Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Treći dio)

Mjerila i temelji za razlučivanje raznih vrsta zlih ljudi

I. Na temelju svrhe nečijeg vjerovanja u Boga

Na posljednjem okupljanju razgovarali smo u zajedništvu o četrnaestoj odgovornosti vođa i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Na temelju sadržaja te odgovornosti, saželi smo različita očitovanja raznih ljudi u različitim okolnostima, a zatim smo razlučili te razne pojedince na temelju njihovih očitovanja. Razlučivanjem tih pojedinaca, cilj nam je bio jasno utvrditi tko su zli ljudi koje Božja kuća treba razlučiti i ukloniti – to jest, oni kojima nije dopušteno ostati u Božjoj kući i koji su predviđeni za uklanjanje. Na posljednja dva okupljanja razgovarali smo o razlučivanju i kategorizaciji raznih vrsta zlih ljudi kroz tri aspekta. Danas ćemo nastaviti razgovarati o raznim detaljima u vezi s kategorizacijom raznih vrsta zlih ljudi kroz ta tri aspekta. Prvo, pročitajte četrnaestu odgovornost i tri specifične kategorije navedene u njoj. (Četrnaesta odgovornost vođa i djelatnika: „Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista.” Prvo, svrha vjerovanja u Boga; drugo, nečija ljudskost; treće, nečiji stav prema svojoj dužnosti.) Sjećate li se, nakon čitanja, nekih osnovnih sadržaja iz prethodna dva razgovora u zajedništvu? (Da.) Prvo pregledajmo sadržaj našeg posljednjeg razgovora. (Prošli put, Bog je besjedio o svrsi vjerovanja u Boga, pokrivajući točke od četvrte do osme ove teme: četvrto, baviti se oportunizmom; peto, živjeti na račun crkve; šesto, tražiti utočište; sedmo, pronaći zaštitnika; osmo, ostvariti političke ciljeve.) O ovih pet točaka raspravljalo se u posljednjem razgovoru u zajedništvu. Kroz razgovor o osnovnim očitovanjima i razotkrivenim iskvarenim bitima ovih pet vrsta ljudi, sudeći prema njihovim ponašanjima te njihovim nakanama i svrhama u vjerovanju u Boga, kao i njihovim stalnim zahtjevima prema Bogu, treba li te ljude smatrati braćom i sestrama i trebaju li ostati u crkvi? (Ne, takve ljude treba ukloniti, jer njihova vjera u Boga nije radi težnje za istinom ili spasenjem. Svi oni imaju osobne nakane i planove, nadajući se da će isposlovati prednosti za sebe i steći koristi u Božjoj kući. Oni nisu ljudi koji istinski vjeruju u Boga; svi su oni bezvjernici.) Ako se bezvjernici ne uklone iz crkve, kakvu štetu oni predstavljaju za crkveni rad i za braću i sestre? (Oni ne jedu i ne piju Božju riječ niti doživljavaju Božje djelo; ostaju u crkvi ne prihvaćajući istinu. Štoviše, mogu izbacivati negativnost i predodžbe, uzrokujući tako prekidanje i ometanje te igrajući negativnu ulogu.) Ta su očitovanja u osnovi vidljiva ljudima.

Sudeći prema očitovanjima pet vrsta ljudi o kojima se raspravljalo u posljednjem razgovoru u zajedništvu, dijele li ti ljudi zajedničku karakteristiku? (Da.) Koja je njihova zajednička karakteristika? (Svi su ti ljudi bezvjernici.) (Oni ne vjeruju u postojanje Boga, ne vjeruju u istinu i nisu zainteresirani za istinu.) Ovo se dotiče njihove biti. Budući da ne vjeruju u istinu, neće ni prihvatiti istinu. Bit onih koji uopće ne prihvaćaju istinu jest bit bezvjernika. Koja su obilježja bezvjernika? Oni vjeruju u Boga da bi se bavili oportunizmom, da bi živjeli na račun crkve, da bi izbjegli nesreće, da bi pronašli podršku i stabilan izvor prihoda. Neki od njih čak teže ostvarenju političkih ciljeva, želeći uspostaviti veze s vladom kroz određene stvari kako bi stekli naklonost i dobili službeno namještenje. Takvi su ljudi bezvjernici, svaki do posljednjeg. Oni nose te motive i nakane u svojoj vjeri u Boga, a u svojim srcima ne vjeruju s potpunom sigurnošću da Bog postoji. Čak i ako Ga priznaju, čine to sumnjičavo, jer su gledišta kojih se drže ateistička. Oni vjeruju samo u stvari koje mogu vidjeti u materijalnom svijetu. Zašto kažemo da ne vjeruju da Bog postoji? Zato što jednodušno ne vjeruju niti priznaju činjenice da je Bog stvorio nebo i zemlju i sve stvoreno, te da Bog vodi čovječanstvo i ima suverenost nad njim nakon što ga je stvorio. Stoga, oni nikako ne mogu vjerovati u činjenicu da se Bog može utjeloviti. Ako ne vjeruju da se Bog može utjeloviti, jesu li sposobni vjerovati i priznati sve istine koje je Bog izrazio? (Nisu.) Ako ne vjeruju u istine koje je Bog izrazio, vjeruju li onda da Bog može spasiti čovječanstvo i u Njegov plan upravljanja za spasenje čovječanstva? (Ne vjeruju.) Oni ne vjeruju ni u što od toga. Gdje je korijen njihovog bezvjerja? U tome što ne vjeruju da Bog postoji. Oni su ateisti i materijalisti. Vjeruju da su samo stvari koje mogu vidjeti u materijalnom svijetu stvarne. Vjeruju da se slava, dobitak i status mogu postići samo spletkama i podmuklim sredstvima. Vjeruju da je jedini način za napredak i sretan život živjeti po sotonskim filozofijama. Vjeruju da je njihova sudbina samo u njihovim rukama i da se moraju osloniti na sebe kako bi stvorili i osigurali sretan život. Ne vjeruju u Božju suverenost niti u Njegovu svemoć. Misle da ako se oslone na Boga, neće imati ništa. U konačnici, ne vjeruju da Božje riječi mogu sve postići i ne vjeruju u Božju svemoć. Zato se u njihovoj vjeri u Boga javljaju nakane i svrhe kao što su bavljenje oportunizmom, život na račun crkve, traženje utočišta, pronalaženje zaštitnika, sklapanje prijateljstava sa osobama suprotnog spola i ostvarivanje političkih ciljeva – osiguravanje službenog položaja i stabilnog izvora prihoda za sebe. Upravo zato što ti ljudi ne vjeruju da Bog suvereno vlada nad svime, oni su u stanju drsko i bezobzirno se infiltrirati u crkvu sa svojim vlastitim nakanama i ciljevima, želeći iskoristiti svoje talente ili ostvariti svoje želje u crkvi. To znači da se infiltriraju u crkvu kako bi zadovoljili svoju nakanu i želju za stjecanjem blagoslova; žele steći slavu, dobitak i status u crkvi, čime će dobiti svoj stabilan izvor prihoda. Iz njihovog ponašanja, kao i iz njihove priroda-biti, može se vidjeti da svrhe, motivi i nakane njihova vjerovanja u Boga nisu legitimni, te da nitko od njih ne prihvaća istinu niti iskreno vjeruje u Boga – čak i ako se infiltriraju u crkvu, oni su samo tu da popune broj, ne igrajući nikakvu pozitivnu ulogu. Stoga, crkva ne bi trebala prihvaćati takve ljude. Iako su se ti ljudi infiltrirali u crkvu, oni nisu Božji izabrani narod, već su ih drugi doveli iz dobrih namjera. „Oni nisu Božji izabrani narod” – kako to treba protumačiti? To znači da ih Bog nije predodredio i izabrao; On ih ne smatra predmetima Svoga djela niti ih je predodredio kao ljudska bića koja će spasiti. Jednom kada su se ti ljudi infiltrirali u crkvu, prirodno ih ne možemo tretirati kao braću i sestre, jer oni nisu oni koji istinski prihvaćaju istinu ili se pokoravaju Božjem djelu. Neki se mogu pitati: „Budući da oni nisu braća i sestre koji istinski vjeruju u Boga, zašto ih crkva ne ukloni ili izbaci?” Božja je namjera da Njegov izabrani narod na njima može naučiti razlučivati i time prozreti Sotonine spletke i odbaciti Sotonu. Jednom kada Božji izabrani narod stekne razlučivanje, te bezvjernike treba ukloniti. Cilj razlučivanja je razotkriti te bezvjernike koji su se infiltrirali u Božju kuću sa svojim ambicijama i željama te ih ukloniti iz crkve, jer ti ljudi nisu istinski vjernici u Boga, a još manje su ljudi koji prihvaćaju istinu i teže joj. Ništa dobro neće proizaći iz njihovog ostanka u crkvi – ali hoće velika šteta. Kao prvo, nakon što su se infiltrirali u crkvu, ti bezvjernici nikada ne jedu i ne piju Božje riječi i ne prihvaćaju ni najmanji dio istine. Uvijek raspravljaju o stvarima koje nisu Božje riječi i istina, uznemirujući srca drugih. Oni će samo prekidati i ometati rad crkve, na štetu ulaska u život Božjeg izabranog naroda. Kao drugo, ako ostanu u crkvi, divljat će čineći zlodjela, baš kao i nevjernici, prekidajući i ometajući rad crkve i izlažući crkvu mnogim skrivenim opasnostima. Kao treće, čak i ako ostanu u crkvi, neće dragovoljno djelovati kao služitelji, a iako mogu pružiti malo usluge, to će biti samo radi stjecanja blagoslova. Dođe li dan kada saznaju da ne mogu steći blagoslove, pobjesnjet će, ometajući i narušavajući rad crkve. Umjesto da se čeka takvo što, bolje ih je što prije ukloniti iz crkve. Kao četvrto, ti su bezvjernici skloni stvaranju frakcija te podupiranju i slijeđenju antikrista, stvarajući zlu silu unutar crkve koja predstavlja veliku prijetnju njezinom radu. U svjetlu ova četiri razmatranja, nužno je razlučiti i razotkriti te bezvjernike koji se infiltriraju u Božju kuću, a zatim ih ukloniti. To je jedini način da se održi normalan napredak u radu crkve i da se učinkovito zaštiti da Božji izabrani narod može normalno jesti i piti Božje riječi i živjeti crkveni život, te stoga stupiti na pravi put vjere u Boga. To je zato što je infiltracija tih bezvjernika u crkvu od velike štete za ulazak u život Božjeg izabranog naroda. Mnogi ih ljudi ne mogu razlučiti, već ih tretiraju kao braću i sestre. Neki ljudi, vidjevši da imaju nekoliko talenata ili jačih strana, izabiru ih da služe kao vođe i djelatnici. Tako u crkvi nastaju lažni vođe i antikristi. Gledajući njihovu bit, može se vidjeti da nitko od njih ne vjeruje da Bog postoji ili da su Njegove riječi istina ili da On suvereno ima suverenost nad svime. Oni su nevjernici u Božjim očima. On na njih ne obraća pažnju i Duh Sveti neće djelovati na njima. Dakle, na temelju njihove biti, oni nisu predmeti Božjeg spasenja i zasigurno nisu predodređeni ili izabrani od Njega. Bog ih ne može spasiti. Bez obzira na to kako se gleda, nitko od tih bezvjernika nije iz Božjeg izabranog naroda. Treba ih pravovremeno i točno razlučiti, a zatim ukloniti. Ne smije im se dopustiti da vrebaju u crkvi i ometaju druge. Ti se bezvjernici infiltriraju u crkvu s različitim svrhama i motivima, i možda ih nećeš moći prozreti ili razlučiti u početku. Međutim, kako vrijeme prolazi, kako s njima češće komuniciraš i imaš više posla s njima, sve ćeš ih više razumjeti i sve ćeš jasnije vidjeti različita očitovanja koja ukazuju na to da su bezvjernici. Nije li ih onda lakše razlučiti na temelju Božjih riječi? (Da.) Ako svi iz Božjeg izabranog naroda mogu razlučiti bezvjernike, onda je vrijeme da ih se razotkrije i ukloni. Bez obzira na njihov karakter, kakav je njihov društveni status ili koliko su dugo u crkvi, ako nakon nekoliko godina slušanja propovijedi još uvijek ne mogu prihvatiti istinu i puni su predodžbi o Bogu, oni su već razotkriveni kao bezvjernici. S obzirom na njihove svrhe i očitovanja u vjerovanju u Boga, oni su nedvojbeno oni koje treba ukloniti ili izbaciti. To je posao čišćenja koji crkva mora obavljati u svakom razdoblju.

Tema svrhe vjerovanja u Boga pokrila je osam točaka, što znači da postoji osam vrsta ljudi čija su očitovanja dovoljna da razlučimo razne vrste zlih ljudi, a zatim da ih točno okarakteriziramo i postupimo s njima u skladu s tim. Ukratko, ovih osam vrsta ljudi ne može ostati u crkvi. Neki bi se mogli pitati: „Pokazuje li svaka od ovih osam vrsta ljudi samo jednu vrstu ponašanja?” To nije nužno slučaj; svrha vjerovanja u Boga kod nekih ljudi uključuje četiri ili pet točaka – traže utočište, žive na račun crkve, bave se oportunizmom, teže ostvarenju političkih ciljeva i nasumično traže suprotni spol, infiltrirajući se u crkvu kako bi nasumice zavodili druge. Svrha vjerovanja u Boga kod nekih ljudi može pokrivati dvije točke – jedna je težnja da postanu dužnosnici u crkvi, a druga je traženje blagoslova kroz oportunizam, ili bi neki mogli tražiti suprotni spol, kao i živjeti na račun crkve. Očito, ti ljudi dolaze u Božju kuću s namjerom da se okoriste, namjeravajući iskoristiti Božju kuću ili braću i sestre da im pomognu obaviti stvari, da ulažu napor za njih; kako bi postigli svoje svrhe i zadovoljili svoje želje, koriste se svim mogućim sredstvima kako bi natjerali braću i sestre da im služe. Ukratko, očita svrha zbog koje ovi bezvjernici i oportunisti koji su se infiltrirali u crkvu i koje treba ukloniti ili izbaciti, dolaze u Božju kuću jest živjeti na račun crkve i iskoristiti tu situaciju za vlastitu dobit. Bilo u njihovom govoru ili djelima, njihova se svrha uvijek može donekle razlučiti. Ti ljudi uopće ne prihvaćaju istinu i nemaju interesa za istinu; ponekad čak pokazuju raspoloženja i stavove odbojnosti ili otpora. Bez obzira na to koju im dužnost crkva dodijeli, oni samo nevoljko surađuju ako im to koristi. Ako za njih nema koristi, opiru se iznutra i pokazuju negativnost i pasivnost, pa čak i odbojnost ili odbijanje. Uključuju se u malo posla samo ako od toga imaju koristi; a ako nemaju koristi, oni taj posao ili izbjegavaju ili otaljavaju. U ključnim trenucima posla, igraju se skrivača, nestaju i zanemaruju crkveni rad. Iz ovih je očitovanja jasno da je njihova vjera u Boga samo da bi živjeli na tuđi račun; čak i njihovo korištenje za pružanje usluga čini više štete nego koristi.

I. Nadzirati crkvu

Danas ćemo u zajedništvu razgovarati o posljednjoj točki u sklopu teme nečije svrhe vjerovanja u Boga. Osim prethodno spomenutih osam točaka, postoji još jedna vrsta ljudi čija svrha i nakana u vjerovanju u Boga nisu ispravne. Što ih razlikuje od gore spomenutih koji su isključivo motivirani koristima i čine sve što je u njihovoj moći da teže za slavom, dobitkom i statusom? Ova vrsta ljudi ne ulazi u crkvu da bi postala dužnosnik, radi statusa ili stabilnog izvora prihoda, ili radi toga da si olakšaju život i tako dalje; oni imaju svrhu koju je običnim ljudima teško otkriti. Koja je to svrha? To je da nadziru i kontroliraju crkvu. Nadziranje crkve je deveta točka u sklopu teme o svrsi vjerovanja u Boga. Ti ljudi ulaze u crkvu sa zadatkom da je nadziru, s ciljem da kontroliraju tijek razvoja crkve. Oni koji ih šalju, njihovi nadređeni ili šefovi, mogli bi predstavljati vladu, određenu vjersku skupinu ili neku organizaciju u društvu. Budući da nisu upoznati s crkvom, da su ispunjeni znatiželjom, pa čak i uznemireni zbog pojave, formiranja i postojanja crkve, imaju namjeru dubinski upoznati crkvu, upoznati se sa strukturom crkve, njezinim radom i raznim okolnostima. Stoga su neki ljudi poslani u crkvu da obavljaju posao nadziranja. Oni koji preuzimaju posao nadziranja crkve, bilo da dolaze iz vlade, vjerskih skupina ili bilo koje društvene organizacije, imaju svrhu u vjerovanju u Boga koja je potpuno drugačija od one koju imaju istinska braća i sestre. Oni nisu ovdje da prihvate Božje spasenje; nisu došli prihvatiti Božje riječi, istinu i Božje spasenje na temelju vjerovanja u Boga i priznavanja Boga. Njihovu vjeru u Boga prate politički ciljevi ili zadatak koji im je dala bilo koja organizacija. Dakle, nadziranje crkve je i svrha njihovog infiltriranja u crkvu i vjerovanja u Boga, i zadatak koji su im dodijelili njihovi nadređeni; to je posao koji rade da bi zaradili svoju plaću.

Što je to što nadziru oni koji se infiltriraju u crkvu da bi je nadzirali? Oni nadziru mnoge aspekte, kao što su crkvena učenja, njezini ciljevi, što zagovara, rad koji obavlja te misli i stavovi njezinih članova, procjenjujući predstavlja li ikakvu štetu za vladu, religije ili društvo. Provjeravaju postoje li bilo kakve protudruštvene, protuvladine ili protudržavne izjave u smislu govora. U smislu učenja, nadziru koje su točno ideje koje crkva zagovara. Možda ti neće biti lako otkriti te pojedince kada se infiltriraju u crkvu jer bi mogli pažljivo slušati i ozbiljno voditi bilješke tijekom okupljanja, a da ne drijemaju. Mogli bi čak revno sažimati govore raznih pojedinaca na svakom okupljanju, na kraju donoseći zaključke o različitim mislima i stavovima raznih ljudi i kategorizirajući ih, kako bi vidjeli koji od njih se podudaraju s interesima i zahtjevima nacionalne vlade, a koji su štetni za upravljanje državom, u sukobu su s vladom i tako dalje. Mogli bi pedantno donositi zaključke o tim duboko ukorijenjenim gledištima članova crkve i kategorizirati ih, vodeći evidenciju. Zašto to rade? Zato što je to njihov posao, njihov zadatak; moraju izvještavati svoje nadređene. Ovo je prvi dio njihovog posla: dokučiti crkvena učenja i ideološke sklonosti svih njezinih članova. Jednom kada smatraju da te sklonosti sadrže elemente koji su štetni za društvo ili državu, ili ako smatraju da se pojavljuju neke radikalne misli i gledišta, odmah će to prijaviti i reći svojim nadređenima kako bi se mogle poduzeti odgovarajuće mjere. Ono što prvo žele razumjeti jesu crkvena učenja – to je jedan od njihovih glavnih poslova u nadziranju crkve – a potom i informacije o crkvenom osoblju. Na primjer, prikupljaju informacije o tome tko su viši vođe crkve, uključujući njihove adrese stanovanja, dob, izgled, stupanj obrazovanja, interese i hobije, zdravstveno stanje, o čemu govore u svakodnevnom životu, kamo idu, koji posao rade, kao i njihovo dnevno radno vrijeme i sadržaj posla. Gledaju jesu li ti vođe dali bilo kakve izjave ili poduzeli bilo kakve radnje koje su protiv vlade, protiv religija ili protiv društvenih trendova, kao i reakcije tih vođa na sustav upravljanja nacijom i trenutna politička zbivanja, između ostalog. Sve su to aspekti koje žele dokučiti oni koji nadziru crkvu. Nadalje, oni također neprestano obraćaju pažnju na strukturu crkve i administrativne strukture. Na primjer, prate tko su vođe i djelatnici u crkvi, koja je razina smijenjenih vođa, kako su raspoređeni nakon što su smijenjeni, koji su vođe uhićeni i tko je preuzeo njihov posao nakon toga. Između ostalih specifičnih informacija, oni prikupljaju informacije o dobi onoga tko je naslijedio smijenjenog vođu, njegovom spolu, koliko godina vjeruje u Boga, njegovom stupnju obrazovanja i – ako su talentirani sveučilišni diplomanti – imaju li negativan utjecaj na zemlju ili društvo, te mogu li se potencijalno regrutirati za rad u vladinim odjelima. Čak žele saznati i za određene crkvene vođe koji preuzimaju svoje dužnosti ili su smijenjeni. To jest, status osoblja, specifičan administrativni posao i struktura crkve – sve su to aspekti s kojima se žele upoznati. Dodatno, žele u potpunosti dokučiti informacije o tome koliko vrsta rada postoji u crkvi, koliko ima grupa i detalje o nadzornicima svake grupe, između ostalog. Idu uokolo raspitujući se, promatrajući i učeći, provodeći svoj posao vrlo detaljno. Posao koji treba obaviti i zadatak koji treba izvršiti ljudi ove vrste koji se infiltriraju u crkvu jest da pravovremeno dokuče sve aspekte situacije u crkvi i njezina različita kretanja kako bi postigli svrhu nadziranja crkve. To uključuje, na primjer, kako se crkva razvija u inozemstvu, u koliko se zemalja evanđelje proširilo i u kojim su zemljama osnovane crkve – sve te detalje trebaju dokučiti. Ovo su glavni zadaci koje obavljaju u nadziranju crkve: prvo, dokučiti crkvena učenja; drugo, dokučiti situaciju crkvenog osoblja; i treće, dokučiti status crkvenog rada i njegovu ključnu dinamiku u skorije vrijeme. Oni u potpunosti djeluju kao suučesnici i slugani Sotone, velikog crvenog zmaja; oni su istinske Sotonine sluge.

Ljudi ove vrste koji nadziru crkvu infiltriraju se u crkvu sa svrhom da dokuče informacije vezane za crkvena učenja, osoblje, kretanja djela, veličinu crkve i druge aspekte. Cilj im je dokučiti svaki od tih aspekata, a zatim ih prijaviti svojim nadređenima, koji mogu, u bilo kojem trenutku, razviti odgovarajuće planove politike ili mjere za postupanje s crkvom na temelju situacije. Ukratko, njihova svrha u nadziranju crkve nipošto nije dobronamjerna. Inače, zašto bi i dalje nadzirali crkvu, s obzirom na to da im to ne donosi ni bogatstvo ni korist? Nije li to zato što su uznemireni zbog postojanja crkve? Oni ne vjeruju da se crkva koju je uspostavio i vodi Bog sastoji od ljudi koji istinski vjeruju u Boga, nemajući nikakve veze s državom, društvom ili političkim skupinama i organizacijama. Ali bez obzira na to kako istražuju crkvu, ostaju uznemireni. Zašto? Zato što su ateisti, ne priznaju Boga, a također mrze istinu. Stoga su sposobni činiti glupe i apsurdne radnje kao što su tlačenje i uhićivanje vjernika, kao i nadziranje crkve. Zašto poduzimaju mjere nadziranja i otpora protiv crkve? Zato što je njihova najveća briga da će crkva, ako previše naraste i bude imala previše članova, imati značajan utjecaj na zemlju, vladu i društvo, pa čak i da će ugroziti tradicionalne kulture i tradicionalne vjerske skupine i utjecati na njih. To je pravi razlog njihovog nadziranja i otpora prema crkvi. Stoga, oni tretiraju nadziranje crkve i otpor prema njoj kao politički zadatak koji treba izvršiti.

Ljude ove vrste koji nadziru crkvu možda nije lako razlučiti unutar crkve jer imaju skrivene motive i duboko se skrivaju kako ih drugi ne bi mogli otkriti. Stoga se oni mogu dobro prikloniti većini u crkvi, ne radeći ništa neobično, ponašati se posebno dobro i nikada ne izražavajući nikakva suprotna stajališta o djelu koje obavlja crkva. Međutim, ti pojedinci imaju jednu karakteristiku: mlaki su prema vjerovanju u Boga, niti su vrlo aktivni niti vrlo pasivni u vezi s tim. Mogu obaviti dio dužnosti koje su im dodijeljene, ali nikada ne otkrivaju svoje osobne detalje, kao što su gdje rade, kakva im je obiteljska situacija ili jesu li prije vjerovali u Boga. Ako netko spomene rad u vladinom odjelu, oni izvrdavaju odgovor, izbjegavajući davati bilo kakva mišljenja o vladi, politici, politikama ili religiji. Njihovo ponašanje karakterizira izbjegavanje bilo kakvih osjetljivih tema; niti kritiziraju niti hvale vladu, niti raspravljaju o njezinim politikama ili sustavu upravljanja. Kada netko ukaže da je određeni pojedinac špijun, postaju primjetno nervozni i mogu čak brzo ustati da se brane. Osim što su nervozni, možda također primijetiš iz njihovog pogleda sklonost izbjegavanju takvih osjetljivih tema; klone se svakoga tko ih može prozreti. Dodatno, često primaju pozive iz nepoznatih izvora ili ih kontaktiraju i s njima komuniciraju tajanstveni pojedinci koji nisu povezani s crkvom, i čim odgovore na jedan od tih poziva, udalje se od drugih. Ako ih netko slučajno vidi u tim trenucima, postaju vidno smeteni, pocrvene i izgledaju izrazito uznemireni, bojeći se da bi njihov identitet mogao biti otkriven. Osim što potajno prikupljaju informacije o crkvi, s vremena na vrijeme se raspituju i o situaciji s braćom i sestrama, postavljajući pitanja poput: „Koliko godina ti vjeruješ u Boga? Vjeruju li ti roditelji? Jesu li članovi tvoje obitelji u kontinentalnoj Kini? Od članova tvoje obitelji u kontinentalnoj Kini, koji od njih vjeruju u Boga i koliko godina? Koliko su stari? Koliko ljudi ima u vašoj lokalnoj crkvi? Kako im ide sada?” S vremena na vrijeme traže osjetljive i privatne informacije koje ljudi ne žele otkriti. U općim interakcijama među braćom i sestrama, nitko namjerno ili aktivno ne pita o osjetljivim osobnim informacijama ako netko ne želi dijeliti. Međutim, ovaj pojedinac posvećuje posebnu pažnju takvim stvarima, čak ide toliko daleko da prati kretanja nekih vođa i djelatnika ili ljudi zaduženih za važan posao, pokušavajući dobiti pristup podacima na računalima i mobilnim telefonima tih ljudi ili informacijama o njihovoj adresi, inzistirajući na temeljitom istraživanju tih detalja. Ako primijete da određeni vođa nije prisustvovao okupljanju, pitat će: „Taj i taj danas nije na okupljanju. Što radi?” Ako netko spomene da je zauzet, ispitivat će dalje: „Zauzet čime? Poji li opet one pridošlice? Tko su te pridošlice? Kada su počeli vjerovati? Kako to da ja ne znam za to?” Neprestano sve ispituju. Braća i sestre kažu: „Ako ne trebamo znati, onda nemojmo pitati. Zašto stalno pitaš? Ovo se ne tiče ulaska u život, ne uključuje istinu; nema potrebe znati.” Na što ubačeni element odgovara: „Ali to su stvari Božje kuće, crkvenog rada; zašto ne bismo mogli znati o tome? Svi vjerujemo u Boga, znati malo ne škodi. Ako vi ne želite znati, to znači da vas nije briga za crkveni rad ili crkvene vođe. S kim se točno vođa išao sastati? Koliko ima novih vjernika? Gdje su? I ja bih ih volio upoznati.” Uvijek se raspituju o tim stvarima.

Postoji još jedan zadatak kojemu oni koji nadziru crkvu posvećuju najviše pažnje, a to je da dokuče financijsku situaciju crkve. S jedne strane, nastoje razumjeti izvore crkvenih financija. Žele znati je li crkva osnovala tvornice ili poduzeća, posjeduje li izrabljivačke radionice, zapošljava li dječju radnu snagu i uključuju li razne stavke crkvenog rada profitabilne pothvate. Primjerice, donose li proizvodnja videozapisa, filmova, himni i tiskanje knjiga Božjih riječi profit ili stvaraju prekomjeran profit; koji su izvori crkvenih financija; postoje li bogati pojedinci koji doniraju za potporu crkvi; uključuju li ti pojedinci političke elite ili multimilijunaše i milijardere – to su detalji koje žele dokučiti. Osim što žele dokučiti administrativne strukture i financijske izvore crkve, cilj im je dokučiti i skrbništvo nad crkvenim financijama, s ciljem praćenja tijeka tih sredstava. Kako crkva troši svoj novac, je li uključena u bilo kakve nezakonite aktivnosti, organizira li društvene elite ili surađuje s raznim društvenim organizacijama i skupinama kako bi se zajednički suprotstavili diktatorskim vladama i branili ljudska prava, i tako dalje – to su također neke od važnih situacija koje žele dokučiti. Neki ljudi pitaju: „Nadzire li crkvu samo zemlja velikog crvenog zmaja?” Je li ova izjava točna? Zapravo, cijeli svijet i čitavo ljudsko društvo opiru se Bogu. Nisu samo zemlje pod diktatorskom vlašću te koje se opiru Bogu; čak i u takozvanim kršćanskim zemljama, većina onih na vlasti su ateisti i nevjernici, a čak i među onima na vlasti koji vjeruju ili se izjašnjavaju kao kršćani, broj onih koji mogu prihvatiti istinu je u manjini. Većina ljudi ne priznaje, a kamoli prihvaća, istinu. Dakle, nisu li to ljudi koji vjeruju u Boga, a ipak Mu se opiru? Primjerice, u religijama poput kršćanstva, katoličanstva i judaizma u Izraelu, sastoje li se viši ešaloni od ljudi koji prihvaćaju istinu? Nimalo. Nitko od njih ne dolazi istražiti Božje djelo; nijedan ne može prihvatiti istinu. Da budemo precizni, svi su oni bezvjernici; svi se opiru Bogu i antikristi su. Oni ometaju i sabotiraju Božje djelo te brutalno suzbijaju i progone one koji slijede Boga, što dokazuje njihov odnos prema Božjem djelu u posljednjim danima. Koja vjeroispovijed dopušta svojim vjernicima da slobodno istražuju istiniti put, slušaju propovjednike izvana ili primaju strance? Nijedna to ne može. Koja je rasa ili zemlja prijateljski nastrojena prema crkvi? (Nijedna.) Već je za svaku pohvalu ako ti daju malo vjerske slobode i prostora za disanje. Očekuješ li još uvijek da te podrže povrh toga? Kada se pojavi Božja crkva ili kada crkva počne propovijedati evanđelje, ti ljudi koji uopće ne vjeruju u postojanje Boga i koji osjećaju posebnu odbojnost i gnušanje prema istinama koje je Bog izrazio, tada poduzimaju poseban posao, a to je da zaduže pojedince da pomno nadziru crkvu. „Nadzirati” ovdje znači nadgledati, dokučiti i kontrolirati; to jest, strogo nadgledati, dokučiti i kontrolirati sve aspekte crkve u svakom razdoblju. Neki ljudi kažu: „Nisu javno osudili ili se usprotivili Božjem djelu, niti smo mi trpjeli progon ili uznemiravanje u našem lokalnom životu. Osjećamo da je vjerovati u Boga, okupljati se, vršiti svoju dužnost i širiti evanđelje u inozemstvu mnogo bolje i sigurnije nego u zemlji velikog crvenog zmaja. Nismo doživjeli nikakvo ometanje.” Samo zato što nije bilo ometanja i što ti je dana određena sloboda, ne bi trebao nijekati njihov posao nadziranja crkve. To malo vjerske slobode koje ti je dano osnovni je društveni sustav; ono u čemu uživaš samo su osnovna prava bilo kojeg građanina u zemlji u kojoj živiš. Uživanje tih osnovnih prava ne znači da su nacionalna vlada, društvene skupine ili vjerski svijet prihvatili i priznali Božje djelo i rad crkve, da su postali prijateljski nastrojeni ili da više nema neprijateljstva i nadziranja. Nije li tako? (Da.) Ova stvar nije apstraktna, zar ne? (Ne, nije.)