B. Vole se okoristiti

Druga vrsta ljudi su oni koji se vole okoristiti. Neki ljudi definitivno imaju predodžbe kada se u zajedništvu razgovara o sklonosti okorištavanju, misleći: „Koji se iskvareni čovjek ne voli okoristiti? To je ljudska priroda; sve dok ne čini zlo, čemu tolika ozbiljnost oko malo okorištavanja?” Sklonost okorištavanju o kojoj ovdje razgovaramo nadilazi okvire sklonosti okorištavanju kod normalnih ljudi – doseže razinu zla. U crkvi vjerojatno ima podosta ljudi ove vrste, ili u najmanju ruku jedan dio. Pod izlikom da smo „svi braća i sestre”, oni se okorištavaju posvuda, okorištavaju se među braćom i sestrama, u Božjoj kući i u crkvi. Na koje načine se okorištavaju? Na primjer, ako njihova obitelj treba kupiti kuću, ali nemaju dovoljno novca, oni se ne obraćaju rodbini ili prijateljima da bi posudili novac, niti idu u banku po zajam; posuđuju od braće i sestara, bez spominjanja kamata ili kada će vratiti zajam – oni ga samo posude. Reći da ga „posuđuju” je blago rečeno; činjenica je da ga samo uzimaju, jer nikada ne namjeravaju vratiti novac ili platiti kamate. Zašto ciljaju na braću i sestre? Misle da, budući da su svi braća i sestre, trebaju pomoći u teškim vremenima, a ako netko ne pomogne, onda nije brat ili sestra. Stoga, idu k braći i sestrama posuditi novac, smišljajući razloge kako bi braća i sestre osjetili da je jedino ispravno i prikladno posuditi im novac. Neki drugi ljudi vide da obitelj brata ili sestre posjeduje automobil i stalno razmišljaju o tome, neprestano tražeći da ga posude svakih nekoliko dana. Posude ga, ali ga ne vrate, ne napune gorivo, a ponekad mu čak i udube karoseriju ili ga slupaju. Žude za bilo kakvom finom hranom i spletkare za nju, korisnim predmetima ili bilo čime vrijednim što vide u tuđim domovima, priželjkujući to za sebe. U čiji god dom da odu, oči im se sjaje lopovskom pohlepom dok pretražuju i gledaju posvuda, tražeći bilo kakvu priliku da se okoriste ili bilo što što bi mogli uzeti – čak ni mala biljka u tegli nije pošteđena. Kada izlaze ili večeraju s drugima, nikada se ne ponude platiti prijevoz ili obrok. Kad god vide nešto lijepo, žele to kupiti, ali kad dođe vrijeme za plaćanje, puste druge da podmire račun umjesto njih i poslije čak ni ne spominju vraćanje novca; oni se jednostavno žele okoristiti, čak i ako se radi o sitnom novcu. Ako želiš imati lijepe stvari, možeš ih sam platiti; ako ne želiš platiti vlastitim novcem, onda se nemoj okorištavati drugima i ne budi tako pohlepan; trebao bi imati malo integriteta da zaradiš poštovanje drugih ljudi. Ali ova vrsta pojedinca nema integritet, samo se želi okoristiti, i osjeća se sve radosnije što se nekim više okoristi. Je li pojava takvih ljudi u crkvi sramota ili slava? (Sramota.) To je sramota. Biste li vi rekli da je nužno da se oni tako okorištavaju? Je li to zato što si ne mogu priuštiti obroke ili staviti hranu na stol svoje obitelji? Nipošto. Zapravo, imaju dovoljno novca za trošenje i dovoljno hrane za jelo; samo je njihova pohlepa toliko velika, do te mjere da ih lišava integriteta, i do te mjere da izaziva gađenje i odbojnost kod drugih. Je li takva osoba dobra? (Ne.) Neki ljudi uvijek gledaju kako bi se okoristili dok obavljaju svoje dužnosti, osjećajući se zakinuto ako i najmanje izgube, i osjećajući potrebu da o tome govore. Kada im se dodijeli zadatak, uvijek spominju novac: „Putni troškovi za jedno putovanje bit će toliki i toliki, smještaj će koštati toliko i toliko, obroci će koštati toliko i toliko, i tako dalje.” Kaže im se: „Ne brini za novac, crkva će ga osigurati.” Ali nakon što prime novac, razmišljaju o njemu i kažu: „Ovo nije dovoljno. Što mogu vani sa samo 200 juana? Postoji izreka: ‚Budi štedljiv kod kuće, ali ponesi puno novca kad putuješ.’ Moram ponijeti još nešto rezervnog novca; ako ga ne potrošim sav, vratit ću ostatak crkvi.” Kada se vrate, ne spominju ništa o preostalom novcu niti prijavljuju svoje troškove. Čak se usuđuju okorištavati crkvom; bi li se usudili pronevjeriti Božje priloge? (Da.) Kakva su to stvorenja? Nedostaje im integritet, kao i savjest i razum. Bi li Bog odobrio takve ljude? Neki drugi čak odlaze na mjesta za okupljanje ili u domove domaćina kako bi se okupali, oprali kosu i rublje, koristeći crkvenu perilicu rublja, bojler, šampon, deterdžent za rublje i tako dalje; okorištavaju se čak i u takvim stvarima, koristeći crkvene stvari kako bi uštedjeli na svojima. Misle da, budući da vjeruju u Boga, pripadaju Božjoj kući, te je stoga svaki predmet koji pripada Božjoj kući njihov i mogu ga slobodno koristiti, misleći da bi bila šteta ne koristiti ga, ne uzeti ga ili se ne okoristiti njime; pa čak i ako ga slome, nemaju namjeru nadoknaditi štetu. Kada se radi o njihovim vlastitim stvarima, znaju ih koristiti štedljivo i pomno se brinuti o njima, ali opremu i predmete Božje kuće koriste kako god žele, bez plaćanja štete ako ih slome. Jesu li to dobri ljudi? Oni zasigurno nisu ništa dobro. Pogotovo u određenim slučajevima kada crkva treba kupiti neke predmete, oni se aktivno javljaju, posebno voljni obavljati takve zadatke. Zašto su tako revni? Vjeruju da se može ostvariti dobit i okoristiti se; nakon kupnje predmeta, sav preostali novac stave u svoj džep. Žele se okoristiti čime god mogu, misleći da bi bila šteta ne učiniti to; to je logika koje se drže. Ako se nečim ne mogu okoristiti, proklinju braću i sestre i proklinju Božju kuću – proklinju sve; oni su jednostavno zli đavli, smrdljivi prosjaci, pravi članovi prosjačke bande koji drže svoje zdjele posvuda kako bi namaknuli kakvu korist i nečim se okoristili. Ljudi kažu: „Ti uvijek nešto tražiš; nisi li ti samo smrdljivi prosjak?” Oni odgovaraju: „U redu je, zovi me kako god hoćeš – škrtac, tvrdica, smrdljivi prosjak, član prosjačke bande, siromah – sve dok se nečim mogu okoristiti, u redu je.” Imaju li ljudi ove vrste imalo integriteta? (Ne.) Ne uzrokuju li takvi ljudi određenu razinu smetnje braći i sestrama? Pogotovo onim obiteljima koje žive u teškim okolnostima, s lošim financijama, ne uzrokuju li oni određenu razinu smetnje i štete? (Da.) Mogu li negativno utjecati na one koji su duhovno nezreli i posebno ranjivi? (Da.) Ljudi osjećaju odbojnost čim ih vide; svatko tko ih vidi se iznervira, a ipak im je svima previše neugodno odbiti ih, dopuštajući tako da ih oni tako očito iznuđuju. Svi znaju da imaju lošu ljudskost i nizak karakter, ali, uzimajući u obzir da su svi braća i sestre, i videći da su ponekad u stanju obaviti neke dužnosti i da imaju trunku vjere, te da povremeno mogu uložiti malo truda ugošćujući druge u svom domu – zbog tih stvari, većina ljudi zažmiri na jedno oko na njihovo ponašanje okorištavanja gdje god idu, i ne shvaćaju to ozbiljno. Međutim, smetnje koje uzrokuju unutar crkve postaju sve značajnije, dovoljno da se većina ljudi osjeća nelagodno; nije li to problem? (Da.) Ovi pojedinci, čak i ako nisu bijesni psi koji grizu ljude posvuda i mogu ih izgristi do smrti, poput su smrdljivih muha čije im dosađivanje ne da mira. Ako ih se ne ukloni, uzrokovat će beskrajne smetnje. Njihov ostanak u crkvi stalno će voditi u katastrofu, lišavajući ljude mira. Nakon što su ometeni, ljudi se osjećaju prilično iziritirano, često gajeći odbojnost prema takvim pojedincima; ipak, nemajući rješenja, samo to trpe, uvijek iznova. Kakvi su to pojedinci? Postoje čak i takvi prezira vrijedni nitkovi među ljudima; zašto takvi pojedinci uopće vjeruju u Boga? Oni jednostavno ne zaslužuju živjeti! Okorištavaju se čime god mogu – kako sramotno! Samo uživaj u onoliko materijalnih stvari koliko ti tvoje sposobnosti dopuštaju; ako nemaš sposobnosti, onda nemoj uživati niti pronevjeravati ono što pripada drugima. Ako se u nekoj maloj, beznačajnoj mjeri okoristiš situacijom zato što ti drugi katkada velikodušno nešto ponude besplatno, ili zato što ti se nešto posebno sviđa, ili se zaljubiš u nešto, svatko to može oprostiti. Kao što izreka kaže: „Siromaštvo ograničava ambicije”; to nije veliki problem. Ali ako se ti uvijek tako okorištavaš, do te mjere da postaneš besraman i bestidan u vezi s tim i pretvoriš se u smrdljivog prosjaka, ili se pretvoriš u bijesnog psa ili muhu u očima svih, onda te treba odmah ukloniti. S ljudima ove vrste treba raščistiti jednom zauvijek, kako bi se stalo na kraj svim tim problemima.

Što se tiče onih koji se vole okoristiti, koliko ih vi možete tolerirati? Ako ih vi stvarno ne možete podnijeti i osjećate se kao da ste progutali mrtvu muhu nakon što su se okoristili vama – pri čemu većina vas postaje nekontrolirano ljuta i stalno se žali na njih kada ste zajedno – zar ih u tom trenutku nije već trebalo ukloniti? (Da.) Kada situacija postane nepodnošljiva, kada dosegne granicu, svi bi trebali udružiti snage da ih uklone. To je uklanjanje pošasti iz Božje kuće, to je stvar koja uvelike raduje ljude. Takva je osoba samo probisvijet, koji uznemiruje većinu ljudi. To predstavlja zloćudni incident koji ometa i remeti crkveni život, prisiljavajući ljude da se okupe kako bi razgovarali i riješili problem koji se tiče te osobe. Takva je praksa opravdana, jer je smetnja koju uzrokuje zla osoba već naštetila nekim ljudima. Kako bi se spriječilo da zla osoba nastavi činiti zlo, kako bi se održao normalan red crkvenog života i kako bi se spriječilo da Božji izabrani narod bude dalje povrijeđen, treba se brzo pozabaviti tom zlom osobom i ukloniti je. Ako ta osoba može prijaviti crkvu nakon što je uklonjena, treba joj mudro prenijeti: „Ti nisi uklonjen ili izbačen. Idi kući u izolaciju i razmisli o sebi. Jednom kada dobro razmisliš, napiši pismo pokajanja, a onda te možemo ponovno primiti u crkvu. Za sada bi trebao pokušati zaraditi više novca i uživati u životu; dodatno, razmišljaj o pitanju vjere u Boga. Na taj način nećeš zanemariti ni jedan ni drugi aspekt.” Kako to zvuči? (Dobro.) Nećemo reći da su uklonjeni ili izbačeni; samo što od danas ta osoba više neće biti u crkvi. Što kažete na to da se to tako riješi? (Dobro je.) To je sjajno! Nema potrebe za svađama ili svođenjem računa, samo treba imati jednostavno i jasno rješenje, pustiti ih da se vrate u svijet da rade, zarađuju novac i žive svoj život. Ukratko, ljudskost onih koji se vole okoristiti nije baš sjajna. Iako se ne može reći da je zao, njihov karakter koji je sklon okorištavanju čini ih prilično iritantnima i odbojnima. Oni koriste svaku moguću priliku! Čak i ako takvi ljudi ne sudjeluju u nezakonitim ili kriminalnim aktivnostima, dugoročna prekidanja i ometanja koje njihovi postupci i ponašanja donose crkvenom životu – te posljedice – ozbiljnije su od bilo kojeg zlog djela; dovoljne su da ih se okarakterizira kao bezvjernike ili zle ljude koje treba ukloniti iz crkve. Time se u potpunosti sprječava da bezvjernici ometaju crkvu i uznemiravaju braću i sestre.

Prethodno smo razgovarali o posebnom načinu postupanja s onima koji se vole okoristiti, metodi koja je osmišljena na temelju posebnih okolnosti progona u kontinentalnoj Kini. U crkvama u inozemstvu, u redu je jednostavno ih izravno ukloniti. Međutim, bez obzira na to na kakve je ljude usmjerena metoda postupanja, ključno je osigurati da je i principijelna i mudra. Crkva ima upravne odluke i pravila, a sve je usmjereno na zaštitu normalnog crkvenog života za braću i sestre i normalnog reda u obavljanju dužnosti. Ako itko ometa crkveni život braće i sestara ili njihovo obavljanje dužnosti, to nije dopušteno; Bog će tu osobu odbaciti s prezirom. Zasigurno, nikakvo uznemiravanje ili ometanje svakodnevnog života braće i sestara nije dopušteno. To je problem za čije su rješavanje odgovorni vođe i djelatnici. Možda postoje pojedinci koji su rođaci, prijatelji ili poznanici braće i sestara, koji, pod krinkom „braće i sestara”, nastoje privući i zaluditi braću i sestre, sprječavajući ih da obavljaju svoje dužnosti. Vođe i djelatnici, ili braća i sestre, imaju obvezu i odgovornost pozabaviti se takvim pojedincima. Oni svojim ponašanjem i postupcima opstruiraju druge u obavljanju njihovih dužnosti i slijeđenju Boga, a također uzrokuju smetnje u radu crkve, stoga bi vođe i djelatnici trebali istupiti kako bi riješili situaciju i nametnuli ograničenja. Zasigurno, imamo prikladne metode za suočavanje i postupanje s takvim pojedincima. Nema potrebe pribjegavati udaranju ili grdnji; jednostavno im jasno iznesemo suštinu njihovog problema te okrivljavanja i optužbe većine Božjeg izabranog naroda protiv njih, na kraju im govoreći: „Odluku da te se ukloni donijela je i potpisala većina. Složio se ti ili ne, crkva ima ovlast donijeti ovu odluku i postupiti s tobom u skladu s njom. Trebao bi biti poslušan.” Time je problem riješen, a takvo je postupanje u potpunosti principijelno. S onima koji se vole okoristiti treba postupati prema načelima. Ako žele posuditi nešto da bi se tobom okoristili, možeš im to posuditi ako želiš, ili odbiti ako ne želiš; odluka je tvoja. Posuditi im je čin dobrote; odbiti je tvoje pravo. Ako kažu: „Zar nismo svi braća i sestre? Kako si škrt, ne želiš ni posuditi nešto!” ti možeš odgovoriti: „Ovo je moje vlasništvo i imam pravo to ti ne posuditi. To je u skladu s načelima. Nemoj me pritiskati s ‚svi smo mi braća i sestre’; to što ti govoriš nije istina. Osim ako Bog kaže: ‚Moraš mu to posuditi’, tek tada ću ti posuditi.” Nitko nema pravo iznuđivati ili posuđivati osobno vlasništvo pod izlikom crkve ili ideje da smo „svi vjernici i svi braća i sestre”. Je li to istina? (Da.) To je istina. Samo pridržavanjem ove istine može se osigurati pravednost za sve, i svatko može uživati svoja istinska prava. Ali ako netko koristi izlike „potreba rada Božje kuće”, „potreba crkvenog rada” ili „potreba braće i sestara” da bi iznudio ili posudio osobne stvari, je li to u skladu s istinom? (Nije.) Imaš li ti pravo odbiti zahtjeve koji nisu u skladu s istinom? (Da.) A ako ti netko pripisuje etiketu škrtca ili tvrdice jer si odbio, bi li se ti bojao? (Ne.) Ako netko napravi veliku stvar od toga, tvrdeći da ti ne podržavaš crkveni rad ili da ti nedostaje ljubavi prema braći i sestrama, pa te zbog toga braća i sestre odbace i izoliraju, bi li se ti bojao? Ti bi ustuknuo. U tom trenutku, ti bi pomislio: „U čemu je problem posuditi auto? U redu je bez obzira posuđuje li ga crkva, Božja kuća ili braća i sestre. Bolje je ne uvrijediti braću i sestre. Uvrijediti jednu osobu nije strašno, ali ako se uvrijede sva braća i sestre i njihova srca se ohlade prema meni, ostavljajući me izoliranim, što da radim?” Budući da ti vjeruješ u Boga, čega se imaš bojati? Ako te budu izolirali, to ne znači da oni posjeduju istinu ili da su njihovi postupci u skladu s istinom. Istina je uvijek istina. To je istina bez obzira slaže li se s njom manjina ili većina ljudi. Bez istine, čak i ako se manjina pokori većini, to nije istina. To je činjenica koju nitko ne može poreći. Posjeduje li netko istina-stvarnost ne ovisi o tome koliko ugodno govori, već o tome može li istinu provesti u djelo i postupati po načelima. Na primjer, ti si kupio novo računalo u svrhu obavljanja svoje dužnosti, a netko ga želi posuditi, tvrdeći da je to za crkveni rad. Ti mu ga odbiješ posuditi, a on kaže: „Tebi nedostaje ljubavi, ti ne voliš Boga, nisi požrtvovan. Ni na tako malu žrtvu nisi spreman.” Jesu li te riječi ispravne? Jesu li u skladu s istinom? (Ne.) Ti bi trebao odgovoriti: „Računalo je za obavljanje moje dužnosti. Trenutno obavljam svoju dužnost, tako da ne mogu bez svog računala. Da ti posudim svoje računalo, ne bi li to utjecalo na moje obavljanje dužnosti? Bi li to bilo u skladu s istinom? Za što ti točno treba računalo? Kažeš da je za crkveni rad; ako je tako, onda trebaš naći nekoga da to dokaže. Štoviše, čak i da je za crkveni rad, ne bi trebao posuđivati od mene. Što bih ja trebao koristiti za obavljanje svoje dužnosti ako ti uzmeš moje računalo? To je nevjerojatno sebično od tebe! Nemoj iskorištavati potrebe crkvenog rada kao izliku da se okoristiš mnome, neću nasjesti na to. Nemoj misliti da sam neka smetena osoba kojoj nedostaje razlučivanja; ti se želiš okoristiti mnome, ali nema šanse!” Potrebno je tako govoriti takvim ljudima, kako bi se izbjeglo upadanje u Sotoninu zamku. Je li ovaj problem lako riješiti? Jednom kada ti razumiješ istinu i postupaš po načelima, nećeš se morati bojati što tko kaže. Ne obaziri se na njihovo lažno etiketiranje; to malo doktrine kojom se razbacuju neće nikoga uvjeriti. To je bilo ukratko o očitovanjima ljudskosti onih koji se vole okoristiti i o načelima za postupanje s njima.

Što se tiče onih u crkvi koji se vole okoristiti, s jedne strane, ljudi ih trebaju razlučiti točnije i praktičnije, a s druge strane, ljudi moraju razumjeti istinu; mora im u srcu biti jasno koji stav trebaju zauzeti prema vjeri u Boga, posao koji bi trebali obavljati, načela kojih bi se trebali držati i stav koji bi trebali imati prema ljudima, događajima i stvarima. Ne slijedite gomilu i ne bojte se uvrijediti ljude, a pogotovo se ne odričite načela i stava koje biste trebali imati da biste ugodili određenim pojedincima, završavajući tako da ugodite ljudima, ali povrijedite Božje srce, navodeći Boga da vas prezire. Ako je to postupak koji je u skladu s načelima, onda čak i ako se zbog tog postupka ljudi uvrijede ili te iza leđa kore, to će imati nebitne posljedice; ako je to, međutim, postupak koji nije u skladu s načelima, onda čak i ako takvim postupanjem stekneš odobrenje i podršku od svih i slažeš se sa svima – ali ključno je to da za to ne možeš položiti račun pred Bogom – tada si na gubitku. Ako održavaš odnose s većinom, čineći ih sretnima i zadovoljnima i zarađujući njihove pohvale, ali vrijeđaš Boga, Stvoritelja, onda si ti prvoklasna budala. Stoga, što god ti radio, moraš jasno razumjeti je li to u skladu s načelima, je li to ugodno Bogu, kakav je Božji stav prema tome, kakav stav ljudi trebaju zauzeti, kojih se načela ljudi trebaju držati, kakve su Božje upute i kako bi ti to trebao učiniti – prvo bi trebao biti načisto u vezi s tim. Tvoji odnosi s drugima i tvoje materijalne razmjene i poslovi s drugima – jesu li izgrađeni na temelju usklađenosti s načelima? Jesu li izgrađeni na temelju ugađanja Bogu? Ako nisu, onda sve što ti radiš, bez obzira na to koliko dobro to održavaš, koliko savršeno to radiš ili koliko pohvala primaš od drugih, Bog neće pamtiti. Dakle, načela tvojih odnosa i interakcija s bilo kime ne bi se trebala ticati toga okorištavaju li se oni tobom ili ti njima – ne bi trebala biti izgrađena na tom temelju. Umjesto toga, ta bi se načela trebala ticati toga je li ono što vi radite u skladu s istina-načelima. Tek se tada to može uistinu smatrati da je „u svjetlu naše vjere u Boga”; tek tada možeš reći: „Svi smo mi vjernici, svi braća i sestre”; tek tada to možeš uzeti kao premisu. Osim pitanja koja se odnose na ulazak u život, dužnost i crkveni rad, nikakve druge interakcije ne bi se trebale temeljiti na premisi „braće i sestara”. Ako to ne uključuje dužnost, ulazak u život ili normalne interakcije među ljudima, ali netko uvijek koristi krinku „braće i sestara” kao izgovor za postizanje određenog cilja, on nedvojbeno nastoji koristiti takve izjave, metode i povoljne uvjete kao izgovor da se okorištava i spletkari za svoju osobnu korist. Božji izabrani narod trebao bi biti oprezan u vezi s tim, rješavajući takva pitanja s mudrošću kako bi izbjegao da bude prevaren. To je zato što većina ljudi u crkvi ne razumije istinu, a neki su čak i bezvjernici, koji djeluju bez načela i čine nepromišljene prijestupe. Njihovo činjenje stvari pod krinkom „braće i sestara” je ono što najlakše utječe na crkveni rad i ometa ga. Koja je svrha svega ovoga što danas govorim? To je da se razjasni da bi, bilo u komunikaciji ili interakciji s drugima, temelj trebao biti zasnovan na istina-načelima. To sprječava neprimjerene odnose među ljudima; naravno, to također sprječava one koji se vole okoristiti da pronađu rupe u pravilima i iskoriste ih za osobnu korist, a istovremeno sprječava one koji su pretjerano zabrinuti za svoj obraz ili su slabe ljudskosti da se drugi uvijek njima okoriste, da uvijek budu varani i uvijek trpe gubitke. Neki ljudi – unatoč očitim poteškoćama u vlastitim obiteljskim okolnostima – na kraju idu preko svojih mogućnosti samo da ispadnu važni, posuđujući svoj teško zarađeni novac jer netko tko se voli okoristiti traži da ga posudi, tvrdeći da je izabrao te ljude jer ih visoko cijeni. Što se dogodi nakon što je novac posuđen? Zajmoprimac nestane. Tada se zajmodavac žali na Boga što ga nije zaštitio. Ima li on razuma? Jesi li ti mislio da vjerovanje u Boga znači da ne moraš razmišljati kada nešto radiš, da će se Bog pobrinuti za sve? Ne čini li te to beskorisnom osobom? Bog zahtijeva od ljudi da budu pošteni, mudri i da postupaju prema istina-načelima. Zar to ne možeš razumjeti? Ako ti ne postupaš prema tim istina-načelima, onda zaslužuješ da uvijek trpiš gubitke i budeš prevaren. Na kraju, kada u tvom životu nema izlaza, koga ti možeš kriviti? Sam si kriv. Tvoji postupci nisu bili iz ljubavi; bili su glupi! Ti si posudio novac prevarantu da bi mu ugodio, ali kada tebi treba novac, možeš li ga tražiti od Božje kuće? Treba li Božja kuća snositi tu odgovornost za tebe? Očekujući da Božja kuća pokrije taj trošak, nisi li ti dužan Bogu? Bez izlaza u životu, kako možeš obavljati svoju dužnost? Ako se moliš Bogu, Bog ti možda neće udovoljiti; to se zove žeti što si posijao, i tako ti i treba. Tko ti je rekao da budeš tako glup! Je li ti Bog rekao da vjeruješ toj osobi? Je li ti On rekao da joj posudiš novac? Nije; to je bio tvoj osobni postupak, koji ne predstavlja Božju namjeru. Ako su tvoji osobni postupci pogrešni i dovedu do štetnih posljedica, jedino ti možeš snositi odgovornost za njih. Zašto bi ti činio Božju kuću odgovornom ili Boga odgovornim za tebe? Zašto se žaliti na Boga što te nije zaštitio? Ti si odrasla osoba; zašto ti nedostaje prosuđivanja koje se očekuje od odrasle osobe? Bi li ti posudio novac bilo kome tko te pita vani u društvu? Morao bi razmisliti o tome, zar ne? Zašto bi ti posudio novac nekome samo zato što je u svoj zahtjev dodao spomen naslova „braće i sestara”? Ne pokazuje li to da si ti budalast? Ti nisi samo budalast, ti si glup; krajnje glup! Misliš li ti da sva braća i sestre istinski vjeruju u Boga, da svi oni razumiju istinu? Barem trećina njih ne voli istinu i bezvjernici su. Zar ti to ne možeš razlučiti? Misliš li ti da su sva braća i sestre primatelji Božjeg spasenja, istinski izabrani od Boga? Ne znaš li ti da su „mnogi pozvani, no malo je izabranih”? Koga predstavljaju braća i sestre? Oni predstavljaju iskvareno čovječanstvo! Ako im ti vjeruješ, nisi li ti glup? Bez obzira na to kakve štetne posljedice proizlaze iz tvojih osobnih postupaka, ne traži Božju kuću ili braću i sestre; nitko ne može preuzeti tvoju odgovornost niti itko ima obvezu snositi odgovornost za tebe. Ti si zapaprio tu čorbu, ti je i jedi; odgovornost leži na tebi. Također, ne iznosi te stvari u crkvenom životu radi razgovora i rasprave; nitko to ne želi čuti, a drugi nisu obvezni baviti se tvojim zbrkanim poslovima. Ako ti netko uistinu želi pomoći, vas dvoje to možete riješiti privatno. Je li jasno?

Razgovor o ovim pitanjima služi kao podsjetnik ljudima, proširuje njihovo znanje i pali im alarm, pojašnjavajući da među onima koji vjeruju u Boga postoje svakakvi ljudi. Postoji važna stvar koju morate zapamtiti, a koju sam spomenuo nekoliko puta prije: oni koji vjeruju u Boga izabrani su iz iskvarenog čovječanstva. Što to implicira? To implicira da je svaki pojedinac iskvaren od Sotone, svatko ima iskvarene naravi i sposoban je činiti zlo u različitim stupnjevima, te je, u pravom kontekstu, sposoban činiti stvari koje se opiru Bogu. Iskrivljavati činjenice i govoriti neistine te se voljeti okoristiti, o čemu smo upravo razgovarali, djela su vjernika; nevjernici nam nisu bitni, pa ih ovdje nećemo spominjati. Ove manifestacije ljudskosti o kojima smo razgovarali upravo su manifestacije onih koji vjeruju u Boga. Stoga, ne smatraj naslov „braće i sestara” nečim velikim, plemenitim ili svetim i nepovredivim. Ako to činiš, to je glupost s tvoje strane. Bog nikada nije rekao: „Braća i sestre su dragocjeni. Jednom kada postanu braća i sestre, oni su posvećeni, postaju Božji intimni prijatelji, potpuno su pouzdani; ti im možeš u potpunosti vjerovati, i što god kažu ili učine je istina.” To se nikada nije dogodilo; to su tvoje predodžbe i maštarije. Ako do sada još uvijek ne možeš vidjeti stvarnu konotaciju iza naslova „braće i sestara”, onda si ti uistinu glup; uzalud si slušao propovijedi svih ovih godina. Ti čak nisi ni shvatio kakva si osoba, a ipak tako vjeruješ drugima, smatrajući njih – braću i sestre – tako svetima i velikima, stalno ponavljajući kako „braća i sestre ne vole ovo”, „braća i sestre su ljuti”, „braća i sestre pate”, „braća i sestre ovo i ono”, govoreći o braći i sestrama s takvom privrženošću. Jesi li ti vidio igdje u Božjim riječima da piše da su braća i sestre tako plemeniti i sveti, tako pouzdani? Nema niti jedne rečenice, zar ne? Pa zašto bi ih ti onda tako gledao? To te čini pravim pravcatim glupanom. Stoga, bez obzira na to koliko si na gubitku ili kakvu si štetu pretrpio od braće i sestara, to je u potpunosti tvoja krivica. Na kraju, smatraj gubitke i štetu koju pretrpiš školarinom. Ovo je lekcija koju trebaš usvojiti. Morate zauvijek zapamtiti: braća i sestre ne predstavljaju istinu, a još manje predstavljaju Boga; oni nisu ekvivalent Božjim intimnim prijateljima, Božjim svjedocima ili Božjoj voljenoj djeci. Tko su braća i sestre? Oni su iskvareni ljudi, baš kao i ti; imaju predodžbe o Bogu, ne vole istinu, odbojna im je istina, posjeduju oholu narav, posjeduju zlobne i opake naravi, sposobni su postaviti se kao neprijatelji Bogu u svakom pogledu, obavljati svoje dužnosti površno, pa čak i okoristiti se drugom braćom i sestrama pod krinkom vjere u Boga. Koja je svrha svega ovoga što govorim? Nije da sijem razdor između tebe i braće i sestara, već da ti pomognem da jasno vidiš prave boje svakoga, da ispravno tretiraš naslov „braće i sestara”, da ispravno tretiraš ljude oko sebe i da uspostaviš ispravne međuljudske odnose sa svima. Ne pokušavaj uspostaviti ili održavati dobre odnose s drugima putem osobnih usluga, materijalnih razmjena, laskanja, ulagivanja, popuštanja ili drugih takvih sredstava, s ciljem da se integriraš među braću i sestre. To je nepotrebno, i sve što ti radiš u tom pogledu je odvratno i gnusno Bogu. Što je, onda, najbolji način života, najbolji stav i načelo življenja koje treba imati među ljudima? To je riječ Božja. Što kažu Božje riječi? Kažu da se uspostave ispravni i normalni međuljudski odnosi. Kako se ti odnosi uspostavljaju? Budi u interakciji, govori i druži se s drugima na temelju Božjih riječi. Na primjer, ako se netko seli i pita te imaš li vremena pomoći, ako si voljan, možeš ići; ako nisi voljan jer se bojiš da bi to moglo utjecati na tvoju dužnost, možeš odbiti. To je tvoje pravo i, naravno, također načelo koje bi trebao slijediti. Ti ne trebaš popuštati, nevoljko i u sukobu sa sobom pristajati iz straha da ih ne uvrijediš ili ne narušiš sklad među braćom i sestrama, a zatim se poslije u srcu osjećati nevoljko, što može negativno utjecati na obavljanje tvojih dužnosti. Ti jako dobro znaš da je to protivno načelima, a ipak i dalje dopuštaš drugima da te iznuđuju i naređuju ti kao robu radi toga da im ugodiš i održiš dobre odnose. To što ti ugađaš drugim ljudima nije dobro djelo i Bog ga neće pamtiti. Ono što ti radiš je samo održavanje međuljudskih odnosa; ne djeluješ radi crkvenog rada ili da obaviš svoju dužnost, a još manje je to tvoja odgovornost ili obveza. Bog nikada neće pamtiti takve postupke, pa čak i ako ih ti činiš, činiš ih uzalud. Dakle, kada se susretneš s takvim stvarima, ne bi li ti trebao ozbiljno i pažljivo razmisliti kako odabrati? Neke ljude zamole za pomoć, ali njihove ih dužnosti zapravo drže vrlo zaposlenima, i tek su uspjeli pronaći vremena da prisustvuju sastanku ili obave duhovnu posvećenost. Jasno je da ne žele ići, a prema načelima, ne bi ni trebali ići. Ali, budući da im je previše stalo do obraza, ne mogu se natjerati da kažu ne. Na kraju, što se dogodi? Dopuste tim podlim, koristoljubivim pojedincima da ih iskorištavaju, rasipajući vrijeme koje je trebalo biti posvećeno njihovom ulasku u život. Nije li to gubitak? To je zaslužen gubitak! Trpljenje takvog gubitka uopće ne zaslužuje suosjećanje ili sažaljenje drugih. Zašto reći da je to zaslužen gubitak? Tko te je tjerao da zanemariš Božje riječi? Tko te je tjerao da se bojiš uvrijediti ljude? Ako ti više voliš ne uvrijediti ljude nego slušati Božje riječi, onda pravedno zaslužuješ ovaj gubitak! Neki kažu: „Ljudi ne žive u vakuumu; moraju postojati interakcije među ljudima.” Važno je kako ti stupaš u te interakcije. Što je više u skladu s istina-načelima, usklađeno s Božjim namjerama i korisnije za tvoj ulazak u život: interakcije temeljene na načelima, ili interakcije bez načela, gdje si onaj koji ugađa drugima i onaj koji pokušava izgladiti sve? Ti znaš što odabrati, zar ne? Ako ti znaš kako odabrati, a ipak se i dalje zaglavljuješ u blatu, krajnju posljedicu snosiš samo ti. Nije li to očito? (Da.)

Postoji još očitovanja ljudskosti zlih ljudi, a današnji je razgovor bio ograničen, usredotočujući se samo na aspekte sklonosti iskrivljavanju činjenica i govorenju neistina te sklonosti okorištavanja drugima. Tek nakon što čuju o ova dva aspekta, većina ljudi počinje imati neki osjećaj i razlučivanje, govoreći: „Znači, tako izgleda loša ljudskost!” Ali takvi ljudi doista postoje u crkvi, pa što treba učiniti? Njihova prisutnost nije veliki problem, jer crkva ima načela i propise; može usvojiti odgovarajuće mjere za postupanje s takvim pojedincima. Svrha današnjeg razgovora o ovim pitanjima je omogućiti većini ljudi da ima jasno razumijevanje i sposobnost razlučivanja ove dvije vrste zlih ljudi, a zatim udruži snage kako bi ih uklonila.

20. studenoga 2021.