Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

Vratimo se na četrnaestu odgovornost vođa i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Pogledajmo je li ovaj posao koji vođe i djelatnici moraju obavljati povezan sa svakim detaljem o crkvama o kojem sam upravo besjedio. Zašto trebamo razgovarati u zajedništvu o ovim specifičnim detaljima? Kakva je veza između ovih detalja i ovog posla koji vođe i djelatnici moraju obavljati? (Ovi zli ljudi i antikristi nisu članovi crkve i treba ih ukloniti. Štoviše, njihovo postojanje sprječava i ometa rad crkve.) Dakle, postoji veza; ovaj razgovor u zajedništvu nije uzaludan. Nakon što smo razumjeli svaki detalj o nazivu ili definiciji crkve, ispitajmo kako bi se vođe i djelatnici trebali odnositi prema članovima crkve, kako bi se trebali odnositi prema različitim ljudima koje treba ukloniti ili izbaciti iz crkve, kako mogu dobro obaviti taj posao i kako bi trebali ispuniti svoju odgovornost i održavati rad crkve. Prvo, vođe i djelatnici moraju razumjeti što je definicija crkve, zašto crkva treba postojati i koji posao bi crkva trebala obavljati. Nakon što razumiju te stvari, trebali bi promotriti koji sadašnji članovi crkve ne igraju pozitivnu ulogu kada se radi o vrijednosti postojanja crkve ili poslu koji crkva obavlja, ili koji mogu uzrokovati prekide, smetnje i negativne utjecaje na suštinski posao crkve, ili čak ozbiljno utjecati na ugled crkve i sramotiti Božje ime. Jasno razlučivanje i pravovremeno uklanjanje ili izbacivanje tih ljudi – zar to nije posao koji bi vođe i djelatnici trebali obavljati? (Da.) Dakle, što je potrebno da bi se ovaj posao dobro obavio? Kako bi se uklonile ili izbacile sve vrste zlih ljudi i pročistila crkva, kako bi se omogućilo da se očituje vrijednost postojanja crkve i da crkva ispuni ulogu koju bi trebala, te istovremeno dopustilo da rad crkve nesmetano napreduje, vođe i djelatnici moraju prvo razlučiti koji su točno ljudi u crkvi zli ljudi i antikristi. To je informacija ili stvarna situacija koju vođe i djelatnici prvo trebaju usvojiti prilikom obavljanja ovog djela. Prva stvar s kojom se vođe i djelatnici suočavaju u ovom poslu jest razlučivanje različitih vrsta ljudi. Koja je svrha razlučivanja različitih vrsta ljudi? Svrha je da ih se razvrsta prema njihovoj vrsti i da se zaštite oni koji su istinski članovi crkve. Međutim, samo zaštita tih ljudi ne znači da se posao naveden u četrnaestoj odgovornosti uspješno provodi. Što je, dakle, najvažniji vid uspješnog provođenja ovog posla? To je uklanjanje ili izbacivanje svih vrsta bezvjernika i zlih ljudi koji ne pripadaju crkvi. Bez obzira na to jesu li ti ljudi okarakterizirani kao zli ljudi ili antikristi, ako ispunjavaju uvjete za uklanjanje ili izbacivanje, tada se javlja potreba za ovim poslom i vrijeme je da vođe i djelatnici ispune svoju odgovornost. Prvo razgovarajmo o tome kako razlučiti različite vrste ljudi.

I. Na temelju svrhe nečijeg vjerovanja u Boga

Kako bismo trebali razlučivati različite vrste ljudi? Prvi je kriterij razlučiti ih prema njihovoj svrsi vjerovanja u Boga. Drugi je prema njihovoj ljudskosti. A treći je prema njihovom stavu prema svojoj dužnosti. Kad bismo koristili neke jednostavne, kratke podnaslove, oni bi bili: prvo, njihova svrha vjerovanja u Boga; drugo, njihova ljudskost; i treće, njihov stav prema svojoj dužnosti. Sada kada imamo ova tri podnaslova, koja su vaša razumijevanja svakog od njih? Prije nismo puno raspravljali o svrsi vjerovanja ljudi u Boga. Više smo govorili o ljudskosti i stavu prema dužnosti, pa ste vi s tim stvarima bolje upoznati. Svrha vjerovanja ljudi u Boga zapravo vam također nije jako nepoznata jer ste i vi sami došli vjerovati u Boga s nekom svrhom. Neki ljudi vjeruju u Boga jer ne žele ići u pakao, neki jer žele ići u raj, neki jer ne žele umrijeti, neki da bi izbjegli katastrofe, neki samo zato što žele biti dobri ljudi, neki jer žele izbjeći zlostavljanje i tako dalje. Ova vam tema ne bi trebala biti nepoznata; samo što detalji o kojima ću govoriti mogu biti donekle nepoznati – možda se osjećate nesigurno u vezi s njima, ne znajući što ću o njima reći ili odakle ću početi. Dakle, porazgovarajmo ukratko o ovome. Recite Mi, koje vrste namjera i svrha u vjerovanju u Boga gaje ljudi koje bi trebalo ukloniti ili izbaciti? (Oni koji samo teže slavi i statusu i samo žele imati moć, i koji će beskrupulozno ometati crkvu radi svog statusa.) To je jedna vrsta ljudi. Ima li drugih? (Bezvjernici koji samo teže blagoslovima i traže da se najedu kruha.) Bezvjernici, to je druga vrsta. Ima li još? Možda vi razmišljate o očitovanjima nekih ljudi, ali ne možete jasno razlučiti jesu li ti ljudi samo otkrivali iskvarenu narav ili su zapravo ljudi s nečistim svrhama vjerovanja u Boga koje bi trebalo ukloniti ili izbaciti. Ne možete to dokučiti i osjećate da je pomalo nejasno, pa to ne možete izraziti. Tema svrhe vjerovanja ljudi u Boga prilično je široka. Svatko ima neke namjere i svrhe u vjerovanju u Boga. Međutim, vrste ljudi s nečistim svrhama vjerovanja u Boga o kojima ovdje govorimo ne ispunjavaju uvjete za Božje spasenje. Oni ne mogu postići spasenje i ne mogu dosegnuti čak ni minimalno mjerilo da budu službenici. U svakom slučaju, bez obzira na to koju svrhu ti ljudi imaju za vjerovanje u Boga, kada im se pruži prilika, ti ljudi koji dolaze vjerovati u Boga s nekom svrhom pokušat će ostvariti svoje ciljeve, a ako nemaju priliku, činit će zlo i uzrokovati smetnje. To će donijeti nezamislive posljedice po rad crkve ili ulazak u život Božjeg izabranog naroda i ti bi ljudi trebali biti mete uklanjanja ili izbacivanja. Ostavljajući za sada po strani ljudskost tih ljudi ili stavove koje gaje prema svojim dužnostima, govoreći samo o svrsi njihova vjerovanja u Boga, ona apsolutno nije prihvaćanje istine i postizanje spasenja, a još manje pokoravanje Bogu i štovanje Boga. Stoga, njihova vjera u Boga prirodno neće rezultirati spasenjem. Umjesto da se dopusti tim ljudima da ostanu u crkvi i neprestano ometaju Božji izabrani narod – istinsku braću i sestre – poželjnije ih je što prije točno razlučiti i okarakterizirati, a zatim ih pravovremeno ukloniti iz crkve. Ne bi ih se trebalo tretirati kao članove crkve ili kao braću i sestre. Dakle, tko su te vrste ljudi? Maloprije ste vi govorili na općenit način o nekim konceptima. Dat ću neke konkretne primjere i shvatit ćete čim ih čujete.

A. Da bi zadovoljili želju da budu dužnosnici

Najprije razgovarajmo o prvoj vrsti osobe koju treba ukloniti ili izbaciti iz crkve. Neki ljudi u društvu uvijek žele postati dužnosnici i donijeti slavu svojim precima, ali njihovi karijerni putevi su neuspješni. Međutim, njihova želja da budu dužnosnici nimalo se ne smanjuje. Ali društveni status njihove obitelji nije visok, pa osjećaju da je život beznadan i vide svijet kao previše nepravedan, jer ne mogu ostvariti ni tu malu želju. Osjećaju da imaju nešto znanja i sposobnosti, ali ih nitko ne cijeni. Ne mogu pronaći podupiratelja, a izgledi da postanu dužnosnici čine im se vrlo dalekima. U toj očajnoj situaciji pronašli su crkvu. Smatraju da ako mogu postati vođa u crkvi, to je isto kao da su dužnosnici i njihova želja može biti zadovoljena. Stoga, dolaze u Božju kuću želeći postići veličinu. Misle da su njihove sposobnosti i vještine baš prave da se iskoriste u Božjoj kući i da se njihova nada da postanu dužnosnici i ugledni pojedinci može ostvariti, ispunjavajući tako životnu želju. Njihov pogled na vjerovanje u Boga može se sažeti izrekama kao što su: „Ruka ruku mije”, „Pravom je zlatu suđeno kad-tad zablistati” i „Pametna ptica mudro bira svoju granu” – to je vrsta pozadine iz koje su odabrali kročiti putem vjerovanja u Boga. Sudeći po biti takvih osoba, jasno je da ne vjeruju u postojanje istine u svijetu, a još manje vjeruju u postojanje Spasitelja. Ukratko, ne vjeruju u jedinog istinitog Boga, a još manje vjeruju u postojanje Stvoritelja. Bilo da se radi o onome što je zapisano u Bibliji ili onome što se propovijeda u vjerskom svijetu – da je Bog stvorio svijet i čovječanstvo, da Bog ima suverenost nad čovječanstvom i vodi ga – sve te izreke za njih su samo povijesni zapisi. Nitko ih ne istražuje i nitko ih ne može provjeriti; to su samo legende i priče, vrsta vjerske kulture. To je njihovo najosnovnije razumijevanje vjere. Oni dolaze vjerovati u Boga s tim razumijevanjem, misleći da kroče ispravnim putem, napuštajući tamu radi svjetla, da su oni „pametna ptica” koja mudro bira svoju granu. Naravno, njihov izbor i želja da postanu dužnosnici i ugledni pojedinci nisu napušteni. Vjeruju da u ovom golemom svijetu s toliko mnogo ljudi za njih nema mjesta i da im samo Božja kuća može donijeti nadu. Samo život u crkvi može im pružiti priliku da iskoriste svoje talente i ostvare svoju želju da postanu ugledni pojedinci. To je zato što, prema njihovom viđenju trenutne situacije, vanjski svijet postaje sve opakiji i mračniji – samo je crkva čista zemlja na ovom svijetu; crkva je jedino mjesto na svijetu koje ljudima može pružiti duhovnu utjehu i samo crkva sve više napreduje. Oni počinju vjerovati u Boga s takvim željama i svrhama. Nakon što prihvate vjeru, ne razumiju ništa o vjerovanju u Boga, težnji ka istini ili o stvarima koje uključuju istinu, Božju narav i Božje djelo. Ne teže tim stvarima niti obraćaju pažnju na njih. U svom srcu nimalo nisu napustili svoju želju za statusom i službeničkom pozicijom; radije se nastavljaju držati tih predodžbi i gledišta dok se motaju po crkvi. Oni gledaju na crkvu kao na društvenu organizaciju, vjersku zajednicu, a Božje djelo i Božje riječi vide kao iluzije koje su stvorili vjernici zbog svog praznovjerja. Stoga, kad god se radi o težnji ka istini, kad god se radi o Božjim riječima i Božjem djelu, oni osjećaju odbojnost i otpor. Ako itko kaže da je nešto Božje djelo, Božja suverenost ili Božja orkestracija, oni osjećaju odbojnost. Međutim, bez obzira na to koliku odbojnost osjećali i bez obzira na to priznaju li ili prihvaćaju istinu, njihova želja da steknu položaj u crkvi kako bi zadovoljili svoju žudnju za autoritetom nikada se nije smanjila niti je napuštena. Budući da imaju takvu ambiciju i želju, prirodno otkrivaju različita očitovanja. Na primjer, potiču ljude govoreći stvari poput: „Nemojte sve temeljiti na božjim riječima ili sve povezivati s božjim riječima i bogom. Zapravo, mnoge ljudske ideje i izreke su ispravne; ljudi bi trebali imati vlastita gledišta i stavove.” Oni šire te izjave kako bi zaludili ljude. Istovremeno, oni energično pokazuju svoje talente, darove i razne taktike i trikove kojima se mogu služiti u svijetu, pokušavajući privući pažnju ljudi i zadobiti njihovu pozornost i visoko mišljenje. Koja je svrha njihovog energičnog pokazivanja? To je da bi ih ljudi visoko cijenili i ugledali se na njih; to je da bi imali status među ljudima i time zadovoljili svoju želju da slijede karijeru dužnosnika i donesu slavu svojim precima. Zadovoljni su kada ih ljudi poštuju, hvale, slijede, podržavaju, obožavaju i ugledaju se na njih, pa čak i kada im laskaju. Štoviše, neumorno teže za tim stvarima i uživaju u njima. Iako Božja kuća neprestano razotkriva antikriste, zle osobe i razne ljudske iskvarene naravi, u svom srcu oni to smatraju nedostojnim čak i svog prezira i osjećaju posebnu odbojnost prema tome. Uporno teže statusu i tome da im se drugi dive kako bi ispunili želje koje nisu mogli postići u svijetu i društvu. Dakle, koja je svrha njihovog vjerovanja u Boga? Nije da bi primili stostruko u ovom životu i vječni život u budućem svijetu, a zasigurno nije da bi prihvatili istinu i bili spašeni. Svrha njihovog vjerovanja u Boga nije da djeluju kao stvoreno biće, već da budu dužnosnici i gospodari, da uživaju u povlasticama statusa. Takvih ljudi zasigurno ima u crkvi; to su zlikovci koji se infiltriraju u crkvu. Crkva apsolutno ne dopušta takvim ljudima da se miješaju među Božji izabrani narod, stoga su ti ljudi oni koje treba ukloniti. Je li lako razlučiti svrhu njihovog vjerovanja u Boga? (Da.) S obzirom na namjere i svrhu njihovog vjerovanja u Boga, u kombinaciji s njihovim raznim očitovanjima u crkvi, kakvi su to ljudi? (Bezvjernici.) Da, oni su bezvjernici. Osim što su bezvjernici, oni također žele težiti statusu i izgledima u Božjoj kući kako bi zadovoljili svoju žudnju za autoritetom. Svrha njihovog vjerovanja u Boga je da postanu dužnosnici. Dakle, zašto bi te ljude trebalo ukloniti? Netko bi mogao reći: „Ako bezvjernici službuju u Božjoj kući i kao crkveni prijatelji mogu malo pomoći, nije li u redu pustiti ih da ostanu?” Je li ta izjava održiva? (Ne.) Zašto nije održiva? (Njihova želja da postanu dužnosnici zasigurno će ih navesti da čine stvari koje ometaju druge, ne donose nikakvu korist djelu Božje kuće i utječu na težnju braće i sestara za istinom.) Kako god na to gledali, bezvjernici se opiru istini i niječu Boga, stoga ih Božja kuća ne može zadržati. Oni neće igrati pozitivnu ulogu. Bez obzira na to teže li postati dužnosnici, same njihove primjedbe, očitovanja i postupci kao bezvjernika mogu uzrokovati smetnje i neće imati pozitivan učinak. Neka braća i sestre, kada doživljavaju određena okruženja, kažu: „Ovo je Božja suverenost i moramo se pokoriti.” Mogu li se bezvjernici pokoriti? Već je dovoljno dobro ako ne počnu otvoreno ometati i protiviti se. U svojim srcima čak govore: „Nemojte reći da je sve božja suverenost. Ljudi bi trebali imati vlastito mišljenje i neovisnost; nemojte sve pripisivati božjoj suverenosti!” Oni ne samo da koče druge, već govore i neke dvosmislene, prividno istinite lažljive zablude kako bi zaludili ljude. Nije li to besramno? Možda su vješti u spletkarenju i trikovima među nevjernicima, ali Božja kuća je pogrešno mjesto za pokušaj izvođenja tih spletki i trikova! Neki ljudi vode klinike u koje svi vole ići jer kažu da injekcije tamo ne bole. Zašto injekcije ne bole? Vrh igle je umočen u anestetik, pa sigurno ne boli. Je li to mudar potez? (Ne, to je štetan potez.) Ipak, oni to smatraju mudrim potezom i hvale se time, misleći da to pokazuje njihovu sposobnost i vještinu, govoreći: „Sve što znaš jest govoriti o pokoravanju bogu, božjoj orkestraciji i božjoj suverenosti. Imaš li ti vještine koje ja imam?” Nije li to besramno? (Da.) Čak se hvale takvim štetnim trikovima! Ljudi koji gaje motive bezvjernika i koji se infiltriraju u crkvu su oni koje treba ukloniti iz crkve. Zašto? U svojim srcima, ti se ljudi opiru istini i osjećaju odbojnost prema njoj. Bez obzira na svrhu njihovog vjerovanja u Boga, bilo da je to nešto što mogu otvoreno priznati ili ne, na temelju njihove biti kao bezvjernika, crkva ih treba ukloniti ili izbaciti. Ti bezvjernici se infiltriraju u crkvu s određenom svrhom, želeći pokazati svoje talente, ostvariti svoje ambicije i zadovoljiti svoje želje unutar crkve. Žele iskoristiti dragocjeno mjesto, crkvu, kao sredstvo za postizanje svog cilja držanja moći, pokazivanja te zavođenja i kontroliranja ljudi. S obzirom na svrhu njihovog vjerovanja u Boga, sposobni su ometati i prekidati Božji izabrani narod i rad crkve. Stoga, te ljude se mora ukloniti ili izbaciti iz Božje kuće. Vođe i djelatnici moraju prozrijeti njihovu bezvjerničku bit. Bilo da to temeljiš na njihovim očitovanjima ili njihovim dosljednim izjavama o vjerovanju u Boga, jednom kada shvatiš situaciju i jasno razlučiš da su oni bezvjernici, trebaš ih odlučno odbaciti bez oklijevanja. Bez obzira na to koju metodu ili mudrost primijeniš, pronađi bilo koji način da ih ukloniš – to je posao koji vođe i djelatnici trebaju činiti; to je posao koji trebaju preuzeti na sebe. Ovo je jedna vrsta osobe koju treba ukloniti ili izbaciti.

B. Tražiti osobu suprotnog spola

Dakle, koja su očitovanja druge vrste ljudi koje treba ukloniti ili izbaciti? Neki ljudi nikada nisu bili uključeni u vjerovanje u Boga; oni samo imaju povoljan dojam o tome. Nisu zainteresirani za to čemu bi trebali težiti ili što bi trebali zadobiti vjerovanjem u Boga. Čuli su da su ljudi koji vjeruju u Boga prilično savjesni i bezazleni, pa žele pronaći ljubavnog partnera u crkvi, zatim se vjenčati i živjeti stabilnim životom. To je njihova namjera i svrha, pa dolaze u crkvu kako bi pronašli svog idealnog partnera. Ovi bezvjernici nemaju apsolutno nikakvog interesa za vjerovanje u Boga; nimalo ne mare za Stvoritelja, istinu, spasenje, spoznaju Boga, vršenje dužnosti ili bilo što slično. Čak i ako mogu razumjeti nakon što čuju Božje riječi i slušaju propovijedi, ne žele to primiti k srcu. Samo žele pronaći idealnog partnera i, naravno, nadaju se da će upoznati više ljudi i proširiti svoju mrežu poznanstava. Dolaze vjerovati u Boga sa svrhom pronalaska idealnog partnera. Neki bi mogli reći: „Kako Ti znaš da oni imaju tu svrhu? Ništa nisu rekli niti su Ti to spomenuli!” Oni to pokazuju svojim ponašanjem. Pogledajte kako uvijek traže osobe suprotnog spola kada vrše svoje dužnosti ili stupaju u kontakt s nekim. Jednom kada im se netko svidi, neprestano razgovaraju s tom osobom i zbližavaju se s njom, uvijek se raspitujući o njoj i nastojeći da ju upoznaju. Te neobične radnje i očitovanja trebali bi privući dovoljno pažnje vođa i djelatnika, koji bi trebali promatrati koje su njihove namjere i koji cilj žele postići; trebali bi utvrditi tko im je propovijedao evanđelje, zašto posebno traže kontakt s osobama suprotnog spola, zašto uvijek imaju nešto za reći osobama suprotnog spola i zašto imaju posebnu sklonost prema osobama suprotnog spola, a osobito pokazuju posebnu znatiželju i brigu za ljude koji im se sviđaju. Takvi pojedinci imaju povoljan dojam o onima koji vjeruju u Boga. Čak i ako nisu jako zainteresirani za okupljanja, slušanje propovijedi, razgovore o Božjim riječima, pjevanje himni, razgovore o osobnim iskustvima i slične stvari, općenito ne govore ništa što uzrokuje smetnje i prekidanja. Isključivo su usredotočeni na pronalaženje ljubavnog partnera s kojim bi živjeli dobar život. Ako pronađu partnera, mogu i oni vjerovati zajedno s njim; čak i ako sami ne teže tome, mogu podržati svog partnera u vjerovanju u Boga. Neki ljudi imaju relativno prihvatljivu ljudskost, skloni su pomoći i daju sve od sebe da budu prijateljski nastrojeni i ljubazni. Na primjer, mogu tolerirati druge, smisliti sve načine kako bi pomogli onima s poteškoćama da ih riješe, pružiti neki savjet i tako dalje. Relativno su ljubazni prema drugima i ne gaje nikakvu zlobu, ali njihova svrha i cilj u vjerovanju u Boga nisu baš časni. Ne teže istini i ne prihvaćaju istinu bez obzira na to tko o njoj s njima razgovara. Nakon što slijede pola godine ili godinu-dvije, u njima nema promjene. Iako ne govore ništa o nevjerovanju i ne uzrokuju nikakve smetnje ili prekidanja, ne razvijaju nikakav interes za pitanja vjerovanja u Boga. Je li prikladno da takvi ljudi ostanu u crkvi? (Ne.) Treba li takve ljude ukloniti? (Također ih treba ukloniti.) Koji je razlog? (Zato što nisu zainteresirani za istinu i nisu predmet spasenja. Ako ostanu u crkvi i stalno traže partnera, to će ometati druge i dovoditi ih u iskušenje; neće imati pozitivan učinak.) Upravo je tako. Na primjer, neki ljudi posebno vole jesti meso. Kada jedu meso, zaborave na svoj posao. Ako nema mesa, još uvijek su u stanju obaviti neke korisne zadatke, ali kada je meso dostupno, njihov posao trpi. Što je meso za njih? (Iskušenje.) Točno, to je iskušenje. Dakle, mogu li se oni koji uvijek traže partnera smatrati izvorom iskušenja? (Da.) Oni su doista izvor iskušenja. Takvim ljudima treba jasno reći: „Nimalo nisi iskren prema svom vjerovanju u Boga ili vršenju svoje dužnosti. Nikada se nisi uspio integrirati u crkvu i nikada te se nije smatralo istinskim vjernikom. Tijekom ove dvije godine kontakta, vidjeli smo tvoju svrhu: ti samo želiš pronaći partnera u crkvi. Ne šteti li to dobrim ljudima? Ljudi u crkvi nisu prikladni za tebe. Među nevjernicima ima mnogo prikladnih za tebe. Idi i pronađi nekoga među nevjernicima.” Time im se zapravo želi reći: „Prozreli smo te. Ti nisi dio Božjeg izabranog naroda. Ti nisi osoba iz Božje kuće. Ne može te se smatrati našim bratom ili sestrom.” Takve ljude treba ukloniti iz crkve u skladu s načelima Božje kuće. Na taj će se način ti ljudi koji nepromišljeno traže partnera i zavode druge ukloniti. Nije li takve ljude lako razlučiti? (Da.) I ti su ljudi bezvjernici. Imaju blagu sklonost prema crkvi, religijskoj vjeri i onima koji vjeruju u Boga. Samo žele iskoristiti priliku vjerovanja u Boga kako bi pronašli partnera među vjernicima s kojim bi živjeli i koji bi im predano služio. Recite Mi, je li tako nešto moguće? Trebamo li im udovoljiti? Treba li crkva uređivati takve stvari? (Ne.) Crkva nema obvezu udovoljavati njihovim osobnim sklonostima. Bez obzira na to koliko misle da su vjernici dobri ljudi, da bi s njima mogli živjeti ispravnim životom ili da vjernici mogu kročiti ispravnim putem, to je beskorisno – njihovo mišljenje nije važno. Takvi se bezvjernici također mogu naći u većini crkava. Način na koji se treba nositi s tim ljudima je korištenje metode o kojoj smo upravo razgovarali ili vi možete koristiti bolje metode ako ih imate, sve dok se s njima postupa u skladu s načelima. Ovi bezvjernici su svrstani među razne vrste zlih ljudi – je li to pretjerano? (Ne.) Upravo tako postupamo s bezvjernicima.

C. Izbjeći nesreće

Koje druge vrste ljudi treba ukloniti ili izbaciti iz crkve? (Druga vrsta su oni koji vjeruju u Boga samo da bi izbjegli nesreće.) Vjerovanje u Boga samo radi izbjegavanja nesreća također je svrha zbog koje ljudi vjeruju. Nema li većina ljudi koji vjeruju u Boga također tu vrstu onečišćenja? (Da.) Pa kako onda trebamo razlikovati koje ljude zbog toga treba ukloniti ili izbaciti, a koji ljudi samo pokazuju normalno otkrivanje iskvarenosti i ne bi trebali biti uklonjeni ili izbačeni? Za većinu ljudi, njihova je vjera pomiješana s motivom vjerovanja u Boga radi izbjegavanja nesreća – to je činjenica. Među onima koji vjeruju u Boga da bi izbjegli nesreće, morate razlučiti bezvjernike koji odgovaraju kriterijima za uklanjanje ili izbacivanje. Na primjer, kada takvi ljudi vide da se nesreće počinju pogoršavati, oni počnu češće pohađati okupljanja i brzo uzmu natrag knjige Božjih riječi koje su prethodno vratili crkvi, govoreći da sada žele ozbiljno vjerovati u Boga. Međutim, čim nesreće prođu ili se smire, vraćaju se poslovanju i zarađivanju novca, blokirajući sve načine kontakta tako da ih braća i sestre ne mogu pronaći niti doći do njih radi okupljanja. Kada nesreće udare, oni aktivno traže braću i sestre, ali kada nesreće prođu, braći i sestrama postaje vrlo teško pronaći ih i vrlo rijetko tko uspije stupiti u kontakt s njima. Nisu li ta očitovanja prilično očita? (Da.) Kada nema nesreće, oni kažu: „Ljudi trebaju imati normalan život. Moramo živjeti svoje dane. Moram kuhati kod kuće svaki dan i moram voditi djecu u školu i iz nje, pa ponekad ne mogu doći na okupljanja. Osim toga, za život je potreban novac; svi životni troškovi moraju se platiti. Ne možemo preživjeti bez zarađivanja novca. Na ovom svijetu nitko ne može bez novca. Vjerovanje u boga mora biti praktično!” Govore uvjerljivo i pružaju obilje razloga, potpuno usredotočeni na zarađivanje novca i življenje svojih dana, samo povremeno pohađajući okupljanje i rijetko čitajući Božje riječi. Njihov stav prema vjerovanju u Boga je mlak, ni hladan ni vruć. Kada nesreća udari, kažu: „Oh, ne mogu bez boga; trebam boga! Moram se moliti bogu i zazivati ga svaki dan! Ne pokušavam izbjeći nesreće; glavna stvar je da ne mogu biti bez boga u svom srcu. Živjeti dobar život bez boga u srcu i dalje djeluje prazno!” Ne mogu reći ni jednu jedinu riječ koja pokazuje bilo kakvo znanje o Bogu; sve što govore su riječi kojima opravdavaju svoje postupke i ponašanje. Ne znaju koliko knjiga Božja kuća dijeli svima; ne znaju do koje su teme stigle propovijedi; ne znaju o kojim se istinama trenutno razgovara u zajedništvu u crkvenom životu. Pohađaju okupljanje jednom u šest mjeseci ili jednom godišnje. Kada dođu, kažu: „Nevjernici su jednostavno grozni. Društvo je nepravedno. Ovaj svijet je zao. Toliko je teško truditi se i zarađivati novac! Božje breme na ljudima je lako…” Neprestano govore o tim beskorisnim stvarima koje nemaju nikakve veze s temama i sadržajem razgovora na okupljanju. Izgovore nekoliko praznih riječi u svojoj molitvi i nekoliko površnih riječi o vjerovanju u Boga i onda se smatraju vjernicima, osjećajući mir i spokoj u svom srcu. Je li to vjerovanje u Boga? U kakvu vrstu jadnika spadaju takvi ljudi? Ako ih pitate: „Zašto ne pohađaš redovito okupljanja?”, oni kažu: „Moji uvjeti to ne dopuštaju. To je okruženje koje mi je bog postavio i moram se pokoriti.” Kako lijepo zvuče te riječi! Također kažu: „Gledajte, bog mi je postavio ovo okruženje. Cijela moja obitelj ovisi o meni za hranu, pa moram zarađivati novac da bismo preživjeli! Trenutno je zarađivanje novca zadatak koji mi je bog dao.” Potpuno propuštaju spomenuti vršenje svoje dužnosti, kao i svoje odgovornosti i obveze kao stvorenog bića, a još manje spominju kako primjenjivati Božje riječi; samo povremeno dođu na okupljanje i daju prinos od nekoliko novčića, misleći da su dali doprinos Božjoj kući. Ima i drugih koji se, kada im se djeca razbole, mole Bogu, a nekoliko dana kasnije, kada im djeca ozdrave, brzo daju prinos nešto novca crkvi i onda opet nestanu. Svaki put kada su u interakciji s braćom i sestrama, nikada ne razgovaraju o istini niti čitaju Božje riječi. Kada nema nesreća ili nedaća, nikada se ne mole Bogu. Njihovi svakodnevni razgovori uvijek su o kućanskim trivijalnostima, sporovima oko ispravnog i pogrešnog, tjelesnom životu, raznim društvenim pojavama i raznim stvarima koje vide i čuju; rijetko razgovaraju o Božjim riječima i nikada ne izgovore iskrenu riječ vezanu za vjerovanje u Boga. Samo se formalno vode kao članovi crkve kako bi tražili Božju brigu i zaštitu. To je samo njihov način vjerovanja u Boga; oni samo traže mir i blagoslove, a uopće ne teže istini. Apsolutno ih ne zanima istina. Žele samo zadobiti koristi, milost i blagoslove od vjerovanja u Boga. Ne mare za sljedeći život jer ga ne mogu vidjeti i uopće ne vjeruju u njega. Žele samo uživati u Božjoj milosti u ovom životu i izbjeći sve nesreće. Budući da su im Bog i crkva utočište, kad god dođu na okupljanja, to je sigurno onda kada su se susreli s poteškoćama ili nesrećama. Jesu li takvi ljudi iskreni vjernici u Boga? (Ne.) Kakvi su to ljudi? (Oportunisti i bezvjernici.) To su bezvjernici koji žele iskoristiti crkvu da bi izbjegli nesreće. Treba li takvim ljudima dopustiti da ostanu u crkvi? (Ne.) Kada dođu na okupljanja, ometaju druge i uznemiruju ih iznutra. Većina ljudi je previše pristojna i bilo bi im neugodno pokušati ih obuzdati, pa ih puštaju da blebeću i ometaju sve u jedenju i pijenju Božjih riječi. Što bi vođe i djelatnici trebali učiniti u tom trenutku? Ne bi li trebali preuzeti odgovornost da ograniče takve ljude, štiteći interese većine i održavajući normalan crkveni život? (Da.) Možeš im uzeti natrag njihove knjige Božjih riječi i savjetovati im da napuste crkvu. Postoje razni načini da se nekoga uvjeri da napusti crkvu – vi možete smisliti svoje. Samo se pobrinite da više ne mogu kontaktirati braću i sestre. Pretpostavimo da netko kaže: „Ova je osoba dobra. Samo priča o nekim kućanskim trivijalnostima u crkvi, ali ne ometa rad crkve niti utječe na naše vršenje dužnosti, stoga bismo trebali biti tolerantni! Ne bismo li u vjerovanju u Boga trebali tolerirati i podnositi svakakve ljude? Bog svakog čovjeka želi spasiti i ne želi da itko doživi propast!” Tada trebaš razmotriti jesu li oni predmet spasenja. Ako nisu, ne bismo li ih trebali razlučiti i ukloniti? (Da.) Neki ljudi kažu: „Previše sam obazriv; bilo bi mi neugodno pokušati ih uvjeriti da napuste crkvu.” Taj je problem lako riješiti. Ako jednostavno ne kontaktiraš s njima, neće te ometati niti sputavati. Čak i ako naletiš na njih, ne trebaš s njima razgovarati. Nema potrebe s njima razgovarati o pitanjima vjerovanja u Boga; samo ih tretiraj kao nevjernike. Neki ljudi kažu: „Ne možemo li im pomoći s ljubavlju i u zajedništvu razgovarati s njima o istini koju razumijemo?” Za takve bezvjernike, ako uistinu imaš ljubavi, možeš pokušati. Ako ih uistinu možeš promijeniti, onda ih ne treba uklanjati ili izbacivati. Neki ljudi kažu: „Neću tratiti svoj trud. Pomagati im je beskorisno, poput kupanja svinje; bez obzira na to koliko je čisto opereš, i dalje će se valjati u blatu. To je jednostavno takvo stvorenje; neće se promijeniti!” Ako možeš to razumjeti, onda si u pravu. Hoćeš li i dalje razgovarati o istini s takvim bezvjernicima da bi im pomogao? Hoćete li vi i dalje raditi taj besmisleni posao? (Ne.) U tom trenutku, vi shvaćate da ste bili budalasti i niste prozreli ljude. Bezvjernici se ne mogu promijeniti. Ti ljudi također znaju da oni koji vjeruju u Boga čine dobre stvari i izbjegavaju činiti loše stvari, da ne tlače druge niti ih varaju. Imaju dobar dojam o onima koji vjeruju u Boga, pa se prerušavaju pod izlikom „vjerujem da postoji Bog” i „vjerovati u Boga je dobro” te se uvuku u crkvu, navodeći ljude da o njima misle kao o bratu ili sestri. Neki ljudi doista nasjednu na to, istinski ih smatrajući bratom ili sestrom, često ih posjećujući i pomažući im. Tek nakon dugo vremena shvate: „Ova osoba dolazi u crkvu samo kada se suoči s nesrećama ili poteškoćama, govoreći beskorisne, besmislene stvari. Kada joj stvari idu glatko i sve joj je u redu, kada joj je život dobar, ignorira sve. Da smo ranije znali da je takav gad, ne bismo joj pomagali niti ulagali toliko truda!” Ima li sada koristi od žaljenja? Prekasno je za žaljenje – već si toliko toga uzalud izgovorio! Ukratko, takve bezvjernike treba što prije razlučiti, riješiti ih se i ukloniti iz crkve. Ne smatrajte ih braćom i sestrama; oni nisu braća i sestre. Samo ljudi koje je Bog izabrao su braća i sestre; samo oni koji mogu biti spašeni i koji teže obožavanju Boga jesu braća i sestre. Oni koji se motaju po Božjoj kući da bi izbjegli nesreće i pohlepno uživali u Božjoj milosti bez prihvaćanja istine su bezvjernici. Oni nisu braća i sestre, a zasigurno nisu Božji izabrani narod. Razumijete li? S takvim se bezvjernicima mora postupiti u skladu s načelima; treba postupiti s njima kako im i priliči. To je odgovornost vođa i djelatnika, a to je i načelo kojeg bi svaki pripadnik Božjeg izabranog naroda trebao biti svjestan.

23. listopada 2021.