god se suoče s bilo kojim problemom ili razotkriju iskvarenu narav. To potvrđuje jednu stvar: istina je da Bog želi spasiti ljude i preobraziti njihovu iskvarenu narav; Bog te ne obmanjuje, i to nisu prazne priče. Ti misliš da nemaš nade u spasenje, ali to je samo prolazno raspoloženje, osjećaj nastao u određenom okruženju. Tvoji osjećaji ne predstavljaju Božje želje ili namjere, a još manje Njegove misli, niti predstavljaju istinu. Stoga, ako živiš po tom osjećaju, ako nagađaš o Bogu na temelju tog osjećaja, koristeći svoj osjećaj da zamijeniš Božje želje, onda si u velikoj zabludi i upao si u Sotoninu zamku. Što bi trebalo učiniti u takvoj situaciji? Ne oslanjaj se na osjećaje. Neki ljudi kažu: „Ako se ne bismo trebali oslanjati na osjećaje, na što bismo se trebali osloniti?” Oslanjanje na bilo što tvoje je beskorisno; ljudski osjećaji ne predstavljaju istinu. Tko zna kako je tvoj osjećaj nastao, odakle je doista došao – ako je nastao tako što te je zaveo Sotona, onda je to problematično. U svakom slučaju, bez obzira kako je osjećaj nastao, on ne predstavlja istinu. Što su nečiji osjećaji i intuicije intenzivniji, to više treba tragati za istinom, doći pred Boga i promišljati o sebi. Ljudski osjećaji, te činjenice i istina, dvije su različite stvari. Mogu li ti osjećaji pružiti istinu? Mogu li ti donijeti put primjene? Ne mogu. Samo Božje riječi, samo istina, mogu ti donijeti put primjene, mogu ti donijeti preokret i otvoriti izlaz. Stoga, ono što bi trebao primjenjivati nije traženje vlastitih osjećaja – tvoji osjećaji nisu važni. Ono što bi trebao učiniti jest doći pred Boga da bi tragao za istinom, razumjeti Božje namjere kroz Njegove riječi. Što se više oslanjaš na osjećaje, to više uviđaš da nemaš kuda dalje, to dublje padaš u negativnost i to više vjeruješ da je Bog nepravedan, da te Bog nije blagoslovio. Suprotno tome, ako ostaviš po strani te osjećaje da bi tražio istina-načela, da bi vidio koji su postupci u procesu obavljanja tvoje dužnosti prekršili istina-načela, koji su postupci učinjeni po tvojoj vlastitoj volji i potpuno su nepovezani s istina-načelima, tada ćeš u procesu traženja otkriti da imaš previše vlastite volje, previše uobrazilja. Samo primjenom te mrvice ozbiljnosti, otkrit ćeš mnoge probleme: „Ja sam previše buntovan, previše samovoljan, previše ohol! Nije da nemam nade u spasenje; moji osjećaji su netočni. Stvar je u tome što nisam ozbiljno shvatio Božje riječi i što nisam postupao u skladu s istina-načelima. Uvijek se žalim da me Bog ne blagoslivlja, ne usmjerava i da je pristran, a zapravo nisam prepoznao da sam površan, samovoljan i bezobziran u obavljanju svoje dužnosti – to je moja krivnja. Sada sam shvatio, Bog ne pokazuje pristranost. Kada ljudi ne tragaju za istinom ili ne dolaze pred Boga, Bog je već dobar prema njima time što im ne oduzima kvalifikaciju za obavljanje dužnosti; Bog je u tom pogledu već vrlo popustljiv. A ja sam se još uvijek osjećao pun pritužbi, čak sam se nadmetao i raspravljao s Bogom. Prije sam mislio da sam prilično dobar, ali sada vidim da to uopće nije tako. Što god sam radio, nije bilo utemeljeno na načelima; to što me Bog nije disciplinirao bila je Njegova milost – On je prepoznao moj mali rast!” Kroz takvo traženje, razumjet ćeš neke istine i moći ćeš preuzeti inicijativu da aktivno postupaš u skladu s istina-načelima. Malo po malo, osjetit ćeš da imaš neka načela u svom vladanju i u obavljanju svoje dužnosti. U tom trenutku, nećeš li osjetiti mnogo više spokoja u svojoj savjesti? „Prije sam osjećao da nemam nade u spasenje, ali zašto je sada taj osjećaj, ta svijest, postala sve slabija? Kako se to stanje promijenilo? Prije sam mislio da nemam nade; nisu li to bili samo negativnost i otpor, i borba protiv Boga? Bio sam odviše buntovan!” Nakon što se pokoriš, nesvjesno, u procesu obavljanja svoje dužnosti, počet ćeš razumijevati neka načela i više se nećeš uspoređivati s drugima; samo ćeš se usredotočiti na to kako izbjeći površnost i kako obavljati svoje dužnosti u skladu s načelima. Nesvjesno, više nećeš osjećati da ne možeš biti spašen i više nećeš biti zarobljen u tom negativnom stanju; obavljat ćeš svoje dužnosti u skladu s načelima i osjećat ćeš da je tvoj odnos s Bogom postao normalan. Kada budeš imao taj osjećaj, pomislit ćeš: „Bog me nije napustio; mogu osjetiti Božju prisutnost i mogu osjetiti Božje usmjeravanje i blagoslove kada tražim Boga dok obavljam svoje dužnosti. Konačno osjećam da Bog blagoslivlja druge i blagoslivlja i mene, te da Bog ne pokazuje pristranost; čini se da još uvijek imam nade u spasenje. Ispada da je put kojim sam prije hodao bio pogrešan; uvijek sam sve radio reda radi i činio bezobzirne prijestupe u obavljanju svoje dužnosti, a čak sam mislio da sam u redu, živeći u svom malom svijetu i diveći se samome sebi. Sada vidim da je takvo postupanje bilo velika pogreška! Živeći u potpunosti u stanju galame protiv Boga i otpora prema Njemu – nije ni čudo što nisam primio Božje prosvjetljenje. Kako bih mogao primiti Božje prosvjetljenje ako ne postupam u skladu s načelima?” Vidiš, dva potpuno različita načina postupanja, dva potpuno različita načina suočavanja s vlastitim idejama, na kraju dovode do različitih rezultata.

Ljudi u svojoj vjeri u Boga ne mogu živjeti po svojim osjećajima. Ljudski osjećaji samo su prolazna raspoloženja – imaju li oni ikakve veze s njihovim ishodima? S činjenicama? (Ne.) Kada ljudi daleko odlutaju od Boga, kada žive u stanju uma u kojem pogrešno shvaćaju Boga, ili se opiru Bogu, bore se protiv Boga i galame protiv Boga, tada su potpuno napustili brigu i zaštitu Božju i više nemaju mjesta za Boga u svom srcu. Kada ljudi žive u takvom stanju, ne mogu a da ne žive po vlastitim osjećajima. Neka neznatna misao može ih toliko uznemiriti da ne mogu jesti ni spavati, neoprezna primjedba od nekoga može ih gurnuti u nagađanje i zbunjenost, pa čak i jedna noćna mora može ih učiniti negativnima i navesti ih da pogrešno razumiju Boga. Jednom kada se takav začarani krug oblikuje, ljudi zaključe da je za njih gotovo, da su izgubili svaku nadu da će biti spašeni, da ih je Bog napustio i da ih Bog neće spasiti. Što više razmišljaju na taj način i što više imaju takve osjećaje, to su dublje gurnuti u negativnost. Stvarni razlog zašto ljudi imaju te osjećaje jest taj što ne tragaju za istinom niti postupaju u skladu s istina-načelima. Kada im se nešto dogodi, ljudi ne tragaju za istinom, ne primjenjuju istinu i uvijek idu svojim putem, živeći usred vlastite sitne domišljatosti. Svaki dan provode uspoređujući se s drugima i natječući se s njima, zavideći i mrzeći svakoga za koga misle da je bolji od njih, te se podsmjehujući i rugajući svakome za koga misle da je ispod njih, živeći u Sotoninoj naravi, ne radeći stvari u skladu s istina-načelima i odbijajući prihvatiti ičiji savjet. To ih na kraju dovodi do toga da razviju sve vrste zabluda, spekulacija i prosudbi, te da su neprestano tjeskobni. I ne zaslužuju li to? Takav gorki plod mogu nositi samo oni sami – i doista ga zaslužuju. Čime je sve to uzrokovano? To je zato što ljudi ne tragaju za istinom, previše su oholi i samopravedni, uvijek djeluju prema vlastitim idejama, uvijek se razmeću i uspoređuju s drugima, uvijek se pokušavaju istaknuti, uvijek postavljaju nerazumne zahtjeve Bogu, i tako dalje – sve te stvari uzrokuju da ljudi postupno odlutaju od Boga, da se iznova i iznova opiru Bogu i krše istinu. Na kraju, sami sebe guraju u tamu i negativnost. I u takvim trenucima, ljudi nemaju istinsko razumijevanje vlastitog buntovništva i protivljenja, a još je manje moguće da tim stvarima pristupe s ispravnim stavom. Umjesto toga, žale se na Boga, pogrešno Ga shvaćaju i spekuliraju o Njemu. Kada se to dogodi, ljudi konačno shvate da je njihova iskvarenost vrlo duboka i da su previše problematični, pa zaključe da su od onih koji se protive Bogu, i ne mogu a da ne budu gurnuti u negativnost, nesposobni da se sami izvuku. Ono u što vjeruju jest: „Bog me odbacuje s prezirom, Bog me ne želi. Previše sam buntovan, zaslužujem to, Bog me definitivno više neće spasiti.” Vjeruju da su sve to činjenice. Nagađanja u svom srcu proglašavaju činjenicama. Bez obzira tko s njima razgovara u zajedništvu o istini, nema koristi, oni to ne prihvaćaju. Misle: „Bog me neće blagosloviti, On me neće spasiti, pa koja je svrha vjerovati u Boga?” Kada je put njihove vjere u Boga došao do ove točke, jesu li ljudi još uvijek sposobni vjerovati? Ne. Zašto više ne mogu nastaviti? Činjenica je sljedeća. Kada negativnost ljudi dosegne određenu točku da im je srce ispunjeno otporom i pritužbama, te žele jednom zauvijek prekinuti svoj odnos s Bogom, onda to više nije nešto tako jednostavno kao to da se ne boje Boga, ne pokoravaju se Bogu, ne vole istinu i ne prihvaćaju istinu. Što se zbiva, umjesto toga? U svom srcu, oni aktivno odlučuju odustati od svoje vjere u Boga. Smatraju sramotnim pasivno čekati da budu eliminirani i da ima više dostojanstva u odluci da se odustane, pa preuzimaju inicijativu da se odreknu svoje prilike, sami privodeći stvari kraju. Osuđuju vjeru u Boga kao lošu, osuđuju istinu kao nesposobnu da promijeni ljude i osuđuju Boga kao nepravednog, žaleći se na Njega što ih ne spašava: „Tako sam marljiv, trpim toliko više teškoća od drugih i plaćam toliko veću cijenu od svih ostalih, iskreno obavljam svoju dužnost, a Bog me ipak nije blagoslovio. Sada jasno vidim da me Bog ne voli, da Bog nejednako postupa s ljudima.” Imaju drskosti svoje sumnje o Bogu pretvoriti u osudu Boga i huljenje na Njega. Kada se ta činjenica oblikuje, mogu li oni nastaviti putem vjere u Boga? Budući da se bune protiv Boga i protive se Bogu, te uopće ne prihvaćaju istinu niti promišljaju o sebi, oni su uništeni. Nije li nerazumno da netko na vlastitu inicijativu napusti Boga, a zatim se žali da ga Bog ne blagoslivlja ili mu ne iskazuje milost? Svatko sam bira svoj put i sam njime hoda; nitko to ne može učiniti umjesto njega. Upravo si ti sam izabrao slijepu ulicu, ti si sam napustio Boga i odbacio Ga. Od početka do kraja, Bog nikada nije rekao da te ne želi, ili da je odustao od tebe, ili da te odbija spasiti; ti si sam ograničio Boga na temelju svojih nagađanja. Kad bi istinski vjerovao u Boga, i dalje bi vjerovao u Boga čak i da te On ne želi, i dalje bi vjerovao u Boga, i nastavio čitati Njegove riječi, i još uvijek prihvaćao istinu i normalno obavljao svoje dužnosti, čak i da te On prezire, tko bi te onda mogao ograničiti ili zaustaviti? Ne radi li se sve o tvojim vlastitim izborima i težnjama? Tebi samome nedostaje vjere, a ipak se okrećeš i žališ se na Boga; to je nerazumno. Ti ne čuvaš svoj odnos s Bogom i inzistiraš na njegovom uništenju; jednom kada nastane pukotina, može li se ona popraviti? Slomljeno zrcalo teško je ponovno sastaviti, a čak i ako se sastavi, pukotina će i dalje biti tu. Sada kada se odnos raspao, nikada se ne može vratiti u prvobitno stanje. Stoga, bez obzira na kakvo okruženje naiđu tijekom vjerovanja u Boga, ljudi bi trebali naučiti pokoravati se i trebali bi tragati za istinom – samo tada mogu ostati postojani. Ako želiš slijediti Boga do kraja puta, ključno je težiti istini; bilo da obavljaš svoje dužnosti ili radiš bilo što drugo, razumijevanje istina-načela te njihovo primjenjivanje i provođenje su suštinski, jer upravo kroz proces razumijevanja istine i postupanja u skladu s istina-načelima ti upoznaješ Boga, razumiješ Boga, shvaćaš Boga i dokučuješ Božje namjere, što ti omogućuje da postaneš usklađen s Njim i stekneš razumijevanje i prihvaćanje Njegove biti. Ako ne primjenjuješ istina-načela i samo djeluješ ili obavljaš svoje dužnosti prema vlastitoj volji, nikada nećeš doći u doticaj s istinom. Što znači nikada ne doći u doticaj s istinom? To znači da nikada nećeš doći u doticaj s Božjim stavom prema svemu, Njegovim zahtjevima ili Njegovim mislima; a još je manje vjerojatno da ćeš doći u doticaj s Božjom naravi i biti kako se otkrivaju u Njegovom djelu. Ako ne uspiješ doći u doticaj s tim činjenicama Božjeg djela, tvoje shvaćanje Boga zauvijek će biti ograničeno na ljudske uobrazilje i predodžbe. Ostat će unutar sfere uobrazilje i predodžbi i nikada se neće uskladiti sa biti i istinskom naravi Božjom. Na taj način nećeš moći postići istinsko shvaćanje Boga.