D. Biti sklon osveti

Naš razgovor u zajedništvu o očitovanjima treće vrste ljudi – onih koji su raskalašni i neobuzdani – priveden je kraju. Osim ljudi ove vrste, postoje mnogi drugi koji spadaju u kategoriju zlih ljudi, a crkva bi trebala razlučiti i ukloniti sve te vrste zlih ljudi. U nastavku ćemo raspravljati o četvrtoj vrsti. Od raznih zlih ljudi koje bi crkva trebala razlučiti i ukloniti, četvrta vrsta predstavlja značajan izazov i nevolju. Tko bi to mogao biti? To su oni koji su skloni osveti. Iz izraza „sklon osveti” očito je da ti ljudi nisu ništa dobro; narodski rečeno, oni su trule jabuke. Sudeći prema dosljednim očitovanjima i otkrivenjima njihove ljudskosti, kao i njihovim načelima djelovanja, njihova srca nisu dobra. Kao što narodna izreka kaže, oni su „opak soj”. Kažemo da nisu dobre sorte; točnije, ti pojedinci nisu dobrodušni, već u sebi nose pakost, zlonamjernost i okrutnost. Jednom kada netko kaže ili učini nešto što se dotiče interesa, obraza ili statusa tih pojedinaca, ili što ih uvrijedi, kao prvo, oni u svojim srcima gaje neprijateljstvo. Kao drugo, oni na temelju tog neprijateljstva djeluju; djeluju s ciljem i u smjeru iskaljivanja svoje mržnje i davanja oduška svom gnjevu, a to je ponašanje poznato kao traženje osvete. Među ljudima uvijek postoji jedan dio takvih pojedinaca. Bilo da se radi o onome što ljudi opisuju kao sitničavost, dominaciju ili pretjeranu osjetljivost, bez obzira na izraze koji se koriste za opis ili sažimanje njihove ljudskosti, njihove interakcije s drugima se uobičajeno očituju tako što svatko tko ih slučajno ili namjerno povrijedi ili uvrijedi mora patiti i suočiti se s odgovarajućim posljedicama. To je kao što neki ljudi kažu: „Uvrijedi ih i skupo ćeš to platiti. Ako ih ti povrijediš ili ozlijediš, ne misli da ćeš se lako izvući.” Postoje li takvi pojedinci među ljudima? (Da.) Svakako postoje. Bez obzira na to što se dogodi, bilo da je vrijedno ljutnje i sitničavosti ili ne, oni skloni osveti stavljaju to na svoj dnevni red, tretirajući to kao stvar od najveće važnosti. Tko god ih uvrijedi, to im je neprihvatljivo i zahtijevaju da se plati odgovarajuća cijena, što je njihovo načelo ophođenja s ljudima, ophođenja sa svakim koga smatraju neprijateljem. Na primjer, u crkvenom životu, neki ljudi razgovaraju u zajedništvu o svom stanju ili normalno razgovaraju i dijele svoja iskustva, raspravljajući o svojim stanjima i iskvarenosti. Čineći to, oni nenamjerno dotaknu stanja i iskvarenost drugih. Govornik može to raditi nenamjerno, ali slušatelj to prima k srcu. Nakon slušanja, taj pojedinac to ne može ispravno shvatiti ili tome pristupiti pa je sklon razvijanju osvetoljubivog mentaliteta. Ako ne pusti tu stvar, već ustraje na napadu i traženju osvete, to će uzrokovati nevolje za crkveni rad, stoga se ta stvar mora odmah riješiti. Sve dok u crkvi postoje zli ljudi, neizbježno će nastajati smetnje, stoga se incidenti u kojima zli ljudi ometaju crkvu ne smiju olako shvatiti. Ako ih nečim izazoveš ili povrijediš, bilo namjerno ili ne, oni to neće lako pustiti. Oni misle u sebi: „Ti govoriš o svojoj iskvarenosti, zašto spominješ mene? Ti govoriš o samospoznaji, zašto me razotkrivaš? Razotkrivanje moje iskvarenosti čini da gubim obraz i dostojanstvo, stavlja me u neugodan položaj među braćom i sestrama, uzrokuje da gubim ugled i šteti mojoj reputaciji. E pa, osvetit ću ti se; skupo ćeš mi to platiti! Nemoj misliti da me je lako maltretirati, nemoj misliti da se prema meni možeš odnositi nasilnički samo zato što su mi obiteljske prilike loše i moj društveni status nije visok. Nemoj me smatrati slabićem; sa mnom se nije za šaliti!” Nema veze kako provode svoju osvetu; promotrimo samo te ljude: kada se susretnu s tim manjim stvarima – stvarima koje su uobičajene u crkvenom životu – ne samo da se ne mogu ispravno odnositi prema tim stvarima ili ih ispravno shvatiti, već razvijaju i mržnju i čekaju prilike da se osvete, čak pribjegavajući beskrupuloznim sredstvima kako bi proveli svoju osvetu. Što to govori o njihovoj ljudskosti? (Zlobna je.) Jesu li oni dobri ljudi? (Ne.) Najbolja vrsta ljudi su oni koji mogu prihvatiti istinu. Kada čuju druge kako razgovaraju u zajedništvu i dijele svoja iskustva, oni razmišljaju: „I ja imam tu iskvarenost. Ono što opisuju čini se kao moje stanje. Bilo da me namjerno razotkrivaju ili nenamjerno govore o nečemu što slučajno nalikuje mom stanju, ispravno ću to shvatiti – poslušat ću kako su to iskusili, kako traže istinu da riješe to stanje i kako primjenjuju i ulaze.” To je netko tko istinski prihvaća istinu. Osoba koja je nešto slabija, nakon što ovo čuje, mogla bi pomisliti: „Kako to da je iskvarena narav koju oni prepoznaju ista kao moje stanje? Govore li o meni? Pa, neka govore. Na kraju krajeva, nisam pretrpio nikakav gubitak, a većina ljudi ionako vjerojatno ne zna. Možda samo govore o sebi, a slučajno se poklopilo s mojim stanjem; svi dijelimo isto stanje.” Oni to ne shvaćaju ozbiljno, ne gaje mržnju u srcu i ne potiču osvetoljubiv mentalitet. Međutim, drugačije je za nedobrodušne, zle ljude. Drugi bi istu stvar smatrali uobičajenom, postupajući i odnoseći se prema njoj u skladu s tim. Naravno, dobri ljudi koji prihvaćaju istinu riješili bi je proaktivno i pozitivno. Obični ljudi, iako je ne rješavaju pozitivno, ne gaje mržnju, a još manje traže osvetu. Ali u takvim neljubaznim ljudima, jedna tako uobičajena i sasvim obična stvar može izazvati unutarnje previranje koje im ne da mira. Stvari koje oni proizvode nisu pozitivne ili obične, već zlobne i opake; oni traže osvetu. Koji je razlog njihove osvete? Vjeruju da ih ljudi namjerno ocrnjuju zlonamjernim primjedbama, iznoseći njihov prljavi veš, kao i njihovu ružnu stranu i njihovu iskvarenost. Ono što ljudi govore shvaćaju kao namjerno, stoga ih smatraju svojim neprijateljima. Tada misle da je opravdano riješiti stvar osvetivši im se, koristeći različita sredstva kako bi postigli svoje osvetničke ciljeve. Nije li to zlobna narav? (Jest.) U crkvenom životu, kada braća i sestre govore o svojim stanjima, većina slušatelja se može poistovjetiti i prihvatiti to od Boga. Samo u onima koji su odbojni prema istini i imaju opaku narav, nakon što to čuju, rađa se neprijateljstvo, pa čak i osvetoljubivost, što temeljito razotkriva njihovu priroda-bit. Jednom kada se stvori osvetoljubivost, slijedi niz osvetoljubivih ponašanja i postupaka. Kada se počnu odvijati osvetoljubivi postupci, što biva s odnosima među ljudima? Oni više nisu ispravni. A tko je stvarna žrtva u tome? (Osoba kojoj se žele osvetiti.) Točno. Stvarne žrtve su oni koji razgovaraju u zajedništvu o svom iskustvenom svjedočanstvu. Oni koji su skloni osveti tada će suditi, napadati, pa čak i klevetati i podmetati onima za koje smatraju da ih razotkrivaju ili gaje neprijateljstvo prema njima, koristeći riječi ili djela u različitim situacijama. Oni koji su skloni osveti ne gaje samo privremenu mržnju u svojim srcima i to je sve; oni traže, pa čak i stvaraju svakojake prilike da se osvete onima koji su meta njihove osvete, onima prema kojima su neprijateljski raspoloženi i za koje smatraju da su im prijetnja. Na primjer, tijekom izbora vođa, ako osoba prema kojoj su neprijateljski raspoloženi zadovoljava načela za korištenje ljudi u Božjoj kući i kvalificirana je da bude izabrana za vođu, njihovo će ih neprijateljstvo navesti da sude, osuđuju i napadaju tu osobu. Mogli bi čak iza leđa raditi spletke ili činiti stvari štetne za tu osobu kako bi izvršili svoju osvetu. Ukratko, njihova sredstva za provođenje osvete su raznolika. Na primjer, mogli bi pronaći nečiju slabu točku i ocrniti ga, izmišljati glasine o toj osobi preuveličavanjem i na temelju rekla-kazala ili širiti razdor između te osobe i drugih. Mogli bi čak i lažno optužiti tu osobu pred vođama, tvrdeći da je osoba nelojalna i da se opire kroz negativnost u obavljanju svojih dužnosti. Sve su to zapravo namjerne izmišljotine, stvaranje nečega ni iz čega. Pogledajte koliko se neopravdanih ponašanja i postupaka rađa iz njihovih sumnji i nerazumijevanja te osobe; svi ti pristupi proizlaze iz njihove osvetoljubive prirode. Zapravo, kada je ta osoba dijelila svoja iskustvena svjedočanstva, to uopće nije bilo usmjereno na njih; prema njima nije bilo nikakve zle namjere. To je samo zato što su odbojni prema istini i imaju zlobnu narav sklonu osveti pa ne dopuštaju drugima da ih razotkrivaju, niti dopuštaju rasprave o spoznaji samoga sebe, rasprave o iskvarenim naravima ili razgovor o vlastitoj sotonskoj prirodi. Kada se o takvim temama raspravlja, oni se razbjesne, jer pretpostavljaju da su na meti i da ih se razotkriva, stoga razvijaju i oblikuju osvetoljubiv način razmišljanja. Očitovanja ove vrste osobe koja provodi svoju osvetu nipošto nisu ograničena samo na jednu okolnost. Zašto to kažem? Zato što takvi pojedinci imaju zlobnu prirodu; nitko ih ne smije izazivati niti provocirati. Oni posjeduju urođenu agresivnost prema bilo kome i bilo čemu, poput škorpiona ili stonoge. Stoga, bilo da ih netko izgovorenim riječima namjerno ili nenamjerno izazove ili povrijedi, sve dok osjećaju da su izgubili svoj obraz ili ugled, smislit će načine da povrate svoj obraz i ugled, što dovodi do niza osvetoljubivih radnji.

U nastavku ću besjediti o drugim očitovanjima onih koji su skloni osveti. Vođe orezuju neke ljude jer su svoje dužnosti obavljali površno, zbog čega se u tim ljudima rađa nezadovoljstvo. Recite Mi, je li njihovo orezivanje opravdano? (Jest.) Potpuno je opravdano i normalno. Ako ti površno obavljaš svoju dužnost, nanoseći štetu crkvenom radu, i ako ne postupaš u skladu s načelima, a netko ustane da te razotkrije i oreže, to je opravdano i trebao bi to prihvatiti. Međutim, oni koji su skloni osveti ne samo da to odbijaju prihvatiti, već gaje i nezadovoljstvo. Čim vođe odu, počnu vrijeđati: „Čime se ti to razmećeš? Nije li to samo zato što imaš službeni položaj? Da ja imam takav položaj, bio bih bolji od tebe! Orezuješ me, tko ti misliš da si? Mrzim te što me orezuješ. Proklinjem te da te pregazi auto, da se zagrcneš pićem, da se zadaviš hranom. Dabogda crkao! Ti se usuđuješ mene orezivati? Na zemlji ne postoji nitko tko se usuđuje mene orezivati!” Kada vođe više razine orezuju te vođe zbog nekih stvari, oni likuju nad nesrećom vođa i postaju izuzetno sretni, pjevušeći melodiju i misleći u sebi: „Što kažeš na to? Razmetao si se, a sada te stiže odmazda! Tko god mene oreže, zagorčat ću mu život!” Što mislite o takvim ljudima? (Zlobni su.) Bez obzira koliko je njihovo orezivanje opravdano, oni ga ne mogu prihvatiti. Uporno se svađaju i brane, a poslije i dalje nastavljaju površno obavljati svoje dužnosti, ostajući nepopravljivi unatoč višestrukim opomenama. Ako uvijek postupaš površno, u Božjoj kući ćeš samo biti orezan; ako si na svom poslu u svjetovnom svijetu i djeluješ površno, mogao bi dobiti otkaz i izgubiti sredstva za život. Većinu vremena u Božjoj kući, načelo je razgovarati o istini i pružati podršku s ljubavlju, omogućujući većini ljudi da normalno teže istini i obavljaju svoje dužnosti. Zapravo, među vođama i djelatnicima, samo se manjina može suočiti s oštrim orezivanjem. Većina ljudi postupa na temelju vjere, svijesti, savjesti i razuma, prihvaćajući Božje ispitivanje, i ne čine teške pogreške, pa se ne suočavaju s oštrim orezivanjem. Međutim, biti orezan je dobra stvar; koliko ljudi ima priliku suočiti se s orezivanjem, posebno od Višnjeg? To predstavlja veliku priliku za samospoznaju i životni rast. Vjernici moraju barem razumjeti značaj orezivanja, prepoznajući ga kao nešto dobro. Čak i ako orezivanje od strane određenih pojedinaca nije u potpunosti u skladu s načelima, pomiješano s osobnim sklonostima i naglošću, ti bi se i dalje trebao ispitati da vidiš koji aspekti tvojih postupaka nisu u skladu s načelima i pozitivno prihvatiti orezivanje; to ti je od pomoći. Ali, ti zli ljudi ne mogu prihvatiti čak ni opravdano orezivanje. Čak i ako ne poduzmu nikakve postupke da se osvete, njihova su srca ispunjena golemim nezadovoljstvom, te kunu i psuju. Kada se oni koji su ih orezali suoče s vlastitim orezivanjem ili naiđu na nevolju, sretniji su od djeteta za Novu godinu. To je očitovanje zlih ljudi. Postoje i neki ljudi koji su natjecateljski nastrojeni u obavljanju svoje dužnosti; često ne slijede načela i postupaju površno, zbog čega njihov učinak pri obavljanju dužnosti nije plodonosan. Kada vođe razgovaraju o njihovim problemima i orezuju ih, oni skloni osveti ne mogu se ispravno odnositi prema toj stvari. Iako u sebi priznaju svoju površnost i nedostatak načela u obavljanju dužnosti, i dalje razvijaju misli i postupke traženja osvete kao odgovor na orezivanje. Nakon toga, pišu pisma lažno optužujući vođe, hvatajući se za neke njihove primjene i njihova otkrivenja iskvarenosti kako bi preuveličali i prijavili ih višima u pokušaju da se ti vođe smijene. Ako njihov cilj nije postignut, potkopavaju i uzrokuju smetnje iza leđa, tvrdoglavo se opirući uređenjima vođa. Ne uzimaju u obzir crkveni rad, načela koja zahtijeva Božja kuća, niti učinkovitost obavljanja dužnosti; brine ih samo iskaljivanje gnjeva. Odbijaju slušati bilo koga, čak odbacujući opomene vođa i djelatnika. Iako ne odgovaraju drsko niti se opiru u lice, iza leđa mogu izbacivati negativnost, dići ruke od posla u znak protivljenja i tražiti slabe točke u radnim aranžmanima Božje kuće ili kod vođa i djelatnika. Čak šire i predodžbe; oni su sami negativni i nevoljki obavljati svoju dužnost, ali također pokušavaju povući više ljudi da budu negativni i lijeni te da zanemaruju svoje dužnosti. Koje je njihovo načelo? „Ne bojim se umrijeti; moram pronaći nekoga koga ću povući sa sobom u propast. Vođe me orezuju, govoreći da moje obavljanje dužnosti nije u skladu s mjerilom – onda ću se pobrinuti da svatko ne uspije dobro obaviti svoju dužnost. Ako meni ne ide dobro, neće ni vama! Vođe me orezuju, a vi mi se svi smijete; svima ću vam zagorčati život!” Kada obavljaju svoju dužnost površno ili protivno načelima, a netko to prijavi vođama, oni istražuju tu stvar: „Tko me prijavio? Tko me odao vođama? Tko je u bliskom kontaktu sa vođama? Ako saznam tko me prijavio vođama više razine, neću biti nimalo ljubazan prema toj osobi! Neću je pustiti na miru!” Oni nisu samo sposobni za oštre izjave, već, naravno, mogu i provesti takve prijetnje. Ti pojedinci imaju mnogo gadnih i podmuklih taktika za traženje osvete, ne samo hvatanje za polugu kojom bi sudili i osuđivali druge; neki namjerno ukradu punjač za prijenosno računalo osobe kojoj se žele osvetiti, ostavljajući je bez mogućnosti da napuni svoje računalo i ometajući je u obavljanju dužnosti. Drugi namjerno dodaju puno soli u nečiju hranu kako bi je učinili nejestivom. Ta sirova sredstva osvete, uobičajena među nevjernicima, također koriste zli ljudi unutar crkve. Njihove metode provođenja osvete daleko nadilaze ove, uključujući neke beskrupulozne taktike koje nikada prije nismo vidjeli; navodimo samo nekoliko jednostavnih primjera. Među njima, neki pojedinci namjerno stvaraju nevolje, prepreke i poteškoće drugima; to je česta pojava. U svakoj grupi, pod različitim okolnostima i u različitim okruženjima, zlobna narav onih sklonih osveti neprestano se razotkriva. Osvetoljubiva očitovanja zlih ljudi i antikrista još su očitija. Sve dok u crkvi postoje zli ljudi i antikristi, Božji izabrani narod, koji istinski vjeruje u Njega i teži istini, bit će ometan. Svaki dan prisutnosti zlih ljudi i antikrista je dan kada crkva ne poznaje mir – dobri ljudi će biti napadani i isključeni; posebno će se oni koji teže istini suočiti s neprijateljstvom i osvetom zlih ljudi i antikrista. Kako zli ljudi i antikristi muče i provode svoju osvetu protiv drugih? Prvo, ciljaju na one koji teže istini i pridržavaju se načela. Ti zli pojedinci jasno shvaćaju da su im samo oni koji teže istini najštetniji. Prije svega, ljudi koji razumiju istinu mogu ih razlučiti; čim učine nešto loše, oni koji razumiju istinu prozret će ih. Drugo, s prisutnošću ljudi koji razumiju istinu, njihova zla djela bit će donekle ograničena, što im otežava postizanje ciljeva. S ove točke gledišta, samo su oni koji teže istini zaštitnici crkvenog rada. Kada su prisutni oni koji teže istini, antikristi i zli ljudi ne usuđuju se postupati tiranski i moraju se donekle suzdržati. Stoga, oni koji teže istini postaju trn u oku i kost u grlu antikristima i zlim ljudima, i zato smišljaju načine da provedu svoju osvetu.

Kada zli ljudi provode svoju osvetu, oni pokazuju zlobnu narav, nerazumni su i nedostaje im racionalnosti. Oni koji su proveli neko vrijeme s njima i razumiju ih, pomalo ih se pribojavaju. Razgovor s njima zahtijeva krajnji oprez i uljudnost, tražeći pretjerani stupanj poštovanja. Moraju im neprestano podilaziti i popuštati, a bilo kakvi problemi ili mane koje imaju ne mogu se izravno istaknuti. Umjesto toga, o tim problemima moraju raspravljati zaobilazno, umiljavajući se, a nakon razgovora moraju ih i pohvaliti, govoreći: „Iako imaš tu manu ili nedostatak, ti učiš vještine brže od nas, tvoje su profesionalne sposobnosti jače od drugih, a tvoja je radna učinkovitost viša od naše. Ja tvoje mane vidim kao prednosti.” Čak im se moraju i ulizivati. Zašto to čine? Iz straha od njihove osvete. Na taj način, ti zli pojedinci postaju zadovoljni i osjećaju se umireno u svojim srcima. Kako bi izbjegli njihovu osvetu, većina ljudi se boji iznijeti bilo kakve probleme koje primijete s njima licem u lice, niti se usuđuju prijaviti te probleme. Čak i kada je jasno da štete interesima Božje kuće i da se crkveni rad odgađa zbog njihove tvrdoglavosti i bezobzirne samovolje, ili čak i kada se primijete neka iskrivljenja u njihovom smjeru i načelima, nitko se ne usuđuje prigovoriti ili ih prijaviti višima. Zbog njihove zlobne naravi i njihove ljudskosti sklone osveti, drugi ih se donekle boje; u sebi kuhaju od bijesa, ali se previše plaše o tome govoriti. Razgovori s njima moraju biti posebno uljudni i taktični, s iznimno ljubaznim, nježnim i profinjenim stavom prema njima. Kada im ljudi govore s poštovanjem i uljudnošću, popuštajući im, oni se osjećaju ugodno. Međutim, ako je netko izravan, ako razotkriva njihove probleme i nudi prijedloge, oni osjećaju odbojnost, doživljavajući to kao nepoštovanje, kao da drugi imaju prigovore ili neprijateljstvo prema njima. To ih potiče da traže osvetu protiv te osobe i da je muče; moraju je uništiti i ocrniti. Ako ta osoba padne u njihove ruke, neće se dobro provesti. Jesu li takvi ljudi zastrašujući? (Jesu.) Ako ih ti ne razumiješ i uvrijediš ih, zamjerit će ti, razmišljat će o osveti čak i dok jedu i spavaju. Jednom kad te uzmu na zub, nevolja je neizbježna, jer su odlučni u namjeri da se osvete. Iako ti se izvana mogu obraćati kao i prije, onog trenutka kada počnu razmišljati o osveti, sve što si im prije učinio ili rekao postaje oružje protiv tebe. Tretirat će te kao neprijatelja, provodeći svoju osvetu malo po malo, sve dok se ne osjete dovoljno osvećenima i potpuno zadovoljnima. To je posljedica druženja sa zlim ljudima.

Ljudi koji su skloni osveti, na temelju svojih različitih ponašanja te načela i metoda po kojima djeluju i vladaju se, predstavljaju prijetnju za gotovo svakoga, osim za one koji su dobroćudni i ljubazni prema svima te koji nemaju načela u ophođenju s bilo kime – takvi su pojedinci sigurni u blizini zlobnih ljudi. Međutim, oni koji imaju i najmanji osjećaj savjesti ili pravde osjećat će se, u većoj ili manjoj mjeri, ugroženo u prisutnosti ljudi koji su skloni osveti. U teškim slučajevima mogu se suočiti s tjelesnim ozljedama ili čak prijetnjama po život, dok u blažim scenarijima mogu biti izloženi verbalnim napadima, kleveti ili podmetanju. To su neka od sveukupnih razotkrivanja i očitovanja zlobne naravi ljudi koji su skloni osveti. Na temelju svojih sveukupnih očitovanja, takvi ljudi također uzrokuju ometanja među braćom i sestrama te unutar crkve. Gotovo svatko tko ima posla s tim osvetoljubivim ljudima postaje meta njihove osvete i, gotovo bez iznimke, žrtva. Oni koji su skloni osveti imaju zlobnu narav; oni su tempirane bombe koje mogu eksplodirati u svakom trenutku. Iako mogu slijediti masu u obavljanju svojih dužnosti i voditi normalan crkveni život, sudeći po njihovoj ljudskosti, mogli bi se u svakom trenutku osvetiti i predstavljati prijetnju drugima te u ljudima izazvati strah i natjerati ih da ih se čuvaju. Zar to već ne predstavlja smetnju za većinu? (Da.) Kako bi ih izbjegli uvrijediti, kako bi im ugodili i izbjegli njihove zamjerke i osvetu, ljudi moraju uvijek paziti na izraz njihova lica i slušati prizvuk u njihovim riječima, pokušavajući dokučiti njihove namjere, ciljeve i smjerove dok govore. Gledano iz te perspektive, zar oni time većinu ljudi ne samo da ometaju, već ih i kontroliraju? (Da.) Stoga, sudeći po prirodi ovog pitanja, nisu li takvi osvetoljubivi pojedinci zli ljudi? (Da.) Vrlo je jasno da ih treba okarakterizirati kao zle ljude. Ako netko pokuša razumjeti situaciju takvih pojedinaca, većina se boji reći istinu o njima i otklonit će svako pitanje o njima neodređenim odgovorima poput „u redu je”, ne usuđujući se ni prijaviti njihove probleme, ni govoriti o njima niti ih procjenjivati. Nije li to problematična situacija? Neki kažu: „Takvi zli ljudi mogu se osvetiti bilo kada i bilo gdje; tko bi se usudio provocirati ih? Štoviše, uvijek tvrde da imaju veze i u podzemlju i u legalnim krugovima, pa prijete da se nitko tko ih uvrijedi neće dobro provesti, da će mu očitati bukvicu i pobrinuti se da mu obitelj skonča u mukama. Stoga se nitko ne usuđuje provocirati ih. Neka ih, a mi ćemo se samo nadati najboljem za sebe.” Vidiš, takva se situacija stvorila u crkvi, što zapravo znači da su oni već preuzeli kontrolu nad tim ljudima. Budući da su svjedočili njihovoj zlobnoj naravi u traženju osvete, ljudi se ne usuđuju optužiti ih ili ih orezati, niti se usuđuju izreći svoje stvarne procjene o njima. U razgovoru ih se mora zaobilaziti iz straha da ih se ne uvrijedi, a čak je i zastrašujuće govoriti o pojedinostima njihovih stvarnih očitovanja njima iza leđa. Čega se ljudi boje? Boje se da će njihove riječi doći do ušiju osvetoljubive osobe, koja će im se osvetiti. Nakon što progovore, udare se po čelu i kažu: „O, ne, danas sam rekao što nisam smio. Samo čekaj, nastradat ću zbog ovoga. Zašto ne mogu držati jezik za zubima?” Od tada žive u stalnom strahu i tjeskobi, hodaju na prstima kroz život, uvijek promatrajući tu osobu kad su u njezinoj blizini, pitajući se: „Zna li on što sam rekao? Je li mu to došlo do ušiju? Je li njegov stav prema meni isti kao prije?” Što više razmišljaju, to su nemirniji, i što to duže traje, strah im postaje veći, pa odluče da je bolje jednostavno ga izbjegavati u potpunosti, misleći: „Ne mogu riskirati da ga isprovociram, ali barem ga mogu izbjegavati. Bilo da on zna što sam rekao ili ne zna, zar ne mogu jednostavno držati se podalje od njega?” Taj strah ih toliko preplavi da se ne usuđuju čak ni prisustvovati sastancima, izbjegavajući svako mjesto gdje bi se ta zlobna osoba mogla nalaziti, čak i ako je to mjesto gdje moraju obavljati svoju dužnost; prestravljeni su na smrt.

Kako treba postupati s tim zlim ljudima koji su skloni osveti? (Treba ih ukloniti.) Prilično je jednostavno: samo jedna kratka fraza – ukloniti ih – i gotovo je. Ako su uklonjeni i većina to slavi s dubokim zadovoljstvom, onda je odluka da ih se ukloni bila ispravna. Tijekom ranijih okupljanja, prisutnost zlih ljudi značila je da je većina ljudi bila sputana tijekom razgovora u zajedništvu; bojali su se da bi pogrešna riječ mogla uvrijediti zle, pa su se čuvali i izbjegavali ih dok su govorili. Pojavilo se nepisano pravilo tijekom okupljanja: ako bi netko dao znak očima, tema bi se brzo promijenila. Takvo je stanje nastalo. Jednom kada su oni skloni osveti bili uklonjeni, crkva je bila u miru, crkveni život se normalizirao, a i odnosi među ljudima su se vratili u normalu. Braća i sestre sada su mogli slobodno dijeliti i molitveno čitati Božje riječi te slobodno dijeliti svoja iskustvena svjedočanstva, bez da ih itko kontrolira, bez straha od ikoga i bez potrebe da paze na bilo čiji izraz lica. Na temelju tog ishoda, je li bilo ispravno ukloniti takve zle ljude? (Da.) Apsolutno. Treba ih ukloniti. Bez da ih se ukloni, život bi svima postao nepodnošljiv, a mnogi bi bili previše uplašeni da prisustvuju sastancima. Neki plašljivi pojedinci mogli bi čak patiti od noćnih mora, stalno sanjajući kako ih dave zli demoni. Uvijek bi bili previše oprezni tijekom sastanaka, nikada se ne bi usudili govoriti, nesposobni osjećati se oslobođeno i slobodno. Otkako su zli ljudi uklonjeni, oni su se potpuno promijenili: sada se usuđuju govoriti tijekom okupljanja, postali su aktivniji tijekom razgovora i osjećaju se oslobođeno i slobodno. Nije li to dobra stvar? (Da.) Lako je razlučiti takve osvetoljubive pojedince sa zlokobnom naravi. Općenito, nakon druženja s nekim dulje od šest mjeseci, svatko bi trebao moći osjetiti i jasno vidjeti je li on takva vrsta pojedinca; to postaje očito nakon što se s njima provede neko vrijeme. Vođe i djelatnici u crkvi ne bi trebali biti pasivni u postupanju s takvim zlim ljudima. Što znači ne biti pasivan? To znači ne čekati da svojim zaluđivanjem i činjenjem loših djela izazovu opće zgražanje prije nego što se s njima pozabave – to bi bilo previše pasivno. Kada je, dakle, najbolje pozabaviti se zlim ljudima? Onda kada je mali broj ljudi već povrijeđen i osjeća snažnu odbojnost i oprez prema njima, i kada su oni temeljito okarakterizirani kao zli ljudi. U tom trenutku, treba odmah postupiti i ukloniti ih kako bi se spriječilo da više ljudi bude povrijeđeno i kako bi se izbjeglo da plašljivi budu prestravljeni ili da se zbog njih spotaknu. Što je ovdje najvažnije? Ako se zlim ljudima dopusti da predugo uzrokuju ometanja unutar crkve, krajnji rezultat je da oni kontroliraju crkvu i Božji izabrani narod. Ako to dosegne tu razinu, svi pate. Kako bi se izbjegla šteta za sve, kada je dio ljudi povrijeđen ili kada su neki razvili snažnu odbojnost prema takvim pojedincima i prozreli ih, identificirajući ih kao zle koji su skloni osveti, crkveni vođe bi ih tada trebali odmah ukloniti. Ne smiju čekati da zli ljudi počine brojna zla i izazovu javni gnjev prije nego što odluče djelovati – to bi bilo previše pasivno; i ne bi li takvi crkveni vođe bili nesposobnjakovići? (Da.) Pri obavljanju takvog posla, crkveni vođe trebali bi biti posebno osjetljivi na stanja, očitovanja i razotkrivanja takvih pojedinaca, brzo prozrijeti njihovu narav, a zatim utvrditi da su oni zli ljudi koje treba ukloniti i što prije se pozabaviti s njima. Ako na početku nije moguće utvrditi njihovu prirodu, tada je potrebno usredotočiti se na promatranje, obraćajući veliku pozornost na njihov govor, ponašanje i držanje, razumijevajući njihove misli i sklonosti njihovih postupaka. Jednom kada se otkrije da namjeravaju izvršiti svoju osvetu, treba poduzeti hitne mjere kako bi ih se uklonilo, da bi se spriječilo da više ljudi bude povrijeđeno i doživi osvetu.

Neki crkveni vođe kažu: „Mi se ne bojimo zlih ljudi; osim što se bojimo Boga, ne bojimo se nikoga. Što su nama zli ljudi? Ne bojimo se ni Sotone, niti se bojimo uhićenja i progona od strane velikog crvenog zmaja, pa zašto bismo se bojali zlih ljudi? Zao čovjek je samo manji đavao, zašto ga se bojati? Samo ćemo ih zadržati u crkvi i pustiti da većina braće i sestara strada. Nakon što stradaju, bit će sposobniji u razlučivanju, a s razlučivanjem više neće biti vezani i sputani od strane takvih zlih ljudi. To bi bilo sjajno!” Može li većina postići takav rast? (Ne.) Ne može. Njihova je vjera preslaba, istine koje razumiju su previše malobrojne, a njihov je rast premalen. Oni izbjegavaju zle ljude kad god ih vide, ne usuđujući se uvrijediti ih. Osim što se boje smrti i cijene vlastite živote, većina ljudi također štiti svoje različite tjelesne interese; nisu u stanju steći razlučivanje ili naučiti lekcije iz raznih stvari koje zli ljudi čine. Dakle, ta je ideja u osnovi nepraktična i ne može donijeti nikakve rezultate. Ako se u crkvi pojavi zao čovjek, kada ga većina prepozna i utvrdi da je zao, koliko ljudi posjeduje osjećaj za pravdu da ustane, raskrsti sa zlim, bori se protiv njega i zaštiti interese Božje kuće? Koji je to postotak? Je li to 10 %? Ako nije 10 %, je li onda 5 %? (Otprilike toliko.) To znači da bi u skupini od dvadeset ljudi mogla postojati jedna osoba koja će ustati u borbu protiv zlog čovjeka, razotkriti ga i izazvati ga Božjim riječima, upustiti se u raspravu i ukloniti ga iz crkve. Takvi pojedinci su heroji među Božjim izabranim narodom, zaslužnici crkve. Neki vođe i djelatnici boje se postupati sa zlim ljudima. Jesu li takvi ljudi prikladni za svoje uloge? Jesu li kvalificirani svjedočiti o Bogu? Kada čuju za zlog čovjeka kojeg treba ukloniti iz crkve, kažu: „Malo je problematično ukloniti ga. Prije sam ga prilično dobro poznavao. On zna gdje živim i tko u mojoj obitelji vjeruje u Boga. Ako ga izbacim, sigurno će mi se osvetiti.” Što vi mislite, zaslužuju li takvi ljudi biti vođe i djelatnici? (Ne.) Nakon što otkriju zlog čovjeka kojeg treba ukloniti, njihova prva misao su vlastiti interesi, strahujući od osvete zlog čovjeka. Ne razmišljaju o tome bi li zao čovjek, znajući neka mjesta okupljanja i kontaktne podatke braće i sestara, mogao izdati crkvu ili braću i sestre nakon što bude uklonjen, kao ni o tome kako to spriječiti. Njihova primarna briga nisu interesi Božje kuće, već strah da bi zao čovjek, znajući njihovu obiteljsku situaciju, mogao izdati njihovu obitelj i negativno utjecati na nju. Imaju li takvi vođe i djelatnici svjedočanstvo? (Nemaju.) Neki vođe i djelatnici vide zle ljude kako se tiranski ponašaju i pokušavaju kontrolirati crkvu, a ipak se ne usuđuju progovoriti. Umjesto toga, prave kompromise i izbjegavaju situaciju, ne usuđujući se pozabaviti zlim ljudima. Kada vide zle ljude, osjećaju se jednako prestravljeno kao da su vidjeli zlog đavla s tri glave i šest ruku, pa ne uspijevaju zaštititi interese Božje kuće. U međuvremenu, neka obična braća i sestre posjeduju određeni osjećaj za pravdu, posjeduju hrabrost i vjeru da ustanu i razotkriju zle nakon što ih otkriju, ne bojeći se da će im se zli osvetiti. Međutim, takvih je pojedinaca premalo u crkvi. Tih 5 % koje ste ranije spomenuli moglo bi biti pretjerivanje, a ne konzervativna procjena. Gledano iz te perspektive, kakav je stav većine prema pojedincima s zlobnom naravi koji su skloni osveti? (Većina ljudi misli samo na sebe.) Njihova prva misao je zaštititi sebe, ne razmišljajući o tome kako ustati i boriti se protiv zlih kako bi zaštitili interese Božje kuće i braće i sestara, i usredotočuju se samo na samozaštitu. Na koji problem ukazuje ta samozaštita? (Takvi su ljudi vrlo sebični.) S jedne strane, to odražava duboko sebičnu ljudskost, a s druge, pokazuje da je vjera većine ljudi u Boga preslaba. Riječima iznose sljedeće: „Bog ima suverenost nad svime; Bog je naša potpora”, ali kada se suoče sa stvarnošću, osjećaju da se ne mogu osloniti na Boga i da se moraju osloniti na sebe, dajući prednost vlastitoj samozaštiti, što smatraju najvišom mudrošću. Implikacija je sljedeća: „Nitko me ne može zaštititi, čak ni Bog nije pouzdan. Gdje je Bog? Ne možemo Ga vidjeti! Štoviše, ne znam hoće li me Bog zaštititi ili ne. Što ako me ne zaštiti?” Ljudska je vjera tako jadna. Stalno naviještaju: „Bog ima suverenost nad svime; Bog je naša potpora”, ali kada se pojave situacije, samo gledaju kako sebe zaštititi, nesposobni ustati u borbu protiv Sotone i biti postojani u svom svjedočanstvu, jer nemaju ni toliko vjere. Ljudska je vjera tako jadna; ona je isto tako potpuno razotkrivena u ovom slučaju. Eto, toliko je malen njihov rast. Što se tiče onih zlih ljudi koji su skloni osveti, ako postoji nekoliko pojedinaca koji ih žele razotkriti, ali se osjećaju izolirano i nemoćno te se boje da će ih zli potisnuti, trebali bi se ujediniti s nekoliko vođa i djelatnika ili s braćom i sestrama koji imaju razlučivanje. Nakon što udruže snage, imat će apsolutno povjerenje u pobjedu. Tada mogu razotkriti i raščlaniti postupke i ponašanja takvih zlih ljudi, omogućujući većini ljudi da razluče i jasno vide prava lica zlih ljudi, tako da će se svi moći ujediniti u srcu i umu i zajednički ukloniti zle ljude. Ranije ste spomenuli da, kada se pojave zli pojedinci, otprilike jedan od dvadeset među Božjim izabranim narodom možda posjeduje osjećaj za pravdu da govori pravedno i usudi se ustati i ukloniti takve zle ljude. Jedan od dvadeset je premalo; ako se crkva sastoji od samo deset ljudi, kako bi oni uklonili zle pojedince? Ne bi mogli; tih deset ljudi bilo bi pod kontrolom zlih i trpjeli bi njihovo zlostavljanje, što je neprihvatljivo. Bilo bi sjajno težiti tome da jedan od deset ili čak jedan od pet ljudi ima hrabrosti ustati i boriti se protiv zlih ljudi! Ako čovjek stalno nastoji da zaštiti sebe, to će rezultirati ne samo gubitkom svjedočanstva pred Sotonom, već, što je još gore, gubitkom prilike za postizanje istine pred Bogom. U crkvi s jednim zlim pojedincem, barem nekoliko ljudi bit će povrijeđeno; ako postoje dva zla pojedinca, većina će biti povrijeđena; a ako antikrist drži vlast, s nekoliko suučesnika i podanika pod sobom, tada će sav Božji izabrani narod u crkvi biti povrijeđen. Je li tako? (Da.) Jedna osoba koja ustaje protiv zlih predstavlja jednu jedinicu snage, dok deset ljudi koji ustaju protiv zlih predstavlja deset jedinica snage. Dakle, mislite li vi da se zli ljudi više boje jedne osobe ili deset osoba? (Deset osoba.) Onda, ako dvadeset, trideset ili pedeset ljudi svi ustanu protiv zlih, tko će na kraju pobijediti? (Braća i sestre.) Na kraju će braća i sestre pobijediti. Ne čini li to uklanjanje zlih ljudi mnogo lakšim? Snaga je u brojevima – ovaj jednostavan koncept trebao bi svima vama biti jasan. Stoga, razlučivanje i uklanjanje zlih ljudi nije isključivo odgovornost određenog vođe ili djelatnika, već zajednička odgovornost cjelokupnog Božjeg izabranog naroda u crkvi. Uz napore vođa i djelatnika i uz suradnju Božjeg izabranog naroda na uklanjanju zlih ljudi, svatko može uživati u dobrim danima. Ako se zli ljudi ne uklone i ostanu u crkvi u nadi da će se pokajati, ali se nakon šest mjeseci ili godinu dana ne vidi poboljšanje i oni nastave uzrokovati nepodnošljivo ometanje Božjem izabranom narodu, to je rezultat iskazivanja milosrđa zlima. Dopuštati zlim ljudima da se tiranski ponašaju i kontroliraju crkvu isto je što i predati sebe u ruke zlih, predati braću i sestre u njihove ruke i dopustiti im da slobodno kontroliraju i teško naude Božjem izabranom narodu. Je li lako razumjeti i postići istinu u okruženju u kojem zli ljudi i antikristi drže vlast? (Ne.) Vrijeme je dragocjeno. Uklanjanjem zlih ljudi što je prije moguće, ti možeš obnoviti mir i uživati u ispravnom crkvenom životu što je prije moguće te razumjeti više istine. Ako ne ukloniš zle ljude, oni će uzrokovati ometanje i uništenje među ljudima poput bijesnih pasa, govoreći i čineći što god žele. To te lišava vremena za postizanje istine, što znači da su tvoje vrijeme i tvoje obavljanje dužnosti pod kontrolom zlih. Je li to dobra ili loša stvar? (Loša stvar.) U teoriji, svi znaju da je to loša stvar, ali kada se suoče sa zlim ljudima koji ometaju crkvu, više ne razmišljaju na taj način i usredotočuju se samo na to da ih zli ne izigraju ili teško zlostavljaju. Ako se sav Božji izabrani narod u crkvi boji zlih ljudi na ovaj način, crkva će lako pasti pod kontrolu zlih ljudi i antikrista, a i Božji izabrani narod će biti pod njihovom kontrolom. Mogu li tada biti spašeni od Boga? To je teško reći. Ako crkva nema dvoje ili troje ljudi koji razumiju istinu i koji su jednog srca i uma u svjedočanju i služenju Bogu, to je beznadna crkva, što je tragična situacija.

Biti sklon osveti očitovanje je zlog ponašanja i jedno je od ponašanja i očitovanja koje proizvodi zlobna narav. Takve pojedince, kada ispolje to specifično ponašanje, treba okarakterizirati kao zle ljude. Naravno, neki ljudi, zato što su bili sitničavi, bez uvida, ili su bili novi vjernici koji nisu razumjeli istinu, uvijek su cjepidlačili s drugima, gajili mržnju prema onima koji su im predstavljali prijetnju ili su im naudili, ili su nekada iskoristili neka sredstva da izvrše svoju osvetu nad određenim pojedincima – ali nakon što su čuli da su oni skloni osveti zli ljudi i da ih treba ukloniti iz crkve, mijenjaju svoje misli, potajno se preobraćaju iznutra i pokazuju određenu umjerenost i suzdržanost u svom ponašanju. Recite Mi, smatraju li se takvi ljudi dijelom redova zlih? (Ne.) Što ukazuje na to? (Ukazuje njihova sposobnost da se preobrate iznutra.) Što pokazuje njihova sposobnost da se okrenu? Pokazuje da mogu prihvatiti istinu; to je dobra pojava. Zašto kažemo da mogu prihvatiti istinu? Zato što, nakon što čuju istinu u tom pogledu i shvate da je traženje osvete očitovanje zlih ljudi, oni promišljaju o svom iskvarenom stanju, priznaju svoju iskvarenu bit, a zatim se kaju Bogu, postupaju u skladu s Božjim riječima i obuzdavaju svoje ponašanje. To je očitovanje prihvaćanja istine. Zli ljudi o kojima ovdje govorimo ne prihvaćaju istinu. Bez obzira koliko im ti jasno besjediš o istini, oni je ne prihvaćaju; ostaju tvrdoglavi i odbijaju slušati bilo koga. Čak i ako ih ti upozoriš: „Tvoja djela će dovesti do toga da budeš uklonjen”, njih nije briga i nastavljaju po svom, nitko ih ne može promijeniti. Kada ih ti razotkriješ, oni ne priznaju svoje greške. Kada im ti kažeš da su netko tko je sklon osveti, da su zli i da bi ih trebalo ukloniti, oni se i dalje neće odreći svog zlodjela i definitivno se neće preobratiti. Kakvi su to ljudi? To su oni koji osjećaju odbojnost prema istini. Oni uopće ne prihvaćaju istinu – bez obzira na to kako je njihova narav-bit okarakterizirana, kako su njihova zla djela razotkrivena ili kako se s njima postupa, njih to uopće ne dotiče, apsolutno neće pognuti glave i priznati svoje greške, i zasigurno neće odustati. To je nesposobnost da se preobrate. Koja je bit toga da se ne preobraćuju? To je odbijanje prihvaćanja istine. Kad bi mogli prihvatiti i jednu jedinu ispravnu izjavu ili jedan jedini aspekt istine, ne bi nastavili srljati u propast. Promijenili bi smjer, priznali svoje greške i, u određenoj mjeri, odustali od onoga u čemu su prije ustrajali. Budući da su oni zli ljudi, da su zli pojedinci sa zlobnom naravi, nakon što se iz takve naravi pojavi njihovo ponašanje traženja osvete, ne samo da odbijaju prihvatiti ono što je razotkriveno Božjim riječima, ne samo da odbijaju orezivanje ili takvu vrstu karakterizacije, već naprotiv, ustrajavaju na svojim putevima do kraja. Ne planiraju prihvatiti da budu okarakterizirani ili razotkriveni, niti namjeravaju priznati svoju iskvarenost. Naravno, bez priznavanja svoje iskvarenosti, oni također ne planiraju napustiti svoje ponašanje i postupke traženja osvete, niti svoja načela po kojima se vladaju. Oni su potpuno i skroz zli. Nisu li takvi zli ljudi đavli? (Da.) Oni su đavli koji apsolutno posjeduju Sotoninu bit. Ti ih ne možeš promijeniti. Zašto ih se ne može promijeniti? Korijen uzroka je u njihovom apsolutnom odbijanju da prihvate istinu. Odbacuju i najmanju istinu, svaku ispravnu izjavu, pozitivnu riječ ili pozitivnu stvar. Čak i ako verbalno priznaju Božje riječi kao istinu i kao pozitivne stvari, njihova srca uopće ne prihvaćaju istinu, niti planiraju primijeniti i iskusiti Božje riječi kako bi promijenili načine po kojima se vladaju i rade. Ponekad mogu verbalno priznati da se njihovi postupci u potpunosti temelje na Sotoninoj filozofiji, ali i dalje apsolutno neće prihvatiti istinu. Svatko tko s njima razgovara o istini nailazi na njihovu krajnju odbojnost, pa čak i na njihovu mržnju i osuđivanje, a svatko tko ih razotkrije i razluči postaje meta njihove mržnje i osvete, bez obzira tko to bio – čak ni njihovi vlastiti roditelji nisu pošteđeni. Zar su nepopravljivi? (Tako je.) Nepopravljivi su. Je li šteta ukloniti ih? (Ne.) Takve pojedince se mora ukloniti ili izbaciti. To su u osnovi sva očitovanja onih koji su skloni osveti; to su njihove karakteristike, njihove naravi, njihovi načini i metode činjenja stvari i njihovi misaoni procesi, kao i njihov stav prema istini – to je u osnovi to. Utjecaj koji imaju na crkvu i na braću i sestre već je razmotren, pa nema potrebe ponovno o tome razgovarati. Ovim završava zajedništvo o očitovanjima četvrte vrste ljudi – onih koji su skloni osveti.