Sažmimo karakteristike oportunista. Njihova prva karakteristika je da pitanje postojanja Boga ne shvaćaju vrlo ozbiljno. Ako ih ti upitaš postoji li Bog, reći će: „Vjerojatno. Ali u redu je i ako ne postoji. Ovdje sam samo da točno vidim hoće li se proročanstva koja je bog izrekao obistiniti i hoće li doći velike katastrofe.” Unutar njihovih misli i gledišta, njihov je stav da nije važno postoji li Bog ili ne. Nije li onda smiješno da oni vjeruju u Boga i pridružuju se crkvi? (Da.) Njihova vjera u Boga je jednostavno vjerovanje, poput igre, i nije povezana s istinom ili njihovim životnim putem. Njih zapravo nije briga postoji li Bog ili ne; u redu je ako On postoji, i u redu je ako ne postoji. Neki ih ljudi opovrgavaju, govoreći da Bog ne postoji, a oni se ne uzrujavaju niti mrze takve ljude. Ako ljudi kažu da Bog postoji, oni kažu: „Ako postoji, onda postoji. U svakom slučaju, ako vjerujete, onda postoji; ako ne vjerujete, onda ne postoji.” To je njihovo gledište. Jesu li takvi ljudi istinski vjernici? Oni su bezvjernici, zar ne? (Da.) Postoji li Bog ili ne, za njih je beznačajno, pa postoji li iskrenost u njihovoj vjeri u Boga? Oni nikako ne mogu biti iskreni. Koja je prva karakteristika oportunističkih ljudi? (Pitanje postojanja Boga ne shvaćaju vrlo ozbiljno.) To je prva karakteristika.

Koja je druga karakteristika oportunističkih ljudi? To je da ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari. Ne razlučuju koje su izreke, ljudi, događaji i stvari pozitivni, a koji negativni, i to ne shvaćaju ozbiljno. Za njih se dobre stvari mogu prikazati kao loše, a loše kao dobre, baš kao u izreci nevjernika: „Laž ponovljena tisuću puta postaje istina”; ta je izreka za njih valjana. Ako ih ti upitaš što je istina, definitivno neće reći da su Božje riječi istina jer to ne priznaju. Što će reći? Njihovo je istinsko gledište da će laž izrečena tisuću ili deset tisuća puta postati istina, što znači da ako mnogo ljudi nešto kaže, oni će vjerovati da je to istina. To je kao što nevjernici kažu: „Na svijetu izvorno nije bilo puta, ali kako je više ljudi hodalo, nastao je put.” Njih nije briga što je ispravno ili pogrešno, pravedno ili opako; vjeruju da je onaj tko ima veliku sposobnost u pravu, a onaj tko je beskoristan i nesposoban je negativan. Apsolutno neće priznati da su sve što Bog govori i čini pozitivne stvari, niti će priznati da ono što Bog zahtijeva od ljudi da prožive jesu stvarnosti pozitivnih stvari. Ti će ljudi čak iznositi zablude poput: „Ti kažeš da je bog istina i da su božje riječi stvarnost svih pozitivnih stvari. Znači li to da na svijetu nema pozitivnih stvari? Zar na svijetu nema i pozitivnih stvari i istina?” Nije li to besmislica? Nije li to zabluda? (Da.) Ti ljudi ne uzimaju Božje riječi kao kriterij za svoje riječi ili djela. Na primjer, kad izraze zabludu, a ti ih pobiješ, reći će: „Ti misliš da si ti u pravu, a ja mislim da sam ja u pravu, pa složimo se da se ne slažemo. Što god tko misli da je dobro, to je ispravno.” Kakvo je to gledište? Nije li to samo pokušaj da se stvari izglade? (Da.) To je budalasto i zbrkano gledište; ti ljudi ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari. Što znači ne shvaćati to ozbiljno? Znači da ne mogu iz srca priznati da se sve pozitivne stvari o kojima Bog govori odnose na istinu, da su u skladu s istinom i da dolaze od Boga, te da su negativne stvari o kojima Bog govori suprotne istini i da dolaze od Sotone. Ne prihvaćaju tu činjenicu i uvijek žele pobrkati pojmove. Kako bi izbjegli da ih drugi razluče i osude, nikada ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari, nikada ne otkrivaju svoje prave stavove, uvijek govore dvosmisleno i nikada ne govore ljudima što zaista misle. Ovisno o tome s kim razgovaraju, oni govore različite stvari i potpuno se okreću kako vjetar puše. Ti ljudi, u svakom pogledu, nisu zainteresirani za istinu niti za postojanje Boga. Ovo je drugo očitovanje oportunističkih ljudi: ne shvaćaju ozbiljno razlikovanje između pozitivnih i negativnih stvari.

Koje još karakteristike imaju oportunisti? Ti će ljudi uvijek birati hoće li ostati ili otići ovisno o tome kako se stvari razvijaju te su posebno vješti u prilagođavanju okolnostima. Kada se pridruže crkvi, već su se temeljito pripremili za svoju izlaznu strategiju i svoje buduće izglede, isplaniravši svaki korak. U svojim srcima kalkuliraju i planiraju što učiniti ako se Božje riječi ispune, a što ako se ne ispune nakon određenog broja godina. Takva se osoba nakon ulaska u crkvu nikada u potpunosti ne posvećuje crkvenom radu. Umjesto toga, neprestano promatra razvoj crkve, stav crkve prema njoj i način na koji se prema njoj odnosi, te druge čimbenike, kako bi odlučila o svojim sljedećim koracima. Nisu li misli tih ljudi prilično složene? (Jesu.) Iako su se pridružili crkvi, uvijek imaju privremenu perspektivu, poput radnika na ugovor, koji je zauvijek „tijelom ovdje, duhom drugdje” i čiji je um zaokupljen spletkama i planovima. Njihov izbor da vjeruju u Boga i pridruže se crkvi samo je nevoljki kompromis, a ne duhovna potreba ili želja da slijede Boga i kroče ispravnim putem ljudskog života na temelju priznavanja postojanja Boga. Nedostaje im vjere za to. Ovi ljudi vjeruju u Boga sa stavom iščekivanja, kalkulirajući u svojim srcima: „Ako mi vjerovanje u boga donese stostruko u ovom životu, vječni život u budućem svijetu i priliku da budem spašen i uđem u kraljevstvo nebesko, onda ću slijediti i vjerovati. Ako to ne mogu dobiti, napustit ću crkvu u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj situaciji i prestati vjerovati.” Oni dolaze vjerovati u Boga u potpunosti iz oportunističke nade u stjecanje blagoslova. Ako ne mogu primiti blagoslove, mogu napustiti svoje dužnosti u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj situaciji i isplanirati neki drugi put za sebe, jer njihova srca nikada nisu bila ukorijenjena u crkvi niti su istinski izabrali put vjerovanja u Boga i slijeđenja Boga.

Glavne karakteristike ovih oportunista su ove tri: ne uzimaju ozbiljno postoji li Bog, ne razlučuju ozbiljno pozitivne i negativne stvari i mogu napustiti crkvu u bilo koje vrijeme i u bilo kojoj situaciji. Bez obzira na to koliko se braća i sestre dobro odnose prema njima, sve dok se stvari ne podudaraju s njihovim interesima ili ne zadovoljavaju njihove trenutne potrebe, oni mogu napustiti crkvu. Ali kada nemaju kamo otići, odluče se vratiti. Nakon što se vrate, i dalje ne teže istini i mogu ponovno napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Kakva je to hulja? Njihov dolazak i odlazak djeluju tako ležerno; oni ne vjeruju u Boga iskreno. To su karakteristike oportunista; u svojoj suštini, oni su bezvjernici. Neki ljudi mogu ustrajati u vjerovanju tri do pet godina, neki mogu ustrajati osam ili deset godina, ali njihova je svrha samo oportunistički tražiti blagoslove. Takvi ljudi nisu jednostavni. Uspjeli su izdržati do sada čak i u surovom okruženju progona u kontinentalnoj Kini – ne podsjeća li to pomalo na izreku „spavati na pruću i lizati žuč”? Neki ljudi više ne mogu ustrajati nakon deset godina vjerovanja, pa se žale: „Prošlo je deset godina. Moja je mladost protraćena u crkvi. Da sam ovih deset godina naporno radio u svijetu, koliko bih novca zaradio? Možda bih postao menadžer i vjerojatno bih imao veliku imovinu.” Tada postanu nemirni. Vjerovali su u Boga deset godina isključivo kako bi zadovoljili svoju oskudnu znatiželju i želju za blagoslovima, ali nikada nisu težili istini. Kao rezultat toga, nisu dobili ništa. Žale što su vjerovali u Boga i čak grde sami sebe, govoreći: „Budalo jedna, idiote! Nisi išao kraljevskim drumom, već si uporno išao ovom kozjom stazom. Nitko te nije tjerao; bio je to tvoj vlastiti izbor!” Neki ljudi mogu otići čak i nakon deset godina vjerovanja, odlazeći bez oklijevanja. Nakon što su se jedva snalazili u društvu dvije ili tri godine, otkrivaju da društvo nije tako glatko ili lako za snalaženje kako su zamišljali, a svijet nevjernika nije tako šarolik i idealan kako se činilo; nije im se lako snaći nigdje u svijetu. Nakon što razmisle, zaključe da je crkva ipak bolja, pa se besramno vrate. Kad se vrate, kažu: „Vjerovati u boga je dobro; nevjernici su loši, uvijek zlostavljaju ljude. Previše je patnje u svijetu. Ovih godina bez čitanja božjih riječi, bez življenja crkvenog života, pao sam u tamu, plačući i škrgućući zubima svaki dan; satrven sam do te mjere da više ne nalikujem čovjeku. Bolje je vjerovati u boga!” Oni proklamiraju da je bolje vjerovati u Boga, ali to zapravo čine zato što su čuli da na ovom svijetu ima previše nesreća i da će čovječanstvo uskoro doživjeti veliku katastrofu. Imati novac, zemlju, automobile i kuće je beskorisno; samo oni s vjerom mogu biti spašeni. Tako se ponovno vraćaju vjerovati u Boga. Nije li ovo oportunist? (Jest.) Oportunisti mogu napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Ako vide da postoji nada u stjecanje blagoslova povratkom u crkvu, mogu se vratiti također u bilo kojem trenutku. Nakon povratka, mogu reći nekoliko riječi žaljenja i izraziti da više nikada neće napustiti Boga, ali nakon što vide da su stvari u svijetu mirne i spokojne i da još uvijek mogu uživati u nekoliko dobrih dana, mogu ponovno napustiti crkvu u bilo kojem trenutku. Za što oni smatraju Božju kuću i crkvu? Smatraju ih slobodnim tržištem, dolazeći i odlazeći kako im se prohtije. Recite Mi, ako se takvi ljudi uklone ili odu sami, treba li ih crkva prihvatiti natrag ako se žele vratiti? (Ne.) Ne bi ih trebalo prihvatiti natrag. Prihvatiti ih natrag je pogreška i krši načela. Ovi ljudi ne zadovoljavaju standarde članova crkve. Mogu napustiti crkvu u bilo kojem trenutku, a kako bi stekli blagoslove, mogu se uvući natrag u crkvu u bilo kojem trenutku, ali tijekom svega toga nikada ne prihvaćaju istinu. To dokazuje da oni nisu istinski vjernici. Takvi će ljudi zauvijek biti mete uklanjanja i izbacivanja. Crkva bi ih trebala ukloniti i reći im: „Nemoj žaliti. Jednom kad odeš, ne možeš se vratiti. Crkva ti neće otvoriti vrata drugi put. To je načelo.” Neki ljudi kažu: „Bili su glupi u to vrijeme, ali sada se ponašaju vrlo dobro. Poslušni su kao jagnjad, sažaljenja vrijedni kao beskućnici lutalice. Kad god vide braću i sestre, izražavaju svoje žaljenje i osjećaj duga, oči su im crvene od pokajničkog plakanja. Izgledaju vrlo jadno, a njihov stav priznavanja grijeha je vrlo dobar. Pustimo ih da se vrate.” Postoji li ovdje ijedna rečenica koja je u skladu s načelima? (Ne.) Čak i nakon što su vjerovali tri ili čak deset godina, još uvijek mogu odlučno i bez oklijevanja napustiti crkvu. Kakva je to hulja? Jesu li oni istinski vjernici? (Ne.) Jesu li imali imalo iskrenosti kada su u početku odlučili slijediti Boga? Ne. Da su imali imalo iskrenosti, ne bi bili tako odlučni napustiti crkvu. Obično, čovjek bi najviše mogao imati takve misli kada je slab, malodušan ili kada mu stvari ne idu dobro, ali nikada ne bi odlučno donio odluku da napusti crkvu kako bi pronašao drugi put nakon što je vjerovao u Boga tri, pet ili čak deset godina. Ako može napustiti crkvu po volji, to pokazuje da nije bio iskren kada je na početku prihvatio istiniti put i pridružio se crkvi; imao je skrivene motive i ciljeve – drugačije se to ne može reći. Takve ljude treba jasno razlučiti. Oni nisu istinski vjernici. Oni vjeruju u Boga i slijede Ga radi oportunističke nade u stjecanje blagoslova. Takvi se ljudi karakteriziraju kao oportunisti i, jednom kad ih se razluči, treba ih ukloniti iz crkve. Ako ne napuste crkvu i nastave loviti u mutnom unutar crkve, to je zato što nitko ne može razlučiti što su oni. Međutim, kroz današnje zajedništvo o različitim očitovanjima ovih oportunista, vođe i djelatnici i Božji izabrani narod trebali bi imati jasno razumijevanje i razlučivanje takvih ljudi. Jednom kada se otkrije da nikada ne čitaju Božje riječi niti se mole Bogu, da ih ne zanima Božje djelo ili istine koje Bog izražava, da ih ne zanimaju pozitivne stvari i da ih ne shvaćaju ozbiljno, tada ih se treba pomno čuvati. Potrebno je promatrati njihove motive i svrhu vjerovanja u Boga te utvrditi njihov stav prema crkvi, njihov stav prema istini i njihov stav prema Bogu. Ako je očito da nemaju ispravan stav, da su posebno ravnodušni prema težnji za istinom i obavljanju dužnosti, ne pokazujući nikakav interes, i da uvijek imaju skeptičan stav prema Božjim riječima, tada se može potvrditi da su ti ljudi oportunisti i bezvjernici. U tom slučaju, ne bi ih se trebalo smatrati braćom ili sestrama; oni nisu dio crkve. Umjesto toga, treba ih ukloniti iz crkve. Vjerovali su godinama i još uvijek ne prihvaćaju istinu; bi li bilo korisno nastaviti razgovarati o istini s njima? Bi li bilo realno nastaviti čekati da se pokaju? Nemojte više raditi na takvim ljudima i nemojte čekati da se pokaju. Ako nisu voljni obavljati svoju dužnost i još uvijek žele odugovlačiti svoj boravak u crkvi ne odlazeći, tada bi crkveni vođe trebali pronaći način da ih mudro izoliraju. Je li to prikladno? (Da.) Jednom kada se ovi ljudi razluče kao oportunisti, oni su već svrstani u redove raznih zlih ljudi i bezvjernika. Budući da su zli ljudi i bezvjernici, oni ispunjavaju načela i uvjete za uklanjanje ili izbacivanje iz crkve. Ukloniti ih rano definitivno je bolje nego ukloniti ih kasno. Rano uklanjanje izbjegava mnoge nevolje, a ni oni se više ne trebaju osjećati uvrijeđeno. Takvim ljudima trebate jasno reći: „Ne trebaš stalno u srcu proračunavati kada otići ili kako otići, i ne trebaš stalno proračunavati hoćeš li ostati ili otići. Božja kuća i Bog ne sile ljude; ako želiš otići, crkva te neće nagovarati da ostaneš. Ali jedna ti stvar mora biti jasna: ako si siguran da nisi osoba iz Božje kuće i nisi voljan biti član crkve, onda otiđi što je prije moguće; nemoj odgađati. To je za dobro svih. Ako vjeruješ u postojanje Boga, možeš prihvatiti Božje riječi kao istinu i istinski si voljan pridružiti se crkvi, onda si s pravom član crkve. Ali sada, ti to nisi. Došao si iz oportunizma, a možda to ni sam ne znaš, ali mi smo razlučili – prema Božjim riječima, istini i načelima crkve u postupanju sa svim vrstama ljudi – da si ti oportunist. Stalno proračunavaš pravo vrijeme za napuštanje crkve; to je takva gnjavaža. Ne trebaš tražiti pravo vrijeme; možeš otići sada. Ako si uvijek nesiguran u vezi s pojavom i djelom Božjim, onda ti sada jasno kažem: ne trebaš više razmišljati ili preispitivati stvari, ne moraš si više otežavati – možeš napustiti crkvu sada, vrata Božje kuće su otvorena i Božja kuća te neće zadržavati, ona ne sili ljude.” Je li prikladno to učiniti? (Da.) Dajte im „izlaz”; ne dopustite da se ovdje svakodnevno muče kao na iglama, da ih neprestano muče njihovi osjećaji, njihovo tijelo, njihovi izgledi i pitanje ostanka ili odlaska. Bez obzira na to koliko ih te stvari muče, to nikada ne vodi ničemu. Oni i dalje u svom srcu razmišljaju kada otići, kako otići, hoće li pretrpjeti gubitke i nesreću ako odu rano i hoće li moći primiti blagoslove ako ostanu duže. Što ako odu, a onda se Božje riječi ispune? Što ako ne odu, a Božje riječi ostanu neispunjene? Nema potrebe da se neprestano brinu i strahuju zbog tih stvari. Budući da ne vjeruju u Boga s istinskom voljom, trebali bi otići što je prije moguće. Ne bi trebali ostati ovdje i pokušavati iskoristiti ovu situaciju radi vlastitog dobitka, pretvarajući se da su ono što nisu. Kažite Mi, je li dobro savjetovati ih ovako i postupiti na ovaj način? (Da.) Je li pretjerano svrstati oportuniste među razne zle ljude koje treba ukloniti ili izbaciti? (Ne.) Neki ljudi kažu: „Kako se ovakvi ljudi mogu smatrati zlim ljudima?” Koliko dobrih ima među bezvjernicima? U Božjim očima, narav-bit onih koji vjeruju u Boga i priznaju postojanje Boga smatra se zlom, a kamoli onih koji uopće ne vjeruju u Boga i ne priznaju postojanje Boga. Pa je li pretjerano svrstati ih među zle ljude? (Ne.) U svakom slučaju, još uvijek ih se barem naziva ljudima – zlim ljudima. Već je dovoljno dobro što ih se ne svrstava među zle đavle. Svrstavanje među zle ljude potpuno je prikladno i odgovarajuće; nimalo nije pretjerano. Takvi zli ljudi također su jedna od raznih vrsta ljudi koje Božja kuća treba ukloniti ili izbaciti. Ovo je četvrta vrsta bezvjernika, čija je svrha vjerovanja u Boga oportunistička.

Koje su glavne karakteristike oportunista? Kroz vaše interakcije s tim ljudima, promatrajući narav, gledišta, stavove ili ljudskost koje oni otkrivaju, koje su glavne karakteristike koje ste pronašli kod njih? Sažmite ih. (Oportunisti u početku ne dolaze vjerovati u Boga da bi težili istini. Čuju da Crkva Svemogućeg Boga napreduje, pa dolaze vjerovati u Boga samo s nadom da će dobiti neke koristi i blagoslove od Božje kuće, tražeći profit. A ako te stvari ne dobiju nakon nekog vremena, žele otići. Ti ljudi ne vjeruju iskreno u Boga i uopće ih ne zanima vjerovanje u Boga.) Koji je najveći problem s oportunistima? Glavni je problem što ih ne zanima istina, ali ih najviše zanima stjecanje blagoslova, pa im je najteže prihvatiti istinu. Neki ljudi kažu: „Ne možeš ih ukloniti ili izbaciti samo zato što ih ne zanima istina, zar ne?” Nedostatak interesa ovih ljudi za istinu uglavnom se očituje u tome što nikada ne čitaju Božje riječi niti razgovaraju u zajedništvu o istini. Ako čuju nekoga da razgovara o istini i govori o spoznaji samoga sebe, ili traži istinu za rješavanje problema, osjećaju posebnu odbojnost u svojim srcima i potpuno su nezainteresirani te počinju drijemati. Osjećaju odbojnost prema tim stvarima, pa čak koriste i prazne priče, govoreći o katastrofama i raspravljajući o tome kako Bog pokazuje znakove i čuda kako bi ometali druge tijekom razgovora o istini. Kao rezultat toga, neki koji ne teže istini postanu uzbuđeni kada čuju te teme i pridruže se raspravi. Nije li ovo očigledno ometanje crkvenog života? Rijetko čitaju Božje riječi u svom svakodnevnom životu, a kada to povremeno učine, to je vjerojatno zato što ih nešto iznutra muči. Ne zanimaju ih okupljanja, jedenje i pijenje Božjih riječi niti dijeljenje Božjih riječi. Oni se samo bave pitanjima: „Kada će doći dan božji? Kada će završiti velike katastrofe? Kada ćemo moći uživati u blagoslovima kraljevstva nebeskog?” Uvijek se pitaju o tim stvarima. Ako nitko ne raspravlja o tim temama, oni idu na internet pretraživati, a nakon pretraživanja, počinju širiti te stvari tijekom okupljanja. Njihova su srca preplavljena tim stvarima. Sve dok čuju druge kako u zajedništvu razgovaraju o temama koje ih zanimaju, mogu se uključiti i pridružiti zajedništvu. Ali čim čuju sadržaj vezan uz istinu ili Božje riječi, ne žele slušati. Počinju drijemati, a neki čak i odu, dok se drugi počinju vrpoljiti – pokazuju svakakve ružne izraze. Ti kažeš: „Hajdemo razgovarati o Božjim riječima.” Oni kažu: „Žedan sam, moram popiti malo vode.” Ti kažeš: „Hajdemo razgovarati o spoznaji samoga sebe”, ili „Hajdemo razgovarati o detaljima obavljanja dužnosti; da vidimo što Božje riječi kažu o tome i koja su načela istine”. Oni kažu: „Imam nešto za obaviti. Moram ići. Uživajte u razgovoru.” Pronalaze svakakve izgovore da odbiju i izbjegnu razgovor o Božjim riječima i istini. To jasno razotkriva činjenicu da ne samo da ne vole istinu, već osjećaju odbojnost prema njoj i opiru joj se iz dubine svojih srca. Kad god se spomenu Božje riječi ili istina, oni se ne protive otvoreno niti se svađaju, već pronalaze razne izgovore da ih odbiju i izbjegnu. Ne mogu li ova ponašanja jasno pokazati da su oni oportunisti? Ne ukazuje li to jasno da su oni bezvjernici, koji vjeruju u Boga s određenom svrhom, radi oportunizma? (Da.) Neki ljudi kažu: „Kažeš da su oni bezvjernici i da ne slijede Boga iskreno, pa zašto su mogli vjerovati do sada i još uvijek ulagati napor i podnositi teškoće za crkveni rad?” Nisu li ponašanja koja smo upravo spomenuli dovoljna da odgovore na ovo pitanje? Ova su ponašanja dovoljan dokaz da su naše razlučivanje i karakterizacija njih točni. Stoga, da bi se izmjerilo je li svrha vjerovanja neke osobe oportunistička, treba to mjeriti i razlučivati na temelju njezina stava prema Bogu, Božjem djelu, istini te prema pozitivnim i negativnim stvarima. To je najtočnije. Nije točno i nije objektivno mjeriti to prema njihovu vanjskom ponašanju i djelima. Samo njihove istinske unutarnje misli i njihov stav prema Bogu i istini otkrivaju probleme; samo su to najtočniji standardi za karakterizaciju kakva su oni vrsta osobe. Sada, je li vam u osnovi jasna bit onih čija je svrha vjerovanja u Boga oportunistička? Jeste li svi susreli neke ovakve ljude? (Da.) Bolje je da takvi ljudi odu što je prije moguće. Ako su istinski voljni služiti, onda ih se može nevoljko zadržati. Međutim, ako ne obavljaju svoje dužnosti i ne mogu pružiti nikakvu uslugu, već uzrokuju smetnje i imaju negativan utjecaj na crkveni rad i crkveni život, onda ih treba natjerati da odu što je prije moguće. To je načelo za uklanjanje bezvjernika. Božja kuća treba ljude koji iskreno vjeruju u Boga i vole istinu; trebaju joj vjerni služitelji. Apsolutno joj ne trebaju bezvjernici ili oni koji oklijevajući promatraju da bi služili za popunjavanje broja. Crkvi također ne treba nitko da bi služio za popunjavanje broja. Ovdje ćemo završiti naš razgovor o ovoj temi.