Kako razlikovati antikriste od ljudi koji imaju narav antikrista

Razlikovanje na temelju njihovih stavova prema istini

Danas ćemo nastaviti razgovarati u zajedništvu o odgovornostima vođa i djelatnika. Prije no što formalno započnemo razgovor, osvrnimo se na jednu od tema koje se tiču antikrista o kojoj smo ranije razgovarali u zajedništvu: kako razlikovati ljude s naravi antikrista od onih s biti antikrista i koje su razlike između te dvije vrste ljudi. Prvo ćemo razgovarati o tome kako razlučiti antikriste; to nije jako teško. Prije svega, trebaš jasno vidjeti koja su očita karakteristična očitovanja koja pokazuju oni koji su antikristi, tako da možeš u kratkom vremenu prepoznati istinskog antikrista, utvrđujući da on definitivno nije netko tko samo ima narav antikrista ili netko tko hoda putem antikrista. Na taj ćeš način moći razlučiti antikriste i oni te više neće moći zaluđivati, hvatati u zamku i kontrolirati. Sada je najvažnije biti u stanju razlikovati očite razlike između ljudi s priroda-biti antikrista i onih s naravi antikrista. Da biste razlučili te dvije vrste ljudi, morate prvo shvatiti njihove glavne karakteristike. Neki ljudi shvaćaju samo antikristova otkrivanja iskvarenosti u svakodnevnom životu, kao što je njihova sklonost da ističu svoj status i drže drugima prodike, ali ne mogu razlučiti priroda-bit antikrista. Je li to u redu? (Ne.) Ima i onih koji kažu da su najistaknutija očitovanja antikrista njihova oholost i uobraženost, pa sve ohole i uobražene ljude karakteriziraju kao antikriste. Je li to ispravno? (Ne.) Zašto nije ispravno? Zato što oholost i uobraženost nisu najistaknutija očitovanja antikrista; to su iskvarene naravi zajedničke svim iskvarenim ljudima. Svatko ima oholu i uobraženu narav, pa je karakterizirati sve ohole i uobražene ljude kao antikriste ozbiljna pogreška. Dakle, koja su očitovanja bitna očitovanja antikrista, koja čovjeku omogućavaju na prvi pogled jasno vidjeti bitne razlike između antikrista i ljudi s naravi antikrista te razlučiti da su biti te dvije vrste ljudi različite i da se s takvim ljudima treba različito postupati? Imaju li te dvije vrste ljudi sličnosti i podudarnosti u određenim aspektima, kao što su postupci, ponašanja i naravi? (Da.) Ako ne promatraš pažljivo, ne razlikuješ ozbiljno ili u svom srcu nemaš točno razumijevanje i ne razlučuješ narav i bit te dvije vrste ljudi, vrlo ih je lako smatrati istom vrstom. Mogao bi čak zamijeniti antikrista za osobu s naravi antikrista i obrnuto, to jest, lako donijeti takve pogrešne sudove. Dakle, koje su glavne karakteristike i razlike između te dvije vrste ljudi koje mogu omogućiti da se s čvrstim dokazima razlikuje tko je antikrist, a tko osoba s naravi antikrista? Ova tema vam ne bi trebala biti nepoznata, pa da čujemo vaša razmišljanja. (Jedan aspekt koji se koristi za razlikovanje antikrista i ljudi s naravi antikrista jest njihov stav prema istini; drugi je njihova ljudskost. U svom stavu prema istini, antikristi mrze istinu i uopće je ne prihvaćaju. Ma koliko zlih djela koja uzrokuju prekide i ometanja počine, i ma kako s njima razgovarate u zajedništvu ili ih orezujete, oni to ne priznaju i uporno se ne kaju. Ljudi s naravi antikrista također mogu činiti pogrešne stvari kada ne razumiju istinu ili ne dokučuju načela, ali kada ih se oreže, mogu prihvatiti istinu, promišljati o sebi i spoznati sebe, te su u stanju osjetiti kajanje i pokajati se. Sa stanovišta njihovog stava prema istini, bit antikrista je da mrze istinu, dok ljudi s naravi antikrista mogu prihvatiti istinu. Sa stanovišta njihove ljudskosti, antikristi su zli ljudi bez osjećaja savjesti i srama, dok ljudi s naravi antikrista imaju savjest i osjećaj srama.) Spomenuli ste dvije karakteristike; je li se o ovom sadržaju ranije razgovaralo u zajedništvu? Smatra li se to očitim karakteristikama? (Da.) Stavovi antikrista i stavovi ljudi s naravi antikrista prema istini potpuno su različiti. Ovo je vrlo važna stvar i očitovanje s jasnim karakteristikama. Antikristi osjećaju odbojnost prema istini i uopće je ne prihvaćaju. Radije bi umrli nego priznali da su Božje riječi istina. Bez obzira na to kako ti razgovaraš u zajedništvu o istini, oni joj se u sebi opiru i osjećaju odbojnost prema njoj. Mogu te čak u sebi proklinjati, ismijavati te i prezirati, odnoseći se prema tebi s prezirom. Antikristi su neprijateljski raspoloženi prema istini; to je očita karakteristika. A koje su karakteristike ljudi s naravi antikrista? Da budemo precizni i objektivni, ljudi s naravi antikrista, ali s nešto savjesti i razuma, mogu promijeniti svoje predodžbe i prihvatiti istinu kad drugi s njima razgovaraju u zajedništvu o istini. Ako ih se oreže, također se mogu pokoriti. To jest, sve dok ljudi s naravi antikrista iskreno vjeruju u Boga, većina njih može prihvatiti istinu u različitim stupnjevima. Ukratko, ljudi s naravi antikrista mogu prihvatiti istinu i pokoriti se na taj način što sami čitaju Božje riječi, prihvaćaju Božju disciplinu i prosvjetljenje, ili orezivanje, te kroz pomoć i podršku braće i sestara. To je očita karakteristika. Antikristi su, međutim, drugačiji. Bez obzira na to tko razgovara u zajedništvu o istini, oni niti slušaju niti se pokoravaju. Imaju samo jedan stav: radije bi umrli nego prihvatili istinu. Bez obzira na to kako ih orezuješ, beskorisno je. Čak i ako razgovaraš u zajedništvu o istini što je jasnije moguće, oni je ne prihvaćaju; čak joj se u sebi opiru i osjećaju odbojnost prema njoj. Može li se netko s takvom naravi koja mrzi istinu pokoriti Bogu? Definitivno ne. Stoga su antikristi Božji neprijatelji i oni su ljudi koji su izvan mogućnosti otkupljenja.

Razlikovanje na temelju njihove ljudskosti

Maločas ste spomenuli još jednu karakteristiku za razlikovanje antikrista od ljudi koji imaju narav antikrista, a to je gledano sa stajališta ljudskosti. Tko bi želio još malo razgovarati u zajedništvu o toj karakteristici? (Antikristi imaju posebno zlonamjernu ljudskost; mogu tlačiti i mučiti ljude, i bez obzira na to koliko zla počinili, ne znaju se pokajati.) Tako je, glavna karakteristika antikrista je njihova zlonamjerna ljudskost, njihova besramnost i nedostatak savjesti i razuma. Bez obzira na to koliko zlih djela počine u crkvi ili koliko štete nanesu radu crkve, oni to ne smatraju sramotnim, niti sebe vide kao grešnike. Bilo da ih Božja kuća razotkriva ili da ih braća i sestre orezuju, oni ostaju mirni i ne osjećaju se ukoreno ili uzrujano. To je očitovanje antikrista u pogledu ljudskosti. Njihove glavne karakteristike su nedostatak savjesti i razuma, nedostatak srama i izuzetno zlobna narav. Svakoga tko se dotakne njihovih interesa oni osuđuju i muče, i imaju posebno snažnu želju za osvetom, ne pošteđujući nikoga, čak ni vlastite rođake. Eto koliko su antikristi pakosni. S druge strane, ljudi s naravi antikrista, bez obzira na to koliko iskvarenosti otkrivaju, nisu nužno zli ljudi. Bez obzira na to kakve nedostatke ili manjkavosti imaju u svojoj ljudskosti, kakve pogreške mogu napraviti, ili u čemu mogu pasti i posrnuti, oni mogu poslije promišljati o sebi i izvući pouke. Kada se suoče s orezivanjem, u stanju su priznati svoje pogreške i osjetiti kajanje; a kada ih braća i sestre kritiziraju ili razotkrivaju – iako se u tom trenutku možda pokušavaju malo braniti i ne žele to priznati – oni su zapravo u svom srcu već priznali svoju pogrešku i pokorili se. To dokazuje da još uvijek mogu prihvatiti istinu i da se mogu popraviti. Kada pogriješe ili naiđu na bilo kakve probleme, njihova savjest i razum još uvijek mogu funkcionirati; svjesni su, nisu obamrli i bezosjećajni, ili nepopustljivi i odbijaju da priznaju pogrešku. Pored toga, iako ova vrsta ljudi ima narav antikrista, oni su relativno empatični i nešto ljubazniji. Kada se susretnu s raznim stvarima, karakteristike koje pokazuju u pogledu ljudskosti mogu se opisati – na najprikladniji i najlakše razumljiv način – kao relativno razumne. Ako ih se strogo oreže, najviše što mogu je osjetiti malo odbojnosti u srcu, ali promatrano sa stanovišta očitovanja njihove ljudskosti, vidi se da još uvijek znaju za sram, da ih njihova savjest može optužiti i da njihov razum može postići određeni učinak obuzdavanja. Ako nanesu gubitke interesima Božje kuće ili nanesu štetu bilo kojem bratu ili sestri, uvijek se u sebi osjećaju nelagodno i osjećaju da su iznevjerili Boga. Ova se očitovanja u različitim stupnjevima otkrivaju kod ljudi s naravi antikrista. Čak i ako ne isprave odmah stvari ili ne donesu ispravne odluke i ne primjenjuju ispravno nakon što se stvari dogode, ti ljudi još uvijek imaju osjećaj svjesnosti u svom srcu. Njihova ih savjest optužuje; znaju da su pogriješili i da ne bi trebali ponovno tako postupati, a također osjećaju da nisu dobri ljudi – suptilno, svi oni mogu imati te osjećaje. Štoviše, s vremenom će se njihovo stanje preokrenuti i imat će istinsko pokajanje. Osjećat će duboko kajanje, žaleći što u početku nisu donijeli ispravne odluke ili ispravno primjenjivali. Upravo su ta očitovanja najčešća i najuobičajenija očitovanja iskvarenih ljudi. Međutim, oni koji su antikristi su posebni; oni nisu ljudi nego đavli. Bez obzira na to koliko vremena prođe nakon što počine zlo ili grijeh, nemaju nimalo kajanja; ostaju tvrdoglavi i ustrajni do kraja. Ljudi s naravi antikrista mogu se pokoriti kada se suoče s običnim orezivanjem. Kada se suoče sa strogim orezivanjem, mogu se u tom trenutku raspravljati, poricati stvari i odbijati to prihvatiti, ali poslije su u stanju promišljati o sebi i spoznati sebe, te osjetiti kajanje i pokajati se. Čak i ako ih netko ismijava i sudi im da nemaju ljudskosti, oni mogu osjetiti bol u srcu, ali neće uzvratiti niti tu osobu smatrati neprijateljem. Oni također mogu razumjeti drugu osobu, misleći: „Sâm sam kriv što sam pogriješio; kako god drugi postupali sa mnom, to sam i zaslužio.” Ova se očitovanja pokazuju u različitim stupnjevima kod različitih ljudi. Ukratko, ta su otkrivanja normalna i prirodna očitovanja ljudi s naravi antikrista, ljudi s iskvarenim naravima, i tu se oni jasno razlikuju od antikrista. Kroz različita očitovanja ova dva stanja, odmah postaje jasno koji su pojedinci zli ljudi i antikristi, a koji su ljudi koji samo imaju narav antikrista, ali nisu zli ljudi.

Razlikovanje na temelju toga kaju li se istinski ili ne

Upravo spomenuta dva aspekta čine razliku između antikrista i ljudi s naravi antikrista: prvi je aspekt njihov stav prema istini; stav ljudi prema istini njihov je stav prema Bogu. U tom pogledu postoji jasna razlika između te dvije vrste ljudi. Drugo, u pogledu ljudskosti, te dvije vrste ljudi također imaju jasnu bitnu razliku. Te dvije karakteristike vrlo su očite; to su potpuno različite vrste ljudi. Osim tih dviju razlika, još jedan aspekt je postoji li ikakvo očitovanje pokajanja nakon što su počinili zlo. U slučaju onih koji su antikristi, bez obzira na to koja zla djela počine – bilo da muče ljude, uspostavljaju neovisna kraljevstva, natječu se s Bogom za status, kradu prinose ili bilo što drugo – čak i ako su izravno razotkriveni, oni ta djela ne priznaju. Ako ih ne priznaju, mogu li se pokajati? Radije bi umrli nego se pokajali. Oni ne prihvaćaju činjenice o svojim zlim djelima. Čak i ako shvate da je razotkrivanje potpuno točno, oni se opiru i protive. Apsolutno neće promišljati o tome jesu li na pogrešnom putu ili reći: „Okarakterizirali su me kao antikrista. To je vrlo opasno i trebam se pokajati.” Apsolutno nemaju takve misli u svojoj glavi. Njihova ljudskost ne posjeduje te kvalitete. Stoga, antikristi imaju očitu karakteristiku: bez obzira na to koliko godina vjeruju u Boga, oni uopće ne prihvaćaju istinu i ne pokazuju nikakvu stvarnu promjenu. Kada tek počnu vjerovati u Boga, vole se isticati u gomili, natjecati se za moć i dobit, mučiti ljude te formirati klike i praviti podjele u crkvi. Njihov cilj u tome što pokušavaju držati vlast jest da žive na račun crkve i uspostave neovisno kraljevstvo. Nakon tri do pet godina vjerovanja, kada ih ponovno vidiš, oni i dalje pokazuju ista ta očitovanja i karakteristike bez ikakve promjene. Čak i nakon osam ili deset godina ostaju isti. Neki ljudi kažu: „Možda će se promijeniti nakon 20 godina vjerovanja!” Mogu li se promijeniti? (Ne.) Neće se promijeniti. Oni pokazuju ista ta očitovanja bilo da su u interakciji s nekoliko pojedinaca ili s većinom, bilo da obavljaju obične dužnosti ili rade kao vođe ili djelatnici. Nikada se ne kaju niti se preokreću, ustrajući na istom putu do kraja. Apsolutno se neće pokajati. Takvi su antikristi. Što se tiče ljudi s naravi antikrista, čak i ako neki nisu zli ljudi, oni također imaju iskvarene naravi. Oni otkrivaju oholost, prijevarnost, sebičnost, podlost i druge vrste iskvarenosti. Također pokazuju lošu ljudskost. Kada tek počnu vjerovati u Boga, oni također žele boriti se za slavu i dobitak, istaknuti se kako bi im se ljudi divili, te imaju ambicije i želje da budu vođe i drže vlast. Ta su očitovanja prisutna u različitim stupnjevima kod iskvarenih ljudi i ne razlikuju se mnogo od onih kod antikrista. Međutim, u procesu vjerovanja u Boga, oni počinju shvaćati neke istine kroz iskustvo suda i razotkrivanja Božjih riječi, te sve manje i manje otkrivaju te iskvarene naravi. Zašto se te iskvarene naravi otkrivaju sve manje i manje? To je zato što nakon razumijevanja istine shvaćaju da ta ponašanja i očitovanja predstavljaju otkrivanja iskvarenih naravi. Tek u tom trenutku njihova savjest postaje svjesna i oni vide da su duboko iskvareni i da im doista nedostaje ljudsko obličje. Tada postaju voljni težiti istini i razmišljati o tome kako odbaciti te iskvarene naravi i kako se mogu osloboditi njihova ropstva te postati netko tko teži istini i primjenjuje je. Kakvo je to očitovanje? Nije li to postupno kajanje? (Da.) U procesu doživljavanja Božjeg djela, oni otkrivaju vlastite probleme, prepoznaju svoje iskvarene naravi i razumiju svoja različita stanja. Također počinju spoznavati svoju ljudskost-bit, a njihova savjest postaje sve svjesnija; sve više osjećaju da su duboko iskvareni i neprikladni za Božju uporabu te da su zaslužili Božje gnušanje, i gnušaju se samih sebe. Nesvjesno, postupno se kaju duboko u svom srcu, i s tim pokajanjem, događaju se neke blage promjene, blage promjene koje se mogu vidjeti u njihovu ponašanju. Na primjer, prvobitno, kada bi netko razotkrio njihove probleme, osjećali bi odbojnost, pobjesnjeli bi od srama i pokušavali bi se objašnjavati i opravdavati, ulažući svaki napor da pronađu razne izgovore i razloge kako bi se obranili. Kroz neprestana iskustva, međutim, oni shvaćaju da je takvo ponašanje pogrešno i počinju ispravljati to stanje i ponašanje, trudeći se prihvatiti ispravne stavove, težeći skladnoj suradnji s drugima. Kada im se nešto dogodi, uče tražiti od drugih i razgovarati u zajedništvu s njima, te uče komunicirati iz srca i slagati se prijateljski s drugima. Jesu li to očitovanja pokajanja? (Da.) Nakon što povjeruju u Boga, postupno stječu istinsko razumijevanje nekih naravi, ponašanja i očitovanja antikrista koje otkrivaju. Zatim postupno odbacuju svoje iskvarene naravi, u stanju su napustiti svoje prethodne pogrešne načine života, odustati od težnje za slavom i statusom, te su u stanju postupati, vladati se i vršiti svoju dužnost u skladu s istina-načelima. Kako se takva promjena postiže? Postiže li se prihvaćanjem istine i neprestanim obraćenjem i kajanjem? (Da.) Sve se to postiže u procesu neprestanog kajanja. Poslije se njihovo stanje zasigurno poboljšava, njihov rast također se povećava kako se njihova iskustva produbljuju, a kada im se nešto dogodi, u stanju su promišljati o sebi. Bilo da naiđu na prepreke ili neuspjehe, ili da ih se orezuje, oni te stvari iznose pred Boga i mole Mu se, a također mogu povezivati Božje riječi sa svojim iskvarenim stanjem, raščlanjivati ga i razumjeti dok čitaju Božje riječi. Iako još uvijek mogu otkrivati iskvarenost i razvijati pogrešne misli kada im se nešto dogodi, u stanju su promišljati o sebi i pobuniti se protiv sebe. Sve dok postanu svjesni tih problema, mogu neprestano tragati za istinom kako bi ih riješili i primjenjivati pokajanje. Iako je taj napredak vrlo spor, a rezultati minimalni, oni se neprestano mijenjaju u najdubljim dijelovima svog srca. Ljudi ove vrste uvijek održavaju proaktivan, pozitivan, samomotiviran stav i stanje preokretanja i kajanja. Iako se ponekad natječu s drugima za slavu i status i u različitim stupnjevima otkrivaju neka očitovanja i postupke antikrista, nakon što iskuse neka orezivanja, sudove i grdnje, ili Božju disciplinu, te se iskvarene naravi u različitim stupnjevima odbacuju i preobražavaju. Glavni uzrok postizanja tih rezultata jest to što ova vrsta ljudi može, u dubini svoga srca, promišljati o svojim iskvarenim naravima i pogrešnim putovima kojima su išli i razumjeti ih, te se mogu preokrenuti. Iako su promjene, rast i dobici od njihova obraćenja vrlo mali, a napredak je vrlo spor, do te mjere da ih oni sami možda čak i ne primjećuju, nakon tri do pet godina takvih iskustava, oni mogu osjetiti neke promjene u sebi, a i oni oko njih to mogu vidjeti. U svakom slučaju, postoji razlika između takvih ljudi koji imaju narav antikrista i onih koji su antikristi. Koja je glavna karakteristika u tom pogledu? (Ljudi s naravi antikrista u stanju su se pokajati.) Kada učine nešto pogrešno, počine prijestup, ili se suoče s orezivanjem, sudom i grdnjom, prekoravanjem ili disciplinom, oni se mogu pokajati. Kada shvate da su pogriješili ili napravili grešku, čak mogu promišljati o sebi i imati stav preokretanja i kajanja u svom srcu. To je karakteristična razlika koja ljude s naravi antikrista potpuno odvaja od antikrista.

Sažetak razlika između antikrista i ljudi koji imaju narav antikrista

Oni koji su antikristi živući su Sotone. Može se reći da žive kao Sotone; oni su đavli i Sotone koji su vidljivi ljudima. Dakle, sažmimo suštinske razlike između antikrista i ljudi s naravi antikrista. Jedan je aspekt njihov stav prema istini. Antikristi apsolutno ne prihvaćaju istinu. Iako verbalno mogu priznati da su Božje riječi istina i pozitivne stvari te riječi koje su korisne ljudima i kriterij za sve pozitivne stvari, i da bi ih ljudi trebali prihvatiti, pokoriti im se i primjenjivati ih – iako sve to mogu reći – oni apsolutno ne mogu provoditi Božje riječi u djelo. Zašto ih ne primjenjuju? Zato što u svojim srcima ne prihvaćaju istinu. Svojim ustima govore da su Božje riječi istina, ali iz posve drugog motiva: govore to da bi prikrili činjenicu da ne prihvaćaju istinu i da bi zaluđivali ljude. Samo zato što antikristi mogu govoriti riječi i doktrine, to ne znači da u svom srcu priznaju da su Božje riječi istina. Oni ne mogu provoditi istinu u djelo jer u osnovi ne prihvaćaju istinu Božjih riječi u svom srcu; nisu voljni prihvatiti istinu i primjenjivati istinu kako bi ušli u istina-stvarnost. S druge strane, ljudi s naravi antikrista nisu nužno antikristi. Neki od njih mogu, u različitoj mjeri, prihvatiti istinu i pokoriti joj se, kao i pokoriti se pozitivnim stvarima i ispravnim riječima – to je jedna razlika. Ljudi koji imaju bit antikrista neprijateljski su raspoloženi prema istini i okreću joj leđa, ali neki ljudi s naravi antikrista mogu prihvatiti i primjenjivati istinu. Čitanjem Božjih riječi i doživljavanjem Božjeg djela tijekom nekoliko godina, njihov se stav prema istini može donekle promijeniti. Duboko u svom srcu osjećaju da je istina dobra i ispravna iako je nisu u stanju provesti u djelo. Samo što ne ljube istinu ili nisu toliko zainteresirani za nju, pa njeno primjenjivanje zahtijeva određen napor i borbu. Dakle, ljudi s naravi antikrista, ali s nešto savjesti i razuma, mogu prihvatiti istinu u različitoj mjeri. U najmanju ruku, duboko u svom srcu, nemaju otpor prema istini niti ih ona odbija, i nemaju odbojnost prema istini. Većina ljudi je u takvom stanju i iskazuje takvo očitovanje prema istini. Ovakav način opisivanja takvih ljudi niti ih uljepšava niti ocrnjuje. Prilično je objektivan, zar ne? (Da.) Drugi je aspekt razlikovati ih sa stanovišta ljudskosti, to jest, razlikovati ih na temelju njihove savjesti, razuma i toga je li njihova ljudskost dobra ili zla. Tko god ima zlu ljudskost, ne prihvaća istinu i ima posebnu odbojnost prema istini, definitivno je bezvjernik ili antikrist. Neki ljudi ne ljube osobito istinu i nisu zainteresirani za nju. Kad drugi razgovaraju u zajedništvu o istini, postanu pospani i bezvoljni. Međutim, ljudi ovog tipa nemaju zlu ljudskost i ne muče druge. Ako ti razgovaraš u zajedništvu o Božjim nakanama, istina-načelima ili pravilima Božje kuće, oni mogu slušati i voljni su prihvatiti istinu i težiti joj, ali možda neće nužno biti u stanju provesti istinu u djelo. Ako postanu vođe, možda te neće moći voditi da razumiješ istinu ili te dovesti pred Boga, ali te apsolutno neće mučiti. To je ljudskost ljudi s naravi antikrista. U svakom slučaju, ljudskost ljudi s naravi antikrista nije toliko zla; oni u različitoj mjeri mogu prihvatiti istinu. Nasuprot tome, antikristima ne samo da nedostaje savjesti i razuma, već imaju i iznimno zlobnu ljudskost. Ljudi s naravi antikrista imaju savjesti i nešto razuma te mogu racionalno rješavati određene stvari. Na primjer, po pitanju kako odabrati i na koju stranu stati u postupanju sa zahtjevima Božje kuće, u postupanju s različitim ljudima u crkvi te u postupanju s pozitivnim i negativnim stvarima, oni mogu razlikovati te i druge takve stvari i, u konačnici, sposobni su donijeti ispravne odluke na temelju svoje savjesti. Ljudi ovog tipa nemaju tako zlu ljudskost i relativno su dobrodušni. Postoji još jedna razlika, o kojoj smo upravo razgovarali u zajedništvu, a to je da postoje neki ljudi s naravi antikrista koji mogu prihvatiti istinu, a kad pogriješe, mogu o tome promisliti i imati pokajničko srce. Nasuprot tome, antikristi apsolutno ne iskazuju ova dva očitovanja. Oni su tvrdoglavi i nepromjenjivi jer imaju odbojnost prema istini, ne prihvaćaju istinu i imaju iznimno zlobnu ljudskost. Nemoguće je da se ljudi ovog tipa preokrenu i postignu pokajanje. Može li se netko istinski pokajati ovisi uglavnom o tome posjeduje li savjest i razum te o njegovom stavu prema istini. Ljudi s naravi antikrista, budući da nemaju zlu ljudskost, imaju nešto savjesti i razuma i mogu prihvatiti neke istine u različitoj mjeri, imaju potencijal da se preokrenu. Kad naprave pogreške ili počine prijestupe, mogu se pokajati nakon orezivanja. To određuje da ljudi s naravi antikrista imaju nadu da će biti spašeni, dok su antikristi izvan mogućnosti otkupljenja; oni su soja đavala i Sotone. Suštinske razlike između antikrista i ljudi s naravi antikrista jesu ovih nekoliko karakteristika. Je li ovaj sažetak prilično objektivan? (Da.) Što se tiče ovih nekoliko karakteristika antikrista, detaljna očitovanja o kojima smo razgovarali u zajedništvu objektivna su i u skladu s činjenicama, bez ikakvog elementa ocrnjivanja. Božji izabrani narod se sa svim tim susreo i tome svjedočio; takvi su jednostavno antikristi. Što se tiče ljudi s naravi antikrista, također smo razotkrili različita očitovanja, od kojih su sva vidljiva ljudima i u skladu s činjenicama, bez ikakvog uljepšavanja.

Ljudi s naravi antikrista imaju mnogo nedostataka i mana u svojoj ljudskosti te također u različitoj mjeri otkrivaju različite iskvarene naravi. Te iskvarene naravi imaju neka očita karakteristična očitovanja u svakome. Na primjer, neki su ljudi posebno oholi, neki su posebno proračunati i prijevarni, neki su posebno nepopustljivi, neki su posebno lijeni i tako dalje. Te su pojave očitovanja ljudi s naravi antikrista i karakteristike su ljudskosti takvih ljudi. Iako ti ljudi imaju nešto dobrote u svom srcu – jednostavno rečeno, donekle su dobrodušni – kad naiđu na neki problem, jasno vide da se nanosi šteta interesima Božje kuće, ali budući da se boje uvrijediti druge, postaju poput kornjače koja se skriva u svom oklopu, živeći po Sotoninoj filozofiji i ne želeći se držati istina-načela. Iako duboko u sebi osjećaju da ne bi trebali tako postupati i da time čine nepravdu Bogu, ipak si ne mogu pomoći, nego odabiru biti oni koji ugađaju drugima. Zašto je to tako? Zato što vjeruju da se, kako bi živjeli i preživjeli, moraju oslanjati na Sotoninu filozofiju i da samo na taj način mogu sebe zaštititi. Stoga odabiru biti oni koji ugađaju drugima i ne primjenjuju istinu. U svom srcu osjećaju da, postupajući na taj način, nemaju savjesti i nemaju ljudskosti; da nisu ljudi i da su gori od psa čuvara. Međutim, nakon što sami sebe prekore, kad se suoče s drugom situacijom, i dalje se ne kaju te i dalje postupaju na isti način. Uvijek su slabi i uvijek osjećaju krivnju. Što to dokazuje? Dokazuje da, iako ljudi s naravi antikrista nisu sami antikristi, njihova ljudskost doista ima problema i nedostataka, pa zasigurno otkrivaju mnogo iskvarenosti. Gledajući cjelokupna očitovanja takve osobe, ona je u potpunosti netko tko ostaje nepromijenjen u svojoj dubokoj iskvarenosti od Sotone; ona je upravo ono što Bog naziva Sotoninim porodom. Po čemu su ljudi s naravi antikrista bolji od antikrista? Da budemo precizni, iako ljudi koji imaju narav antikrista, ali ne i bit antikrista, otkrivaju različite Sotonine iskvarene naravi, oni definitivno nisu zli ljudi. Njihova je situacija poput onoga što se obično kaže kako netko nije ni podmukao i zao niti dobra osoba; samo što oni iskreno vjeruju u Boga, voljni su se pokajati i mogu prihvatiti istinu nakon orezivanja, imajući nešto pokornosti. Iako nisu zli ljudi i još uvijek imaju nadu da će ih Bog spasiti, daleko su od mjerila da se boje Boga i klone se zla o kojem Bog govori! Neki ljudi vjeruju u Boga tri do pet godina i imaju neke promjene i napredak. Neki ljudi vjeruju u Boga osam do deset godina i nemaju nikakvog napretka. Neki čak vjeruju u Boga 20 godina bez ikakvih značajnih promjena; i dalje su isti kao što su bili prije. Tvrdoglavo se drže svojih predodžbi. Samo što, budući da su čuli Božje riječi i ograničeni su raznim pravilima i propisima Božje kuće, nisu napravili veće pogreške, nisu počinili zla djela koja nanose ozbiljne gubitke Božjoj kući i nisu uzrokovali velike nesreće. Ljudi s naravi antikrista zasigurno ne mogu svi na kraju biti spašeni od Boga. Većina njih su vjerojatno služitelji, a neki od njih će definitivno biti eliminirani. U svakom slučaju, iako nisu zli ljudi, oni su ljudi loše ljudskosti. Njihovi ishodi i odredišta zasigurno neće biti isti. Sve ovisi o tome mogu li prihvatiti istinu i kako odabiru svoje putove. Neki ljudi kažu: „Tvoje su riječi proturječne. Zar nisi rekao da se ti ljudi mogu preokrenuti i pokajati?” Ono što mislim jest da ti ljudi, u određenim kontekstima i u različitim okruženjima, mogu prihvatiti istinu u različitoj mjeri. Što znači „u različitoj mjeri”? Znači da neki ljudi imaju malu promjenu nakon što vjeruju u Boga tri do pet godina, a značajnu promjenu nakon 10 do 20 godina. Neki ljudi vjeruju u Boga 10 do 20 godina i još uvijek su isti kao kad su tek počeli vjerovati, uvijek vičući: „Moram se pokajati, moram uzvratiti na Božju ljubav!”, ali u stvarnosti nemaju nikakve promjene. Samo zato što imaju osjećaj savjesti, imaju tu želju u svom srcu i voljni su se preokrenuti i pokajati. Biti voljan, međutim, nije isto što i biti u stanju primjenjivati istinu, niti je isto što i ući u stvarnost. Biti voljan znači samo ne opirati se istini, nemati odbojnosti prema istini, ne klevetati otvoreno istinu, ne suditi Bogu, osuđivati Boga ili huliti na Boga otvoreno – to su samo ta očitovanja. Ali to ne znači biti u stanju istinski se pokoriti te prihvatiti i primjenjivati istinu, niti znači biti u stanju pobuniti se protiv tijela i vlastitih želja. Je li to objektivna činjenica? (Da.) Upravo je tako. Imati nešto savjesti i razuma i malo pokajničkog srca u svojoj ljudskosti ne znači da netko nema iskvarenu narav. Ljudi s naravi antikrista u biti se razlikuju od antikrista, ali to ne znači da su oni ljudi koji mogu prihvatiti istinu i pokoriti joj se. Niti znači da su oni ljudi s istina-stvarnošću ili da su oni ljudi koje Bog ljubi. Postoje suštinske razlike između ova dva aspekta; oni su potpuno različiti. Ljudi s naravi antikrista zasigurno su mnogo bolji u pogledu ljudskosti, svog stava prema istini i stupnja pokajanja u usporedbi s antikristima. Međutim, mjerilo po kojem Bog procjenjuje ljude ne temelji se na tome kako se oni razlikuju od antikrista; to nije mjerilo. Bog procjenjuje ljudskost osobe, ima li ona savjest i razum, ljubi li i prihvaća li istinu, obavlja li svoje dužnosti s odanošću, pokorava li se Bogu i može li zadobiti istinu i postići spasenje. To su mjerila po kojima Bog procjenjuje ljude. Bog je postavio različite zahtjeve za one s naravi antikrista. Bog koristi te zahtjeve da bi procijenio ljude s naravi antikrista s ciljem da ih spasi. Nakon što si čuo da je to tako rečeno, razumiješ, zar ne? Prvo, moraš biti načisto da bez obzira na to koliko naravi antikrista imaš, sve dok možeš prihvatiti istinu, nisi antikrist. Iako nisi antikrist, to ne znači da si netko tko se pokorava Bogu. To što ne osjećaš da te istina odbija ili što nemaš odbojnost prema istini ne znači da si netko tko primjenjuje istinu i pokorava joj se. To što imaš nešto savjesti i razuma, što si relativno dobrodušan i imaš bolju ljudskost od antikrista ne znači nužno da si ti dobra osoba. Mjerilo za procjenu je li osoba dobra ili loša ne temelji se na ljudskosti antikrista. Bez obzira na to koliko loših stvari antikristi učine, oni ih nikada ne priznaju niti se kaju, već nastavljaju postupati na isti način; nikada se ne preokreću i protive se Bogu do kraja. Iako se neki ljudi s naravi antikrista iskreno žele preokrenuti i pokajati, malo se preokrenuti ne znači da imaju istinsko pokajanje. Imati odlučnost za pokajanje ne znači biti u stanju razumjeti istinu, zadobiti istinu i zadobiti život.

Neki ljudi kažu: „Ja nisam antikrist, pa sam bolji od antikrista i nisam tako duboko iskvaren kao antikrist.” Jesu li te riječi ispravne? Je li to iskrivljeno razumijevanje? (Da.) Ljudi s naravi antikrista isti su kao antikristi u svojoj iskvarenoj naravi, ali se njihova priroda-bit razlikuje. Razmislite o tome – je li ova izjava ispravna? (Da.) Onda je objasnite. (Ljudi s naravi antikrista imaju iskvarene naravi baš kao i antikristi. I jedni i drugi imaju ohole i opake naravi i teže statusu. Međutim, njihova ljudskost-bit je različita. Ljudi s naravi antikrista imaju nešto savjesti i mogu prihvatiti istinu u različitoj mjeri. Nemaju odbojnost prema istini i ne mrze istinu. S druge strane, ljudi sa biti antikrista imaju zlonamjernu ljudskost-bit. Nemaju savjesti, imaju odbojnost prema istini i mrze istinu. Neće se pokajati.) Svi oni imaju iskvarene naravi, pa zašto Bog karakterizira ljude sa biti antikrista kao antikriste i kao Svoje neprijatelje? (To se uglavnom temelji na njihovom stavu prema istini. Antikristi imaju odbojnost prema istini i mrze istinu, a mrziti istinu zapravo je mrziti Boga.) Još nešto? (Bit antikrista je đavolska.) Imaju li ljudi čija bit je bit đavala ikakvu nadu da će biti spašeni? (Ne.) Ti ljudi uopće ne prihvaćaju istinu i ne mogu biti spašeni. S obzirom na to da obje vrste ljudi imaju iskvarene naravi, u čemu je razlika između onih koji mogu biti spašeni i onih koji ne mogu biti spašeni? Samo u pogledu njihovih iskvarenih naravi, te dvije vrste ljudi su iste, pa zašto je onda tako da antikristi ne mogu biti spašeni, dok ljudi s naravi antikrista, ali ne i sa biti antikrista, imaju tračak nade da će biti spašeni? (Ljudi s naravi antikrista nisu poput antikrista, koji su toliko neprijateljski raspoloženi prema istini i pozitivnim stvarima. Iako ne ljube osobito istinu, istina ih ne odbija i mogu je prihvatiti u različitoj mjeri, mijenjajući se malo po malo. Štoviše, njihova ljudskost ima nešto savjesti, za razliku od antikrista koji nemaju osjećaja srama.) Nada u spasenje leži ovdje; to je suštinska razlika. Sudeći po biti antikrista, ova vrsta osobe je izvan mogućnosti otkupljenja i nema nade da će biti spašena. Čak i ako ih želiš spasiti, ne možeš; oni se ne mogu promijeniti. Oni nisu obična vrsta osobe sa Sotoninom iskvarenom naravi, već vrsta osobe sa život-biti đavala i Sotone. Ova vrsta osobe apsolutno ne može biti spašena. Nasuprot tome, koja je bit običnih ljudi s iskvarenim naravima? Oni samo imaju iskvarene naravi; međutim, posjeduju određenu količinu savjesti i razuma i mogu prihvatiti neke istine. To znači da istina može imati određeni učinak na te ljude, dajući im nadu da će biti spašeni. Takvu vrstu osobe Bog spašava. Antikristi apsolutno ne mogu biti spašeni, ali mogu li ljudi s naravi antikrista biti spašeni? (Da.) Ako kažemo da mogu biti spašeni, to nije objektivno. Možemo samo reći da imaju nadu da će biti spašeni – to je relativno objektivno. U konačnici, može li osoba biti spašena ovisi o pojedincu. Ovisi o tome može li istinski prihvatiti istinu, primjenjivati istinu i pokoriti se istini. Stoga se može samo reći da ova vrsta osobe ima nadu da će biti spašena. Pa zašto antikristi nemaju nade da će biti spašeni? Zato što su antikristi; njihova je priroda Sotonina. Neprijateljski su raspoloženi prema istini, mrze Boga i uopće ne prihvaćaju istinu. Može li ih Bog još uvijek spasiti? (Ne.) Bog spašava iskvarene ljude, a ne Sotonu i đavle. Bog spašava one koji prihvaćaju istinu, a ne ološ koji mrzi istinu. Čini li ovo stvar jasnom? (Da.) Razgovaramo u zajedništvu na ovaj način kako bismo izbjegli da neki ljudi imaju iskrivljeno razumijevanje. Nakon što su razlikovali antikriste od ljudi s naravi antikrista, neki ljudi misle da, budući da nisu antikristi, to znači da su u sigurnoj zoni, da su si doista osigurali utočište i da sigurno neće biti uklonjeni, izbačeni ili eliminirani u budućnosti. Je li to iskrivljeno razumijevanje? Imati nadu u spasenje ne znači da će netko biti spašen. Tu nadu ljudi još uvijek trebaju dokučiti. Tvoj stav prema istini razlikuje se od stava antikrista. Nemaš odbojnost prema istini ili je tvoja ljudskost nešto bolja od ljudskosti antikrista; posjeduješ nešto savjesti, relativno si dobrodušan, ne nanosiš štetu drugima, znaš se pokajati kad učiniš nešto loše i možeš se preokrenuti. Puko posjedovanje ovih nekoliko kvaliteta znači da imaš osnovne uvjete da prihvatiš istinu, primjenjuješ istinu i postigneš spasenje. Ali to što nisi antikrist ne znači da ćeš biti spašen. Nisi antikrist, ali si još uvijek iskvareno ljudsko biće. Mogu li svi iskvareni ljudi biti spašeni? Ne nužno. Čak i ako netko nije antikrist ili zla osoba, sve dok ne teži istini, i dalje ne može biti spašen. Božje spasenje ljudi postiže se njihovim prihvaćanjem istine i težnjom za istinom. Ljudske iskvarene naravi su neprijateljske prema Bogu. Sve dok su u nekome prisutne iskvarene naravi, on se i dalje može buniti protiv Boga, prkositi Bogu, izdati Boga i tako dalje. Stoga treba prihvatiti sud, grdnju, kušnje i oplemenjivanja Božjih riječi; treba mu opskrba i usmjeravanje Božjih riječi, Božje orezivanje, disciplina i kazna i tako dalje – ništa od ovog djela koje Bog čini ne smije nedostajati. Stoga, da bi se postiglo spasenje, s jedne strane, potrebno je Božje djelo, a dodatno, ljudi trebaju imati odlučnost za suradnju. Trebaju biti u stanju podnijeti teškoće i platiti cijenu, ući u istina-stvarnost nakon što su razumjeli istinu i tako dalje. To je jedini način da se postigne Božje spasenje posljednjih dana i da se primi nevjerojatno rijedak blagoslov da se bude usavršen od strane utjelovljenog Boga, na temelju razumijevanja istine. Tako je jednostavno. U redu, završimo ovdje razgovor u zajedništvu o ovoj temi.