G. Pronaći zaštitnika

Sedma svrha zbog koje ljudi vjeruju u Boga jest da bi pronašli zaštitnika. Jeste li ikada vidjeli takve ljude? Ovo je prilično posebna situacija; iako ih nema mnogo, oni definitivno postoje. To je zato što se Božje crkve nisu pojavile samo u Kini, već i drugim dijelovima Azije, u Europi, Amerikama i raznim zemljama u Africi, pa će se s njima pojaviti i ti oportunisti i bezvjernici. Bez obzira na to kolika je vjerojatnost da će se ti ljudi pojaviti, u svakom slučaju, jednom kad se pojave, morate se suočiti s njima i razlučiti ih, i ne dopustite da ti bezvjernici steknu ikakav status i stvaraju smetnje u crkvi. Ako mislite da ti problemi ne postoje zato što se nisu pojavili ili ih niste susreli, to je budalasta ideja. Jednom kad se ti problemi pojave, ako ti nemaš sposobnost razlučivanja i ne znaš kako ih riješiti, oni će donijeti velike skrivene opasnosti crkvi, domu Božjem, braći i sestrama i crkvenom radu. Dakle, prije nego što se išta dogodi, ti trebaš znati s kojim se pitanjima treba suočiti i kako ih riješiti. To je najbolji način; to ti služi kao nevidljiva zaštita. Ljudi spomenuti u sedmoj svrsi vjerovanja u Boga, oni koji vjeruju u Boga da bi pronašli zaštitnika, nisu malobrojni. Ovo je društvo posvuda ispunjeno nepravdom, diskriminacijom i ugnjetavanjem. Ljudi koji žive na svim razinama društva puni su gnušanja i mržnje prema raznim nepravdama u društvu, a također su puni i gnjeva. Međutim, nije lako pobjeći od nepravdi ljudskog svijeta, osim ako ti ne nestaneš s njega. Sve dok čovjek živi na ovom svijetu, sve dok živi među tim ljudima, bit će – više ili manje, u većoj ili manjoj mjeri – zlostavljan i ponižavan, a mogu ga čak loviti i progoniti neke moćne sile. Te razne nepravde i nejednakosti uzrokovale su veliki stres na ljudsku psihu, donoseći im značajan psihološki pritisak i, naravno, mnoge neugodnosti u normalnom životu ljudi. Kao rezultat toga, neki ljudi ne mogu a da ne razviju određenu ideju: „Da bi se čovjek etablirao u društvu, mora imati neku silu iza sebe na koju se može osloniti. Kad naiđe na poteškoće i zatreba pomoć, ili kad je sam i bespomoćan, tada će postojati skupina ljudi koja će ga podržati i voditi glavnu riječ, riješiti nevolje i probleme s kojima se suočava ili osigurati ono što je nužno za život.” Stoga se oni trude pronaći takvu potporu. Naravno, neki od tih ljudi na kraju pronađu crkvu. Oni vjeruju da su ljudi u crkvi ujedinjeni u srcu i da rade na istom cilju, da svatko ima vjeru, posjeduje dobre namjere i ljubazno postupa s drugima, držeći se podalje od društvenih sukoba i distancirajući se od zlih trendova društva. Za one koji vjeruju u Boga, crkva je nedvojbeno simbol velike pravde u ovom društvu i svijetu; ljudi u crkvi također imaju pozitivan, dobar i ljubazan imidž u umovima ljudi. Neki odlučuju vjerovati u Boga jer su na dnu društva, bez ikakve moći u društvu i jer su u potpunosti bez dobrog obiteljskog podrijetla. Nailaze na razne poteškoće pri stjecanju obrazovanja, sklapanju prijateljstava, pronalaženju posla ili obavljanju raznih stvari, pa vjeruju da, kako bi preživjeli i etablirali se u ovom društvu, moraju imati neke ljude koji će im pomoći. Na primjer, kad traže posao, ako se oslanjaju na sebe, besciljno pretražujući prilike za poslom jednu za drugom, mogli bi gotovo iscrpiti svoju ušteđevinu, a da ne pronađu nužno odgovarajući posao. Ali ako im u potrazi pomognu neki pouzdani ljudi koji im mogu iskreno pomoći, nevolja kroz koju moraju proći mnogo je manja, a vrijeme provedeno u traženju posla znatno je skraćeno. Stoga vjeruju da će, ako mogu pronaći takvog zaštitnika, za sve s čime se moraju nositi u društvu – stjecanje obrazovanja, traženje posla, čak i svakodnevni život i preživljavanje – imati neke ljude koji će povući veze i podržati ih, skupinu entuzijastičnih ljudi koji im pomažu iza kulisa. Stoga, kad pronađu crkvu, osjećaju da su pronašli pravo mjesto. Crkva za njih postaje vrlo dobar izbor da se etabliraju u društvu i postignu miran život. Na primjer, bilo da se radi o odlasku liječniku, šopingu, kupnji osiguranja, kupnji kuće, pomaganju djeci pri odabiru škole ili čak rješavanju bilo kojeg pitanja, uvijek mogu pronaći ljude pune ljubavi u crkvi koji će im pružiti ruku i pomoći im riješiti te probleme. Na taj način njihovi životi postaju mnogo praktičniji, više nisu toliko usamljeni u društvu, a poteškoće u rješavanju stvari znatno su smanjene. Stoga, dolazak u crkvu radi vjerovanja u Boga uistinu im pruža opipljive koristi. Čak i ako odu liječniku, braća i sestre će pronaći poznanike u bolnici da im pomognu; mogu ih iskoristiti da dobiju najbolje ponude pri kupnji, pa čak i da kupe kuće po povlaštenim cijenama. Uz pomoć braće i sestara u crkvi, svi ti problemi su riješeni. Oni misle: „Vjerovati u boga je tako sjajno! Pronaći posao, rješavati poslove i obavljati kupnju, sve je sada zgodno! Kad god mi nešto zatreba, samo moram nazvati ili poslati poruku u grupu, i svi udruže snage da pruže ruku pomoći. U crkvi ima toliko dobrih ljudi; rješavanje stvari je tako zgodno! Nije bilo lako pronaći zaštitnika, pa neću napustiti crkvu bez obzira na sve. Ali okupljanja u domu božjem uvijek uključuju čitanje riječi božjih i razgovor o istini, što mi stvara nelagodu i unutarnju borbu. Ne želim jesti i piti riječi božje i osjećam odbojnost kad god čujem razgovor o istini. Ali ako ne slušam, to neće ići – ne mogu ih napustiti. Toliko mi pomažu. Ako odbijem slušati, bit će mi neugodno, a bilo bi neugodno i reći da više ne vjerujem, pa jednostavno moram povlađivati i govoriti lijepe stvari.” U svojim srcima, oni zapravo ne žele vjerovati, ali taj osjećaj mogu samo potisnuti. Neki ljudi kažu: „Ti samo vidiš da oni uvijek traže od braće i sestara da rješavaju stvari i da su prilično sretni kad im braća i sestre pomažu – možeš li samo na temelju toga razlučiti da je njihova svrha vjerovanja u Boga pronaći zaštitnika?” Osim tih očitovanja, pogledaj čitaju li obično riječi Božje i razgovaraju li o istini, mogu li vršiti svoju dužnost i imaju li ikakve stvarne promjene; to će ti dati do znanja vjeruju li iskreno u Boga. Oni koji traže zaštitnika vjeruju u Boga samo da bi crkvu te braću i sestre iskoristili da za njih rješavaju stvari i poteškoće u njihovim životima. Ali nikada ne spominju vršenje svoje dužnosti, ne jedu i ne piju Božje riječi niti razgovaraju o njima. Čim čuju za neki zgodan način da se nešto obavi, postanu vrlo uzbuđeni; počnu neprestano brbljati i ne može ih se čak ni prekinuti. Ali kad se radi o vršenju dužnosti ili o tome da budu pošteni i ne govore laži ili varaju druge, oni zanijeme. U svojim srcima nisu zainteresirani za te stvari – bez obzira na to koliko ti strastveno govoriš, oni nemaju odgovora i ne uključuju se; čak te neprestano pokušavaju prekinuti i skrenuti temu na nešto što ih zanima. Razbijaju glavu smišljajući načine da natjeraju braću i sestre da rade stvari za njih i ulažu napor za njih, ne želeći dati braći i sestrama ikakvu priliku da spomenu vršenje dužnosti ili davanje sebe za Boga. Ako im itko predloži da vrše svoje dužnosti i daju se za Boga, oni brzo pronađu neku svoju hitnu stvar koju će ponuditi u zamjenu; dok braća i sestre rješavaju tu stvar za njih, oni nevoljko ulože nešto truda za dom Božji, tek da jedva zadovolje zahtjev braće i sestara, a jednom kad se njihova osobna stvar riješi, postanu hladni prema braći i sestrama. Da bi održali kontakt s crkvom, da ne bi izgubili crkvu kao svog zaštitnika i braću i sestre kao svoje pomagače, oni održavaju bliski kontakt sa svima koji su im korisni, često se brižno raspitujući za njih, govoreći obzirne i neiskrene riječi kako bi održali odnose. Govore o tome koliko vjeruju u postojanje Boga, koliko ih Bog blagoslivlja, koliko im milosti Bog daje i kako često liju suze, osjećajući se dužnima Bogu i voljnima uzvratiti Božju ljubav – to je da bi prevarili braću i sestre i zadobili njihovu pomoć. Jednom kad netko više nije vrijedan iskorištavanja, oni odmah blokiraju i izbrišu njihov kontakt. Snažno se dodvoravaju, ugađaju i približavaju onima koji su im najkorisniji, onima koje je najviše vrijedno iskorištavati. Što se tiče onih koji nisu vrijedni iskorištavanja, onih koji, poput njih, nemaju utjecaja ni statusa u društvu i također su na dnu društvene ljestvice bez ikoga na koga bi se oslonili, čak ih ni ne pogledaju. Oni se isključivo druže s onima koje je vrijedno iskorištavati i koji imaju veze u društvu, onima koje smatraju sposobnima. Oni mogu ulagati napor i trpjeti teškoće za crkvu samo kad im nešto treba od crkve ili od braće i sestara. Zapravo, očitovanja bezvjernika kod takvih ljudi vrlo su očita. Kod kuće nikada ne čitaju riječi Božje, nikada se ne mole Bogu kad nemaju poteškoća i vrlo nevoljko sudjeluju u crkvenom životu. Ne traže da vrše dužnosti i ne preuzimaju inicijativu da se uključe u crkveni rad; posebno nikada aktivno ne sudjeluju u opasnim poslovima. Čak i ako pristanu to učiniti, pokazuju veliku nestrpljivost i tek kad ih se pozove ili zamoli, nevoljko ulože malo truda. To su očitovanja bezvjernika. Ne čitaju riječi Božje, ne vrše dužnost – iako nevoljko sudjeluju u crkvenom životu, to je da bi izbjegli gubitak zajednice braće i sestara u crkvi, zajednice koja je njihov veliki zaštitnik. Održavaju odnose s tim ljudima samo da bi im bilo praktičnije rješavati stvari u budućnosti. Jednom kad takvi ljudi steknu uporište u društvu i imaju mjesto gdje će se skrasiti i započeti život, i jednom kad uspiju u svijetu i steknu utjecaj i izglede za blistavu budućnost, brzo će i bez oklijevanja napustiti crkvu, prekinuti veze s braćom i sestrama i izgubiti kontakt s njima. Ako postoji mogući primatelj evanđelja s kojim imaju dobar odnos, a ti ga želiš kontaktirati da bi toj osobi propovijedao evanđelje, nećeš ga moći kontaktirati. Oni ne samo da prekidaju veze s crkvom, već i završavaju prijateljstva s određenim pojedincima. Nisu li se već razotkrili kao bezvjernici? (Da.) Pa kako bi crkva trebala postupati s takvim ljudima? (Treba ih ukloniti.) Trebamo li im dati priliku, pokazati razumijevanje za njihovu slabost i za poteškoće u njihovim životima te ih više podržavati i pomagati im kako bi mogli povjerovati da Bog postoji, postati zainteresirani za istinu i iskreno se dati za Boga? Treba li obaviti taj posao? (Ne.) Zašto ne? (Zato što ti ljudi uopće nisu ovdje da bi vjerovali u Boga.) Točno, nisu došli vjerovati u Boga; njihov je cilj vrlo jasan – ovdje su da pronađu zaštitnika. Dakle, može li razgovor o istini s takvim ljudima postići ikakve rezultate? (Ne.) Neće to doprijeti do njih; ne cijene to, ne treba im i nisu za to zainteresirani.

Kako bismo trebali opisati one koji vjeruju u Boga samo da bi pronašli zaštitnika? Prilično je prikladno opisati ih kao ljude koji svoje interese stavljaju ispred svega ostalog. Sve dok vide da im je netko upotrebljiv i da od njega mogu imati koristi, učinit će sve što ta osoba zatraži; čak će slijediti svaku njihovu naredbu. Oni stavljaju vlastite interese iznad svega ostalog; sve dok nešto služi njihovim interesima, to je u redu. Ako im kažeš da će vjerovanje u Boga donijeti blagoslove i koristi, oni će definitivno vjerovati u Njega i učiniti sve što od njih zatražiš. Sve dok tvoja sposobnost rješavanja stvari u društvu zadovoljava njihove potrebe i omogućuje im da imaju koristi, oni će se sigurno družiti s tobom. Međutim, njihovo druženje s tobom ne znači da mogu istinski vjerovati u Boga niti znači da će se iskreno dati za Boga kao što to ti činiš. Čak i ako se dobro slažu s tobom i imate posebno dobar odnos, to ne znači nužno da govorite istim jezikom, slijedite isti put ili imate iste težnje. Stoga, ne smijete dopustiti da vas takvi ljudi zalude. Ti su ljudi lukavi i imaju taktike za interakciju s drugim ljudima. Svrha njihova vjerovanja u Boga je pronaći zaštitnika, a ne težiti istini i postići spasenje. To pokazuje koliko je njihov karakter nizak i mračan! Dolaze u crkvu kako bi pronašli ljude koje mogu iskorištavati, spletkareći kako bi za sebe pribavili razne koristi. Ne znači li to da su takvi ljudi sposobni djelovati bez ikakvih skrupula i činiti svakakve besramne stvari? (Da.) Samo iz činjenice da je njihova svrha vjerovanja u Boga pronaći zaštitnika i osigurati si egzistenciju, jasno je da ti ljudi nisu ništa dobro i da su niskog karaktera, sebični, podli i pokvareni, te da žive u velikoj tami. Stoga, načelo crkve za postupanje s njima je isto tako da ih se razluči, a zatim ukloni ili izbaci. Jednom kad razlučite da oni nisu istinski vjernici, da su došli u crkvu tražeći izlaz i iskorištavajući priliku, želeći iskorištavati braću i sestre da im rješavaju stvari i služe, tada, u takvim slučajevima, vođe i djelatnici te braća i sestre trebaju promptno i točno riješiti situaciju. Bez ugrožavanja sigurnosti crkve ili braće i sestara, uklonite ih ili izbacite što je prije moguće. Ne bi im se smjelo dopustiti da se nastave vrzmati među braćom i sestrama. Oni nisu predmet Božjeg spasenja. Kad se takvi ljudi vrzmaju u vašoj sredini, oni neprestano promatraju svakoga svojim pohlepnim i budnim okom, kako bi vidjeli koga se isplati iskorištavati. Uvijek računaju ima li u crkvi ljudi koje mogu iskoristiti – tko ima rođake koji rade u bolnici, tko zna liječiti bolesti ili ima tajne lijekove, tko može dobiti veleprodajne cijene u trgovinama, obitelj kojeg brata vodi autokuću, tko može dobiti povlaštene cijene za kuće – oni posebno istražuju te stvari. Ti su ljudi pedantni u svojoj računici! Računaju čak i male stvari, a također žele spletkariti protiv braće i sestara i planiraju ih iskoristiti. Istražuju obiteljsko podrijetlo svake osobe i drže sve unutar domašaja svojih spletki i urota. Mogu li vaša srca osjećati mir u interakciji s takvim ljudima? (Ne.) Što treba učiniti ako nema mira? Trebali biste biti na oprezu protiv takvih ljudi. Ti ljudi vjeruju u Boga sa skrivenim motivima; nisu ovdje da bi težili istini ili spasenju, već da bi pronašli zaštitnika, sredstva za život i izlaz za sebe. Takvi su ljudi posebno sebični, vrijedni prijezira i podmukli. Ne vrše nikakvu dužnost niti se daju za Boga. Kad ih crkva treba za nešto, nema ih nigdje, ali se ponovno pojave kad stvar prođe. Ti ljudi znaju samo iskorištavati i nema koristi od toga da ostanu u crkvi; moraju se primijeniti razne metode kako bi ih se što prije uklonilo. Neki ljudi kažu: „Jesu li doista potrebne razne metode za postupanje s jednom osobom?” Crkva ima svakakve ljude; mnogi od njih vjeruju u Boga samo da bi pronašli zaštitnika i izlaz, da bi dobili blagoslove ili izbjegli nesreće. Razlikuje se samo težina tih motiva; neki ljudi pokazuju jednu vrstu ponašanja, dok drugi pokazuju drugu. Stoga se s različitim ljudima mora postupati različito; samo je to u skladu s načelima. Što se tiče tih bezvjernika koji traže zaštitnika, oni se moraju odmah ukloniti. Ne dopustite im da žive na račun crkve. Oni traže od braće i sestara da rješavaju stvari za njih – budući da je zapravo potrebno samo malo truda da im se pomogne riješiti stvari, zašto im se ne bi pružila čak i ta mala pomoć? Prvi je i ključni razlog taj da ti ljudi nisu istinski vjernici; oni su potpuni bezvjernici. Drugi je razlog taj da se ti ljudi ne mogu promijeniti od nevjerovanja do toga da postanu istinski vjernici. Oni nisu ljudi koje je Bog predodredio i izabrao; oni nisu predmet Njegova spasenja – dapače, oni su zlikovci koji su se uvukli u crkvu. Treći je razlog taj da ti ljudi jure posvuda po crkvi, uvijek tražeći pomoć od braće i sestara bez obzira na to koliko je velik problem s kojim se suočavaju, što neprimjetno uznemirava braću i sestre i ujedno stvara izrazito negativnu atmosferu u crkvi koja je štetna za sve. Stoga je najbolje što prije ukloniti te đavle koji vjeruju u Boga samo da bi pronašli zaštitnika. Ako ih ti još nisi prepoznao ili uvidio da su takva vrsta osobe, možeš ih zadržati na promatranju. Jednom kad ih razlučiš i prozreš da su među raznim zlim ljudima koje dom Božji treba ukloniti, nemoj oklijevati i nemoj imati obzira prema njima. Nakon razgovora sa svima i postizanja konsenzusa, možete ih ukloniti. Ako vođe i djelatnici u crkvi ignoriraju tu stvar, sve dok većina braće i sestara potvrdi da su oni tip koji vjeruje u Boga samo da bi pronašao zaštitnika i izlaz, imate pravo ukloniti ih izravno, bez posredovanja lažnih vođa. Takav postupak je ispravan i u potpunosti je u skladu s istina-načelima. To je vaše pravo, vaša obveza, vaša odgovornost; to je za vašu vlastitu zaštitu. Naravno, kad braća i sestre koji su istinski vjernici naiđu na poteškoće, mi imamo odgovornost i obvezu dati sve od sebe da im pomognemo najbolje što možemo, bilo s ljubavlju i podrškom, bilo kroz materijalnu pomoć. To je ljubav među braćom i sestrama, ljubav onih koji vjeruju u Boga. Međutim, mi nemamo nikakvu odgovornost ni obvezu pomagati bezvjernicima jer oni nisu braća i sestre i ne zaslužuju tu milost ili takvu pomoć. To je postupanje s ljudima u skladu s načelima. Ovdje završava naš razgovor o sedmoj svrsi vjerovanja u Boga. Nema potrebe navoditi više konkretnih primjera o takvim ljudima. Ukratko, svatko čija je svrha vjerovanja u Boga pronaći zaštitnika jest netko koga bi trebalo ukloniti ili izbaciti iz crkve. Jednom kad vođe i djelatnici razluče da u crkvi postoje takvi ljudi, trebaju ih odmah ukloniti. Uklonite svakoga koga nađete, ne ostavljajući nijednog. Ako je većina braće i sestara već bila uznemiravana do te mjere da se osjećaju bespomoćno i da više ne mogu izdržati, a vođe i djelatnici ih i dalje brane govoreći: „Oni imaju poteškoća; trebali bismo im pomoći”, tada bi takvim vođama trebalo reći: „Oni uopće nisu istinski vjernici u Boga. Ignoriraju svakoga tko s njima razgovara o riječima Božjim i odbijaju vršiti svoju dužnost kad im se kaže. Nikada nisu imali namjeru dati se za Boga i samo žele iskoristiti braću i sestre da rješavaju njihove stvari. Mi nemamo odgovornost ni obvezu pomagati takvim bezvjernicima!” Čak i ako vođa crkve ne odobri, imate pravo udružiti se s većinom kako biste ih uklonili iz crkve. Ako u tom trenutku vođa crkve i dalje ne pristaje na to, tada prijavite stvar nadređenima; izolirajte vođu i pustite ga da razmisli. Možete ponovno prihvatiti njegovo vodstvo kad pristane. Ako i dalje ne pristaje, možete ga smijeniti i ponovno izabrati novog vođu. Ovo je sedma stavka. Svrha vjerovanja u Boga je pronaći zaštitnika.