U procesu obavljanja svojih dužnosti, ljudi često doživljavaju negativna i buntovna stanja. Ako mogu tragati za istinom i koristiti se istina-načelima kako bi se pozabavili tim problemima i riješili ih, njihove se negativne emocije neće pretvoriti u pritužbe, otpor, prkos, galamu ili čak huljenje. Međutim, ako se ljudi s time nose oslanjajući se isključivo na vlastitu sitnu domišljatost, na ljudsku samokontrolu, ljudski trud, marljivost, discipliniranje svojeg tijela i druge slične pristupe, tada će se, prije ili kasnije, te ljudske uobrazilje, sudovi i nagađanja pretvoriti u pritužbe, prkos, otpor, galamu, pa čak i huljenje protiv Boga. Kada su ljudi zarobljeni u takvim negativnim emocijama, skloni su razviti neposlušnost, nezadovoljstvo i pritužbe protiv Boga, među ostalim takvim osjećajima ili mislima. Kada se te misli s vremenom nagomilaju u ljudima, a oni i dalje ne tragaju za istinom niti koriste istinu da ih riješe, njihova neposlušnost, nezadovoljstvo i pritužbe pretvorit će se u prkos; upustit će se u buntovno ponašanje, kao što je površno obavljanje svojih dužnosti ili namjerno ometanje i sabotiranje crkvenog rada, među ostalim negativnim ponašanjima, kako bi izrazili svoju neposlušnost i nezadovoljstvo i tako postigli svoj cilj prkošenja Bogu. Neki ljudi ruše i ometaju druge u obavljanju dužnosti. Značenje iza njihovih postupaka je: „Ako ja ne mogu obavljati svoju dužnost, ili ako me bog ne blagoslovi u mojoj dužnosti, pobrinut ću se da nitko od vas ne može dobro obavljati svoje dužnosti!” i tada počinju izazivati ometanja. Neki to čine riječima, dok se drugi koriste nekim postupcima. Što bi mogli učiniti oni koji druge ometaju svojim postupcima? Na primjer, mogli bi namjerno izbrisati datoteke s tuđeg računala kako bi utjecali na rezultate njihove dužnosti, ili bi mogli namjerno ometati internetska okupljanja. Tako đavli i Sotone ometaju ljude. Ljudi ne razumiju: „Kako netko u tim godinama može činiti tako gnusne stvari? Pa nije tinejdžer; kako još uvijek može izvoditi takve spačke?” Zapravo, i ljudi u tridesetima, četrdesetima, pedesetima ili šezdesetima također mogu činiti te stvari. Ta su različita ponašanja neshvatljiva; to nisu postupci osobe sa savješću i razumom, već postupci đavala i Sotona. Vidjevši da drugi nisu pogođeni i da njihovi ciljevi nisu postignuti, takva bi osoba tada izbacivala negativnost i izazivala ometanja u vrijeme kada je prisutno mnogo ljudi ili tijekom okupljanja. Kada počnu izlijevati svoje nezadovoljstvo kroz postupke, situaciju već postaje teško kontrolirati; vrlo ih je teško obuzdati, a ako se situacija nastavi razvijati, može samo eskalirati i postati sve ozbiljnija po svojoj prirodi. Oni ne samo da izazivaju ometanja svojim postupcima, već se koriste i raznim sredstvima i metodama, upotrebljavajući agresivan i osuđujući rječnik kako bi ometali druge dok obavljaju svoju dužnost. Bez obzira na to postižu li svoje ciljeve, oni se tada u srcu opiru Bogu; ne čitaju Božje riječi niti uče himne i odbijaju čitati bilo kakve knjige povezane s Božjim riječima ili istinom. Što rade kod kuće? Čitaju romane, gledaju televizijske serije, uče kulinarske tehnike, proučavaju šminkanje i frizerstvo… Tijekom okupljanja ne razgovaraju u zajedništvu o svojem razumijevanju Božjih riječi, niti razgovaraju o tome kako riješiti iskvarenu narav i očitovanja iskvarenosti. Kada drugi razgovaraju, oni namjerno preotimaju riječ, prekidaju onoga tko govori, namjerno mijenjaju temu i tako dalje, uvijek govoreći stvari koje potkopavaju i ometaju. Zašto se tako ponašaju? Razlog leži u njihovom uvjerenju da nemaju nade u spasenje, zbog čega dižu ruke od sebe i počinju se ponašati bezobzirno; traže nekoliko sudruga prije nego što budu uklonjeni ili izbačeni iz crkve – ako oni ne mogu biti blagoslovljeni, pobrinut će se da ni drugi ne mogu. Zašto tako razmišljaju? Oni vjeruju da Bog u kojeg vjeruju nije poput boga kakvog su isprva zamišljali; On ne voli ljude onoliko koliko su zamišljali i nije toliko pravedan, a zasigurno nije ni toliko iskreno privržen ljudima koliko su zamišljali. Bog voli druge, ali ne i njih; Bog spašava druge, ali ne i njih. Sada kada ne vide nadu za sebe i osjećaju da ne mogu biti spašeni, dižu ruke od sebe i počinju se ponašati bezobzirno. Ali to nije sve; oni također žele da drugi vide kako, budući da za njih nema nade, nema nade ni za druge, i zadovoljni su tek kada natjeraju sve da odustanu od svoje vjere u Boga i povuku se iz svojeg vjerovanja. Njihov cilj u tome je: „Ako ja ne mogu primiti blagoslove nebeskog kraljevstva, bolje vam je da ni ne sanjate da ćete ih vi dobiti!” Kakav je to bijednik od osobe? Nije li to đavao? On je đavao koji ide u pakao, a koji također zabranjuje drugima da vjeruju u Boga i uđu u nebesko kraljevstvo; on ide ravno u slijepu ulicu! Svatko s imalo savjesti i imalo bogobojaznog srca ne bi se trebao tako ponašati; ako uistinu počini veliko zlo i bude razotkriven, zbog čega osjeća da više nema nade, i dalje će nastojati pomoći drugima da uspiju, puštajući druge da iskreno vjeruju u Boga i ne slijede njegov primjer. Mogao bi reći: „Preslab sam, moje su tjelesne želje jake i previše sam zaljubljen u svijet. To je moja vlastita krivnja; zaslužio sam to! Vi nastavite biti iskreni vjernici; nemojte da ja utječem na vas. Tijekom okupljanja, ja ću stražariti, a ako policija velikog crvenog zmaja uđe u selo, upozorit ću vas.” Svatko s trunkom ljudskosti trebao bi učiniti barem toliko i ne bi trebao ometati tuđu težnju za istinom. Ali oni bez ljudskosti, kada im stvari ne idu po volji ili kada vide da ih braća i sestre preziru i udaljavaju se od njih, osjećaju da ih je Bog razotkrio i eliminirao, da nemaju nade u spasenje. Kada gaje takve ideje i misli, dižu ruke od sebe i počinju se ponašati bezobzirno, izbacujući negativnost i ometajući crkveni život bez skrupula. Kakvi ljudi to čine? Nisu li to đavli? (Da.) Treba li pokazivati uljudnost prema ljudima koji su đavli? (Ne.) Pa kako se onda s time treba nositi? Ti kažeš: „Dolaziš na okupljanja, a niti čitaš Božje riječi niti prihvaćaš istinu. Zbog čega si onda ovdje? Da izazivaš ometanja, zar ne? Misliš da nemaš nade u spasenje; zapravo, ni mi ne osjećamo da imamo puno nade, ali se trudimo. Vjerujemo da Bog nije pristran, da je On dostojan povjerenja, da je Njegovo srce u spašavanju ljudi iskreno i da se Njegovo srce ne mijenja. Sve dok postoji i tračak nade, nećemo odustati. Nećemo stalno biti negativni i pogrešno razumjeti Boga poput tebe. Sanjaš ako misliš da nas možeš ometati ili kočiti! Ako tvrdoglavo ustraješ, nastaviš tako vjerovati i zlonamjerno nas htjeti ometati, onda nas nemoj kriviti što smo grubi prema tebi. Počevši od danas, ti si uklonjen; za tebe više nema mjesta u crkvi. Gubi se odavde!” Nije li problem time riješen? Jednostavno je, samo nekoliko riječi i oni su uklonjeni. To je tako lako učiniti! Zašto se to rješava na ovaj način? Zato što se priroda-bit takvih ljudi ne može promijeniti; oni neće prihvatiti istinu. Oni misle da nemaju nade u spasenje; Bog to nije rekao, niti su to rekla braća i sestre, a ipak na ovaj način čine zlo i izazivaju ometanja. Što će učiniti ako jednog dana zaista budu izbačeni zbog činjenja zla i ometanja crkvenog rada, ili ako ih Bog disciplinira jer ne teže istini? Mogu li postati Božji neprijatelji, mogu li se osvetiti? To je vrlo vjerojatno! Dobro je da se takvi ljudi razotkriju prije nego što uspiju počiniti bilo kakva zlodjela ili veliko zlo. To je Božje djelo; Bog ih je razotkrio. Sada je njihovo uklanjanje upravo ispravno; drugi ljudi još nisu pretrpjeli nikakav gubitak. Postupanje na ovaj način je blagovremeno i prikladno; svi stječu razlučivanje, a sa zlim ljudima se obračunalo. Njihova uloga kontrasta je adekvatno ispunjena.

To su u osnovi različita stanja i očitovanja ljudi koji izbacuju negativnost. Kada njihova želja da teže statusu, slavi i dobitku nije ispunjena, kada Bog čini stvari koje su u suprotnosti s njihovim predodžbama i uobraziljama, stvari koje se tiču njihovih interesa, oni postaju zarobljeni u osjećajima neposlušnosti i nezadovoljstva. A kada imaju te osjećaje, njihov um počinje proizvoditi izgovore, isprike, opravdanja, obrane i druge misli pritužbe. Tada oni ne slave Boga niti Mu se pokoravaju, a još manje tragaju za istinom kako bi spoznali sebe; umjesto toga, bore se protiv Boga koristeći svoje predodžbe, uobrazilje, misli i stajališta, ili naglost. A kako se bore protiv Boga? Šire svoje osjećaje neposlušnosti i nezadovoljstva, koristeći to da Bogu jasno daju do znanja svoje misli i stajališta, pokušavajući natjerati Boga da djeluje u skladu s njihovom voljom i njihovim zahtjevima kako bi zadovoljili svoje želje; tek tada se njihovi osjećaji smiruju. Osobito, Bog izražava mnoge istine kako bi sudio ljudima i grdio ih, kako bi pročistio njihove iskvarene naravi, kako bi spasio ljude od utjecaja Sotone, a tko zna koliko je ljudskih snova o primanju blagoslova prekinuto tim istinama, razbijajući fantaziju o uznesenju u nebesko kraljevstvo kojoj su se nadali dan i noć. Žele učiniti sve što mogu da preokrenu stvari – ali su nemoćni, mogu biti samo gurnuti u nesreću s negativnošću i ogorčenjem. Neposlušni su prema svemu ovome što je Bog uredio, jer je ono što Bog čini u sukobu s njihovim predodžbama, interesima i razmišljanjem. Osobito, kada crkva obavlja rad na čišćenju i eliminira mnoge ljude, ti ljudi misle da ih Bog ne spašava, da ih je On s prezirom odbacio, da se prema njima postupa nepravedno, pa će se ujediniti da prkose Bogu; nijekat će da je Bog istina, nijekat će identitet i bit Boga, i nijekat će pravednu narav Boga. Naravno, nijekat će i činjenicu Božje suverenosti nad svim. A kojim sredstvima sve to niječu? Prkosom i otporom. Impliciraju sljedeće: „Ono što bog čini u suprotnosti je s mojim predodžbama, i zato se ne pokoravam, ne vjerujem da si ti istina. Galamit ću protiv tebe i širit ću te stvari u crkvi i među ljudima! Reći ću što god hoću i nije me briga za posljedice. Imam slobodu govora; ne možeš mi začepiti usta – reći ću što hoću. Što mi ti možeš?” Kada ti ljudi ustraju u iznošenju svojih pogrešnih misli i stajališta, govore li oni o vlastitom razumijevanju? Razgovaraju li u zajedništvu o istini? Apsolutno ne. Oni šire negativnost; daju glas herezama i zabludama. Ne pokušavaju spoznati vlastitu iskvarenost niti je razotkrivaju; ne razotkrivaju stvari koje su učinili a koje su u suprotnosti s istinom, niti razotkrivaju pogreške koje su napravili. Umjesto toga, daju sve od sebe da racionaliziraju i brane svoje pogreške kako bi dokazali da su u pravu, a istovremeno donose i apsurdan zaključak, te iznose negativna i izopačena stajališta, kao i izvrnute argumente i hereze. Učinak na Božji izabrani narod u crkvi je da ih zaluđuju i ometaju; to čak može neke ljude gurnuti u stanje negativnosti i zbunjenosti. Sve su to štetni učinci i ometanja uzrokovani ljudima koji izbacuju negativnost. Stoga, oni koji izbacuju negativnost trebaju biti ograničeni, zajedno sa svojim govorom i ponašanjem – ne treba im se povlađivati niti im to dopuštati. Crkva bi trebala imati prikladne metode i načela za postupanje s tim ljudima. S jedne strane, braća i sestre trebali bi razlučiti te ljude i njihove negativne primjedbe. S druge strane, kada Božji izabrani narod ima razlučivanje, crkva bi trebala odmah ukloniti ili izbaciti te pojedince u skladu s istina-načelima, kako bi se spriječilo da više ljudi bude pod utjecajem i ometano. Ovim završava naš razgovor u zajedništvu o različitim aspektima izbacivanja negativnosti.

C. Načela i putovi za rješavanje negativnosti

Ljudi posjeduju sotonsku prirodu; živeći po sotonskoj naravi, teško je izbjeći negativna stanja. Osobito kada čovjek ne razumije istinu, negativnost postaje uobičajena pojava. Svatko ima trenutke negativnosti; neki češće, neki rjeđe, neki duže, a neki kraće. Ljudski se rast razlikuje, pa tako i njihova stanja negativnosti. Oni većeg rasta postaju donekle negativni samo kada se suoče s kušnjama, dok oni manjeg rasta, koji još ne razumiju istinu, ne mogu razlučiti kada drugi šire neke predodžbe ili govore apsurdnosti; oni mogu biti ometeni, pod utjecajem i postati negativni. Bilo koji problem koji se pojavi može dovesti do njihove negativnosti, čak i sitnice koje nisu vrijedne spomena. Kako bi se trebalo riješiti to pitanje česte negativnosti? Ako netko ne zna kako tragati za istinom, ne zna kako jesti i piti Božje riječi ili se moliti Bogu, onda to postaje vrlo problematično; može se osloniti samo na podršku i pomoć braće i sestara. Ako nitko ne može pomoći, ili ako on ne prihvaća pomoć, mogao bi ostati toliko negativan da se ne može oporaviti, pa bi čak mogao i prestati vjerovati. Vidite, vrlo je opasno da netko uvijek ima predodžbe i lako postaje negativan. Bez obzira na to kako netko s takvim ljudima razgovara u zajedništvu o istini, oni je ne prihvaćaju, uvijek ustrajući na tome da su njihove vlastite predodžbe i uobrazilje ispravne; oni su izuzetno problematični ljudi. Koliko god da si negativan, trebao bi u svojem srcu razumjeti da to što imaš predodžbe ne znači da su one u skladu s istinom; to znači da postoji problem u tvojem shvaćanju. Ako imaš imalo razuma, ne bi trebao širiti te predodžbe; to je najmanje što bi ljudi trebali poštivati. Ako imaš imalo bogobojaznog srca i možeš priznati da si Božji sljedbenik, trebao bi tragati za istinom kako bi riješio svoje predodžbe, pokoriti se istini i izbjegavati izazivanje prekida i ometanja. Ako to ne možeš učiniti i ustraješ na širenju predodžbi, onda si izgubio razum; mentalno si nenormalan, opsjednut demonima i ne kontroliraš se. Pod dominacijom demona, ti govoriš i širiš te predodžbe bez obzira na sve – tu nema pomoći, to je djelo zlih duhova. Ako imaš imalo savjesti i razuma, trebao bi biti u stanju učiniti ovo: ne širiti predodžbe i ne ometati braću i sestre. Čak i ako postaneš negativan, ne bi trebao činiti stvari koje štete braći i sestrama; trebao bi jednostavno dobro obavljati svoju dužnost, pravilno raditi ono što bi trebao i osigurati da si čiste savjesti – to je minimalno mjerilo za vladanje. Čak i ako si ponekad negativan, ali nisi učinio ništa čime bi prešao granice, Bog se neće zamarati tvojom negativnošću. Sve dok posjeduješ savjest i razum, u stanju si moliti se Bogu i oslanjati se na Njega te tragati za istinom, na kraju ćeš doći do razumijevanja istine i promijeniti se. Ako se suočiš sa značajnim događajima, kao što je smjena i eliminacija jer kao vođa nisi obavljao stvarni posao, i osjećaš da nema nade u spasenje, te postaneš negativan – pretjerano negativan do te mjere da se ne možeš oporaviti, osjećajući se kao da si osuđen i proklet, i razviješ pogrešna shvaćanja i pritužbe protiv Boga – što bi trebao učiniti? To je vrlo lako riješiti: pronađi neke ljude koji razumiju istinu da s njima razgovaraš i tražiš, i otvori im svoje srce. Što je još važnije, dođi pred Boga da se iskreno moliš o svojoj negativnosti i slabosti, kao i o nekim stvarima koje ne razumiješ i ne možeš nadvladati, jednu po jednu – razgovaraj s Bogom, ne skrivaj ništa. Ako postoje neizrecive stvari koje ne možeš izraziti drugima, još je važnije da dođeš pred Boga i moliš se. Neki ljudi pitaju: „Zar razgovor s Bogom o tome ne vodi u osudu?” Nisi li već učinio mnoge stvari koje se protive Bogu i zaslužuju Njegovu osudu? Zašto se brinuti oko te jedne dodatne stvari? Misliš li da Bog neće znati ako o tome ne govoriš? Bog zna sve što misliš. Trebao bi otvoreno razgovarati s Bogom, govoreći Mu iz srca, iskreno Mu predstavljajući svoje probleme i stanja. Tvoja slabost, buntovništvo, pa čak i tvoje pritužbe, sve se to može reći Bogu; čak i ako se želiš iskaliti, to je u redu – Bog to neće osuditi. Zašto Bog to ne osuđuje? Bog poznaje čovjekov rast; čak i ako ne razgovaraš s Njim, On i dalje poznaje tvoj rast. Razgovarajući s Bogom, s jedne strane, to je tvoja prilika da se ogoliš i budeš otvoren prema Bogu. S druge strane, to također pokazuje tvoj stav pokornosti Bogu; u najmanju ruku, dopuštaš Bogu da vidi da tvoje srce nije zatvoreno za Njega, da si samo slab, da nemaš dovoljno rasta da nadvladaš tu stvar, to je sve. Nemaš namjeru prkositi; tvoj stav je da se pokoriš, samo što je tvoj rast premalen i ne možeš podnijeti tu stvar. Kada potpuno otvoriš svoje srce Bogu i u stanju si podijeliti s Njim svoje najdublje misli, iako ono što kažeš može sadržavati slabost i pritužbe – a osobito, mnoge negativne stvari – postoji jedna stvar koja je u tome ispravna: ti priznaješ da posjeduješ iskvarenu narav, priznaješ da si stvoreno biće, ne niječeš Božji identitet kao Stvoritelja, niti niječeš da je odnos između tebe i Boga odnos stvorenog bića i Stvoritelja. Povjeravaš Bogu stvari koje ti je najteže nadvladati, stvari koje te čine najslabijim, i govoriš Bogu sve svoje najdublje osjećaje – to pokazuje tvoj stav. Neki ljudi kažu: „Jednom sam se molio Bogu i to nije riješilo moju negativnost. Još uvijek je ne mogu nadvladati.” Nema veze; samo trebaš iskreno tragati za istinom. Bez obzira na to koliko razumiješ, Bog će te postupno ojačati i više nećeš biti slab kao na početku. Bez obzira na to koliko slabosti i negativnosti imaš, ili koliko pritužbi i negativnih emocija imaš, razgovaraj s Bogom; nemoj se prema Bogu odnositi kao prema strancu. Od koga god da skrivaš stvari, nemoj ništa skrivati od Boga, jer Bog je tvoj jedini oslonac i također tvoje jedino spasenje. Samo dolaskom pred Boga ti se problemi mogu riješiti; oslanjanje na ljude je beskorisno. Stoga, kada se suočavaju s negativnošću i slabošću, oni koji dolaze pred Boga i oslanjaju se na Njega su najpametniji. Samo se glupi i tvrdoglavi ljudi, kada se suočavaju sa značajnim i kritičnim događajima i trebaju izliti svoja srca Bogu, još više udaljavaju od Boga i izbjegavaju Ga, kujući planove u vlastitoj glavi. A koji je rezultat svega tog kovanja planova? Njihova negativnost i pritužbe pretvaraju se u prkos, a prkos se pretvara u otpor i galamu protiv Boga; ti ljudi postaju potpuno nepomirljivi s Bogom, a njihov odnos s Bogom je potpuno prekinut. Međutim, kada se suočiš s takvom negativnošću i slabošću, ako možeš izabrati da i dalje dolaziš pred Boga kako bi tragao za istinom, i izabereš pokoriti se Božjim orkestracijama i uređenjima, te zauzmeš istinski pokoran stav, tada će, vidjevši da Mu se i dalje iskreno želiš pokoriti čak i kada si negativan i slab, Bog znati kako te usmjeriti, izvodeći te iz tvoje negativnosti i slabosti. Nakon što budeš imao ta iskustva, razvit ćeš istinsku vjeru u Boga. Osjećat ćeš da bez obzira na to s kakvim se poteškoćama suočavaš, sve dok tražiš Boga i čekaš Ga, On će ti urediti izlaz a da toga nisi ni svjestan, dopuštajući ti da vidiš da su se, a da nisi ni primijetio, situacije promijenile, čineći te više ne slabim, već snažnim, i povećavajući tvoju vjeru u Boga. Kada razmišljaš o tim događajima, osjetit ćeš koliko je tvoja slabost u to vrijeme bila djetinjasta. Zapravo, ljudi su upravo toliko djetinjasti, i bez Božje podrške, nikada ne bi sazreli iz svoje djetinjastosti i neznanja. Samo postupnim prihvaćanjem i pokoravanjem Božjoj suverenosti u procesu doživljavanja tih stvari, pozitivnim i aktivnim suočavanjem s tim činjenicama, traženjem načela, traženjem Božjih namjera, više ne izbjegavajući Boga niti se udaljavajući od Boga, niti bivajući buntovan protiv Boga, već postajući sve pokorniji, sa sve manje buntovništva, postajući sve bliži i bliži Bogu, i sve sposobniji pokoriti se Bogu – samo takvim doživljavanjem nečiji život postupno raste i sazrijeva, potpuno odrastajući do rasta odrasle osobe.

Kako se treba odnositi prema negativnim stanjima i rješavati ih? Negativnosti se ne treba bojati; ključno je imati razum. Nije li lako čovjeku postupati glupo kada je stalno negativan? Kada je čovjek negativan, on se samo ili žali ili diže ruke od sebe, te govori i postupa bez ikakvog razuma – ne utječe li to na obavljanje njegove dužnosti? Ako se čovjek može prepustiti očaju i zabušavati u negativnosti, nije li to izdaja Boga? To je teška negativnost poput mentalne bolesti, donekle je slična opsjednutosti demonima; to je nedostatak razuma. Ne tragati za istinom radi rješenja doista je opasno. Kada su ljudi negativni, ako im u potpunosti nedostaje bogobojazno srce, lako će izgubiti razum; ići će uokolo šireći svoju negativnost, nezadovoljstvo i predodžbe. To je namjerno suprotstavljanje Bogu i previše lako može prekidati i ometati rad crkve, što je posljedica previše strašna da bi se o njoj razmišljalo, i vrlo je vjerojatno da će ih Bog s prezirom odbaciti. Međutim, ako je osoba u svojoj negativnosti u stanju tragati za istinom, čuva bogobojazno srce, ne govori negativno, niti širi vlastitu negativnost i predodžbe, te čuva svoju vjeru u Boga i pokoran stav prema Njemu, takva osoba može lako izaći iz negativnosti. Svatko ima trenutke negativnosti; samo se razlikuju po intenzitetu, trajanju i razlozima. Neki ljudi općenito nisu negativni, ali postanu takvi kada se suoče s neuspjehom ili posrtanjem; drugi mogu postati negativni zbog trivijalnih stvari, čak i ako je to samo nešto što netko kaže a što povrijedi njihov ponos. A neki postanu negativni zbog malo nepovoljnih okolnosti. Razumiju li takvi ljudi kako živjeti život? Imaju li pronicljivost? Posjeduju li širinu uma i velikodušnost normalne osobe? Ne. Bez obzira na okolnosti, sve dok čovjek živi unutar svojih iskvarenih naravi, često će padati u neka negativna stanja. Naravno, ako osoba razumije istinu i može prozreti stvari, njezina će negativna stanja postajati sve rjeđa, a njezina će negativnost postupno nestajati s njezinim rastom, da bi na kraju potpuno iščeznula. Oni koji ne vole istinu, koji uopće ne prihvaćaju istinu, imat će sve veći broj negativnih emocija, negativnih stanja, te negativnih misli i stavova, koji će postajati sve ozbiljniji što se više gomilaju, a jednom kada ih te stvari preplave, neće se moći oporaviti, što je vrlo opasno. Stoga je brzo rješavanje negativnosti ključno. Da bi se riješila negativnost, čovjek mora proaktivno tragati za istinom; čitanje i promišljanje Božjih riječi uz održavanje stanja tišine u Njegovoj prisutnosti dovest će do stjecanja prosvjetljenja i osvjetljenja, omogućujući čovjeku da razumije istinu i prozre bit negativnosti, čime se rješava problem negativnosti. Ako se i dalje držiš vlastitih predodžbi i razloga, onda si krajnje glup i umrijet ćeš od svoje gluposti i neznanja. Bez obzira na sve, rješavanje negativnosti treba biti proaktivno, a ne pasivno. Neki ljudi misle da bi jednostavno trebali ignorirati negativnost kada se pojavi; kada se ponovno osjete sretnima, njihova će se negativnost prirodno pretvoriti u radost. To je fantazija; bez traganja za istinom ili prihvaćanja istine, negativnost se neće automatski ukloniti. Čak i ako je zaboraviš i ne osjećaš ništa u srcu, to ne znači da je korijenski uzrok tvoje negativnosti riješen. Jednom kada se pojave prave okolnosti, ponovno će buknuti, što je uobičajena pojava. Ako je čovjek pametan i ima razum, trebao bi odmah tragati za istinom kada se pojavi negativnost i koristiti metodu prihvaćanja istine da je riješi, čime se problem negativnosti rješava iz korijena. Svi koji su često negativni takvi su jer ne mogu prihvatiti istinu. Ako ne prihvaćaš istinu, negativnost će se prilijepiti za tebe kao đavao, čineći te vječno negativnim, uzrokujući da razviješ osjećaje neposlušnosti, nezadovoljstva i pritužbi prema Bogu, sve dok se ne nađeš u otporu, borbi i galami protiv Boga – tada si stigao do kraja i tvoje ružno lice bit će razotkriveno. Ljudi te počinju razotkrivati, analizirati i karakterizirati, i tek sada, suočen s okrutnom stvarnošću, tvoje suze počinju teći; tada se slamaš i počinješ se udarati u prsa u očaju – samo čekaj da prihvatiš Božju kaznu! Negativnost ne samo da slabi ljude, već ih također navodi da se žale na Boga, sude Bogu, niječu Boga, pa čak se i izravno bore i galame protiv Boga. Stoga, ako se rješavanje nečije negativnosti odgodi, jednom kada izgovori bogohulne riječi i uvrijedi Božju narav, posljedice su vrlo teške. Ako padaš u negativnost i gajiš pritužbe zbog jednog događaja, fraze ili misli ili stajališta, to pokazuje da je tvoje razumijevanje te stvari izopačeno i da o njoj imaš predodžbe i uobrazilje; tvoji pogledi na tu stvar zasigurno nisu u skladu s istinom. U tom trenutku, trebaš tragati za istinom i ispravno se suočiti s time, nastojeći što je brže moguće ispraviti te pogrešne predodžbe i ideje, ne dopuštajući da te ove predodžbe vežu i zalude u stanje neposlušnosti, nezadovoljstva i pritužbi prema Bogu. Brzo rješavanje negativnosti je ključno, a i potpuno rješavanje je vrlo važno. Naravno, najbolji način za rješavanje negativnosti je tragati za istinom, više čitati Božje riječi i dolaziti pred Boga kako bi tražio Njegovo prosvjetljenje. Ponekad možda privremeno nećeš moći preokrenuti svoje misli i stajališta, ali u najmanju ruku, trebao bi znati da nisi u pravu i da su te tvoje misli izopačene. Na taj način, minimalni rezultat bit će da te pogrešne misli i stajališta neće utjecati na tvoju odanost u obavljanju dužnosti, neće utjecati na tvoj odnos s Bogom i neće utjecati na tvoj dolazak pred Boga da otvoriš svoje srce i moliš se – u najmanju ruku, to je rezultat koji se mora postići. Kada si obuzet negativnošću i neposlušan si i nezadovoljan, i gajiš pritužbe prema Bogu, ali ne želiš tragati za istinom radi rješenja, misleći da je tvoj odnos s Bogom normalan, dok je u stvari tvoje srce daleko od Boga i više ne želiš čitati Njegove riječi niti se moliti, nije li problem postao ozbiljan? Ti kažeš: „Bez obzira na to koliko sam negativan, obavljanje moje dužnosti nije ometano i nisam napustio svoj posao. Odan sam!” Vrijede li te riječi? Ako si često negativan, to nije pitanje jedne iskvarene naravi; postoje ozbiljniji problemi: imaš predodžbe o Bogu, pogrešno Ga razumiješ i stvorio si prepreke između sebe i Boga. Ako ne tragaš za istinom da to riješiš, to je vrlo opasna stvar. Kako čovjek može osigurati da svoju dužnost obavlja odano do kraja i bez površnosti ako je često negativan? Može li negativnost jednostavno nestati ili iščeznuti sama od sebe ako se ne riješi? Ako se pravovremeno ne traga za istinom radi rješenja, negativnost će se nastaviti razvijati i samo će se pogoršavati. Posljedice koje uzrokuje samo će postajati sve štetnije. Apsolutno se neće razvijati u pozitivnom smjeru, već će rasti samo u nepovoljnom. Stoga, kada se pojavi negativnost, moraš brzo tragati za istinom da je riješiš; samo to osigurava da si u stanju dobro obavljati svoje dužnosti. Rješavanje negativnosti je ključno i ne može se odgađati!

26. lipnja 2021.