Četrnaesta stavka: Pravovremeno razlučiti, a zatim ukloniti ili izbaciti sve vrste zlih ljudi i antikrista (Peti dio)

Stav koji bi vođe i djelatnici trebali imati prema radu na pročišćavanju crkve

Ove godine neprestano smo razgovarali u zajedništvu o odgovornostima vođa i djelatnika te o očitovanjima svih vrsta uključenih ljudi. Teme razgovora postajale su sve detaljnije i konkretnije, obuhvaćajući različite probleme svih vrsta ljudi, a razgovor o konkretnim očitovanjima tih ljudi i kategorijama u koje bi ih trebalo svrstati također je bio vrlo konkretan i jasan. Što se o ovim podrobnim problemima konkretnije i jasnije razgovara u zajedništvu, to bi razgovor trebao pružiti pozitivniju pomoć i usmjeravanje za ulazak u život Božjeg izabranog naroda te ponuditi više usmjeravanja i pomoći vođama i djelatnicima u njihovu radu i vršenju dužnosti. Međutim, bez obzira na to kako se razgovor u zajedništvu vodi, bez obzira na to koliko je konkretan, nekim je vođama i djelatnicima i dalje nejasno kako se pozabaviti s različitim vrstama ljudi i problema u crkvi i kako ih se riješiti. O pitanjima koja se tiču svih vrsta ljudi tako se jasno razgovaralo, a ipak neki vođe i djelatnici još uvijek ne mogu uvidjeti kako razlučiti različite vrste ljudi i kako se odnositi prema njima. Oni i dalje ne mogu postupati u skladu s istina-načelima, niti mogu koristiti istinu za rješavanje pitanja različitih vrsta ljudi i problema u crkvi. Što je tomu razlog? Takvim ljudima nedostaje istina-stvarnost. Kroz razgovor u zajedništvu o očitovanjima svih vrsta ljudi, trebalo bi imati osnovnu sposobnost razlučivanja onih u crkvi koji vrše svoje dužnosti i onih koji ne vrše, onih koji teže istini i onih koji ne teže, onih koji su poslušni i pokorni te onih koji uzrokuju prekide i ometanja, te napraviti razumne aranžmane za njih. Međutim, gledajući stanje svih vrsta ljudi u crkvi, uklonjeni su samo očito zli ljudi; mnogi bezvjernici nisu temeljito uklonjeni. U radu na pročišćavanju crkve, vođe i djelatnici trebali bi surađivati s Božjim djelom kako bi što prije uklonili zle ljude i bezvjernike, umjesto da tome pristupaju pasivno, ponašajući se kao oni koji ugađaju drugima, ili misleći da je samim uklanjanjem očito zlih ljudi sve riješeno i u redu. Vođe i djelatnici trebali bi aktivno provjeravati rad svakog tima, provjeravati stanje članova svakog tima, ima li bezvjernika koji su tu samo da popune broj ili bezvjernika koji šire negativnost i predodžbe kako bi ometali rad crkve, a jednom kada se otkriju, te bi ljude trebalo temeljito razotkriti i ukloniti. To je posao koji bi vođe i djelatnici trebali raditi; ne bi trebali biti pasivni, ne bi trebali čekati naredbe i poticaje od Višnjeg da bi djelovali, niti bi trebali samo učiniti nešto preko volje kada sva braća i sestre to zatraže. U svom radu, vođe i djelatnici trebali bi voditi računa o Božjim nakanama i biti Mu odani. Najbolji način na koji se mogu ponašati jest da proaktivno prepoznaju i rješavaju probleme. Ne smiju ostati pasivni, pogotovo kada imaju ove sadašnje riječi i razgovore u zajedništvu kao temelj za postupanje. Naprotiv, trebali bi preuzeti inicijativu da temeljito riješe stvarne probleme i poteškoće razgovarajući u zajedništvu o istini i obavljati svoj posao kako treba. Trebali bi pravovremeno i proaktivno pratiti napredak rada; ne mogu uvijek čekati naredbe i poticaje od Višnjeg prije nego što nevoljko poduzmu nešto. Ako su vođe i djelatnici uvijek negativni i pasivni i ne rade stvarni posao, nedostojni su služenja kao vođe i djelatnici te bi trebali biti smijenjeni i premješteni na druge dužnosti. Danas ima mnogo vođa i djelatnika koji su vrlo pasivni u svom radu. Uvijek obave tek nešto posla nakon što Višnji pošalje naredbe i pritisne ih; inače, ljenčare i odgađaju. Rad u nekim crkvama prilično je kaotičan, neki od ljudi koji tamo vrše dužnosti nevjerojatno su lijeni i površni te ne postižu nikakve stvarne rezultate. Ti su problemi već vrlo ozbiljni i užasne su prirode, ali vođe i djelatnici tih crkava i dalje se ponašaju kao dužnosnici i gospodari. Ne samo da nisu u stanju raditi ikakav stvarni posao, već ne mogu ni prepoznati ni riješiti probleme. To paralizira rad crkve i uzrokuje njegovu stagnaciju. Gdje god je rad crkve u strašnom neredu i nema ni traga redu, ondje definitivno vlada lažni vođa ili antikrist. U svakoj crkvi u kojoj vlada lažni vođa, rad crkve je u rasulu i potpunom neredu – u to nema sumnje. Na primjer, mnoge probleme u američkim crkvama otkrio sam Svojim ušima ili očima. Većinu problema koje sam vidio riješio sam na licu mjesta; za neke druge, zatražio sam od vođa američkih crkava da ih riješe. Međutim, većina posla vođa i djelatnika obavlja se vrlo pasivno, praćenje je presporo, a učinkovitost preniska, pri čemu se većina njihovih dnevnih zadataka izvršava tek nakon naredbi i poticaja od Višnjeg. Nakon što Višnji organizira posao, oni će neko vrijeme biti zaposleni, ali kad se taj djelić posla završi, ne znaju što bi dalje radili jer ne razumiju koje bi dužnosti trebali obavljati. Nikada im nije jasno koji posao spada u opseg odgovornosti vođa i djelatnika koji bi trebali obavljati; u njihovim očima, nema posla koji treba obaviti. O čemu se radi kada ljudi misle da nema posla koji treba obaviti? (Ne nose breme.) Točnije rečeno, ne nose breme; također su vrlo lijeni i žude za udobnošću, uzimaju što više pauza kad god mogu i pokušavaju izbjeći sve dodatne zadatke. Ti lijeni ljudi često misle: „Zašto bih se toliko brinuo? Od previše brige samo ću brže ostarjeti. Kakvu ću korist imati od toga i od tolikog trčanja uokolo i tolikog iscrpljivanja? Što će se dogoditi ako iznemognem od posla i razbolim se? Nemam novca za liječenje. A tko će se brinuti o meni kad ostarim?” Ti lijeni ljudi su upravo tako pasivni i nazadni. Nemaju ni trunke istine i ne mogu ništa jasno vidjeti. Oni su očito hrpa smetenih ljudi, zar ne? Svi su smušeni; nesvjesni su istine i ona ih ne zanima, pa kako mogu biti spašeni? Zašto su ljudi uvijek nedisciplinirani i lijeni, kao da su živi mrtvaci? To se dotiče pitanja njihove prirode. U ljudskoj prirodi postoji jedna vrsta lijenosti. Bez obzira na to koji zadatak ljudi obavljaju, uvijek im je potreban netko da ih nadzire i potiče. Ponekad ljudi vode računa o tijelu, žude za tjelesnom udobnošću i uvijek nešto zadržavaju za sebe – ti su ljudi puni đavoljih namjera i lukavih spletki; oni zaista ne valjaju. Nikada ne daju sve od sebe, bez obzira na to koju važnu dužnost obavljaju. Oni su neodgovorni i nemaju odanosti. Ove sam stvari danas rekao kako bih vas podsjetio da ne budete pasivni u radu. Morate biti u stanju slijediti sve što kažem. Kad bih otišao u razne crkve i saznao ili vidio da ste obavili mnogo posla, da ste radili vrlo učinkovito i da posao napreduje vrlo brzo, da je dosegao zadovoljavajuću razinu i da su svi dali sve od sebe, bio bih prilično zadovoljan. Kad bih otišao u razne crkve i vidio da je napredak rada u svim pogledima spor, što dokazuje da niste dobro obavili svoje dužnosti i da niste držali korak s normalnim tempom širenja evanđelja, što mislite kakvo bi tada bilo Moje raspoloženje? Bih li i dalje bio sretan što vas vidim? (Ne.) Ne bih. Povjeren vam je ovaj posao i rekao sam sve što je trebalo reći; konkretna načela primjene i put također su vam rečeni. Ipak, vi ne djelujete, ne radite, samo čekate da vas Ja osobno nadzirem i potičem, da vas orezujem ili vam čak zapovijedam da djelujete. U čemu je ovdje problem? Ne bi li to trebalo raščlaniti? Kada ne radite posao koji očito treba obaviti i niste ga u stanju preuzeti na sebe – mogu li imati dobar stav prema vama? (Ne.) Zašto ne mogu imati dobar stav prema vama? (Previše smo neodgovorni u vršenju svojih dužnosti.) Zato što svoje dužnosti ne vršite svim svojim srcem i snagom, već ih radite samo površno. Osoba koja je odana u svojim dužnostima trebala bi barem uložiti svu svoju snagu, ali vi ni to ne možete postići; daleko ste od toga! Nije da vam je kov nedovoljan; vaš je stav neispravan i neodgovorni ste. U vašem srcu postoje neke apsurdne stvari koje vas sprječavaju da vršite svoje dužnosti. Osim toga, mentalitet onih koji ugađaju drugima sprječava vas u provođenju rada na čišćenju crkve. Znate li koji je značaj čišćenja crkve? Zašto Bog želi očistiti crkvu? Koje su posljedice nečišćenja crkve? Sve vam je to nejasno i ne tragate za istinom, što dokazuje da ne vodite računa o Božjim nakanama. Vi ste voljni raditi samo malo običnog, redovnog posla na svojoj poziciji i izbjegavate posebne zadatke, osobito one koji bi mogli uvrijediti druge. Svi vi radije te zadatke prebacujete na nekog drugog. Ne razmišljate li vi na taj način? Nije li to problem koji bi trebalo riješiti? Uvijek govorite: „Moj je kov loš, moje razumijevanje istine je ograničeno i nemam dovoljno radnog iskustva. Nikada nisam bio crkveni vođa, niti sam provodio rad na čišćenju crkve.” Zar to nije traženje izgovora? O radu na čišćenju crkve tako se jasno razgovaralo u zajedništvu. Uklanjanje antikrista, zlih ljudi i bezvjernika tako je jednostavna stvar. Je li tih nekoliko načela doista tako teško razumjeti? Ako se tako jednostavna pitanja objasne tako jasno, a ljudi ih i dalje ne razumiju, na što to ukazuje? To ukazuje ili na to da im je kov previše loš da bi razumjeli ljudski jezik, ili da su samo nitkovi koji ne rade ono što bi trebali. Među vođama i djelatnicima definitivno ima nekih s lošim kovom, a zasigurno ima i onih koji ugađaju drugima i koji se ne bave stvarnim radom; definitivno ima i nekih nitkova koji zanemaruju ispravne zadatke i bezobzirno čine nedjela – sve te situacije postoje. Prvo, te nitkove koji zanemaruju ispravne zadatke treba ukloniti. Tko god može raditi stvarni posao, treba ga koristiti, one koji ugađaju drugima, a služe kao vođe, definitivno treba smijeniti, a ljude s lošim kovom koji mogu razumjeti ljudski jezik i mogu obaviti nešto stvarnog posla treba zadržati. Ta se pitanja trebaju riješiti na ovaj način. Ako, nakon što je Bog govorio u zajedništvu, možeš jasno vidjeti probleme u radu crkve koje bi vođe i djelatnici trebali riješiti, onda bi ih trebao riješiti odmah, bez daljnjeg odgađanja. Trebao bi biti u stanju preuzeti inicijativu za djelovanje bez potrebe da čekaš da Višnji osobno dodijeli zadatke ili izda naredbe. Bez obzira na to koji se problemi pojave, trebali bi biti riješeni prije nego što utječu na posao. Prije nego što Višnji uopće počne istraživati probleme, ti bi već trebao izvijestiti o svom razumijevanju problema i rješenjima za njih, načelima za njihovo rješavanje i rezultatima njihova rješavanja. Kako bi to bilo sjajno! Bi li Višnji tada i dalje mogao biti nezadovoljan tobom? Kao vođa ili djelatnik, ako nikad ne uspijevaš vidjeti posao unutar opsega vlastitih odgovornosti, ili čak i ako imaš neku svijest ili ideje, ali stalno odgađaš i ne djeluješ, uvijek čekajući da ti Višnji dodijeli zadatke, nije li to zanemarivanje odgovornosti? (Da.) To je ozbiljno zanemarivanje odgovornosti! Izgubio si stav i odgovornost koji dolaze s ulogom vođe ili djelatnika u pogledu toga kako se treba odnositi prema dužnosti. U svom radu, vođe i djelatnici trebali bi se strogo držati zahtjeva Višnjeg; što god je Višnji govorio u zajedništvu, to biste trebali provesti, postupajući i provodeći to brzo nakon što ste razumjeli. Rješavanje problema uz pomoć istine najvažnija je odgovornost vođa i djelatnika i ne biste trebali pasivno čekati da Višnji organizira posao prije nego što išta poduzmete. Ako uvijek pasivno čekaš, onda nisi prikladan biti vođa ili djelatnik, ne možeš preuzeti taj posao na sebe, a priznavanje odgovornosti i ostavka bili bi jedina razumna stvar koju možeš učiniti.

Očitovanja i ishodi tri vrste ljudi koji vjeruju u Boga

I. Službenici

Ukupno postoji petnaest odgovornosti vođa i djelatnika, a mi smo već razgovarali u zajedništvu do četrnaeste. Problemi unutar crkve koje vođe i djelatnici trebaju riješiti, kao i pitanja svih vrsta ljudi koja su uključena u te probleme, razmotrena su u razgovoru do otprilike osamdeset do devedeset posto. Sve su to zadaci koje vođe i djelatnici trebaju poduzeti i problemi koje trebaju riješiti. To uključuje mnoga pitanja. S jedne strane, dotiče se odgovornosti koje bi vođe i djelatnici trebali ispuniti; s druge strane, uključuje i različita pitanja svih vrsta ljudi u crkvi. Iako je tema našeg razgovora u zajedništvu tijekom ovog razdoblja odgovornost vođa i djelatnika i razotkrivanje lažnih vođa, također smo mnogo razgovarali o pitanjima različitih vrsta ljudi – te o stanjima i biti različitih vrsta ljudi – kojih se ova tema dotiče. Naravno, ovaj specifičan sadržaj ima različite učinke na sve vrste ljudi koji slijede Boga u crkvi. Među njima postoji jedna vrsta ljudi koja, čak i nakon što čuje sav ovaj razgovor u zajedništvu, i dalje zadržava stav: „Imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, voljan sam ostaviti stvari u svojoj vjeri u Boga i voljan sam platiti cijenu i podnijeti teškoće kako bih vršio svoju dužnost.” Njih ne zanimaju različita stanja svih vrsta ljudi, istina uključena u različita stanja, ili istina-načela koja bi ljudi trebali razumjeti, a o kojima se razgovaralo tijekom ovog razdoblja. Nije li to jedna vrsta ljudi? Nije li ta vrsta ljudi vrlo reprezentativna? (Da.) Ta vrsta ljudi uvijek se drži određenog gledišta. Od čega se to gledište prvenstveno sastoji? Od triju elemenata koje sam upravo spomenuo: prvo, vjeruju da njihova ljudskost nije loša, pa čak i da je dobra. Drugo, misle da istinski vjeruju u Boga, što znači da iskreno vjeruju u postojanje Boga i u Božju suverenost nad svime, vjerujući da je ljudska sudbina pod Božjom kontrolom, da potpada pod Božju suverenost, što je tumačenje izraza „istinski vjerovati u Boga” u širem smislu. Treće, vjeruju da se mogu odricati stvari u svojoj vjeri u Boga te podnositi teškoće i platiti cijenu kako bi vršili svoje dužnosti. Može se reći da su ta tri elementa najosnovniji, primarni i središnji elementi kojih se ti ljudi drže u svojoj vjeri u Boga. Naravno, te se stvari također mogu smatrati njihovim kapitalom u vjerovanju u Boga, kao i ciljevima kojima teže te njihovom motivacijom i smjerom u postupanju. Oni vjeruju da ih posjedovanje ovih triju elemenata kvalificira za tri osnovna uvjeta za spasenje, čineći ih ljudima koje Bog voli i prihvaća. To je teška pogreška; posjedovanje ovih triju elemenata samo ukazuje na malo ljudskosti. Može li samo malo ljudskosti zaslužiti Božje odobravanje? Nipošto ne može; Bog odobrava one koji Ga se boje i klone se zla. Ove tri točke ne dosežu mjerilo istina-stvarnosti; one su samo tri standarda za službenike. Zatim ću podijeliti detalje ovih triju točaka kako biste jasno razumjeli. Prvi element je posjedovanje dobre ljudskosti. Oni vjeruju da je dovoljno ne činiti zlo, ne uzrokovati prekide i ometanja i ne nanositi štetu interesima Božje kuće te da to znači da mogu udovoljiti Božjim nakanama i postupati u skladu s načelima. Drugi element je „istinski vjerovati u Boga”. Za njih, ono što nazivaju „istinski vjerovati u Boga” znači nikada ne sumnjati u postojanje Boga ili u činjenicu Njegove suverenosti nad svime te vjerovati da je ljudska sudbina u Božjim rukama, misleći da će im to omogućiti da slijede Boga do kraja. Vjeruju da će, sve dok istinski vjeruju u Boga, zaslužiti Njegovo odobravanje. Stoga, bez obzira na to kako Bog vodi ili djeluje, ili na kakve probleme nailaze, oni kažu: „Samo ljubi Boga, slijedi Boga, pokori se Bogu.” Njihova metoda rješavanja problema je prejednostavna; mogu li takve općenite riječi riješiti ikakve probleme? Treći element je biti u stanju odricati se stvari u svojoj vjeri u Boga i biti u stanju podnositi teškoće i platiti cijenu kako bi vršili svoje dužnosti. Kako to provode u djelo? Budući da istinski vjeruju u Boga, kada postoji potreba u radu crkve ili kada osjete hitne Božje nakane, mogu proaktivno napustiti svoju obitelj, brak i karijeru, ostaviti po strani svoje svjetovne izglede i slijediti Boga te vršiti svoje dužnosti s nepokolebljivom odlučnošću, nikada ni za čim ne žaleći. U stanju su podnositi teškoće i platiti cijenu za bilo koju dužnost koju im Božja kuća dodijeli, čak i ako to znači jesti manje i spavati manje. Bez obzira na to koliko su teški životni uvjeti, pa čak i u nekim nepovoljnim okruženjima, oni i dalje mogu ustrajati u vršenju svojih dužnosti. Osim ovih triju elemenata, čini se da primjena svih drugih aspekata povezanih s istinom nema veze s njima. Rade ono što im se čini dobrim ili ispravnim. Što se tiče različitih načela primjene koja je Bog rekao čovjeku, kao i stanja, očitovanja i biti različitih iskvarenih naravi ljudi koje je Bog razotkrio, misle da je u redu da znaju malo ili da ne znaju uopće; ne osjećaju potrebu da konkretno i pedantno traže različita načela kako bi ispitali vlastitu iskvarenost i nadoknadili svoje nedostatke, niti potrebu da često prisustvuju okupljanjima kako bi čuli druge kako dijele svoja različita iskustvena svjedočanstva, a zatim postigli vlastitu preobrazbu, i tako dalje. Vjerovati u Boga na ovaj način, osjećaju, previše je problematično, nepotrebno je. Oni slijede Boga i vrše svoje dužnosti s površnim razumijevanjem vjere u Boga i promjene naravi, zajedno s različitim predodžbama i uobraziljama o Božjem djelu. Nije li ova vrsta ljudi prilično reprezentativna? (Da.) Oni sebi postavljaju najosnovniji zahtjev i imaju najosnovniji stav prema vjerovanju u Boga. Osim toga, zanemaruju istinu, Božji sud i razotkrivanje, orezivanje, kao i različite iskvarene naravi ljudi i različita stanja, očitovanja i tako dalje. Nikada ne razmatraju ta pitanja niti promišljaju o njima. To jest, ti ljudi sebe smatraju onima koji imaju dobru ljudskost, dobrim ljudima i onima koji istinski vjeruju u Boga; i dok priznaju da ljudi imaju iskvarene naravi, zanemaruju konkretna stanja i očitovanja različitih iskvarenih naravi ljudi koje je Bog razotkrio, ne ulažući nikakav napor u proučavanje tih stvari. Nije li to jedna vrsta ljudi? Nisu li gledišta i konkretna očitovanja ove vrste ljudi u njihovoj vjeri u Boga prilično reprezentativna? (Da.) S obzirom na gledišta tih ljudi o vjerovanju u Boga, njihovo razumijevanje spasenja i njihov stav prema Božjim riječima koje razotkrivaju različite iskvarene naravi ljudi, u koju bi kategoriju te ljude trebalo svrstati? (Oni sa smušenom vjerom, koji ne teže istini.) To je samo vanjska pojava; kako bi te ljude doista trebalo kategorizirati? Ima li mnogo takvih ljudi u crkvi? (Da.) Kad god se raspravlja o konkretnim pitanjima i kada se o odgovarajućim istinama razgovara u zajedništvu, počinju se osjećati pospano, drijemaju ili postaju zbunjeni, ne pokazujući interes. Ako im se dodijeli bilo kakav posao ili zadaci, oni zavrnu rukave i bace se na posao, ne bježeći od teškoća ili umora. Misle da bi bilo sjajno kad bi vjerovanje u Boga bilo poput obavljanja ovakvog posla – tada bi bili motivirani. Kada dođe vrijeme da se podnesu teškoće, plati cijena i uloži napor u rad, pokazuju istinsku ozbiljnost. Ali jesu li ta istinska ozbiljnost i entuzijazam isto što i biti odan? Je li to očitovanje koje bi netko trebao imati nakon što razumije istina-načela? (Ne.) Kroz Moju besjedu, možete li vidjeti u koju bi kategoriju te ljude trebalo svrstati? (U službenike.) Točno. Ti ljudi su službenici, i tako službenici vjeruju u Boga.

Započeli smo razgovorom u zajedništvu o priroda-biti te o različitim očitovanjima antikrista, kao i o različitim očitovanjima onih koji imaju narav antikrista, ali zapravo nisu antikristi. Sada razgovaramo o očitovanjima različitih vrsta ljudi kojih se dotiču odgovornosti vođa i djelatnika. Iako su teme o kojima se razgovaralo bile o antikristima i lažnim vođama, konkretna pitanja i očitovanja kojih se svaka stavka dotiče odnose se na iskvarene naravi iskvarenog čovječanstva, kao i na različita stanja i očitovanja nastala pod vlašću iskvarenih naravi. Iako su lažni vođe i antikristi samo manjina, naravi lažnih vođa i antikrista, kao i njihova različita stanja i očitovanja, postoje u svakoj osobi u različitoj mjeri. Sada kada se o tim pitanjima tako podrobno razgovaralo u zajedništvu, oni koji teže istini imat će ubuduće više puta i smjera te jasnije ciljeve u težnji istini, primjeni istine, razumijevanju istina-načela i ulasku u istina-stvarnost. To je za njih dobra stvar i razlog za radost. Drugim riječima, oni započinju novu prekretnicu u svojoj vjeri u Boga. Više ne žive pod pravilima, vjerskim obredima, ili riječima i doktrinama, i sloganima. Umjesto toga, imaju konkretnije smjerove i ciljeve za primjenu, i naravno, konkretnija načela koja treba slijediti. Kako primjenjivati u određenim okolnostima i koja su uključena istina-načela, ili koja stanja i iskvarenosti ljudi imaju i kako bi se s njima trebalo postupati, kao i kako tragati za istinom da bi ih se riješilo – dvije glavne teme o kojima se u zajedništvu razgovaralo u vezi s antikristima i lažnim vođama, uglavnom se dotiču tih sadržaja. Za one koji teže istini, što se o istini konkretnije razgovara, to više imaju puta primjene. Što se o istini konkretnije razgovara, to srca ljudi postaju svjetlija i jasnija, to više mogu poznavati i razumjeti sebe, i to su svjesniji u što bi trebali ući sljedeće i koje probleme trebaju riješiti sljedeće. Što se tiče vrste ljudi spomenute maloprije kao službenici, nakon što smo opsežno razgovarali o različitim stanjima nastalim uslijed iskvarenih naravi čovječanstva i različitim problemima iskvarenosti koje treba riješiti, njih to i dalje ne dotiče. Što znači da ih to ne dotiče? To znači da su im i dalje nejasni i nedokučivi težnja istini i put spasenja o kojem je Bog govorio. Što je još ozbiljnije, nakon što se o toliko bitnih očitovanja i problema razgovaralo u zajedništvu, oni i dalje misle: „Imam dobru ljudskost, istinski vjerujem u Boga, voljan sam ostaviti stvari u svojoj vjeri u Boga i voljan sam platiti cijenu i podnijeti teškoće kako bih vršio svoju dužnost; to je dovoljno.” Kada se suoče sa situacijama, niti ispituju sebe niti uspoređuju sebe s Božjim riječima, već umjesto toga pokušavaju riješiti probleme isključivo na temelju vlastite ljudske dobrote ili ono malo savjesti i razuma što imaju. Naravno, neki se ljudi oslanjaju na suzdržanost i strpljenje, trpeći uvijek iznova, dok se drugi oslanjaju na filozofije za ovozemaljsko ophođenje, čineći da se veliki problemi čine malima, a zatim da se mali problemi čine beznačajnima. Cilj kojem teže je: „Do dana kada Božje djelo završi, ako još uvijek budem u crkvi i budem vršio svoju dužnost, a ne budem uklonjen, to je dovoljno. Imam li istinsko razumijevanje sebe, jesu li moje iskvarene naravi riješene, imam li istinsku pokornost Bogu, jesam li osoba koja se boji Boga i kloni se zla – to su manji problemi, nisu vrijedni spomena. Ti od svega praviš veliku stvar, razgovaraš o istini tako detaljno, iznosiš čak i najmanje probleme o kojima se beskrajno besjedi, uvijek nas tjeraš da razlučujemo; jednostavno nisam voljan slušati te razgovore o istini, uopće me ne zanima. Kada dođe Božji dan, kako bi bilo divno da možemo samo izravno ući u kraljevstvo!” Iako je istina da svačije strpljenje ima svoje granice, strpljenje takvih ljudi je neograničeno. Zašto? Zato što vjeruju da imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga, imaju sposobnost ostavljanja stvari kao vjernici u Boga i volju da plate cijenu i podnesu teškoće kako bi vršili svoju dužnost; kada se suoče s bilo čime, imaju svoja rješenja, i na kraju su i dalje u stanju nepokolebljivo vršiti svoje dužnosti i biti postojani. Međutim, bez obzira na to kako ustraju u vršenju svojih dužnosti, ili na koji način izdržavaju do kraja, bez obzira na njihovu motivaciju, jedno je sigurno: nemaju istinsku pokornost Bogu i nikada ne razumiju vlastite iskvarene naravi. Točnije, ti ljudi ne priznaju da imaju iskvarenost, niti priznaju različita stanja i probleme koji proizlaze iz iskvarenih naravi ljudi koje je Bog razotkrio. Čak i ako se povremeno poistovjete s tim stanjima i problemima, prema njima se odnose hladno, govoreći: „Svi su jednako iskvareni. Priroda-bit svih je ona đavala i Sotone; svi smo mi neprijatelji Božji. To je činjenica koju nitko ne može promijeniti. Ali sve dok netko ustraje u vršenju svoje dužnosti, Bog će ga sigurno odobriti, a oni koji ustraju do kraja bit će pobjednici.” Sudeći prema njihovim gledištima, prilično su energični u svojoj vjeri u Boga, ali kada je riječ o dijeljenju iskustvenih svjedočanstava, ušute, ne mogu izustiti ni riječ. Kada je na okupljanjima vrijeme za razgovor o istini, osjećaju se pospano i ne mogu to upiti. Ako ih pitaš: „Kako doživljavaš Božje riječi u svojoj dužnosti svaki dan?”, oni kažu: „Što god mi crkva odredi da radim, ja radim. Zahtijeva li to doživljavanje?” Čini se da ne razumiju. Ako ih ti zatim pitaš: „Otkriva li se ikakva tvoja iskvarenost? Kako razumiješ sebe?”, oni kažu: „Samo se pokoravam Bogu i ljubim Boga; kakvih bi tu problema moglo biti?” Njihovo razmišljanje je tako jednostavno. Ovo je njihovo gledište: „Vjerovanje u Boga trebalo bi biti ovakvo. Zašto se zamarati s toliko trivijalnih pitanja? Vi previše komplicirate stvari!” Stoga, oni vrše svoju dužnost i obavljaju zadatke nikada ne tražeći istina-načela, već postupajući na temelju dobrih namjera i entuzijazma. Točnije, postupaju pod vlašću savjesti i razuma, misleći: „Već sam u velikoj mjeri patio i platio cijenu; već sam u velikoj mjeri primijenio istinu i udovoljio Bogu; ne tražite više od mene. Dobro mi je ovako, ja sam dobra osoba i istinski vjerujem u Boga.” Naravno, postoje trenuci kada ti ljudi ne mogu a da se ne ispušu, i tada se njihovo pravo lice razotkrije. Mogu izgovarati mnoge riječi i doktrine, ali nemaju nikakav stvarni rast; drugim riječima, nemaju život. Na što se konkretno odnosi nemanje života? (Nemaju istinu.) Kako nastaje nemanje istine? (Ne vole istinu, niti joj teže.) Čak se i ne radi o tome vole li istinu ili ne; da budemo precizni, oni ne prihvaćaju istinu. Neki bi mogli reći: „Kako možeš reći da oni ne prihvaćaju istinu? Podnose tolike teškoće i plaćaju tako veliku cijenu da bi vršili svoju dužnost, radeći naporno svaki dan od zore do mraka; kako možeš reći da nemaju istinu?” Je li reći ovo nanošenje nepravde tim ljudima? Ali ako pogledaš te ljude, iza njihove patnje i plaćanja cijene, je li sve što rade unutar opsega istina-načela? Traže li oni načela u svemu što rade? Dolaze li pred Boga s bogobojaznim srcem i rade li stvari u skladu s Božjim riječima i načelima koja zahtijeva Božja kuća? Ne; sve su to ljudski postupci, ljudska suzdržanost. Koje je njihovo glavno očitovanje neprihvaćanja istine? To je da, prije nego što nešto učine, nikada aktivno ne tragaju za istinom, niti ikada ozbiljno promišljaju o tome koja su istina-načela, a zatim strogo primjenjuju u skladu s Božjim riječima. Imaju li takve misli i stavove? Kakav je njihov stav prema različitim očitovanjima iskvarene naravi čovječanstva koju je Bog razotkrio? Prihvaćaju li te riječi? Priznaju li da su te riječi činjenične? Priznaju li da su ta konkretna očitovanja otkrivenja iskvarenosti? Mogli bi kimnuti u znak slaganja ili to priznati izvana, ali u svom srcu to ne prihvaćaju; ignoriraju to. Što znači ignorirati to? Konkretno, to znači ne prihvaćati, nemati jasan stav i nemati očit otpor ili protivljenje, već usvojiti hladan pristup prema tim riječima koje je Bog izgovorio. Reći „hladan pristup” je malo apstraktno; konkretno, to je da oni misle: „Ti kažeš da su ljudi oholi i lažljivi, ali tko nije lažljiv? Tko nema malo lukavosti? Tko ne pokazuje neku oholost ili nadmenost? Pa što onda? Sve dok netko može podnijeti teškoće i platiti cijenu, to je dovoljno.” Nije li to stav i konkretno očitovanje neprihvaćanja? (Da.) To je neprihvaćanje istine. Njihov stav prema riječima Božjeg suda i razotkrivanja je stav zanemarivanja i neprihvaćanja. Dakle, kada se radi o procjenama i podsjetnicima koje im braća i sestre daju, pa čak i o uputama i pomoći koje braća i sestre pružaju za njihove iskvarene naravi, mogu li oni prihvatiti te stvari? (Ne.) Recite Mi, onda, koja su njihova konkretna očitovanja? Zašto ne mogu prihvatiti te stvari? Gdje je tvoj dokaz za to što govoriš? Na primjer, kada im kažeš: „Ne možeš vršiti svoju dužnost na tako nemaran način; to je površno”, koja njihova očitovanja dokazuju da ne prihvaćaju istinu? (Rekli bi: „Već sam uložio svoje srce u to. Već sam patio i platio cijenu. Kako možeš reći da sam površan?”) Time se opravdavaju. Bi li ponekad tražili izgovore? Čak i ako u srcu priznaju, i dalje misle: „Bio sam površan, pa što? Tko nema loših dana? Tko ne doživljava normalne emocije? Ali ne mogu priznati da sam bio površan; moram naći izgovor da to prikrijem. Ne mogu izgubiti obraz.” Stoga, nalaze mnogo razloga i izgovora da se sofistički brane, ne priznajući činjenicu da su bili površni, ne priznajući vlastite probleme u tom pogledu, niti prihvaćajući upute od drugih ljudi. To je konkretno očitovanje neprihvaćanja istine. Kada se ne suočavaju sa stvarnim situacijama, smatraju sebe „dobrom osobom, koja istinski vjeruje u Boga”. Kada se suoče sa situacijama, iako to više ne mogu koristiti kao štit, i dalje nalaze dovoljno razloga da se opravdaju i obrane, zataškaju problem, stave točku na to, a zatim nastave sebe vidjeti kao „dobru osobu, s dobrom ljudskošću, koja istinski vjeruje u Boga, i ima sposobnost ostavljanja stvari, i sposobnost da podnese teškoće i plati cijenu kako bi vršila svoju dužnost”. Govoreći precizno, očitovanja, bit takvih ljudi, su ona službenika. Ova skupina zauzima značajan udio u crkvi. Bez obzira na udio, na kraju, ako ti pojedinci mogu istinski patiti i platiti cijenu, te izdržati i ustrajati do kraja bez počinjenja ikakvih velikih prijestupa, bez kršenja Božjih upravnih odluka ili vrijeđanja Njegove naravi, onda su oni odani službenici, službenici koji mogu ostati. To je znatan blagoslov! Oni ne teže istini, niti mogu slijediti Božju volju, svjedočiti o Bogu, ili djelovati kao svjedoci Božjih riječi i djela – primiti ovaj blagoslov već je prilično dobro. Što bi se moglo očekivati da se dobije bez težnje istini? Biti odan službenik već nije loše. Neki ljudi pitaju: „Je li moguće da ti pojedinci postanu Božji narod?” Jest. Jedina mogućnost je ako ti pojedinci, na temelju sposobnosti ostavljanja stvari i sposobnosti patnje, mogu prihvatiti istinu, priznati vlastitu iskvarenost i ispravno se suočiti s njom, a zatim tragati za istinom da je riješe, ne postupajući na temelju ljudske dobrote ili ljudske suzdržanosti, izdržljivosti i ustrajnosti, već primjenjujući u skladu s istina-načelima, tako da na kraju njihova narav može proći kroz neke promjene, tada imaju neku šansu da postanu Božji narod. Međutim, ako su njihovi postupci i ponašanje nepovezani s promjenom naravi, nepovezani s prihvaćanjem istine i spasenjem, tada je njihova šansa da postanu Božji narod ništavna; to je činjenica. Koje je načelo za postupanje s odanim službenicima? To je uložiti najveći napor da se tim ljudima pomogne da se otrijezne. Koja je svrha njihovog otriježnjenja? Spriječiti ih da sanjare o nemogućem. Neki bi mogli pitati: „Na što se odnosi ‚sanjarenje o nemogućem’?” To je kada ljudi sebe smatraju onima koji „imaju dobru ljudskost, istinski vjeruju u Boga i imaju sposobnost ostavljanja stvari i volju da plate cijenu”, a zatim očekuju da će ih Bog spasiti, što je nemoguće. Mora im se jasno reći da je držanje gledišta da „imati dobru ljudskost, istinski vjerovati u Boga i imati sposobnost ostavljanja stvari i volju da se plati cijena može dovesti do primanja Božjeg spasenja” pogrešno i glupo. Mora im se jasno reći da posjedovanje tih kvaliteta ne znači da je netko odbacio svoju iskvarenu narav, niti malo dobrog ponašanja znači da se može biti spašen, a još manje da je netko zadobio istinu, te da su njihova gledišta apsurdna, smiješna i nedosljedna te potpuno nespojiva s istinom koju je Bog izrazio. Tim ljudima koji se tvrdoglavo drže vjerskih predodžbi treba pomoći; čitajte im Božje riječi i razgovarajte s njima u zajedništvu o istini. Ako i dalje ne mogu prihvatiti istinu, i bez obzira na to kako s njima razgovaraš o istini, ako oni ostaju neprosvijetljeni i ne pokazuju namjeru da traže, onda nema potrebe da ih se sili. Oni mogu služiti samo kao službenici do kraja.