E. Biti nesposoban držati jezik za zubima

U nastavku ćemo u zajedništvu razgovarati o petoj vrsti ljudi, o onima koji ne mogu držati jezik za zubima. Je li to ozbiljan problem? Gledano doslovno, čini se da nesposobnost držanja jezika za zubima nije neki bitan problem. Neki bi mogli imati određena razmišljanja o karakteriziranju takvih pojedinaca kao zlih ljudi: „Budući da ljudi imaju usta, ona su namijenjena za govor u svako vrijeme i na svakom mjestu; mogu raspravljati o raznim stvarima u svako vrijeme i na svakom mjestu. Nije li malo pretjerano svrstati one koji ne mogu držati jezik za zubima među zle koji trebaju biti uklonjeni?” Što vi mislite o tome? (Ako uzrokuju smetnje i prekide u crkvenom životu ili radu, što dovodi do štetnih posljedica, i njih treba ukloniti.) Problem s takvim ljudima nije u tome što ne drže jezik za zubima; problem je u njihovoj ljudskosti. Ako uzrokuju smetnje braći i sestrama, crkvenom životu i radu, ili njihove riječi predstavljaju izdaju i prodaju crkve, pa čak i nanose sramotu Božjoj kući i imenu Božjem, onda se takvim pojedincima mora pozabaviti. Prvo razgovarajmo o očitovanjima onih koji ne mogu držati jezik za zubima, a zatim o tome kako postupati s njima. Mogu li se ljudi koji ne mogu držati jezik za zubima nazvati „brbljavcima”? (Da.) Zbilja? Je li to karakteristika takvih ljudi? Znači li biti brbljavac biti budalast i nesvjestan onoga što bi se trebalo ili ne bi trebalo reći, govoriti što god ti padne na pamet bez obzira na posljedice? Je li to ono što znači ne držati jezik za zubima? (Ne.) Neki ljudi su dobri u govoru i komunikaciji; oni su izravni te relativno jednostavni i iskreni. Često s drugima dijele svoje unutarnje misli i ideje, otkrivenja vlastite iskvarenosti, ono što su iskusili, pa čak i svoje pogreške. Međutim, ti pojedinci nisu nužno budalasti ili nesposobni držati jezik za zubima. Čini se da govore o svemu i prilično su jednostavni i iskreni; ali kada se radi o ključnim stvarima, stvarima koje bi mogle nanijeti sramotu Bogu ili Božjoj kući, ili stvarima koje bi mogle uključivati njihovu izdaju braće i sestara ili crkve, što bi njih učinilo Judama, oni ne izgovaraju ni riječ. To se zove držanje jezika za zubima. Stoga, nije da izravni ljudi, brbljavci ili oni koji su dobri u govoru ne mogu držati jezik za zubima. Što ovdje znači biti nesposoban držati jezik za zubima? Biti nesposoban držati jezik za zubima znači govoriti bez načela i lakomisleno brbljati ne vodeći računa o slušateljima, prigodi ili kontekstu. Štoviše, to podrazumijeva da čovjek uopće ne zna zaštititi rad crkve i interese Božje kuće, niti se uopće brine hoće li to koristiti braći i sestrama ili crkvenom životu, već jednostavno govori bilo što. Koja je posljedica toga što se „jednostavno govori bilo što”? To je nenamjerna izdaja interesa Božje kuće i interesa braće i sestara. Zbog svojeg lakomislenog govora i nesposobnosti da drže jezik za zubima, oni nenamjerno daju nevjernicima oružje protiv Božje kuće, dopuštaju nevjernicima da se rugaju određenoj braći i sestrama i dopuštaju nevjernicima i ljudima koji ne vjeruju u Boga da saznaju mnoge stvari koje ne bi trebali znati. Kao rezultat toga, ti ljudi slobodno komentiraju i daju primjedbe pune nepoštovanja o stvarima Božje kuće i unutarnjim poslovima crkve te govore stvari kojima kleveću Boga i hule na Njega. Mogu čak izmišljati glasine o braći i sestrama, o crkvi i radu Božje kuće, što dovodi do štetnih posljedica. To predstavlja ometanje rada Božje kuće i svodi se na činjenje zlih djela. Neki pojedinci posvećuju posebnu pozornost tome da saznaju i istraže tko su vođe i djelatnici u crkvi, koje su njihove kućne adrese, koji su osobni podaci braće i sestara, aktivnosti vezane za financije i računovodstvo crkve, koje osoblje radi u računovodstvu kao i doći do popisa ljudi koji su uklonjeni ili izbačeni iz crkve. Također se posebno usredotočuju na to da saznaju nešto o radnim aranžmanima crkve. Takvo je ponašanje krajnje sumnjivo i moglo bi ukazivati na to da su oni krtice ili špijuni velikog crvenog zmaja. Ako ti detalji procure do nevjerničkih đavola i ako bi za njih saznao veliki crveni zmaj, posljedice bi bile nezamislive. Neki ljudi, iz gluposti i neznanja, mogu podijeliti te informacije ili dio njih sa članovima svojih obitelji koji nisu vjernici, nakon čega ih oni mogu proširiti ili proslijediti agentima velikog crvenog zmaja. To bi moglo predstavljati potencijalne rizike i donijeti mnoge nevolje radu crkve, s nezamislivim posljedicama. Te unutarnje stvari crkve neki ljudi često nenamjerno dijele s članovima obitelji koji nisu vjernici, nakon čega ih otkrivaju sve bez rezerve. Čak ih dijele i sa svojim rođacima i prijateljima koji nisu vjernici. To dovodi do neprestanog curenja informacija o unutarnjim poslovima crkve kroz njihove riječi k vanjskom svijetu. Koje su posljedice tih curenja? Mnogi članovi njihove obitelji, rođaci i prijatelji koji nisu vjernici postaju svjesni mnogih unutarnjih poslova crkve koje čak ni braća i sestre možda ne znaju, ili kućnih adresa braće i sestara, njihovih pravih imena i privatnih bračnih stvari. Kako te crkvene stvari procure? Kako nevjernici saznaju za njih? U crkvi postoje „dopisnici”! Kako se ti ljudi zovu? (Oni koji ne mogu držati jezik za zubima.) Točno. Oni sa članovima svoje obitelji koji nisu vjernici dijele sve što se događa u svakodnevnom crkvenom životu ili stvari koje se tiču braće i sestara, poput činjenice da se neka sestra razvela, da je mužu druge sestre propao posao ili da ima neposlušnog sina, ili da neki brat ili sestra kupuje kuću, i tako dalje. Također govore o braći i sestrama koje je veliki crveni zmaj uhitio i koji su postali Jude, ili o onima koji su bili postojani u svom svjedočanstvu, pa čak i spominju da su ih crkveni vođe orezali. Njihovi razgovori kod kuće vrte se isključivo oko tih tema. Članovi njihove obitelji im čak nude savjete i strategije kako bi im pomogli da djeluju protiv vođa, braće i sestara, ili bilo koga u crkvi tko se ne slaže s njima, tko im postavlja izazove ili ih je razotkrio. Na okupljanjima, među braćom i sestrama, takvi pojedinci izgledaju posebno poslušni i dobro odgojeni, malo govore, nisu dobri u razgovoru, nikada ne govore o vlastitim iskvarenim naravima, nikada u zajedništvu ne razgovaraju o svom iskustvenom razumijevanju, a čak se i rijetko mole. Prema braći i sestrama odnose se oprezno, dok se prema članovima svoje obitelji koji nisu vjernici odnose kao da su članovi Božje kuće. Oni recitiraju sve detalje o crkvi članovima svoje obitelji, bez izostavljanja, dijele sve s njima, uključujući čak i to da crkva tiska knjige Božje riječi, tko ima kakve talente u crkvi i još mnogo toga – o svemu tome raspravljaju s članovima svoje obitelji i ljudima koji ne vjeruju u Boga. Bez obzira na svrhu zbog koje to čine, krajnja posljedica toga jest da oni izdaju rad crkve te braću i sestre. Upućeni su u situaciju svakog ključnog člana u crkvi. Naravno, ti ljudi su također predmet njihovih rasprava i osuda iza leđa, a mogu čak postati i oni koje potajno izdaju. Ako netko ima dobar odnos s njima, oni neprestano hvale tu osobu pred svojom obitelji. Suprotno tome, ako netko ima loš odnos s njima, oni neprestano vrijeđaju tu osobu pred svojom obitelji, pa čak navode članove obitelji da im se pridruže u verbalnom zlostavljanju, nazivajući braću i sestre idiotima ili govoreći da nisu dobri. Ti pojedinci vrijeđaju braću i sestre svim uvredljivim riječima koje koriste nevjernici. Oni su poput nevjernika; oni su čisti bezvjernici; nisu ništa dobro i takve pojedince treba odmah ukloniti.

U zemlji velikog crvenog zmaja, podaci o svakome tko vjeruje u Boga trebaju se čuvati u tajnosti, a čak i kada se Božji izabrani narod preseli u inozemstvo, njihovi podaci moraju ostati privatni. To je zato što su špijuni velikog crvenog zmaja rašireni po svim zemljama svijeta, infiltrirajući se posvuda s posebnim ciljem prikupljanja podataka o onima koji vjeruju u Boga. U kontinentalnoj Kini situacija za braću i sestre koji slijede Boga vrlo je teška i opasna. Čak i kada odu u inozemstvo, postoji određena razina opasnosti. Ako špijuni velikog crvenog zmaja prikupe njihove podatke, s jedne strane, postoji rizik od izručenja, a s druge strane, u najmanju ruku, članovi njihovih obitelji i rođaci u kontinentalnoj Kini mogli bi snositi posljedice. Iz sigurnosnih razloga i iz poštovanja prema pojedincima, svatko bi trebao čuvati osobne podatke braće i sestara u tajnosti i ne bi ih trebao dijeliti s onima koji ne vjeruju u Boga. Čak i među onima koji vjeruju u Boga, osobni podaci ne bi se trebali nehajno otkrivati drugima bez pristanka tog pojedinca. Apsolutno je nedopustivo bilo kakve podatke o braći i sestrama, radu crkve, dužnostima koje netko obavlja, iskustvima podijeljenim u zajedništvu ili druge takve detalje tretirati kao teme za razgovor koje se dijele s nevjernicima u slobodno vrijeme. Koje su posljedice raspravljanja o tim stvarima s njima? Daje li to ikakav pozitivan rezultat? (Ne.) Posljedica takvih rasprava jest da ti nevjernički đavli dobivaju povoda za napad, rugaju se i osuđuju, pa čak i proklinju i kleveću. Je li to dobro? (Ne.) Vi biste trebali ispitati postoje li unutar crkve pojedinci sa skrivenim namjerama, koji o takvim detaljima kao što su stvarne situacije rada crkve i crkvenog života – kao i tko uistinu vjeruje u Boga, tko teži istini, tko obavlja svoje dužnosti, tko ne obavlja svoje dužnosti, tko je često negativan, čija je vjera smetena, pa čak i osobne podatke i situacije o braći i sestrama – raspravljaju s nevjernicima i članovima obitelji koji ne vjeruju, sve bez zadrške. Provjerite postoje li takvi pojedinci. Postoje stvari koje čak ni ljudi unutar crkve ne trebaju znati, a ipak oni članovi obitelji takvih pojedinaca koji ne vjeruju znaju više o tim poslovima od onih unutar crkve – a imaju i jasniji uvid u njih. Kako se to događa? To je „zasluga” krtice iznutra. Ta krtica tretira članove svoje obitelji kao da su crkveni vođe, izvještavajući kod kuće o svemu što vidi u crkvi svojim „vođama” u pokušaju da im se dodvori i produbi emocionalnu vezu sa svojom obitelji. Očito je da su te krtice koje ne mogu držati jezik za zubima izdale sve te stvari koje se tiču crkve. Oni ne poštuju braću i sestre, niti štite rad i interese Božje kuće. Oni tretiraju Božju kuću i crkvu kao društvo ili javno mjesto, nehajno komentiraju i osuđuju braću i sestre kao da su nevjernici i čak se pridružuju bezvjernicima i nevjernicima u slobodnom donošenju suda o braći i sestrama. Nadalje, neki pojedinci, nakon što su ih vođe orezali ili nakon sukoba, sporova i nesloge s braćom i sestrama, odu kući i naprave scenu, pazeći da njihova obitelj sazna sve o tome. Posljedica toga je da se njihova obitelj želi osvetiti vođama ili braći i sestrama, s ciljem da izda i sruši crkvu. Je li to dobra pojava? (Ne.) Dijeljenje informacija o unutarnjim poslovima crkve i stvari poput toga koliko braće i sestara živi crkvenim životom i koje dužnosti svatko obavlja s članovima obitelji, rođacima i prijateljima bez zadrške – kakva su to stvorenja? Jesu li oni istinski vjernici? (Ne.) Jesu li oni članovi Božje kuće? Mogu li se nazvati braćom ili sestrama? (Ne.) Držanje takvih krtica i skrivenih izdajica unutar crkve, bilo u prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, donijet će značajne nevolje Božjoj kući i braći i sestrama. Čak i ako se ne čini da čine mnoga zla djela u crkvenom životu, posljedice i utjecaj njihovog tajnog prenošenja raznih detalja o Božjoj kući nevjernicima, Sotonama i đavlima su izuzetno štetni! Treba li takvom ološu dopustiti da ostane u crkvi? (Ne.) Zaslužuju li da se nazivaju članovima Božje kuće? Jesu li dostojni da se prema njima postupa kao prema braći i sestrama? (Ne.) Kako bi se trebalo postupati s takvim ljudima? (Treba ih ukloniti što je prije moguće.) Moraju se ukloniti što je prije moguće! Izbacite ih! Ovo je razlog za njihovo uklanjanje: „Ne umiješ držati jezik za zubima, ne prepoznaješ što je dobro za tebe, grizeš ruku koja te hrani. Vjeruješ u Boga i uživaš u Njegovoj milosti, kao i u pomoći, ljubavi, strpljenju i brizi od braće i sestara, a ipak i dalje ovako izdaješ braću, sestre i crkvu. Nisi ništa dobro; gubi se!” Stvari braće i sestara, stvari crkve i bilo koji rad Božje kuće ne bi se smjeli otkrivati nevjernicima, niti bi ih oni trebali koristiti kao teme za neobavezan razgovor. Oni to ne zaslužuju! Tko god širi takve informacije postaje prokleta osoba, netko koga crkva mora ukloniti, a braća i sestre bi ga trebali odbaciti. Samo na temelju toga što svojim postupcima izdaju braću, sestre i crkvu, što dijele unutarnje crkvene stvari u neobaveznom razgovoru s nevjernicima, oni su nedvojbeno izdajice, krtice i zli ljudi koje treba ukloniti iz crkve. Braća i sestre slobodni su po potrebi razgovarati u zajedništvu i raspravljati o bilo kojem radu koji se obavlja unutar crkve – kao što je podatak o tome tko bi trebao biti uklonjen ili o pojavi određenih događaja – ali to se ne smije dijeliti s nevjernicima i o tome se ne može govoriti s članovima obitelji koji nisu vjernici. Posebno se osobne i obiteljske situacije nove braće i sestara malog rasta ne smiju otkrivati vanjskim osobama. Ako ti je teško zadržati to za sebe, trebaš se moliti Bogu i osloniti se na Njega da se naučiš suzdržavati i odeš raditi neke smislene aktivnosti. Ako se uistinu ne možeš kontrolirati, trebaš se prvo javiti crkvi da potražiš rješenje, kako bi se spriječile štetne posljedice, jer širenje takvih informacija najčešće uzrokuje probleme. Na primjer, osobni telefonski brojevi, kućne adrese, podaci o tome koliko godina netko vjeruje u Boga, kakav je njegov obiteljski i bračni status, i tako dalje, osjetljive su teme. One nemaju nikakve veze s istinom ili ulaskom u život; odnose se na osobnu privatnost. Samo agenti i krtice posebno istražuju te stvari. Ako ti uživaš u učenju o takvim stvarima i njihovom širenju, na kakvu to vrstu naravi ukazuje? To je pomalo opako! Ne težiti istini, već se usredotočiti na ogovaranje, djelovati kao krtica ili špijun i služiti velikom crvenom zmaju – nije li to opako i izopačeno? Svatko tko se posebno raspituje, istražuje i lakomisleno širi osjetljive teme i tuđe privatne stvari gaji skrivene namjere i bezvjernik je. Božji izabrani narod mora biti posebno oprezan prema takvim pojedincima. Ako se takvi ljudi ne pokaju, njihov crkveni život treba prekinuti, jer je izdaja braće i sestara najnemoralniji, prezira najvrjedniji i najsramotniji čin. Božji izabrani narod treba se kloniti tih pojedinaca. U crkvenom životu, ljude bi trebalo ograničiti u raspitivanju i raspravljanju o tim stvarima, jer one nemaju nikakve veze s razgovorom o istini, a pričanje o njima ne donosi nikakvu korist drugima.

Božja kuća ima razne upravne odluke i propise kojih se Božji izabrani narod mora pridržavati. Pitanja kao što su unutarnji poslovi crkve, kadrovske prilagodbe vođa i djelatnika, rad na pročišćavanju crkve i aranžmani dobiveni od Višnjeg, između ostalog, ne smiju se nehajno širiti unutar crkve kako bi se spriječilo da ih bezvjernici i zli ljudi izdaju Sotoni. Razlog tome je što se Božja kuća razlikuje od društva; Bog zahtijeva od ljudi da teže istini, da više čitaju Božju riječ, da više razmišljaju i više razgovaraju u zajedništvu. Samo širenje Božjih riječi i svjedočenje o Bogu može stvoriti ispravnu atmosferu; samo dijeljenje više iskustvenih svjedočanstava može stvoriti takvu atmosferu. Dodatno, u Božjoj kući ima mnogo novih vjernika koji vjeruju u Boga tek kratko vrijeme. Neizbježno je da neki bezvjernici još nisu razotkriveni. Posebno je prvih pet ili deset godina vjere vrijeme otkrivanja ljudi; tijekom tog vremena, nesigurno je tko može ostati postojan, a tko ne, niti koliko još ima zlih ljudi sposobnih za ometanje crkve. Stalno lakomisleno širenje osobnih podataka i takvih vanjskih stvari, kao i stvari koje nisu povezane s razgovorom o istini, može dovesti do mnogih štetnih posljedica. Na primjer, netko može pitati: „Odakle je određeni vođa? Gdje živi?” Te osjetljive informacije nisu ono što Božji izabrani narod treba znati. Netko drugi može pitati: „Koliko Božju kuću košta tiskanje knjige Božjih riječi?” Je li korisno to znati? (Ne.) Tiču li te se troškovi tiskanja? Jesi li ti platio te troškove? Čini se da to nema veze s tobom, zar ne? Neki bi mogli pitati: „Tko su sada vođe više razine u Božjoj kući?” Ako oni nisu tvoje neposredne vođe, utječe li na tebe to što ne znaš? (Ne.) U kontinentalnoj Kini, znati te stvari moglo bi biti problem. Ako te uhvati veliki crveni zmaj i podvrgne teškom mučenju, a ti ne znaš te stvari, bez obzira koliko te tukli, ne možeš ništa otkriti, i tako nećeš završiti kao Juda. Ali ako znaš i ne možeš izdržati žestoke batine koje ti zadaju, mogao bi na kraju progovoriti i postati Juda. U tom trenutku, mogao bi pomisliti: „Zašto sam tada lakomisleno postavljao ta pitanja? Bilo bi mnogo bolje da nisam znao. Čak i da su me nasmrt pretukli, i dalje ne bih znao te stvari; čak i da sam htio izmisliti odgovore, ne bih mogao smisliti nijedan. U tom slučaju, ne bih postao Juda. Sada sam naučio lekciju; najbolje je ne znati previše o ovim stvarima koje nisu povezane s istinom. Raspitivanje o takvim stvarima ne donosi nikakvu korist; bolje je ne znati.” A ima i nekih drugih koji mogu pitati: „Koliko je timova koji u Božjoj kući obavljaju specijalni rad?” Što se to tebe tiče? Samo obavlja rad koji je dodijeljen tvom timu. To što ne znaš ovo ne utječe na tvoju sposobnost da normalno obavljaš svoju dužnost, težiš istini u svojoj vjeri ili živiš crkvenim životom; ne utječe ni na što. Nepoznavanje tih stvari ne sprječava te da težiš istini ili postigneš spasenje kao vjernik, pa zašto se onda raspituješ? „Je li većina braće i sestara iz gradskih ili seoskih područja? Jesu li obrazovani ili neobrazovani?” Je li korisno znati te stvari? (Ne.) Pa što ako su svi iz seoskih područja? I što ako su svi iz gradova? To nema nikakve veze s istinom. Neki mogu pitati: „Kako se sada širi rad na evanđelju?” U redu je malo se raspitati o tome, ali neki ljudi, iz znatiželje, detaljno pitaju u koliko se točno zemalja proširio rad na evanđelju, što je nepotrebno. Čak i da to znaju, kakav bi to utjecaj imalo na njih? Kakvu bi korist donijelo poznavanje takvih detalja? Ako nemaš istina-stvarnost, i dalje je nećeš imati čak i da znaš; to znanje ti uopće neće pomoći da dobro obavljaš svoje dužnosti niti će pružiti ikakvu pomoć tvom ulasku u život. U redu je ne raspitivati se o nekim općim poslovima; zapravo, bolje je ne znati. Znati previše je teret. Jednom kada takve informacije procure, postaju problem i prijestup. Znati te stvari nije dobro: što više znate, to više problema može uzrokovati. Oni koji razumiju istinu znaju što bi se trebalo reći, a što ne. Smušeni ljudi, koji nemaju duhovno razumijevanje, ne razlikuju insajdere od autsajdera kada govore, pa pričaju samo besmislice. Stoga, te stvari ne bi trebalo prijavljivati onima u crkvi koji ne razumiju istinu. Poznavanje tih stvari ne donosi nikakvu korist. Prvo, ti ljudi ne mogu pomoći u rješavanju problema. Drugo, ne mogu zaštititi rad crkve. I treće, nema potrebe da govore dobro o Božjoj kući. Sve Božje riječi su istina i svi Božji postupci su pravedni – postoji li ikakva potreba za ulizivanjem i laskanjem od strane onih bezvjernika i nevjernika koji nemaju duhovno razumijevanje? Ne postoji. Čak i da nijedno stvorenje na cijelom svijetu ne slijedi Boga ili Ga ne štuje, Božji status i bit ostali bi nepromijenjeni. Bog je Bog, zauvijek nepromjenjiv, i ne može ga promijeniti nikakva promjena okolnosti. Božji identitet i status su vječno nepromjenjivi. To su istine koje bi oni koji vjeruju u Boga trebali razumjeti. Ti bezvjernici i nevjernici govore i djeluju ne razlikujući insajdere od autsajdera – je li korisno za rad Božje kuće da oni znaju previše? Je li potrebno da znaju o radu Božje kuće? Nisu dostojni tog znanja! Neki bi mogli pitati: „Jesu li sve te stvari tajna, pa se zato ne mogu znati?” Pošto ste do sada vjerovali u Boga, mislite li da te stvari sadrže tajne? (Ne.) Ali Božji izabrani narod posjeduje integritet i dostojanstvo; on ne smije biti podvrgnut raspravi ili ismijavanju od strane nevjernika. Božja kuća, crkva i braća i sestre, bilo kao grupa ili pojedinci, svi imaju dostojanstvo; svi su oni pozitivni i nitko ih ne bi trebao pokušati okaljati. Svatko tko djeluje na način koji dopušta Sotonama i đavlima da bezobzirno kaljaju i nehajno kleveću ili štete ugledu Božje kuće, ili štete ugledu braće i sestara, zaslužuje prokletstvo! Stoga, crkva apsolutno ne dopušta postojanje onih koji ne mogu držati jezik za zubima. Jednom identificirani, moraju biti uklonjeni! Je li ovaj pristup u skladu s načelima? (Da.)

Neki su ljudi posebno pažljivi i oprezni kada govore, komuniciraju, stupaju u interakciju ili se druže s braćom i sestrama, ali čim se vrate kući, postanu brbljavci i sve izbrbljaju, čak i osobne podatke o braći i sestrama, tako da članovi njihovih obitelji, nevjernici koji su bez vjere i oni koji vjeruju samo po imenu znaju mnogo o crkvenim poslovima. Takva je osoba krtica, izdajnik – Juda – i upravo onakav pojedinac kakvog bi crkva trebala ukloniti. Što duže ostanu u crkvi, to će više informacija znati o braći i sestrama, to će se više upuštati u izdaju i bit će više stvari koje će nevjernici iskoristiti kao sredstvo pritiska i za klevetu. Ako se ne bojiš da će oni te informacije izdati nevjernicima, onda ih zadrži; ako ne želiš da se tvoji osobni podaci i unutarnji poslovi crkve šire iz njihovih usta, onda bi trebao što prije ukloniti te krtice. Je li ovo prikladno? (Da.) Takvim pojedincima ne treba pokazivati nikakvu blagost; oni nemaju dobre namjere i sami po sebi nisu ništa dobro. Kakvi su ti ljudi u usporedbi s dvije prethodno spomenute vrste ljudi, s onima sklonima osveti i onima koji su razvratni i neobuzdani? Jesu li bolji ili gori? (Gori.) Ti pojedinci također mogu obavljati svoje dužnosti, uložiti nešto truda i podnijeti neke teškoće; mogu učiniti sve što Božja kuća od njih traži i ne odbijaju, ali postoji jedan problem: sve o Božjoj kući odaju nevjernicima. Svaki dan igraju ulogu izdajnika, krtice. Samo zbog toga, crkva ih ne može tolerirati i mora ih ukloniti. Razumijete li? (Da.) Bez obzira na to jesu li sretni ili nesretni u crkvi, tko ih izaziva, tko se s njima slaže, jesu li izabrani za crkvene vođe ili smijenjeni – što god se dogodi, oni uvijek moraju podijeliti svaki detalj sa članovima svoje obitelji koji ne vjeruju. Oni osiguravaju da članovi njihovih obitelji koji ne vjeruju i nevjernici budu odmah obaviješteni i da promptno shvate unutarnju situaciju u crkvi. Prema takvim pojedincima apsolutno ne smijete pokazati nikakvu blagost niti milost; čim otkrijete jednoga, uklonite ga. Kakav je ovo pristup? (Prikladan.) Je li takav postupak nemilosrdan? (Ne.) Nije nemilosrdan. Ti se prema njima odnosiš kao prema braći i sestrama, ali oni uopće ne štite interese Božje kuće niti interese braće i sestara. Umjesto toga, na svakom koraku izdaju interese Božje kuće i braće i sestara. Ti ih smatraš obitelji, ali smatraju li oni tebe obitelji? (Ne.) Onda nemojte biti blagi prema njima; ako ih treba ukloniti, onda ih uklonite. Jeste li vi do sada susreli takve pojedince? (Jesmo. Sve o braći i sestrama dijelili su sa članovima svojih obitelji, a ponekad su ih prvom prilikom obavještavali i o određenim stvarima i konkretnim aranžmanima unutar crkve. Članovi njihovih obitelji su onda skupljali materijal da ogovaraju crkvu iza leđa.) Jesu li ti pojedinci uklonjeni? (Jesu.) Jesu li se žalili nakon što su uklonjeni? Možda smatraju da je to nepravedno, misleći: „Nisam ništa učinio; ovo ne predstavlja kršenje upravnih odluka, niti sam izazivao prekide ili smetnje, pa zašto su me uklonili?” Mislite li vi da je priroda njihovih djela ozbiljnija od izazivanja prekida i smetnji? (Da.) Mogu li se takvi ljudi iskupiti? Je li im se lako promijeniti? (Ne.) Zašto kažete da neće biti lako? Koji aspekt pokazuje da im se teško promijeniti? (Oni nisu dio Božje kuće, nisu braća ni sestre; njihova je bit zapravo bit bezvjernika i nevjernika.) To je njihova bit. Dakle, kako možete znati da su oni nevjernici i bezvjernici? (Koje god osjećaje imali u crkvi, iskaljuju ih na svojoj obitelji, pokazujući time da, bez obzira na to što se dogodi, oni to ne prihvaćaju od Boga, a još manje izvlače bilo kakve pouke. Takvi ljudi ne doživljavaju Božje djelo i ne prihvaćaju istinu, pa je njihova bit zapravo bit bezvjernika.) Ova njihova bit je razjašnjena. Svoje osjećaje iskaljuju na obitelji i prema svemu se odnose na temelju svojih osjećaja. Po čemu možete znati da oni nisu dio Božje kuće, već da su nevjernici koji su se infiltrirali u Božju kuću? (Po tome što mogu izdati interese Božje kuće, djelujući kao izdajnici i krtice, i zato što oni u osnovi nisu ljudi koji štite djelo i interese Božje kuće. Stoga, ti pojedinci nisu jednog srca s Božjom kućom.) Ovo objašnjenje nije pogodilo u srž. Da vam objasnim. Iako ti pojedinci sudjeluju u crkvenom životu i obavljaju svoje dužnosti, jesu li ikada smatrali braću i sestre svojom obitelji? Jednostavnim rječnikom, jesu li smatrali braću i sestre svojima? (Ne.) Za što onda smatraju braću i sestre? (Za tuđine.) Točno, za tuđine, za protivnike. Što onda smatraju Božjom kućom i crkvom? Nije li to za njih samo radno mjesto? (Da.) Oni gledaju na Božju kuću i crkvu kao na tvrtke ili organizacije iz svijeta nevjernika, a na braću i sestre gledaju kao na tuđine, kao na one od kojih se treba čuvati, kao na protivnike. Stoga, oni mogu lako odati razne vrste informacija i razne stvarne situacije u vezi s braćom i sestrama onima koji u osnovi ne vjeruju u Boga. Svjesni su da ti nevjernici neće imati ništa dobro za reći, pa čak bi mogli i klevetati braću i sestre i sramotiti Božju kuću – sve to znaju, a ipak i dalje lakomisleno otkrivaju situacije braće i sestara i crkve tim nevjernicima bez imalo zadrške. Jasno je da braću i sestre gledaju kao tuđine, kao protivnike, i kad god se pojavi neka neugodnost, odmah se udružuju s nevjernicima kako bi se iza leđa rugali braći i sestrama, klevetali ih i djelovali protiv njih, i tako zadovoljavaju vlastite želje. Smatraju da osuđivanje bilo kojeg brata ili sestre ne bi bilo izvedivo u crkvi, jer ako raspravljaju o crkvenim stvarima ili o braći i sestrama pred samom braćom i sestrama, osjećaju da bi morali snositi posljedice, što bi za njih bilo nepovoljno. Ali raspravljanje o tim stvarima sa svojom obitelji u potpunosti zadovoljava njihovu osobnu naglost, želje i osjećaje, bez potrebe da snose ikakve posljedice, budući da je obitelj, na kraju krajeva, obitelj, koja ih ne bi izdala. Međutim, s braćom i sestrama nije isto, oni bi ih mogli prijaviti, razotkriti i orezati, pa čak i uzrokovati da izgube svoje dužnosti i položaje, u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. Dakle, nimalo nije pogrešno reći da oni braću i sestre gledaju kao svoje protivnike. Protivnik je netko od koga se treba čuvati. Stoga, oni ne razgovaraju s braćom i sestrama, niti s njima razgovaraju u zajedništvu, niti im išta razotkrivaju. Umjesto toga, oni kod kuće „žive crkveni život” sa članovima svoje obitelji koji ne vjeruju, gdje sve dijele i govore im ono što im leži na srcu. Oni bezrezervno izražavaju svoje misli, mišljenja, frustracije, nezadovoljstva i sve svoje izopačene stavove bez ikakvih skrupula, pronalazeći u tome odušak i zadovoljstvo. Članovi njihovih obitelji ih ne preziru, već im pomažu i surađuju s njima. Kad bi tako govorili u crkvi, njihova prava priroda bezvjernika bila bi u potpunosti razotkrivena i crkva bi ih morala ukloniti. Stoga, oni ne gledaju na braću i sestre kao na obitelj, već kao na protivnike. To je jedan aspekt. Drugi aspekt je da se oni nikada ne smatraju dijelom crkve, pa je sve što se događa crkvi, bilo da se radi o kleveti i bogohuljenju od strane vjerskog svijeta, neutemeljenim glasinama i ismijavanju od strane nevjernika, ili podmetanju i progonu od strane državne vlasti, njima osobno nevažno i beznačajno. Pretpostavimo da su se oni uistinu ovako osjećali: „Ako je imidž crkve narušen, a Božje ime obeščašćeno, naše dostojanstvo kao vjernika ozbiljno je ugroženo. Zbog toga s nevjernicima nikada ne bih raspravljao o crkvenim stvarima ili poslovima Božje kuće, niti bih im dozvolio da o tome tračaju i smiju se. Čak ni zbog zaštite sebe ne bih ležerno govorio o poslovima Božje kuće sa članovima svoje obitelji koji ne vjeruju” – kad bi oni imali takvu svijest, ne bi li tada mogli držati jezik za zubima? Pa zašto to ne mogu učiniti? Jasno je da oni sebe u osnovi ne smatraju dijelom Božje kuće, niti sebe smatraju vjernicima. Neki ljudi kažu: „Tvoje riječi nisu točne. Ako oni sebe ne smatraju dijelom Božje kuće, zašto bi i dalje dolazili na okupljanja?” Među onima koji vjeruju u Boga ima svakakvih ljudi. Zar nismo o tome već razgovarali? Mnogo je onih koji dolaze vjerovati u Boga s raznim neispravnim motivima i svrhama, a ovo je jedna takva vrsta. Vjerovati u Boga radi zabave, da razbiju dosadu ili da se nađe duhovna utjeha – nisu li takvi bezvjernici uobičajeni? Zar se takvi ljudi ne mogu naći u velikom broju? (Da.) Oni čak ni sami sebe ne priznaju kao vjernike u Boga. Naravno, sav rad crkve i Božji izabrani narod koji obavlja svoje dužnosti ne tiču ih se, oni na to ne obraćaju pažnju. Stoga, oni mogu ležerno i olako s nevjernicima raspravljati o radnoj situaciji u crkvi, unutarnjim poslovima crkve, pa čak i o bilo kakvim problemima koji se pojave među braćom i sestrama. Nakon što završe s govorom, nevjernici nastavljaju ogovarati, klevetati i podsmijavati se, ali to im ni najmanje ne smeta. Mogli bi se čak pridružiti nevjernicima u vrijeđanju braće i sestara, osuđivanju Božje kuće i komentiranju rada i radnih aranžmana Božje kuće. Jesu li oni vjernici u Boga? (Ne.) Pravi vjernik nikada ne bi postupio na ovaj način. Čak i da je to radi zaštite vlastitog dostojanstva i interesa, nikada ne bi ujeli ruku koja ih hrani i stali na stranu onih izvan crkve. Nije li tako? (Da.) Stoga su takvi pojedinci zli ljudi i bezvjernici, koji se moraju ukloniti. Što se prije uklone, to će prije crkva imati spokoj.

Porazgovarajmo o vama. Na primjer, ako tvoji roditelji ne vjeruju u Boga, ili ako tvoja braća i sestre ili najbolji prijatelji ne vjeruju u Boga, ali se ne protive tvojoj vjeri i zapravo je prilično podržavaju, bi li ti s njima razgovarao o svemu što se događa u crkvi? Pretpostavimo da jedna od tvojih prijateljica pita: „Ima li u vašoj crkvi muškaraca koji traže partnericu? Ima li nekih koji su posebno bezazleni, visoki, bogati i zgodni?” Neki pristojni ljudi među nevjernicima također žele pronaći pristojnog partnera s kojim bi provodili dane. Tvoja prijateljica želi pronaći nekoga tko vjeruje u Boga, pa hoćeš li joj ti biti voljan reći? (Ne.) Trebao bi joj reći: „Tvoja naklonost prema vjernicima je beskorisna. Ti si nevjernica i u osnovi si u neskladu s vjernicima. Nemate zajednički jezik; idete različitim putevima! Pogledaj se, odjevena tako drečavo – kojem bi se bratu u našoj crkvi ti svidjela?” Ti nemaš visoko mišljenje o njoj, pa bi li mogao s njom razgovarati o crkvenim pitanjima? (Ne.) Samo nekoliko riječi i razgovor bi propao, s potpuno različitim stajalištima. Čak i ako neki nevjernici imaju dobar dojam o vjernicima, i čak i ako održe prijateljstvo s tobom nakon što si postao vjernik, bi li ti bio voljan podijeliti s njima unutarnje poslove crkve ili poteškoće s kojima se susrećeš u obavljanju svojih dužnosti? (Ne.) Čak i ako podržavaju tvoju vjeru u Boga, kakva je korist od raspravljanja o crkvenim stvarima s njima? Na primjer, neka su braća i sestre izdržali mučenje i ispitivanje od strane velikog crvenog zmaja, a da nisu postali Jude. To je svjedočanstvo kojem se čak i nevjernici dive – bi li ti bio voljan to podijeliti s njima? (Ne.) Zašto ne bi bio voljan o tome raspravljati? (Takve stvari su za njih nevažne i ne bi mogli razumjeti ta iskustvena svjedočanstva.) Ne bi mogli razumjeti. Kakve bi negativne posljedice moglo imati raspravljanje o tim stvarima? (Mogli bi umjesto toga na kraju osuđivati crkvu.) Osudili bi ovako: „Zašto se izlažete tome? Zašto se suprotstavljate državnoj vlasti?” Vidite, jedan jedini komentar može razotkriti njihovu prirodu. Kako se to može smatrati suprotstavljanjem državnoj vlasti? Jasno je da đavolji kraljevi koji vladaju zemljom nanose ogromnu štetu Božjem izabranom narodu, ostavljajući ga bez načina da živi. Čak i kad svjedoče tomu, prave se da ne znaju. Jasno je da govore na način koji izvrće istinu i iskrivljuje činjenice. O čemu bi ti još mogao s njima raspravljati? Ne smiješ s njima razgovarati ni o čemu što je povezano s vjerom u Boga; ne možeš im dopustiti da išta znaju o tome. Oni koji ne mogu držati jezik za zubima mogu sve o crkvi ispričati nevjernicima. Oni su očito bezvjernici; oni su đavli koji dolaze u Božju kuću besposličariti, zvijeri koje ujedaju ruku koja ih hrani, bez trunke savjesti ili razuma. Bilo kakvo narušavanje interesa ili ugleda Božje kuće ili crkve njih uopće ne pogađa, ne dotiče se nijednog njihovog interesa i ne osjećaju ni najmanju tugu; stoga, mogu lakomisleno govoriti o unutarnjim poslovima crkve nevjernicima i ljudima koji ne vjeruju u Boga, bez imalo skrupula. Jesu li takvi ljudi mrski? (Jesu!) Može li bezvjernik, koji ne vidi braću i sestre kao obitelj, već vidi nevjernike kao svoju obitelj, prihvatiti istinu? (Ne.) Može li priznati da je Bog istina? (Ne.) Može li osoba koja se ne smatra članom crkve, kad čuje riječi o Božjem spasenju čovjeka, ostaviti po strani vlastite interese kako bi težila istini i ušla u istina-stvarnost? (Ne.) Njihove se dnevne aktivnosti sastoje samo od toga da izdaju interese crkve, da staju na stranu tuđina i da služe kao krtice, Jude i izdajnici, kao da je to njihova misija. Oni ne idu ispravnim putem, već žive da bi činili zlo; zaslužuju umrijeti i biti prokleti! Ovi Jude, izdajnici i Sotonine sluge koji ujedaju ruku koja ih hrani su negativci, štetni su za čovječanstvo i svi ih preziru. Dakle, nije li apsolutno ispravno da ih crkva rješava i uklanja? (Da.) Apsolutno je ispravno! Ne biste li vi mrzili da vas netko izda? Kad bi crkva ili Božja kuća bile izdane, većina se možda ne bi duboko suosjećala ili osjećala previše uznemireno; samo bi im bilo malo neugodno iznutra, jer su, na kraju krajeva, dio toga. Ali što ako bi tebe netko u crkvi izdao nevjernicima i ako bi zbog te izdaje nevjernici iskrivili činjenice, oklevetali te, ismijali, sudili i osudili te? Kako bi se ti tada osjećao? Ne bi li ti tada iskusio poniženje i sramotu koje trpe crkva i Božja kuća? (Da.) S tog stajališta, je li prikladno ukloniti takve pojedince? (Da.) Treba ih ukloniti; nema potrebe biti blag prema njima. Što se tiče onih koji ne mogu držati jezik za zubima, na temelju različitih očitovanja kako se vladaju i što proživljavaju, oni su bezvjernici unutar crkve, vrsta zlih ljudi koje treba ukloniti. Bez obzira na to čine li svoja djela u tajnosti ili otvoreno, čim se otkrije da netko ne može držati jezik za zubima i da posjeduje ljudskost-bit pravog pravcatog bezvjernika, odmah ga prijavite vođama i djelatnicima i obavijestite braću i sestre. Takve pojedince treba pravovremeno i točno razlučiti, a zatim ih što je prije moguće ukloniti iz crkve. Ne dopustite im da imaju ikakve veze s crkvom, njezinim radom ili braćom i sestrama; njihovo temeljito uklanjanje je ispravan postupak. Ovim se završava razgovor o ovom očitovanju ljudskosti – o nesposobnosti držanja jezika za zubima.

Jesu li tri vrste ljudi o kojima smo danas razgovarali u zajedništvu ozbiljniji slučajevi od dvije vrste o kojima smo prethodno razgovarali? (Jesu.) Njihove su okolnosti gore, njihova je ljudskost podlija i prezira vrjednija, a njihova šteta i utjecaj na interese crkve i interese svih braće i sestara su veći. Stoga, ne shvaćajte ove tri vrste ljudi olako; treba ih se budno čuvati i ne treba im udovoljavati. Ako se za nekoga utvrdi da je jedna od ove tri vrste, treba ga odmah razotkriti i razlučiti, a zatim ga se riješiti što je brže moguće. Ako obavlja važnu dužnost, odmah pronađite nekoga da preuzme njegovu dužnost, a zatim ga smijenite s te dužnosti i uklonite ga. Razumijete? (Razumijemo.) O različitim stanjima braće i sestara u crkvi, njihovim različitim očitovanjima u različitim razdobljima, radu crkve, pa čak i nekim njezinim unutarnjim poslovima, dopušteno je raspravljati i razgovarati u zajedništvu samo među braćom i sestrama. To ima za cilj da se Božjem izabranom narodu omogući da ima jasnija razumijevanja i uvide u načela koja zahtijeva Božja kuća, čime se postiže sposobnost djelovanja u skladu s istina-načelima. Međutim, jedno načelo mora biti jasno: bilo da se radi o istinama ili načelima koja se tiču ulaska u život Božjeg izabranog naroda ili o propisima za opće poslove, o njima se apsolutno ne smije govoriti nevjernicima, jer bi to dovelo do toga da nevjernici komentiraju i upiru prstom. To je apsolutno zabranjeno. Neki bi mogli reći: „Ako je apsolutno zabranjeno, znači li to da je to upravna odluka?” Može se i tako reći; tko god oda informacije, snosit će odgovarajuće posljedice. Zašto će morati snositi posljedice? Zato što oni koji odaju unutarnje stvari crkve ne štite crkvu ni braću i sestre, i mogu lako izdati crkvu i braću i sestre. Budući da djeluju kao izdajnici i Jude, više prema njima ne treba biti blag niti ih treba smatrati braćom i sestrama ili obitelji. S njima treba postupati kao s izdajnicima i Judama i izravno ih ukloniti iz crkve. Neki ljudi kažu: „Imao sam tu groznu naviku da budem brbljavac, bio sam sklon lakomisleno govoriti. Sada kad vidim posljedice takvih postupaka, više se ne usuđujem lakomisleno govoriti.” Dobro. Budući da si to rekao, tvoje će se ponašanje promatrati. Ako se uistinu pokaješ i preokreneš, više ne budeš lakomisleno prenosio informacije ili izdavao interese braće i sestara, i budeš mogao držati jezik za zubima, Božja kuća će ti dati jednu priliku. Ako se ponovno otkrije da si to učinio, da si ti bio taj koji je proširio neku informaciju, prema tebi se neće pokazati nikakva blagost – braća i sestre u crkvi će se ujediniti da te uklone. Kad se to dogodi, nemoj plakati ni žaliti se da nisi bio unaprijed upozoren. Sada kad su stvari jasno objašnjene, ako se ovo ponovi, Božja kuća apsolutno neće biti blaga. Razumijete? (Razumijemo.) Ako vidite nekoga tko ovo nije razumio, objasnite mu; ukažite mu na neke stvari koristeći ono o čemu smo danas razgovarali. Ako primijetite da netko pokazuje znakove ovakvog ponašanja ili da je netko prije tako postupao, komunicirajte s njim, upozorite ga i obavijestite ga o prirodi i posljedicama takvih postupaka, kao i o stavu Božje kuće prema tim stvarima i ljudima. Nakon što ste mu razjasnili te stvari, promatrajte ga da vidite može li se pokajati i što će činiti u budućnosti. Ako se promijeni i više ne postupa na takav način, može biti ponovno prihvaćen i tretiran kao brat ili sestra. Ali ako i dalje tvrdoglavo odbija pokajati se i nastavi potajno tako postupati, uklonite ga kad god nađete nekog takvog. Ako nađete par, uklonite ih oboje; ako nađete skupinu, uklonite cijelu skupinu. Ne pokazujte nikakvu blagost. Neki ljudi pitaju: „Mogu li razgovarati s onim članovima svoje obitelji koji su nekoć vjerovali, ali su kasnije uklonjeni?” Čini se da onima koji vole brbljati i baviti se ogovaranjem nije lako kontrolirati se, pa uvijek tvrdoglavo pitaju je li to dopušteno. Što vi mislite, je li dopušteno? (Nije.) Nije dopušteno ni s kim razgovarati, jer to lako dovodi do posljedica. S takvim se ljudima mora postupati kao s Judama. S onima koji su nevjernici, s onima koji su uklonjeni, s onima koji su ti bliski, s onima koji imaju tvoje povjerenje, s onima koji podržavaju tvoju vjeru u Boga, s onima koji s naklonošću gledaju na vjeru u Boga, i s onima koji nominalno vjeruju u Boga, koji samo žive crkveni život i čitaju ponešto od Božjih riječi, ali uopće ne obavljaju svoju dužnost, s takvima se ne smije razgovarati – ako netko to učini, s njim će se postupiti kao s Judom. Razumijete? (Razumijemo.) Tko još spada među one koji ne obavljaju svoje dužnosti? Spadaju li tu obični članovi crkve? (Da.) Ne zaboravite ovu stvar; ne budite blesavi. Vi morate dobro dokučiti načela. Nemojte nastaviti vjerovati samo da biste na kraju postali Juda i izdali Božju kuću, izdali braću i sestre, a da toga niste ni svjesni, pa se čak time i ponosili. Nemogućnost držanja jezika za zubima, pa čak i izdaja rada crkve i braće i sestara je ozbiljan prijestup. Bog vodi zapise o svakome tko počini takvo zlo. Sada kad ti je to jasno objašnjeno i kad si razumio, ako to ponovno učiniš, to više nije običan prijestup; to je kršenje upravne odluke, zbog čega postaješ metom za uklanjanje, i bit ćeš lišen prava na spasenje. Razumijete? (Razumijemo.)

11. prosinca 2021.