E. Živjeti na račun crkve

U nastavku ćemo u zajedništvu razgovarati o petoj svrsi: vjerovanje u Boga kako bi se živjelo na račun crkve. Svi ste vi upoznati s ovom temom življenja na račun crkve, zar ne? (Da.) Koja su očitovanja ljudi koji žive na račun crkve? Po kojim očitovanjima možemo utvrditi da je njihova svrha vjerovanja u Boga nečista, da ne slijede Boga iskreno niti pokušavaju postići spasenje i da nisu došli težiti istini i prihvatiti je te primjenjivati Božje riječi na temelju vjere u Božje postojanje i voljnosti da prihvate Božje spasenje kako bi mogli postići cilj zadobivanja spasenja, već su umjesto toga došli živjeti na račun crkve? Što znači živjeti na račun crkve? Površinsko značenje vrlo je jasno. To znači pridružiti se nekoj vjeroispovijedi kroz vjersko uvjerenje kako bi se riješila pitanja vezana za svakodnevni život i problem osiguravanja hrane. Ovo je najsažetija i najizravnija definicija življenja na račun crkve, a ujedno je i najjasnija. Dakle, koja očitovanja tih ljudi potvrđuju da oni nisu istinski vjernici, već su došli živjeti na račun crkve? Neki ljudi imaju stručnost u određenoj vještini i sposobnost da rade kao normalne osobe, ali vide da je ovo društvo nepravedno i da u njemu nije lako zarađivati za život. Da bi zaradio novac od rada i tako uzdržavao sve članove obitelji, čovjek mora rano ustajati i kasno lijegati, podnositi mnoge teškoće i trpjeti mnoge nepravde – mora biti i taktičan i fleksibilan, ali i dovoljno nemilosrdan i loš, te mora posjedovati lukave trikove i sposobnosti – tek tada može osigurati stabilnu egzistenciju i pozicionirati se u društvu. Gledajući one koji rade, bez obzira na industriju i bez obzira na to jesu li u višoj, srednjoj ili nižoj društvenoj klasi, nije lako zarađivati za život. Ti bijeli ovratnici imaju fasadu ljudskog obličja, sa svojim glamuroznim izgledom, visokim titulama, visokim obrazovnim kvalifikacijama te velikim plaćama i povlasticama, i svi im zavide, ali svaka prepreka s kojom se susretnu na radnom mjestu za njih je prava muka. Rad u bilo kojem području nije lak. Biti poljoprivrednik i obrađivati zemlju još je teže. Poljoprivrednici se tako naporno muče, a ipak dobivaju samo dovoljno hrane da prehrane svoje obitelji, nemaju novca za kupnju odjeće i drugih potrepština, niti za popravak svojih kuća, a kad žele potrošiti nešto novca, moraju se osloniti na prodaju povrća ili uzgoj stoke kako bi to učinili – biti poljoprivrednik još je jadnije! Kao što nevjernici kažu: „Novac se teško zarađuje – lako se roditi, ali je teško živjeti” – vrlo je teško zarađivati za život. Neki ljudi nemaju načina zaraditi za život i vide da su nevjernici vrlo zli i misle da su oni s religijskom vjerom bezazleni te da bi zarađivanje za život u crkvi moglo biti malo lakše, pa koriste priliku što Božja kuća propovijeda evanđelje da se infiltriraju u crkvu. A nakon što čuju da se onima koji vrše dužnosti osigurava hrana, dolaze vršiti dužnost. Neki ljudi koji žele vršiti dužnost misle: „Ja sam hranitelj svoje obitelji. Sve dok ima ljudi koji će obrađivati zemlju kod kuće i dok su životni troškovi moje obitelji osigurani, ja ću vršiti svoju dužnost.” Njihova glavna svrha vjerovanja u Boga i vršenja dužnosti jest dobiti dovoljno hrane i tople odjeće kako bi osigurali svoj opstanak – da imaju tri obroka dnevno i da se više ne moraju oslanjati na rad i zarađivanje novca kako bi se uzdržavali; za njih je sve u redu sve dok imaju pomoć crkve te braće i sestara. Da bi postigli taj cilj, čine sve što im crkva uredi. Postoje i neki ljudi koji, nakon ulaska u crkvu, počnu učiti kako biti vođe i držati propovijedi. Puno čitaju Božje riječi, puno ih prepisuju i pamte, a nakon što ih zapamte, uče propovijedati drugima i pomagati ljudima u rješavanju problema. Na sve moguće načine pokušavaju pomoći svima i nadaju se da će im ljudi pružiti ruku pomoći nakon što prime njihovu pomoć, te se nadaju da će im ljudi biti zahvalni nakon što poslušaju njihove propovijedi i riječi Božje koje propovijedaju, te im tako pružiti milostinju i pomoć. Na primjer, ako nemaju novca za plaćanje računa za vodu i struju kod kuće, braća i sestre im mogu pomoći platiti, a ako nemaju novca za plaćanje školarine za svoju djecu ili za pokrivanje medicinskih troškova za svoje bolesne roditelje, crkva ili braća i sestre mogu osigurati ta sredstva jer oni vrše dužnost. Na taj se način osjećaju spokojno vjerujući u Boga i osjećaju da je njihova vjera u Boga vrijedna truda, da im nije nanijela nikakve gubitke i da su postigli svoj cilj. U svojim srcima neprestano zahvaljuju Bogu govoreći: „Sve je to milost božja, naklonost božja. Hvala bogu!” Kako bi „otplatili” Božju ljubav, oni se „pridržavaju” crkvenih aranžmana i, sve dok im se osigurava hrana i životni troškovi, obavljat će bilo kakav zadatak – njihov je cilj jednostavno zauzvrat osigurati stabilnu egzistenciju. Jednom kad crkva zanemari njihove životne potrebe i ne riješi njihove poteškoće na vrijeme, postaju nesretni. Njihov se stav prema radu crkve i dužnostima koje im je dodijelila Božja kuća odmah mijenja. Kažu: „Ovo neće ići, moram ići van zaraditi novac. U prošlosti nisam imao priliku zaraditi novac jer sam radio crkveni posao. Čak sam često riskirao da me veliki crveni zmaj uhiti jer sam se osobno pojavljivao da obavim taj posao, i svugdje me ljudi poznaju. Sada mi nije zgodno zarađivati novac. Što da radim?” U takvoj situaciji oni će aktivno iznijeti svoje poteškoće i zahtjeve braći i sestrama, čak će posegnuti za time da postave zahtjeve Božjoj kući. Neki ljudi nemaju novca za svoje životne troškove ili za starost, ali te probleme ne rješavaju sami. Umjesto toga, žele se osloniti na ulaganje napora u Božjoj kući kako bi zaradili novac za svoje životne troškove. Neki ljudi idu korak dalje – ne samo da traže od Božje kuće da im osigura životne troškove i troškove podizanja djece i uzdržavanja roditelja, već traže i novac za svoje medicinske troškove. Neki čak traže novac od Božje kuće za otplatu svojih zajmova – njihovi zahtjevi postaju sve prekomjerniji i zaista su besramni kada traže takve stvari. Nakon što neki ljudi povjeruju u Boga i pridruže se crkvi, novac koji Božja kuća plaća za pokrivanje njihovih troškova i dodatna sredstva koja aktivno zahtijevaju, premašuju novac koji zarade radeći. Pod uvjetom da su ti uvjeti ispunjeni, izvana se čini da posao koji im je dodijelila Božja kuća obavljaju posvećeno i vjerno. Međutim, čim se te povlastice smanje ili nestanu, njihov se stav mijenja. Njihov stav prema poslu koji im je dodijelila crkva mijenja se ovisno o stavu braće i sestara prema njima i ovisno o iznosu financijske pomoći koju im pruža Božja kuća. Jednom kad se milost koju uživaju povuče ili nestane, više ih se ne može vidjeti kako vrše svoje dužnosti. Od trenutka kad počnu vjerovati u Boga, ti ljudi proračunavaju kako da na prevaru izbore mjesto u Božjoj kući i „opravdano” uživaju u milostinji i pomoći braće i sestara nakon što se ovdje učvrste, kao i u pomoći Božje kuće i njezinoj opskrbi za njihov svakodnevni život. Oni se apsolutno ne daju iskreno za Boga, apsolutno ne dolaze davati se bezuvjetno – umjesto toga, pridružuju se crkvi s jednim jedinim ciljem, a to je da žive na njezin račun i osiguraju si egzistenciju. Jednom kad se ta svrha ne može ostvariti kako oni žele, brzo postaju neprijateljski raspoloženi i brzo otkrivaju svoje pravo lice, a to je lice bezvjernika. Otkad počnu vjerovati u Boga, ne dolaze s iskrenošću; ne slijede Boga iskreno, ne odriču se stvari niti se daju za Boga dragovoljno, ne tražeći nagrade i ne zahtijevajući ništa zauzvrat. Umjesto toga, dolaze vjerovati u Boga s vlastitim zahtjevima, namjerama i svrhom – sa svojom svrhom da odlučno žive na račun crkve i oslanjaju se na crkvu te braću i sestre kako bi živjeli jer vjeruju u Boga. Jednom kad se ta svrha ne može postići ili ispuniti kako oni žele, pronalaze drugi put, pa odu raditi ili se baviti poslom. Zar ne postoje takvi ljudi? (Postoje.) U crkvi postoji određen broj ljudi ovog tipa. U početku, kad im Božja kuća ili braća i sestre daju neke stvari kao milostinju, poput odjeće, svakodnevnih potrepština ili novca, izvana se čine posramljeni, ali iznutra zapravo pucaju od sreće. Na primjer, recimo da ugoste jedno ili dvoje od braće i sestara ili da vrše svoju dužnost puno radno vrijeme, pa Božja kuća ili braća i sestre daju neku milostinju i financijsku pomoć njihovim obiteljima. Oni se zbog toga osjećaju prilično sretno i zadovoljno, misleći da je vjerovanje u Boga vrijedno truda i isplativo, te da nisu na gubitku. Kako vrijeme prolazi, njihova srca postaju sve pohlepnija, žele uzeti sve više i postaju sve besramniji – bez obzira koliko im se da, nikad nisu zadovoljni. U početku im je neugodno primati stvari, ali s vremenom osjećaju da je to donekle opravdano, a zatim počinju zamjerati što to nije dovoljno. Kasnije, izravno zahtijevaju da im Božja kuća mora dati određeni iznos; inače, neće moći preživjeti i stoga ne mogu vršiti svoje dužnosti. Zar njihova pohlepa ne raste sve više i više? (Da.) Unatoč tome što uživaju toliku milost, ne samo da ne razmišljaju o tome da je vrate, već sve više i više zahtijevaju od Božje kuće. Vjeruju da im Božja kuća duguje, da im braća i sestre duguju i da je jedino ispravno da im se daje milostinja i financijska pomoć. Ako im se da manje ili ako to dobiju kasnije, nisu zadovoljni. Prihvaćaju koliko god novca i što god im se da, osjećajući da je to jedino ispravno. Kako nastavljaju vršiti svoju dužnost duže vrijeme, još više osjećaju da zaslužuju privilegije i počinju zahtijevati da im Božja kuća osigura vrhunske mobilne telefone i računala. Također zahtijevaju da im Božja kuća ugradi klima-uređaje u domove i osigura uređaje poput mikrovalnih pećnica i perilica posuđa. Čak zahtijevaju da im Božja kuća kupi kuću i osigura automobil, a neki traže i služavku. Njihovi zahtjevi rastu, a pohlepa im se povećava i na kraju postavljaju besramno prekomjerne zahtjeve i usuđuju se tražiti bilo što. Oni vjeruju: „Ja sam se trošio i ulagao napor za kuću božju u svojoj vjeri u boga. Ja sam dio kuće božje. Vi ljudi dajete toliko prinosa bogu – u čemu je problem dati mi dio? Štoviše, ako mi date dio, to neće biti uzalud; ja također ulažem napor u kući božjoj i preuzimam rizike, također podnosim teškoće i plaćam cijenu. Nije li jedino ispravno da uživam u ovim stvarima? Stoga, kuća božja mora bezuvjetno ispuniti moje zahtjeve, trebala bi mi dati sve što trebam i ne bi trebala biti škrta.” Recite Mi, nisu li ovo očitovanja življenja na račun crkve? Nisu li takvi ljudi bezvjernici? (Da.) Točna karakterizacija za ovakva ponašanja jest življenje na račun crkve. Što znači živjeti na račun crkve? To znači iznuđivanje novca i dobara od Božje kuće pod krinkom vjerovanja u Boga i zahtijevanje naknade od Božje kuće pod krinkom ulaganja napora za Božju kuću i vršenja dužnosti. To je ono što znači živjeti na račun crkve. Mogu li takvi ljudi težiti istini? (Ne.) Zašto se odriču stvari, ulažu napor i podnose teškoće? Je li to da bi vršili dužnost? Primjenjuju li istinu? (Ne.) Oni podnose napor i teškoće uopće ne radi vršenja svoje dužnosti, već isključivo kako bi osigurali egzistenciju, i ne dopuštaju da ih itko uopće kritizira – oni samo žele opravdano živjeti na račun crkve. To su ljudi koji žive na račun crkve.

Oni koji žive na račun crkve vjeruju u Boga ni zbog čega drugog nego da si osiguraju egzistenciju, da dobiju sredstva za život. Ima li oko vas ljudi koji žive na račun crkve? Recite nešto o njihovim očitovanjima. (Susreo sam jednog takvog. U početku se činio pomalo inteligentan i entuzijastičan, pa ga je crkva zadužila da propovijeda evanđelje. U to je vrijeme život njegovoj obitelji bio težak, pa mu je crkva pružila neku pomoć. Međutim, kasnije se otkrilo da je trošio novac bez načela, na stvari na koje nije trebao i ne štedeći gdje je mogao. Kad su braća i sestre s njim razgovarali o istina-načelima, bio je nezadovoljan i iznutra se izrazito opirao tome. Budući da je zloupotrebljavao novac Božje kuće, crkva je napravila razumne prilagodbe u skladu s aranžmanima i odredbama Božje kuće, smanjivši mu financijsku pomoć. Posljedično, izgubio je prijašnju energiju koju je imao za vršenje svoje dužnosti i postajao je sve površniji u tome. Kasnije mu je crkva prestala pomagati, a on više nije imao volje vršiti dužnost. Sve je vrijeme razmišljao o tome kako raditi i zaraditi novac. Čak je posuđivao novac od braće i sestara, tvrdeći da treba kupiti automobil i uložiti u pokretanje tvrtke, govoreći da bi to učinilo propovijedanje evanđelja praktičnijim i pridobilo više ljudi. Očito je varao i zaluđivao ljude tim riječima; koristio se izlikom propovijedanja evanđelja kako bi prijevarom izmamio novac od braće i sestara.) Kako se postupilo s tom osobom? (Izravno je izbačen.) To je bila ispravna odluka. To je življenje na račun crkve. Kad ljudi koji žive na račun crkve u početku povjeruju u Boga, čine se donekle entuzijastični i malo se daju, a u to vrijeme njihovi zahtjevi nisu visoki – dovoljno im je samo da dobiju obroke. Ali s vremenom više nisu zadovoljni onim što dobivaju i počinju postavljati sve veće i veće zahtjeve, a ako se njihovi zahtjevi ne ispune, počinju se ponašati lukavo i postaju nevoljki pružati usluge. Kad obavljaju djelić svojih dužnosti, čak ih se mora i nadzirati, inače to rade površno. Na kraju, kad se utvrdi da usluga koju pružaju donosi više štete nego koristi, oni bivaju eliminirani. Neki kažu: „Zašto im Božja kuća ne pokazuje ljubav?” Postoje i načela kad je riječ o pokazivanju ljubavi. Ti su ljudi bezvjernici, ne čitaju Božje riječi niti prihvaćaju istinu, dosljedno se ponašaju lukavo i površno dok vrše svoje dužnosti i ne slušaju kad se razgovara o istini niti prihvaćaju bilo kakvo orezivanje, i može se reći da su nepopravljivi. Posljedično, s njima se može postupiti jedino tako da ih se ukloni i eliminira. Ako vođe i djelatnici otkriju takvu osobu, trebaju s njom promptno postupiti, a ako braća i sestre otkriju takvu osobu, trebaju to promptno prijaviti vođama i djelatnicima. To je odgovornost svakog pripadnika Božjeg izabranog naroda. Jednom kad se potvrdi da ta osoba živi na račun crkve, da samo želi osigurati egzistenciju i da je bezvjernik, te se potvrdi da odbija raditi kad joj se ne da novac, postaje nevoljna i neprijateljski raspoložena kad osjeća da nije dovoljno plaćena i radi samo djelić posla kad je dovoljno plaćena, prema njoj se ne smije pokazati nikakva blagost – mora biti uklonjena! Precizno govoreći, takvi ljudi nisu dostojni ni da služe u Božjoj kući. Ako im ti ne platiš, neće biti voljni pružati usluge; ali sve dok im plaćaš, iako su svjesni da samo pružaju uslugu, i dalje će biti voljni to činiti. Ali kakvu uslugu ti bezvjernici mogu pružiti? Ne mogu čak ni dobro pružiti uslugu, a ni ta njihova usluga nije u skladu s mjerilom, pa bi trebali biti eliminirani. Stoga, prva stvar koju treba učiniti nakon što se razabere da su oni tip ljudi koji žive na račun crkve jest pozabaviti se njima i izbaciti ih iz crkve kao zle ljude. To nimalo nije pretjerano; to se u potpunosti podudara s načelima Božje kuće za uklanjanje i izbacivanje ljudi. Treba li takvoj osobi dati priliku da se pokaje? Treba li je zadržati na promatranju? (Ne.) Je li sposobna pokajati se? (Ne.) To je upravo njezina priroda; nikada se neće pokajati. Ona je Sotonin soj. Među Sotoninim sojem postoji jedan tip osobe s prirodom đavolskog pokvarenjaka, koji želi živjeti na tuđi račun gdje god se nalazi, i ne bavi se nikakvim ispravnim poslom kamo god ide, već samo gleda kako će varati i obmanjivati ljude. Vide da vjernici u Boga imaju ljudskost i pretpostavljaju da su ti ljudi lake mete, pa dolaze u Božju kuću živjeti na račun crkve. Nisu ni svjesni da ih je Božja kuća odavno prozrela i čuva se od njih, te da ima načela za postupanje s ljudima poput njih. Kad njihovi pokušaji da žive na račun crkve propadnu, pobjesne od srama i bijesa, otkrivajući svoje prave boje. Tada ćeš znati zašto Božja kuća ne daje takvim ljudima priliku da se pokaju – to je zato što nemaju ljudskosti i nesposobni su za promjenu. Oni su đavolski pokvarenjaci o kojima govore nevjernici. Stoga, Božja kuća postupa s takvim ljudima tako da ih izravno uklanja ili izbacuje, i nikada ih više ne prima natrag u crkvu. Je li prikladno postupati s njima kao sa zlim ljudima? (Da.) Ovdje završava naš razgovor o ovoj temi.

F. Tražiti utočište

U nastavku ćemo razgovarati o šestoj svrsi, šestoj vrsti bezvjernika koje treba ukloniti ili izbaciti iz crkve: onima čija je svrha vjerovanja u Boga traženje utočišta. Neki ljudi kažu: „Koja su očitovanja traženja utočišta? Postoje li oni koji vjeruju u Boga da bi tražili utočište? Postoje li zaista takvi ljudi?” Jeste li vi ikada čuli da netko kaže: „Crkva je mjesto utočišta; ljudi vjeruju u Boga kako bi mogli tražiti utočište”? Mnogi ljudi u religiji to govore. U smislu suštine te izreke, postoji li razlika između te izreke i svrhe koju ćemo raščlaniti – „vjerovati u Boga kako bi se tražilo utočište”? (Da.) U čemu je razlika? Od čega oni traže utočište? (Oni koji iskreno vjeruju u Boga također imaju neke nečistoće dok teže istini; oni se također nadaju da će izbjeći katastrofe ili poteškoće i zadobiti malo mira. Međutim, tip osobe u šestoj svrsi vjeruje u Boga isključivo radi traženja utočišta i u njoj nema ni najmanje istinske vjere u Boga. To je razlika.) Ovdje je razlika u tome da kod jednih svrha vjerovanja u Boga sadrži primjese, dok je kod drugih isključiva svrha vjerovanja u Boga traženje utočišta. Osim te razlike, postoji i razlika u pogledu onoga od čega traže utočište. Neki ljudi imaju nečistoće pomiješane sa svojom svrhom vjerovanja u Boga; oni vjeruju u Boga da bi izbjegli katastrofe, pobjegli od katastrofa ili da bi ih Bog zaštitio i pazio na njih, te tada mogu objektivno izbjeći neke opasnosti i katastrofe. Upravo te katastrofe oni žele izbjeći. Tip osobe o kojoj razgovaramo u ovoj šestoj svrsi – ona čija je svrha vjerovanja u Boga traženje utočišta – traži utočište od šireg spektra stvari. Za njih, ono što je najstvarnije daleko nadilazi izbjegavanje velikih katastrofa koje se tek trebaju dogoditi. Dakle, koja su za njih najstvarnija pitanja? Stvari poput susreta sa strašnim neprijateljima u društvu, suočavanja s tužbama, zamjeranja vladinim dužnosnicima ili utjecajnim ljudima, kršenja zakona, rata ili raznih katastrofa koje se događaju u njihovoj zemlji, ili susreta s nekim ljudima ili događajima koji ugrožavaju njihov život ili sigurnost njihove obitelji i tako dalje. Nakon što se susretnu s takvim situacijama, pronalaze crkvu za koju vjeruju da je vjerodostojna i pouzdana kako bi potražili utočište; to je traženje utočišta o kojem se govori u šestoj svrsi. To jest, kad se u svom svakodnevnom životu susretnu s nekim poteškoćama koje ugrožavaju njihov život, obitelj, posao, karijeru i tako dalje, dolaze u crkvu tražiti utočište, tražeći pomoć od sile sačinjene od velikog broja ljudi. To je vjerovanje u Boga sa svrhom traženja utočišta kao što je spomenuto u šestoj svrsi. Nije li to različito od nečistoća istinskih vjernika? (Da.) Svrha vjerovanja u Boga kod ovog tipa osobe jest traženje utočišta, traženje pomoći od crkve. To jest, nadaju se da im crkva može pružiti ruku pomoći, i, osim financijske pomoći, također zahtijevaju da im crkva pruži zaštitu, podršku i pomoć. Neki takvi ljudi također žele iskoristiti utjecaj, status i ugled crkve u društvu kako bi se suprotstavili opakim režimima ili opakim silama koji tlače i nanose štetu onima koji vjeruju u Boga, kako bi njihovi životi ili sredstva za život bili zaštićeni. To je njihova svrha vjerovanja u Boga. Postoje li takvi ljudi? Oni vjeruju da je crkva dobro mjesto utočišta koje se može odvojiti od politike i društva, i misle da im, kad zatrebaju pomoć, crkva može iskreno i ljubazno pružiti ruku pomoći kako bi im pružila bilo kakvu financijsku pomoć, da stane za njih, da ih brani, zastupa u parnicama i bori se za njihova prava i interese. To je svrha tih ljudi za vjerovanje u Boga. Do danas, postoje li takvi ljudi u crkvi? Jeste li vi čuli da ima takvih ljudi? U prekomorskim crkvama sigurno ima takvih ljudi. Ti ljudi vjeruju u Boga i pridružuju se crkvi samo sa svrhom traženja utočišta. Ne razumiju što je vjera, a još manje ih zanima istina. Međutim, kad se susretnu s poteškoćama i ne mogu pronaći nikakvu pomoć u društvu, pomisle na crkvu i vjeruju da je crkva mjesto gdje mogu sigurno naći utočište, najbolji put za bijeg i najsigurnije mjesto, pa biraju vjerovati u Boga i ući u crkvu kako bi postigli svoju svrhu izbjegavanja katastrofa.

Katastrofe su sada sve veće i čovjeku je nemoguće živjeti. Postoje neki koji odlučuju vjerovati u Boga isključivo radi izbjegavanja katastrofa. Oni vjeruju da Bog postoji, ali nemaju ni najmanje ljubavi prema istini. Ako takvi ljudi dođu vjerovati u Boga, treba li ih crkva primiti? Mnogi ljudi ne vide jasno ovo pitanje i misle da bi svatko tko vjeruje da Bog postoji trebao biti primljen u crkvu. To je strašna pogreška. Odluka crkve da nekoga primi trebala bi se temeljiti na tome može li ta osoba prihvatiti istinu i je li ona predmet Božjeg spasenja, a ne na tome je li voljna vjerovati u Boga. Postoje mnogi đavli koji bi željeli steći blagoslove i pronaći put naprijed kroz vjeru u Boga – treba li crkva primiti i takve ljude? Ovo nije kao propovijedanje evanđelja u Doba milosti, kad je svatko bio primljen, sve dok je vjerovao; postoje načela i ograničenja Božjih upravnih odluka o tome tko se prima u crkvu u Doba kraljevstva. Ako ne voli ili ne prihvaća istinu, tko god on bio, ne može biti primljen. Zašto se takvi ljudi ne primaju? Takvi se ljudi ne mogu primiti prvenstveno zato što ne možemo jasno vidjeti njihovu pozadinu ili kakva su oni zapravo vrsta ljudi. Kad bi crkva primila đavla, zlu osobu gnusne opačine, svatko zna kakve bi to loše posljedice imalo na crkvu. Štoviše, vjerujući u Boga, trebali bismo razumjeti Njegove nakane, koga On spašava i koga eliminira. Od kakvih se ljudi sastoji crkva? Sastoji se od onih ljudi koji prihvaćaju Božje spasenje, od onih koji vole istinu, od onih koje Bog prihvaća. Bog ne spašava one koji ne vjeruju u Njega istinski i ne prihvaćaju istinu, jer neprihvaćanje istine je problem nečije prirode, a takva je osoba od Sotone i nikada se neće promijeniti. Dakle, takvim ljudima nikada ne smije biti dopušten ulazak u crkvu. Ako netko primi zlu osobu, đavla, u crkvu, onda je ta osoba jedan od Sotoninih slugu. Oni su došli namjerno da sruše i unište rad crkve, i oni su neprijatelji Božji. Primiti takvog đavla, neprijatelja Božjeg, u crkvu znači uvrijediti Božju narav i prekršiti Njegove upravne odluke, a Božja kuća to apsolutno neće tolerirati. Zli ljudi, đavli, ne smiju biti primljeni u crkvu – to je jedan od jasnih stavova i zahtjeva crkve o radu na propovijedanju evanđelja. Crkva nema apsolutno nikakvu odgovornost primiti one koji odluče vjerovati u Boga kako bi izbjegli nesreću, niti ikada smije dopustiti ulazak onima koji ni najmanje ne prihvaćaju istinu, jer Bog takve ljude ne spašava. Tko god ne priznaje riječi Svemogućeg Boga kao istinu, tko god se opire istini i osjeća odbojnost prema njoj, zla je osoba i Bog je ne spašava. Što se tiče onih koji u svojim srcima priznaju Boga, ali ne vole istinu, i ubrajaju se u bezvjernike koji se najedu kruha, crkva nikada ne smije primiti nijednog od njih. A da i ne govorimo o onim beskrupuloznim ljudima iz društva koji bi željeli doći tražiti utočište u crkvi – njih naročito ne bi trebalo primati. To je zato što crkva nije dobrotvorna organizacija, već je mjesto gdje Bog obavlja djelo spašavanja čovjeka. Rad crkve nema nikakve veze s vladom nacije. Društvene organizacije potiču ljude da čine dobro i da se ostave zla – to je za dobrobit nacije i nema apsolutno nikakve veze s crkvom. Ako se itko usudi uvući u crkvu zlu osobu koja je nevjernik, đavla ili bezvjernika, ta će osoba uvrijediti Božju narav i prekršiti Njegove upravne odluke. Tko god uvuče zlu osobu, đavla, u crkvu, Božja kuća tu osobu mora ukloniti ili izbaciti. To je jasan stav crkve prema radu na propovijedanju evanđelja. Kad bi ti zli ljudi, đavli, željeli doći tražiti utočište u Božjoj kući, trebalo bi im reći da su došli na pogrešna vrata, da su izabrali pogrešno mjesto. Crkva ih sigurno neće primiti. To je jasan stav crkve prema nevjernicima koji bi željeli tražiti utočište. Je li ovo jasno rečeno? (Da.) Onda, kako bismo trebali postupati s takvim ljudima? Koji je prikladan način da im se to kaže? Reci im: „Bez obzira o kojoj se zemlji radi, postoje društva Crvenog križa, ustanove za socijalnu skrb, skloništa i budistički hramovi, kao i neke volonterske skupine u društvu. Ako se susretneš s problemima i osjećaš da imaš pritužbe koje se moraju riješiti, možeš potražiti pomoć od tih organizacija. Dodatno, možeš tražiti politički azil ili izbjeglički azil od vlade, a ako ti financijski uvjeti dopuštaju, možeš unajmiti odvjetnika da ti pomogne u tvom slučaju. Ali ovo je crkva; to je mjesto gdje Bog radi, mjesto gdje Bog spašava ljude, a ne mjesto gdje ćeš tražiti utočište. Stoga je tvoj ulazak u crkvu neprikladan, a tvoj ostanak ovdje beskoristan. Bog ne prihvaća takve ljude, a ni crkva ih ne prima. Bez obzira na to kakve poteškoće imaju, nevjernici bi trebali potražiti pomoć od dobrotvornih organizacija, organizacija za pomoć ili ureda za civilne poslove u društvu – te su organizacije posvećene pružanju usluga ljudima, davanju milostinje i pomaganju drugima. Kakve god pritužbe ili zahtjeve imaš, možeš im reći ili podnijeti molbu vladi. To su najprikladnija mjesta za tebe.” Crkva ne prima nikakve bezvjernike ni nevjernike. Ako je netko posebno „pun ljubavi”, neka takve ljude primi osobno i to je to; može sam pastiriti takve ljude, a Božja se kuća u to neće miješati. Neki bi mogli pitati: „Zašto onda crkva propovijeda evanđelje? Koja je svrha propovijedanja evanđelja?” Propovijedanje evanđelja je Božje poslanje. Mogući primatelji evanđelja su oni koji traže Boga i traže istiniti put, koji čeznu za Božjom pojavom, koji vole istinu i mogu prihvatiti istinu i koji istinski vjeruju u Boga – samo se tim ljudima može propovijedati evanđelje. Što se tiče onih koji ne traže Boga, koji ne dolaze prihvatiti istinu već tražiti utočište, njima se evanđelje ne propovijeda. Neki smetenjaci ne mogu prozrijeti ovu stvar i zbune se kad im se nešto dogodi – to su smušenjaci koji nikada neće razumjeti Božje nakane.